odmak
subota, 28.04.2007.
Vapaj za Split
Sjedim za ručkom s dragim prijateljem kojeg dugo nisam vidjela. Slušam.
Najprije njegov razgovor s ugostiteljem. O splitskoj rivi. O nedavnom sajmu jahti itd, itd. Naravno pisalo je engleski. Nešto kao 'amerikanska jahta u splitskoj luci', ali daleko je to od šale i humora. Zatim o garažama koje bi se tu negdje trebale graditi. Ispod prokurativa, ispod crkve svetog Frane?
-Tjeraju nas, kaže moj prijatelj.
-Tko nas tjera, pitam?
Svi. Ali od ovih lokalnih novih bogataša opasniji je Sanader i ostali. Sjećaš se onog projekta sa Amerikancima. To je propalo, ali sad se sprema novi projekt sa nekoliko hotela, Odlazi trajektna luka, dodaje se ili produžuje gat tako da se u samoj luci mogu vezati cruseri. Već je započelo. Ispred hotela Marijan proširuje se, na račun, mora prostor da bi se autobusi sa gostima hotela mogli parkirati ispred hotela.
-Nije dobro, nije dobro gunđa ugostitelj. –Jel' se itko upitao kako će reagirati more. Gat s jedne strane hotel s druge strane stisnut će luku na samu rivu. Valovi za lebićade i juga tući će do neba. Sve je to naopako. Ništa meni ne znače gosti sa velikih brodova. Oni imaju sve na brodu. Nitko od njih ne dolazi k meni na jelo.
-Što ti misliš, pita me prijatelj?
-Ja ti ne mislim više baš ništa. Toliko je proturječnih informacija da sam zbunjena. Ne znam kome vjerovati. Optuženi su za korupciju mnogi, ali kao da nitko ne odgovara. Svi se šeću sretni i vedri i kuju nove planove. Toliko megalomanske da sam se posve izgubila.
A zapravo, ako baš hoćeš od svih luka koje sam u životu vidjela splitska mi je nekako najviše po mjeri čovjeka. U prvom redu sav taj promet koji se u nju slijeva. Sve je blizu: autobus, željeznica i brodovi. Nema teretnih brodova koji nagrđuju svaku luku. Vidi se i marina sa jahtama. Milina. Kad sam radila vani sanjala sam kako sjedim na rivi, pijem kavu i promatram. Udišem mirise.
-E nećeš više.
-Kako misliš, pitam?
-Kad se sagrade veliki hoteli i luka pretvori u marinu za bogate, a uža jezgra u kojoj se već počinje graditi hoteli, ostane bez sadržaja: trgovina i slično jer će se sve seliti na periferiju nećeš moći niti doći do rive popiti kavu. Split će biti mrtav grad. Kao što je i Dubrovnik mrtav grad. Tamo nema mjesta za male radnjice njegovih stanovnika. Mahom ih zatvaraju.
-Plašiš me. A možda je ipak promet u luci prevelik. Možda to treba rasteretiti.
-Gradnjom velikih hotela? Postoje drugi načini. Željeznica može ići na periferiju, slažem se. Možda.Uz dobru regulaciju prometa. Ali, nema ti tu takvih promišljanja. Gleda se samo ugrabiti novac. Zgrabi novac i bježi.
-A kako to da svi šutimo? A opet što mogu ja napraviti? Što tu uopće može čovjek, koji ne piše po tiskovinama, nije u niti jednoj stranci napraviti.
-Može izići na ulice. Kako Francuzi izlaze. Za svaku glupost. I mijenjaju stvari.
Stvarno zašto mi ne znamo izići na ulice?
I zašto nemamo odgovora na puno toga što se događa?
Je li moguće da se novcem može kupiti sve?
Je li moguće da se porijeklo novca ne može kontrolirati?
Ili je korupcija zahvatila sve segmente društva? Školstvo, visoko školstvo. Fakultete gdje se prodaju ispiti i upisi. Izdavanje raznih dozvola. Kakvi ljudi sjede tamo?
A opet ja sam mali, malecki poduzetnik. Sve što sam poduzimala radila sam s teškom mukom. Na svaka sam odgovorna vrata pokucala nekoliko puta. Pisala žalbe, molbe. Plaćala razna odgovorna tijela. Puno puta imala osjećaj da se od mene očekuje mito, da bi stvari tada krenule brže, ali nisam ga znala dati. Dobar dio radnog vremena provela sam vani u državi koja ima tradiciju vladavine prava pa se ne znam drugačije ponašati.
A eto ne znam izići niti na ulicu protestirati. Netko bi nas trebao pokrenuti. Ali tko? Kome vjerovati?
Eto do čega smo došli. Sve nam se čini naopako, a ne vidimo izlaza. Glave su nam zbunjene a događanja nas sve više zbunjuju.
Ima li netko rješenje?
