Oduvijek sam željela psa, ali … nikad nije bilo vrijeme za to. Jer nas je bila puna kuća, jer smo previše putovali, Pred dvije godine ostala sam sama. Ukućani su se raselili. Ništa nije stajalo na putu mojoj želji. Moja prijateljica, fina gospođa iz Beča me je odgovarala. Čuj me, kaže mi, to je zadnje što bih ja napravila. Promatram stare žene po gradu. Šetaju psa i crtaju usta pored usta. Što rade, pitam? Tako se šminkaju kaže. Na brzinu, jer ne vide više dobro, a psi ih vuku. Odmah znaš da su usamljene. Ne, nikad neću nabaviti psa. To nas odaje, kaže. Ali ja se nisam dala smesti. I kakvu me je Bog dao odlučila sam jednog udomiti. Jednog koji nije imao šansu. Iz prihvatilišta ili se kaže šinteraja. Zapravo jednu. Obavezno ženku. Istrčala je iz kaveza. Napravila dva kruga i skočila mi u krilo. Vau, vau, mama, mama vikala mi je u uho. Odmah sam bila zarobljena. I na usluzi maloj čupavoj divljakuši. Mješanka je. Prva seoska đukela. Od onih koje drže na lancu a radius kretanja je onoliki koliko je dug lanac. Svaki prolaznik je neprijatelj na kojeg treba lajati i lajati i lajati unedogled pa zatim režati, pokazivati oštre zube a ako se ne daj Bože približi na dohvat režećih usta bit će obavezno rastrganih hlača i izgriženih nogu. Ne pretjerujem. Šetam i držim je na kratkoj uzici. Zvjera oko sebe. Traži plijen, a plijen je sve. Malo razigrano dijete. Đogeri, sve što se malo brže miče. Biciklisti su joj poslastica. Stare žene. Stari muškarci sa štapom. Ili kišobranom. To je posebno žesti. Zvjera ona, ali zvjeram i ja. Nastojim pretpostaviti što smjera i preduhitriti je. Preći na drugu stranu ulice, krenuti u suprotnom pravcu. Svaki je naš izlazak prava avantura. Plaši se auta pa je prelazak preko ceste ponižavajući. Baci se na pod, glava skupljena u ramenima uši spuštene, doslovni puzi. Ne smijem je pustiti pa puzim i ja. Vadim crne naočale, nastojim se maskirati da me nitko ne prepozna, ali uočene smo. Otiraj ti to u planinu, dovikuju mi. Svašta mi dobacuju. Moja prijateljica, fina gospođa iz Beča, više mi se niti ne javlja. I ostali prijatelji nakon što su pokrpali hlače, sakoe i ostale dijelove odjeće sve me rjeđe posjećuju. Ja sam manja od makova zrna, a moja mješanka se šepuri po kući. Samo što ne uzvikuje: Moja si, moja si. Ja sam pobijedila. Prisvojila je moj stan. Oblači moju robu. Jede moju hranu. Dignem se odgovoriti na telefon, vraćam se a šnicle više nema. Ako je ostavim nekoliko sati samu radi razne dišpete. Nedavno je s balkona dovukla vrećicu sa zemljom za cvijeće. Zagrizla je i razmahale se glavom. Tamo ovamo, tamo ovamo sve dok zemlja nije bila rasuta po cijelom dnevnom boravku.
Išla sam s njom i na vježbe za poslušnost psa. Istina zbog kolačića sjedne i legne, radi lupinge i piruete, ali to je samo dok je podmićujem. Poslije toga opet radi što je volja. Instruktor mi kaže: Ti joj nisi dovoljan autoritet. Ili još kaže, a zašto nisi uzela psa s pedigreom. Onog koji u genima ima poslušnost. Digao je ruke od mene i od nje. Ali što mogu kad je volim.
Post je objavljen 30.04.2007. u 22:09 sati.