Cvjetovi su mokri. Promatram ih. Kiša je netom prestala. Brišem klupu i sjedam. More je mirno. Zrak opija. Nigdje nikoga. A da su tu bilo bi svejedno. Nikad nisam uspjela prodrijeti do drugog. Ograde, najprije koža, nemoguća koža, obličje, ženska koža. Pogrešno mjesto, pogrešan grad, pogrešna država. Dosadno. Glazba se zaustavljala na nekoj granici. Riječi su bile nerazumljive. Ciljevi su bili tuđi.
-A koji je vaš cilj?
Gospodin sa psom sjeda do mene. Nisam iznenađena. Nedavno sam čula zgodnu anegdotu. Mislim da se tako zove događaj koji se uistinu zbio.
Jedna naša poznata glumica sa svojim psom i Mani Gotovac pokušava ući u zgradu HNK u Splitu u kojoj se ima dogoditi susret Dalaj Lame i 'sljedbenika' ili samo znatiželjnika ili već onih koje zanima sve ili nešto novo. Onih, najviše, koji trebaju Boga, a katolička crkva – većina njenih pastira im je zgadila vjeru, pa tragaju za nečim novim.
Već je Plutarh rekao: Moguće je naći grad bez utvrda i pisma, bez kralja i kuća, bez bogatstva i novca, bez glumišta i škola, ali ne grad bez bogova i hramova.
Danas u vremenu kad je 'ponižena dobrota i ponižena moralnost jer svatko hoće biti snažan, bučan, lijep, učen, ugledna utjecaja, a nitko blag, miran, skroman, povučen, tih…' ( nisu moje riječi, a htjela bih da jesu) jedan dio ljudi svejedno traži nešto drugo.
Vraćam se na anegdotu.
Na vratima HNK-a stoji čuvar i ne pušta ih.
-Ali, kaže Mani Gotovac, - ja sam intendantica. Ovo je moje kazalište. Ja ću ući unutra i nitko me neće zaustaviti.
Čuvar, stražar ili što već jest ne da se smesti i ne pušta ih u zgradu kazališta. U tom trenu prilazi Dalaj Lama sa organizatorom i nekoliko pratioca. Prolazi pokraj Mani Gotovac, mlade glumice i njenog psa i ulazi u zgradu HNK-a, ali odjednom se vrača, njih dvije su se ponadale. Reći će im gradisca i pokazati put unutra ( možda i u raj) ali Dalaj Lama dolazi do psa. Saginje se. Nekoliko ga puta pogladi po glavi i ne pogledavši ih ponovo uđe u zgradu. One dvije naravno ostaju, zabezeknute, vani. Mislim da ovo nisam trebala dodati. Izgubilo je na dramatičnosti.
Pas je u budizmu nekakva duša. Mislim muška. Izgubljena. Nemoš vjerovat.
Ako Bog stoluje u čovjeku zašto sad ne bi sjedio do mene, na klupi, u blizini mora. I ja sam nekakva izgubljena duša. Ukrali su mi vjeru, domovinu, muža, djeca me napuštaju i još se sprema kiša.
Nastavak možda slijedi jer je Bog govorio.
Post je objavljen 05.05.2007. u 19:30 sati.