odmak
ponedjeljak, 30.04.2007.
Moj pas
Oduvijek sam željela psa, ali … nikad nije bilo vrijeme za to. Jer nas je bila puna kuća, jer smo previše putovali, Pred dvije godine ostala sam sama. Ukućani su se raselili. Ništa nije stajalo na putu mojoj želji. Moja prijateljica, fina gospođa iz Beča me je odgovarala. Čuj me, kaže mi, to je zadnje što bih ja napravila. Promatram stare žene po gradu. Šetaju psa i crtaju usta pored usta. Što rade, pitam? Tako se šminkaju kaže. Na brzinu, jer ne vide više dobro, a psi ih vuku. Odmah znaš da su usamljene. Ne, nikad neću nabaviti psa. To nas odaje, kaže. Ali ja se nisam dala smesti. I kakvu me je Bog dao odlučila sam jednog udomiti. Jednog koji nije imao šansu. Iz prihvatilišta ili se kaže šinteraja. Zapravo jednu. Obavezno ženku. Istrčala je iz kaveza. Napravila dva kruga i skočila mi u krilo. Vau, vau, mama, mama vikala mi je u uho. Odmah sam bila zarobljena. I na usluzi maloj čupavoj divljakuši. Mješanka je. Prva seoska đukela. Od onih koje drže na lancu a radius kretanja je onoliki koliko je dug lanac. Svaki prolaznik je neprijatelj na kojeg treba lajati i lajati i lajati unedogled pa zatim režati, pokazivati oštre zube a ako se ne daj Bože približi na dohvat režećih usta bit će obavezno rastrganih hlača i izgriženih nogu. Ne pretjerujem. Šetam i držim je na kratkoj uzici. Zvjera oko sebe. Traži plijen, a plijen je sve. Malo razigrano dijete. Đogeri, sve što se malo brže miče. Biciklisti su joj poslastica. Stare žene. Stari muškarci sa štapom. Ili kišobranom. To je posebno žesti. Zvjera ona, ali zvjeram i ja. Nastojim pretpostaviti što smjera i preduhitriti je. Preći na drugu stranu ulice, krenuti u suprotnom pravcu. Svaki je naš izlazak prava avantura. Plaši se auta pa je prelazak preko ceste ponižavajući. Baci se na pod, glava skupljena u ramenima uši spuštene, doslovni puzi. Ne smijem je pustiti pa puzim i ja. Vadim crne naočale, nastojim se maskirati da me nitko ne prepozna, ali uočene smo. Otiraj ti to u planinu, dovikuju mi. Svašta mi dobacuju. Moja prijateljica, fina gospođa iz Beča, više mi se niti ne javlja. I ostali prijatelji nakon što su pokrpali hlače, sakoe i ostale dijelove odjeće sve me rjeđe posjećuju. Ja sam manja od makova zrna, a moja mješanka se šepuri po kući. Samo što ne uzvikuje: Moja si, moja si. Ja sam pobijedila. Prisvojila je moj stan. Oblači moju robu. Jede moju hranu. Dignem se odgovoriti na telefon, vraćam se a šnicle više nema. Ako je ostavim nekoliko sati samu radi razne dišpete. Nedavno je s balkona dovukla vrećicu sa zemljom za cvijeće. Zagrizla je i razmahale se glavom. Tamo ovamo, tamo ovamo sve dok zemlja nije bila rasuta po cijelom dnevnom boravku.
Išla sam s njom i na vježbe za poslušnost psa. Istina zbog kolačića sjedne i legne, radi lupinge i piruete, ali to je samo dok je podmićujem. Poslije toga opet radi što je volja. Instruktor mi kaže: Ti joj nisi dovoljan autoritet. Ili još kaže, a zašto nisi uzela psa s pedigreom. Onog koji u genima ima poslušnost. Digao je ruke od mene i od nje. Ali što mogu kad je volim.
subota, 28.04.2007.
Vapaj za Split
Sjedim za ručkom s dragim prijateljem kojeg dugo nisam vidjela. Slušam.
Najprije njegov razgovor s ugostiteljem. O splitskoj rivi. O nedavnom sajmu jahti itd, itd. Naravno pisalo je engleski. Nešto kao 'amerikanska jahta u splitskoj luci', ali daleko je to od šale i humora. Zatim o garažama koje bi se tu negdje trebale graditi. Ispod prokurativa, ispod crkve svetog Frane?
-Tjeraju nas, kaže moj prijatelj.
-Tko nas tjera, pitam?
Svi. Ali od ovih lokalnih novih bogataša opasniji je Sanader i ostali. Sjećaš se onog projekta sa Amerikancima. To je propalo, ali sad se sprema novi projekt sa nekoliko hotela, Odlazi trajektna luka, dodaje se ili produžuje gat tako da se u samoj luci mogu vezati cruseri. Već je započelo. Ispred hotela Marijan proširuje se, na račun, mora prostor da bi se autobusi sa gostima hotela mogli parkirati ispred hotela.
-Nije dobro, nije dobro gunđa ugostitelj. –Jel' se itko upitao kako će reagirati more. Gat s jedne strane hotel s druge strane stisnut će luku na samu rivu. Valovi za lebićade i juga tući će do neba. Sve je to naopako. Ništa meni ne znače gosti sa velikih brodova. Oni imaju sve na brodu. Nitko od njih ne dolazi k meni na jelo.
-Što ti misliš, pita me prijatelj?
-Ja ti ne mislim više baš ništa. Toliko je proturječnih informacija da sam zbunjena. Ne znam kome vjerovati. Optuženi su za korupciju mnogi, ali kao da nitko ne odgovara. Svi se šeću sretni i vedri i kuju nove planove. Toliko megalomanske da sam se posve izgubila.
A zapravo, ako baš hoćeš od svih luka koje sam u životu vidjela splitska mi je nekako najviše po mjeri čovjeka. U prvom redu sav taj promet koji se u nju slijeva. Sve je blizu: autobus, željeznica i brodovi. Nema teretnih brodova koji nagrđuju svaku luku. Vidi se i marina sa jahtama. Milina. Kad sam radila vani sanjala sam kako sjedim na rivi, pijem kavu i promatram. Udišem mirise.
-E nećeš više.
-Kako misliš, pitam?
-Kad se sagrade veliki hoteli i luka pretvori u marinu za bogate, a uža jezgra u kojoj se već počinje graditi hoteli, ostane bez sadržaja: trgovina i slično jer će se sve seliti na periferiju nećeš moći niti doći do rive popiti kavu. Split će biti mrtav grad. Kao što je i Dubrovnik mrtav grad. Tamo nema mjesta za male radnjice njegovih stanovnika. Mahom ih zatvaraju.
-Plašiš me. A možda je ipak promet u luci prevelik. Možda to treba rasteretiti.
-Gradnjom velikih hotela? Postoje drugi načini. Željeznica može ići na periferiju, slažem se. Možda.Uz dobru regulaciju prometa. Ali, nema ti tu takvih promišljanja. Gleda se samo ugrabiti novac. Zgrabi novac i bježi.
-A kako to da svi šutimo? A opet što mogu ja napraviti? Što tu uopće može čovjek, koji ne piše po tiskovinama, nije u niti jednoj stranci napraviti.
-Može izići na ulice. Kako Francuzi izlaze. Za svaku glupost. I mijenjaju stvari.
Stvarno zašto mi ne znamo izići na ulice?
I zašto nemamo odgovora na puno toga što se događa?
Je li moguće da se novcem može kupiti sve?
Je li moguće da se porijeklo novca ne može kontrolirati?
Ili je korupcija zahvatila sve segmente društva? Školstvo, visoko školstvo. Fakultete gdje se prodaju ispiti i upisi. Izdavanje raznih dozvola. Kakvi ljudi sjede tamo?
A opet ja sam mali, malecki poduzetnik. Sve što sam poduzimala radila sam s teškom mukom. Na svaka sam odgovorna vrata pokucala nekoliko puta. Pisala žalbe, molbe. Plaćala razna odgovorna tijela. Puno puta imala osjećaj da se od mene očekuje mito, da bi stvari tada krenule brže, ali nisam ga znala dati. Dobar dio radnog vremena provela sam vani u državi koja ima tradiciju vladavine prava pa se ne znam drugačije ponašati.
A eto ne znam izići niti na ulicu protestirati. Netko bi nas trebao pokrenuti. Ali tko? Kome vjerovati?
Eto do čega smo došli. Sve nam se čini naopako, a ne vidimo izlaza. Glave su nam zbunjene a događanja nas sve više zbunjuju.
Ima li netko rješenje?
srijeda, 25.04.2007.
Pjesma za ugođaj kako bi rekla Kinky
Na obali rijeka babilonskih
Sjeđasmo i plakasmo
Spominjući se Siona;
….
Porobljivači naši zaiskaše da se veselimo:
“Pjevajte nam pjesmu sionsku!”
Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo
U zemlji tuđinskoj!
Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Nek mi se jezik za nepce prilijepi
Ako spomen tvoj smetnem ja ikada,
Ako ne stavim Jeruzalem
Vrh svake radosti svoje!
Ne zaboravi Jahve, sinovima Edoma
Kako su u dan kobni Jeruzalemov
Vikali oni: “Rušite!
Srušite ga do temelja!”
Kćeri babilonska, pustošiteljice,
Blažen koji ti vrati milo za drago
Za sva zla što si nam ih nanijela!
Blažen koji zgrabi i smrska
O stijenu tvoju dojenčad.
Priča za Borgman'cube
Titova špilja – Vis
Ljetni dan, oblačno. Mladi ljudi iz agencije vode nas putovima revolucije. One iz drugog svjetskog rata. Jednako mlada televizijska voditeljica uz pomoć kamermana i tonca snima događaj. Već su mi dugo zbilja i mašta, vrijeme i prostor vrlo pomiješani pojmovi. Znam da je otok stvaran. Bar mislim. Ljubazni kućedomaćin je prijateljici i meni donio par knjiga iz povijesti otoka. Ponešto o tome znam od ranije. Vis je otok – strateška točka koji je mnogima na Mediteranu bio važan. Na njemu se nalaze tragovi od samih početaka čovječanstva, ako je vjerovati knjigama i mladom vodiču koji voli svoj otok. O vrlo su se zgodno dosjetili kaže mlada televizijska reporterka. Tito je… Tito, kaže vedro. Ona razmišlja iz struke. Kakvu bi reportažu čovjek tu mogao napraviti, pita se. Dan ranije čula za staru gospođu iz umirovljeničkog doma koja uzduž rive lovi lignje tako da na konop veže nogice od koke koje spusti u more. Hoda potom rivom potežući ih za sobom. Lignje se, praktički same love, kaže mlada reporterka, ali ta joj se priča izjalovila. A.., to ne mogu raditi ljeti, rekla je gospođa umirovljenica s indignacijom. Previše je brodova vezanih uz obalu.
No Tito, njegova špilja i vojni objekti to je također zgodna tema. Po starom putu još iz vremena austrougarske koji je u međuvremenu asfaltiran vozimo se prema događaju. Vodič nas upozorava na benediktinsku crkvu oko koje je groblje. Smještena je iznad Komiže. Stara je devetsto godina. Jedna kula – stražarnica, djelomična razrušena - od starosti kaže vodič. Strši u nebo. Na drugoj je puno kasnije sagrađen zvonik. Zajedno s crkvom – samostanom – utvrdom počiva na cesti –oktogonu. Djeluje kao opkop. Kao zamak okružen kanalom s vodom. Obrana od Turaka, gusara i sličnih napasti. Mi dvije, stare znatiželjnice groblje smo već posjetili. Tu je neka priča o porijeklu, koju moja prijateljica pokušava istražiti.
Ali ovo je, u ovoj priči-slučaju, moja posljednja ozbiljna rečenica. Bar se nadam.
Muster, tako mještani zovu crkvu, samostan, utvrdu, što god već jest jer danas tamo ne živi nitko, je zatvoren. Kao i sve ostale crkve u mjestu, ali i na cijelom otoku. Na vratima skoro svake su uredno nacrtani ženski i muški likovi čovječuljaka u kratkim hlačama i nedolično razgolićeni. Velika crta preko njih univerzalni je znak da takve individue unutra ne mogu ući, ali kad to ne mogu ući, to ne piše. Nema nikakve mogućnosti doznati kad su crkve otvorene osim rekla-kazala obavijesti slučajnih prolaznika. U svakom slučaju mi u sedmodnevnom boravku na otoku nismo uspjele ući niti u jednu.
Boga su tamo vrlo ozbiljno zabarikadirali i k njemu nikoga ne pušćaju. Ali su zato vojni objekti, utvrde Jugoslavenske narodne armije i Titova špilja, njegovo opće poznato boravište, kao i njegova psa na kraju drugog svjetskog rata širom otvorili vrata namjernicima i nenamjernicima, ljudima svake vele. Vis smo, do nedavno, s morske strane zaobilazili. Na Josefini K. često je s nama brodio netko sa stranom putovnicom, pa smo trtarili. Postojala je zabrana dolaska i boravka strancima na Vis. U vrijeme dok je trajao komunizam i sve njegove tekovine, branio se vrlo, on i one, mislim tekovine od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, a otok Vis je bio vrlo važna strateška točka obrane. Prokopan je jadničak, mislim otok, s morske i kopnene strane tunelima uzduž i poprijeko. Prostorijama za ratne brodove, ljudstvo, te razna teška i laka naoružanja. Između svih tih tunela, prostorija i slično su brojna protuprovalna vrata koja i danas uredno funkcioniraju, iako je JNA na odlasku u domovinskom ratu minirala i srušila što se srušiti dalo, a kasnije su to nastavili rušiti i naši hrvatski domoljubci. Izvana su iznad tih skrivenih postrojenja napravljene idilične dalmatinske kučice. Potemkinova sela. Kao kamuflaža naravno. Top gleda pučinu rascvjetalom cijevi, kao u šaljivom crtiću. I njega su na odlasku minirali srušili. Otišli su s otoka podvijena repa. Zadnji konvoj je rezao konope, toliko im se žurilo, iako su mještani bili spremni veselo odvezati cimu i baciti im konopčiće. Bar mislim. Danas je toliko nostalgije za prohujalim vremenom i sustavom pa čak i ljudima tog doba da čovjek ne može niti zamisliti. Ali čemu se čuditi? Nema u čovjeku stalnosti. Okreće se kao makako, neki će reći suncokret, kako vjetrovi pušu. Ne moraju biti niti orkanski, dovoljno je mali ljetni po mogućnosti ugodni povjetarac. Malo ugođaja sekunda, sati, koji dan kud ćeš veće sreće. Korumpiranost ovozemaljskim? Ne znam. Moja se mala, ponizna, kršćanska duša, na takvu konstataciju, buni, ali tko nju što pita.
Grupa turista je vrlo šareno društvo. Jedan je bez sumnje netko ili već nešto iz bivšeg sustava. Previše šuti i samo 'stručno' gledi. Čak mu je i naglasak nedefiniran kao da se silno trudi skriti pravi. O staračka paranojo?! Ali ipak, zašto je sam? Nema družicu, a kao da o svemu sve zna.
Mlada reporterka skakuće i letucka kao lijepi nježni leptirić. 'I zašto ste vi ovdje', pita jednako mlade turiste Nizozemce mislim. O pa čuli su za Tita i tako… zanimalo ih je. Nije sve u ljepotama otoka, čistom moru, ribi i maslinovom, ulju, drugim riječima ekologiji.
'I onda', pita mlada reporterka mladog vodiča, a krila leptira veselo mašu, 'može li se reći da nas je Tito ponovo ujedinio? Skupio nas je eto sa svih strana svijeta'.
Moja draga i premila prijateljica ima također riječ dvije u tom izvještaju za već neku tv emisiju. O, ona misli da o Titu treba govoriti povijest, a ne mi. A ovo je sve vrlo zgodno vidjeti. Ona, na kraju, iz Titovog vremena vuče samo dobre uspomene. Bila je mlada i zelena. Lijepa, pametna. Studirala je. Zaljubljivala se. Njen je otac mirno radio. Ništa se alarmantno, koliko ona zna, nije događalo. Draga, decentna Bečka gospođa sa svojim šeširićem navučenim preko visokog čela podsjeća pomalo na Dianu Kiton. Govori mirnim tonom, bez uzbuđenja, kako se to jednoj dami i pristoji. Moje srce lupa. Čini se da će iskočiti iz grudi, ne kaže li se tako. Mrzim svoje godine i duga, slonovska, sjećanja. 'Ti si agresivna', kaže ona meni. Kamerman gunđa nešto u bradu. Čini se da smo istomišljenici. 'Što su radili sa zarobljenim Nijemcima', pita uzrujano. 'Pokapali su ih na Biševu'. Kaže neku nevjerojatnu brojku, ne usuđujem se ponoviti.
Neću više o tome misliti, govorim sama sebi. Čemu. Tempi pasati. Sjećanja su različita, a dan je na kraju ispao lijep. Morska, plava pučina, lagani povjetarac, oblačići su nestali. Nebo je kič plavo i te stvari. Čemu lupanje srca, agresivnost i ljutnja. Moja prijateljica je u pravu.
Laku noć druže Tito. Što se mene tiče počivaj mirno.
A ipak, kratki dodatak:
P.S. Mjesec kasnije neki mladi turist iz lijepe, stare, konformističke Europe, u blizini staze kojom smo se kretali, nagazio je na minu i ostao bez noge. Nisam pitala tko je postavio minu i koja je organizacija preuzela odgovornost.
ponedjeljak, 23.04.2007.
Pišite
Nova sam u ovoj priči. Priznajem da se teško snalazim. Pomalo mi je strano biti anonimna, ali brzopleta sam i možda napišem nešto s čim se uopće ne slažem, a ne znam koliko i kako bih mogla pokupiti svoju jadnu dušu nakon uvreda koje bi slijedile. Ne mislim da je osjetljivost kvaliteta. Rekla bih prije da je osjetljivost neka vrst samoljubivosti, ali što se može kad je ova koža ograničena. Ali brzo i hitro prestat ću govoriti o sebi. Uglavnom vidim da se tu nalaze mladi ljudi. To je njihov teren. Možda bar zbog te anonimnosti pišu s lakoćom o stvarima koje ih muče. A zašto sjede ispred ekrana svog P.C-ija i na taj način komuniciraju s drugima a ne odlaze s prijateljima na izlete ili već negdje i jednako tako otvoreno razgovaraju?
Što traže ljudi kroz ovaj medij? Ja sam osobno knjiški moljac. Mene pisana riječ potpuno zaokuplja. Od moje najranije mladosti. Čitam, gutam sve po redu. Čak i kad neke tvari ne bih posve razumjela čitala bih, rekla bih opčinjena slovima, svim tim znakovima kao nepoznatim pismom iza kojeg ili na kraju kojih, bi me čekala nepoznata zemlja, doživljaj, nešto novo. Bilo je samo pitanje vremena kad ću i na ovom mediju pronaći ono što mi je zanimljivo. Ali ne snalazim se posve, zaboravljam što me uče. Okružena sam ceduljicama. Veselim se kao dijete novoj igrački i vidim da trčim kući s posla i bacam se na razne blogove. A blogovi… su isti kao ljudi. (Je , je to je ona pjesma Tome Bebića… brodovi su isti kao ljudi).
Neki stidljivi, neki u traženju, drugi pokušavaju nametnuti svoju filozofiju, svoje svjetonazore. Jedni se prave važni, neki komuniciraju iskreno… svašta se tu nalazi. To je slika ovozemska. Ono što mene iskreno zanima je koliko je današnji mladi žena-muškarac-čovjek zainteresiran za prošlost koja nas je dovela do današnjeg vremena u kojem su nestali vidljivi neprijatelji, a pojavili se neki novi u koje se ne može uprijeti prstom i reći: Aha ti si opasnost za moj život i moj način razmišljanja. Ne bih htjela da ovo sliči na bljak propovijedi. ( Znam da sliči) Koje su to vrijednosti za koje se treba boriti ili bar ih nastojati dostići? Do nedavno sam mislila da mi vjera pruža odgovore na sva pitanja. Sad već nisam u to sigurna. Dobro ne treba miješati vjeru i instituciju crkve, iako se to od nas traži. Ali uistinu vrlo često su to posve suprotne stvari. Institucija je prečesto od krvi i mesa i prvenstveno zadovoljava ovozemaljske potrebe. Premalo se bavi duhovnim. Ili se bavi kao da je i sam duh od krvi i mesa. Naročiti moja katolička crkva koja me često svoji postupcima plaši i rastužuje i koja zaboravlja da je crkva siromašnih.
U stvari događa mi se svojevrsni paradoks. Čini mi se naime nakon svih promjena, koje su se hvala Bogu dogodile za mog vijeka, da sam se katapultirala iz uvjerenja u kojima sam odgajana, vrlo strogo i s jasnim 'desnim' gledanjima na svijet u novu lijevu opciju koja mi se čini bliža čovjeku. Ljudskija. Jasno da treba strogo odvojiti razne natruhe komunizma, drugog svjetskog rata, zločine počinjene sa svih strana. Rekla bih da tu još nedostaje uvida bivših komunista, a i njihovih potomaka u vlastite promašaje i strahote koji su se kroz šezdesetak godina njihove vladavine događale. Osobno sam prošla katarzu i suočila sa zločinima počinjenim sa strane 'mojih'. Sad se nadam i očekujem da se dogodi ista stvar i na drugoj strani.
Dajte, skupite malo snage. Govorimo otvoreno. Što ti misliš Mosore? I ti Nemanja? I svi vi mladi ljudi koji se bavite nekim drugim temama. Dosadna sam ti Nemanja. Ne pišem tako vispreno i zezajući se. To je tako. Puno je još u meni rana. I previše godina. Za zez će mi trebati još vremena, a ne znam imam li ga. (tri puta bljak)
subota, 14.04.2007.
Čovjek Ivica Račan
Razmišljam o čovjeku Ivicu Račanu. Što me muči? Zadiranje u intimu. Upravo u smrt koja bi morala ostati unutar obitelji. Iako.., smrt smo posve pomakli, uklonili iz našeg života. Nikako ne spominjati smrt. Otac, majka, stare tetke, svi umiru u bolnici. Daleko od nas najbližih. Nas koji smo ih voljeli, a i oni su voljeli nas. Plašimo se smrti jer smo sami besmrtni. To se nama neće dogoditi, mislimo. Ništa od svega toga. Ni starost ni bolest a najmanje smrt. Iako u posljednjih godina (kao u slučaju Tuđmana ili pape Ivana Pavla) imamo svakodnevni izvještaj o smrti koja se neumitno približava. Znamo da čovjek Ivica Račan umire u bolovima i zato mu liječnici daju velike doze sredstava protiv bolova. Nije pri svijesti. U moje se doba govorilo o morfiju koji se davao u zadnji tren da bolesnik ne bio postao ovisnik. Sjećam se još jedne, Titove smrti, ali ona je kod mene i u mojoj okolini izazivala druge osjećaje. Mislili smo da će se poslije smrti diktatora stvari mijenjati. Naravno da današnja mladost ne može i ne želi razumjeti vrijeme u kojem je Hrvatska živjela u komunizmu. Pod dvije diktature: Komunističkom i srpskom. Tito je bio na čelu tog vremena. Nadam se da će netko nepristran znati napisati povijest tog vremena. Jer koliko imam uvida, a imam ga poprilično još se piše pristrano. Lijeva i desna opcija imaju svaka svoju strogo odijeljenu verziju. Iako je to posve pogrešna podjela. Jer lijeva opcija nije zla opcija niti je desna opcija dobra opcija i obrnuto, kako koja od strana to vidi.
Rekla bih da se u komunizmu ono što se zvalo lijevo izrodilo u diktaturu gdje više nitko nije smio misliti svojom glavom, najblaže rečeno da ne spominjem zločine počinjene prema onima koji su razmišljali drugačije. Uzmimo samo Goli otok gdje su slali dojučerašnje istomišljenike i gdje su se gubili životi kao i u svakom logoru. ( Ako nekoga zanima mogu navesti knjige sjećanja komunista ženskog i muškog roda sa Golog)
Priznajem očekivala sam boljitak nakon Titove smrti. Čekala sam je. Na neki način sam se veselila, iako to nije prava riječ, jer je zapravo okrutna.
Smrt Ivice Račana, kojeg se može nazvati reformiranim komunistom izaziva u meni sasvim druge osjećaje.
Recimo da ja dolazim iz suprotnog tabora, iako ne pripadam ni jednoj stranci. Politika mi ježi. Strana mi je. Od komunizma me svojevremeno odbijao sam komunizam, jer u svojim dijelovima nisu htjeli vjernike, a ja sam vjernik. A onda odbijala me upravo jednoumnost i naravno činjenice koje sam znala. O mućenjima, smrti protivnika, nekad ni krivih i ni dužnih. Samo zato što su drukčije mislili.
A Ivica Račan? Dolazi iz redova komunista. Koliko ja znam rođen je za vrijeme drugog svjetskog rata u koncentracionom logoru negdje u Njemačkoj. Nigdje nisam vidjela da se u političkom djelovanju koristio tom strašnom činjenicom. Mnogi bi je itekako kapitalizirali. To već puno govori o njemu. I sad njegovo djelovanje u najnovijim vrlo važnim događajima za Hrvatsku. Meni je važno da je ova moja mala domovina samostalna, slobodna i višestranačka, a upravo se za njegovog mandata to događalo. Čut će se prigovori da je vrijeme za tako nešto bilo sazrelo. Pa recimo da jest. Vrijeme je i u vrijeme drugog svjetskog rata bilo zrelo za promjene pa smo ipak upali u diktaturu. Koja je trajala dovoljno dugo da joj se počelo laskati kako ima ljudsko lice. Bilo je to, po mnogima, vrlo zastrašujuće lice. Ali onog trena kad smo stvorili Hrvatsku stvari su nažalost krenule lošim putom. Dobro bio je rat. Veliki dio Hrvatske našao se pod okupacijom. Neću o zloćinima to neka riješe sudovi. Samo ću reći nekoliko riječi o krađa i novcu koji se zavrtio među 'dvjesto' vladajućih. I to među desnima ( iako našlo ih se u svim strankama). A onda su se toj desnici pridružila i agresivno primitivna lica iz naroda i crkvenih redova. Malo je tu bilo čestitosti i glasa razuma. Možda je to takvo vrijeme, ali čovjeka žalosti.
I eto upravo zato razmišljam o čovjeku Ivici Račanu. Spor, predugo razmišljajući pokušavao je napraviti nešto dobro. Stranku, koja je u vrijeme moje mladosti, bila strah i trepet pretvorio je mirno u socijalnu i demokratsku stranku koju je mogla prihvati Europa (a ja u Europu vjerujem. Nije idealno, ali dovoljno duge bruse pravne institucije i nemaju prevelikih grešaka)
Nisam čula da se materijalno okoristio. Ne vežu se za njega afere takve vrste. Ne vežu se zapravo nikakve afere. (dobro više brakova, ali Bože moj…) Ono što mu desni zamjeraju je komunistička prošlost, ali potekao je iz takve obitelji. Živio je u vjeri svojih otaca. Nije postao konvertit kao neki koji su promijenili sve moguće vjere i opcije. Zamjeraju mi i to što nije proveo reviziju pretvorbi u vrijeme dok je stranka bila na vlasti, ali nije on to mogao. Nije mogao previše povlačiti mačka za rep jer je desna struja samo čekala da ga ocrni u ovom nažalost 'glupom' narodu koji izjednačava antifašizam i komunizam, kao i što misli da crkva u Hrvata slijedi Kristov nauk.
Žao mi je što kažem 'glup narod', ali tako je to. Pripadam mu ali nažalost je moj narod neobrazovan, uvjerenja da se sve može postići mitom i korupcijom, nažalost i može. Ivica Račan mi je sličio pomalo na don Kihota.
Nije mi drag dnevni izvještaj o stanju njegova zdravlja, iako mediji, uglavnom, to rade na najnježniji način.
Kako god, daleko sam od tih krugova, ali želim mu laku i brzu smrt. I zahvaljujem mu što je svojim primjerom, svijem djelovanjem pomogao mom sazrijevanju i razumijevanju prilika na ovom 'geofizičkom' prostoru.
nedjelja, 08.04.2007.
Uskrs
Jasno je kad se probudiš sam ( Ne baš posve sam, tu je i pas ), a Uskrs je, da navale sjećanja. Kao plima. Isus je umro (ubijen je) u vrlo mladim godinama dok je u njemu još bilo žara i potrebe da mijenja svijet. Zapravo je i poslan u te svrhe. Mogao je promijeniti i vlastitu sudbinu. To je ona čuvena slobodna volja koju ima svatko od nas. Ali njegov je otac bio autoritet. Najveći u cijelom svemiru. Nije lako razočarati takvog oca. Imao je dvojbe. Odupirao se knezu ovog svijeta. Toliko je knjiga, filmova i ostalih umotvorina na tu temu. U zadnjem, dobro predzadnjem času molio je: Oče, ako može neka me mimoiđe… Znao je da ga neće poštedjeti. Prevelik je bio ulog. Milijarde nevaljalih duša, među njima i moja koje je valjalo spašavati. Vječno je moje pitanje zašto. Što je tako u nama Bogu vrijedno? Zašto smo važni? A ako smo Bogu važni zašto se osjećam loše. Možda je potrebno umrijeti dovoljno rano da uspomene ne opterećuju. Gdje su duhovi mojih živih i mrtvih? Gdje su duhovi događajima? Zajedničkim uspomenama. Veselju i tuzi. Dijeli li netko ove misli ili sam ja najstariji bloger na cijelom svijetu?
