Započela bih sa jednim drugim narodom. Uzmimo primjer Židova.
Sedamdesetih godina nakon Krista ili kršćanske ere ili vremena s kojim ova poznata civilizacija računa, srušen je Jeruzalem i Hram. Židovi su izgubili domovinu i otada do trenutka kad su je ponovo stekli 1947. godine bili su lutalački narod. Proganjan, obespravljen, uništavan.
Osobno me, jer je za vrijeme drugog svjetskog rata dio mog hrvatskog naroda sudjelovao u holokaustu, interesirala povijest Židova i kako je uopće do tako grozne sudbine jednog cijelog naroda došlo.
Biblija je najprije povijest židovskog naroda. (Kasnije su napisane i druge povijesti. Recimo Povijest Židova prof. Gavre Schwarza izdana u Zagrebu 1910. godine. Kasnije i Povijest Židova Wernera Kellera da ne nabrajam druge knjige i članke kojima sam se bavila)
Iz svega sam crpila podatke. Pokušat ću maksimalno skratiti, iako su sve te knjige zanimljive i vrijedne čitanja i teško je bilo što preskočiti, ali…(blog je nekakva brza priča. Preduge članke nitko ne voli, a rijetko tko se vraća na bivše.)
Židovski narod je posebno vezan uz monoteizam i Boga. Živjeli su među narodima koji su vjerovali u mnoštvo bogova, ali oni su izabrali Jahve-a kao jedinog Boga.
Zapravo je čvrsto vjerovanje njihovo a i naše da je Bog izabrao Židove za svoj narod i o njima vodio i vodi brigu.
( to je istina neobična briga koja je uključivala tisućljetne patnje, ali tajanstveni su putovi Božji )
U petoj knjizi Mojsijevoj je izrečeno je proročanstvo: „ I Jahve će vas raspršiti po narodima, i ostat će vas malen broj među narodima , među koje vas Jahve odvede…“
I eto ih. Protjerani iz Domovine. Raspršeni među druge narode pokušavali su sačuvati svoju vjeru, prvenstveno vjeru, vjerovanje u jednog Boga i najvažnije vjerovanje da je Bog odabrao upravo njih. Oni su 'Izabrani narod' bez obzira koliko su puta skoro nestajali s kugle zemaljske.
A tko se sve nije trudio uništiti ih.
U starom Rimu nakon što je Konstantin na Mulvijskom mostu pobijedio Maksencija( tu ide ona zanimljiva priča da je na nebu vidio znak križa i riječi: U ovom ćeš znaku pobjediti) proglasio je kršćanstvo službenom vjerom Rima. Kršćanstvo nije bila jedina vjera, ali sve je više ulazila u pore društva i sve se više udaljavala od judaizma iako je iz njega potekla. Isus je bio Židov. Marija, njegova majka bila je Židovka. I Josip je bio Židov i svi su mu učenici bili Židovi. Ali većina Židova nije povjerovala u Krista kao sina Božjeg. Židovski svećenici su ga dali raspeti i Isusovi sljedbenici im to nisu oprostili.
I tako kršćanstvo koje je u starom Rimu bilo do tada proganjana vjera (skrivali su se u katakombama, gubili su na vrlo okrutan način živote u areni) odjednom je postala moćna vjera. Okrenuli su se protiv Židova. Nazvali su ih ubojicama Boga i tako im kroz slijedeće vjekove zapečatili sudbinu.
Nakon koncila u Niceji na kojem se okuplja više stotina biskupa, nakon rasprava oko dogme Trojstva i „pitanja je li sin Božji bitno jednak Ocu“, donosi se odluka da se Uskrs koji se slavio isti dan kao Pasha izdvoji iz židovskog kalendara i slavi na drugi dan. Dvije se vjere na svaki način udaljavaju jedna od druge.
Potom se nižu zakoni koji zabranjuju izgradnju sinagoga, služenje vojnog roka, pravo bavljenja odvjetničkim poslovima, isključivanjima iz drugih državnih službi i slično.
Židovi se malo po malo isključuju iz sudjelovanja u javnom životu.
I nakon pada Zapadnog i Istočnog rimskog carstva ostali su zakoni koji će u idućim stoljećima opterećivati Židove.
Evo samo nekih od primjera progona Židova:
Papa Urban II pozvao je 1095 g. na koncilu u Clermontu kršćanski svijet da oslobodi Jeruzalem od nevjernika. Tisuće i tisuće pravovjernih diljem Europe prišili su na odjeću znak križa i krenuli u pohod za obranu pravednog Boga.
Mnogi nisu nikad stigli u Jeruzalem jer su već po putu pljačkali i ubijali druge krivovjernike, 'ubojice Boga' Židove. Ubijali su, palili sinagoge. Cijele židovske zajednice nestajale su u smrti i plamenu.
Godine 1475 u Trentu na obali Adiga nađen je mrtav trogodišnji dječak Simon. U inkvizicijskom procesu optuženi Židovi koji su, mučeni, priznali krivicu, iako nisu bili krivi. Mrtav je dječak balzamiran. Redovnici su sa propovjedaonica obznanjivali da su Simonovi ostaci čudotvorni. Papa Siksto IV pokušavao je zaštiti Židove. No tek 1965. godine ( nije greška) nadležna kongregacija povukla je tužbu iz Trenta.
U Frankfurtu na jednom od mostova sve do doba Goethea stajao je natpis: „Tako dugo dok ostane spomen na Trento i dijete, ostat će sramotni čin Židova“
A tek inkvizicija i njeno vrijeme. Danas se smijemo inkviziciji, ali u Španjolskoj je u to doba protjeran svaki Židov. Potpuno su, nakon tisuću godina što ubijanjem što protjerivanjem, nestali sa tla Španjolske osim onih koji su se pokrstili, silom prilika. Novokršćani-conversos, marani, tako su nazivali pokrštene Židove ( pogrdni naziv, španjolski marranos-svinje)
Pred malo vremena bila je neka reportaža na televiziji kod nas o jednoj takvoj zajednici koja se tek pred kratko vrijeme usudila priznati da se osjećaju Židovima.
Inače Inkvizicija je službeno ukinuta 1821. godine.
U moru neprijateljstva javlja se potreba za stvaranjem židovske države.
1897 U Baselu je održan cionistički kongres. „ Cionizam teži da za židovski narod postigne uređenje javnopravne osigurane domovine u Palestini.“
Istovremeno u Rusiji val pogroma ( Pogrom na ruskom jeziku znači pustošenje) Tada je Rusiju bježeći napustilo tri milijuna Židova.
A ono što svi pamtimo je nacionalsocijalizam i holokaust. Pokušaj da se u Europi unište svi Židovi. Od obaveznog nošenja žutih zvijezda do deportacija, pa koncentracijskih logora i do zamisli konačnog rješenja. Bilanca smrti – ukupan broj potrovanih plinom, ubijenih, kao i onih koji su nagnani na samoubojstvo i smrt glađu- vjerojatno se nikad neće moći precizno utvrditi, ali treba računati sa skoro šest milijuna židovskih žrtava… to je bila najveća katastrofa u životu židovstva.
1947. godine Generalna skupština Ujedinjenih naroda 'donosi odluku da Palestinu podijeli na židovsku i arapsku državu. Dana 14 svibnja 1948. godine …. U Tel Avivu je David Ben-Gurion proglasio je novu državu Izrael… '
Židovi su se tako vratili u Erec Izrael- Obećanu zemlju, u kojoj se nalazila kolijevka židovskog naroda.
Skoro od samog početka novostvorene države nastaju sukobi koji u međuvremenu kulminiraju u povremene ratove.
Bog je odabrao židovski narod, nakon tolikih stradanja je li im za zamjeriti čežnja za vlastitom državom, ali što na to imaju reći Palestinci i logori Sabra i Šatila.
A za daljnje informacije preporučam pogledati Spilbergov film Minhen.
Post je objavljen 23.05.2007. u 17:33 sati.