Uskrs
Jasno je kad se probudiš sam ( Ne baš posve sam, tu je i pas ), a Uskrs je, da navale sjećanja. Kao plima. Isus je umro (ubijen je) u vrlo mladim godinama dok je u njemu još bilo žara i potrebe da mijenja svijet. Zapravo je i poslan u te svrhe. Mogao je promijeniti i vlastitu sudbinu. To je ona čuvena slobodna volja koju ima svatko od nas. Ali njegov je otac bio autoritet. Najveći u cijelom svemiru. Nije lako razočarati takvog oca. Imao je dvojbe. Odupirao se knezu ovog svijeta. Toliko je knjiga, filmova i ostalih umotvorina na tu temu. U zadnjem, dobro predzadnjem času molio je: Oče, ako može neka me mimoiđe… Znao je da ga neće poštedjeti. Prevelik je bio ulog. Milijarde nevaljalih duša, među njima i moja koje je valjalo spašavati. Vječno je moje pitanje zašto. Što je tako u nama Bogu vrijedno? Zašto smo važni? A ako smo Bogu važni zašto se osjećam loše. Možda je potrebno umrijeti dovoljno rano da uspomene ne opterećuju. Gdje su duhovi mojih živih i mrtvih? Gdje su duhovi događajima? Zajedničkim uspomenama. Veselju i tuzi. Dijeli li netko ove misli ili sam ja najstariji bloger na cijelom svijetu?
Post je objavljen 08.04.2007. u 09:49 sati.