Postavljen upit od 'veselog duha' o početku dvadesetog stoljeća dao mi je misliti. Ali priznajem to mi je omiljena tema. A nije teško žabi u vodu skočiti i evo me.
Bavila sam se, iz razloga obiteljske situacije poviješću drugog svjetskog rata, napisala sam nekoliko djelaca, objavila, a onda odlučila završiti cijelu priču s obiteljskim ( ne mojom obitelji nego izmišljenom) romanom koji započinje početkom devetnaestog stoljeća do današnjih dana. Istina domovinski rat sam samo rubno, kroz jedan lik, dotakla jer je to preteška tema kojom se čovjek ne može usputno baviti. U svakom slučaju pročitala sam masu literature. Nije mi bilo teško, dapače priprema za pisanje izazvala mi je više zadovoljstva nego samo pisanje. Tu sam se, u pisanju, izmučila ko' pas kako se kaže. Htjela sam biti pravedna pogledati i razumjeti sve strane u sukobima i onda kad spoznaš da ono što su ti u djetinjstvu, a i dobar dio života govorili upadneš u sumnju o postupcima (činima, djelima et cetera) predaka a i vlastitim razmišljanjima i stavovima. Ne mislim da su puno griješili. Trudili su se ali rezultat nije uvijek bio bajan. U svakom slučaju shvatila sam ako ne potražim uzroke zločinima drugog svjetskog rata, koje su počinili neki iz korpusa mog naroda teško će biti shvatljivo i oprostivo. Ostat će vječna stigma koja progoni i Nijemce. Čitala sam svakakvu literaturu. Od one službene jugoslavenske do novijih raznih emigrantskih knjiga. Dedijer o Titu napr. Pa razne povijesti. Trpimir Macan, Horvat, pa recimo Stojadinovića. Srbin ministar u vladi prve Jugoslavije. Vrlo zanimljiva priča o vlastitom životu, a bome i razmišljanjima o srpstvu . Mislim da sam najbolji pregled uzroka i posljedica našla u knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji od Ive Banca izišlo 1984 u Americi a kod nas 1987, čini mi se. Malo drukčije viđenje i pisanje povijesti nego smo mi navikli sa puno podataka , često anegdotalno pa je i lakše probavljivo. Kasnije su izišli knjige Ante Cilige- neobične osobnosti, kako bi danas mladost rekla lik – ne znam što bih ja rekla: pustolov, znatiželjnik znam oko njegovog se lika pletu razna razmišljanja i sumnje ali odlično piše i zapaža a prošao je u kritičnim vremenima dvadesetog stoljeća od Rusije ( Sibira) do nacističke Njemačke itd itd.
Tu je i Stanko Lasić sa svojom autobiografijom. Vrlo zanimljivo. Pa nezaobilazni Ivan Meštrović i njegov sin Mate Meštrović. Pavle Kalinić i njegova knjiga o Andriji Hebrangu. Eliza Gerner i njena knjiga sjećanja: U sjeni stoljeća koje odlazi. Rušinović, pa Vinko Nikolić, nezaobilazni Bogdan Radica. On me posebno fascinirao. Svakako ga treba pročitati. Kao i puno Hrvata bio je oduševljeni Jugoslaven ili –slaven, ali se razočarao i postao Hrvatski rodoljub ne ustaša. Nikako ne ustaša, ali netko je od njih rekao, mislim da se radilo o Vinku Nikoliću po prilici ovako: Nisu me volile ustaše. Za njih sam bio premalo Hrvat, a nisu me voljeli ni jugoslaveni (udba) za njih sam bio previše Hrvat. Nažalost kad sam se 1990-te vratio u Hrvatsku na aerodromu su me dočekali Udba i ustaše.
Jakovljević sa svojom knjigom: 'Konc logor na Savi' nisam posve sigurna u naslov, ali nije ga teško naći. (na poslu sam). Obavezno pročitati i još puno drugih koje se trenutno ne mogu sjetiti. Čitala sam razmišljanja sa svakim mogućim predznakom. Od nacionalnih, nacionalističkih do onih suprotnih do internacionalističkih. Svatko sa svojim težnjama, razmišljanjima i djelovanjima. I domoljubi, i ustaše i partizani. I komunisti i komunizama. Svugdje pametnih i dobrih , kao i zločinaca. Jer rečeno je: put u pakao popločan je dobrim idejama.
ONO ŠTO JE BITNO: TO JE PROŠLOST. GOTOVO JE. DOGODILO SE. NE MOŽE SE GUMICOM IZBRISATI. NE MOŽE SE ISPRAVITI.
Jedino na čemu možemo raditi jest da je vidimo kakva je ta prošlost bila. Baš onakva kakva je bila. S takvom- istinitom poviješću ( naravno saslušati svakoga, jer nažalost, sjećanja su različita, vrlo često osobna, nije samo nizanje podataka) trebamo se suočiti, ako treba proći katarzu- jest bili smo takvi i takvi ali prošlo je. Pokušat ćemo se ispraviti. Kao ljudi, svatko od nas pojedinačno, ako je potrebno ali kao i narod. I onda raditi na budućnosti. Na novom čovjeku i narodu. I uvijek poći od sebe. Tu sad progovara moj svjetonazor. Moje kršćanstvo. E tu preporučam svakako pročitati Phillipa Yancey-a; 'Isus kakvog nisam poznavao', već sam pisala u jednom postu o toj knjizi.
To je Isus kakvog ja prihvaćam. Sve ono teško i preteško što je tražio od mene, a ja nikako kroz život i postupke nisam uspjela postići, pa sam bila neprekidno frustrirana i još sam, Yancey se potrudio razumjeti i objasniti. Savršeno!
Post je objavljen 30.07.2007. u 10:07 sati.