Vraćam se na blaženstvima.
Kad sam bio dijete mislio sam kao dijete… ali danas… plašim se. Strah me da mi ova, možda nevažna ali moja, mala duša ne završi na nekom groznom mjestu iz kojeg se ne će više iskopati. U najzadnjem krugu pakla, a vječnost je duga i zato tražim…
Ponovit ću što je Isus popevši se na goru ( da ga svi čuju) govorio.
1. 'Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko
2. Blago ožalošćenima:
oni će se utješiti.
3. Blago krotkima:
Oni će baštiniti zemlju.
Pokušala sam u nekim postovima razmišljati što bi trebala značiti ta tri blaženstva. Čitam razne blogove i vidim da su vrlo zaoštreni odnosi između teista i ateista iako mislim da se tu radi samo o antagonizmu prema katoličkoj crkvi ( koja nije bez grijeha), a manje o pitanju vjere. Ne razumijem zašto toliko žući. Svatko ima pravo razmišljati na svoj način. 'Dobra volja je najbolja', pjevao je Kekec ako se tko još tog filmskog lika sjeća.
Meni je lakše misliti da nismo slučaj. Ne radi se samo o muci i patnji nego i o načinu života… nekim uzaludnim i besmislenim žrtvama, ako Boga nema. Čini mi se da bi onda čovjek bio zadovoljan s kruhom i igrama bez granica… A neobična je i činjenica da i oni koji sebe drže ateistima žive kao da su odgojeni po svim pravilima vjere ( bilo koje- neću ulaziti u zastranjivanja, običaje, ludosti, dogme to je ljudska nadogradnja).
A sad ću nastaviti sa blaženstvima jer oni koji odgovaraju opisu nazivaju se blaženicima i sjede, hodaju, pjevaju, plešu, čitaju, pjevaju, rone, jedre, slušaju glazbu, razgovaraju razgovore ugodne, skijaju, seks se podrazumijeva itd, td u rajskim predjelima ( mogu se baviti na kraju svime što god žele, a da pri tom ne ugrožavaju druga ljudska biča, nego su im, dapače, vrlo ugodni)
4. Blago gladnima i žednima pravednosti:
Oni će se nasititi.
To je, dakle, četvrto blaženstvo.
Pravednost što bi to bilo?
Jedan poznanik mi je rekao: Ne mogu vjerovati u Boga koji pušta malu djecu patiti.
To jest nepravedno k vragu. Ta djeca dolaze nesvjesno na svijet ili? Kao produkt naše radosti, strasti, želje a gledaj što im se svašta događa.
Naša djeca.
Afrička djeca.
Engleska djeca.
Američka djeca.
Ciganska djeca.
Dječje selo.
Profesor Baltazar.
Mala Lana.
Iranska djeca.
Indijska djeca.
Židovska djeca.
A evo i jedne pjesme Miroslava Antića:
Boga nema,
Ali on te uvek kazni kad ne valjaš.
Bog je jedan iz viđenja,
Iz Beograda,
I zato se nas dvoje retko srećemo.
Bog živi po crkvama i ima crveno kandilo
Što nije kao semafor da se pretvori u zeleno,
Nego se uvek crveni.
Bog je da se volimo i varamo
I da kažemo: boga ti tvoga balavog.
Post je objavljen 29.06.2007. u 17:41 sati.