Razmišljam o čovjeku Ivicu Račanu. Što me muči? Zadiranje u intimu. Upravo u smrt koja bi morala ostati unutar obitelji. Iako.., smrt smo posve pomakli, uklonili iz našeg života. Nikako ne spominjati smrt. Otac, majka, stare tetke, svi umiru u bolnici. Daleko od nas najbližih. Nas koji smo ih voljeli, a i oni su voljeli nas. Plašimo se smrti jer smo sami besmrtni. To se nama neće dogoditi, mislimo. Ništa od svega toga. Ni starost ni bolest a najmanje smrt. Iako u posljednjih godina (kao u slučaju Tuđmana ili pape Ivana Pavla) imamo svakodnevni izvještaj o smrti koja se neumitno približava. Znamo da čovjek Ivica Račan umire u bolovima i zato mu liječnici daju velike doze sredstava protiv bolova. Nije pri svijesti. U moje se doba govorilo o morfiju koji se davao u zadnji tren da bolesnik ne bio postao ovisnik. Sjećam se još jedne, Titove smrti, ali ona je kod mene i u mojoj okolini izazivala druge osjećaje. Mislili smo da će se poslije smrti diktatora stvari mijenjati. Naravno da današnja mladost ne može i ne želi razumjeti vrijeme u kojem je Hrvatska živjela u komunizmu. Pod dvije diktature: Komunističkom i srpskom. Tito je bio na čelu tog vremena. Nadam se da će netko nepristran znati napisati povijest tog vremena. Jer koliko imam uvida, a imam ga poprilično još se piše pristrano. Lijeva i desna opcija imaju svaka svoju strogo odijeljenu verziju. Iako je to posve pogrešna podjela. Jer lijeva opcija nije zla opcija niti je desna opcija dobra opcija i obrnuto, kako koja od strana to vidi.
Rekla bih da se u komunizmu ono što se zvalo lijevo izrodilo u diktaturu gdje više nitko nije smio misliti svojom glavom, najblaže rečeno da ne spominjem zločine počinjene prema onima koji su razmišljali drugačije. Uzmimo samo Goli otok gdje su slali dojučerašnje istomišljenike i gdje su se gubili životi kao i u svakom logoru. ( Ako nekoga zanima mogu navesti knjige sjećanja komunista ženskog i muškog roda sa Golog)
Priznajem očekivala sam boljitak nakon Titove smrti. Čekala sam je. Na neki način sam se veselila, iako to nije prava riječ, jer je zapravo okrutna.
Smrt Ivice Račana, kojeg se može nazvati reformiranim komunistom izaziva u meni sasvim druge osjećaje.
Recimo da ja dolazim iz suprotnog tabora, iako ne pripadam ni jednoj stranci. Politika mi ježi. Strana mi je. Od komunizma me svojevremeno odbijao sam komunizam, jer u svojim dijelovima nisu htjeli vjernike, a ja sam vjernik. A onda odbijala me upravo jednoumnost i naravno činjenice koje sam znala. O mućenjima, smrti protivnika, nekad ni krivih i ni dužnih. Samo zato što su drukčije mislili.
A Ivica Račan? Dolazi iz redova komunista. Koliko ja znam rođen je za vrijeme drugog svjetskog rata u koncentracionom logoru negdje u Njemačkoj. Nigdje nisam vidjela da se u političkom djelovanju koristio tom strašnom činjenicom. Mnogi bi je itekako kapitalizirali. To već puno govori o njemu. I sad njegovo djelovanje u najnovijim vrlo važnim događajima za Hrvatsku. Meni je važno da je ova moja mala domovina samostalna, slobodna i višestranačka, a upravo se za njegovog mandata to događalo. Čut će se prigovori da je vrijeme za tako nešto bilo sazrelo. Pa recimo da jest. Vrijeme je i u vrijeme drugog svjetskog rata bilo zrelo za promjene pa smo ipak upali u diktaturu. Koja je trajala dovoljno dugo da joj se počelo laskati kako ima ljudsko lice. Bilo je to, po mnogima, vrlo zastrašujuće lice. Ali onog trena kad smo stvorili Hrvatsku stvari su nažalost krenule lošim putom. Dobro bio je rat. Veliki dio Hrvatske našao se pod okupacijom. Neću o zloćinima to neka riješe sudovi. Samo ću reći nekoliko riječi o krađa i novcu koji se zavrtio među 'dvjesto' vladajućih. I to među desnima ( iako našlo ih se u svim strankama). A onda su se toj desnici pridružila i agresivno primitivna lica iz naroda i crkvenih redova. Malo je tu bilo čestitosti i glasa razuma. Možda je to takvo vrijeme, ali čovjeka žalosti.
I eto upravo zato razmišljam o čovjeku Ivici Račanu. Spor, predugo razmišljajući pokušavao je napraviti nešto dobro. Stranku, koja je u vrijeme moje mladosti, bila strah i trepet pretvorio je mirno u socijalnu i demokratsku stranku koju je mogla prihvati Europa (a ja u Europu vjerujem. Nije idealno, ali dovoljno duge bruse pravne institucije i nemaju prevelikih grešaka)
Nisam čula da se materijalno okoristio. Ne vežu se za njega afere takve vrste. Ne vežu se zapravo nikakve afere. (dobro više brakova, ali Bože moj…) Ono što mu desni zamjeraju je komunistička prošlost, ali potekao je iz takve obitelji. Živio je u vjeri svojih otaca. Nije postao konvertit kao neki koji su promijenili sve moguće vjere i opcije. Zamjeraju mi i to što nije proveo reviziju pretvorbi u vrijeme dok je stranka bila na vlasti, ali nije on to mogao. Nije mogao previše povlačiti mačka za rep jer je desna struja samo čekala da ga ocrni u ovom nažalost 'glupom' narodu koji izjednačava antifašizam i komunizam, kao i što misli da crkva u Hrvata slijedi Kristov nauk.
Žao mi je što kažem 'glup narod', ali tako je to. Pripadam mu ali nažalost je moj narod neobrazovan, uvjerenja da se sve može postići mitom i korupcijom, nažalost i može. Ivica Račan mi je sličio pomalo na don Kihota.
Nije mi drag dnevni izvještaj o stanju njegova zdravlja, iako mediji, uglavnom, to rade na najnježniji način.
Kako god, daleko sam od tih krugova, ali želim mu laku i brzu smrt. I zahvaljujem mu što je svojim primjerom, svijem djelovanjem pomogao mom sazrijevanju i razumijevanju prilika na ovom 'geofizičkom' prostoru.
Post je objavljen 14.04.2007. u 15:16 sati.