odmak
subota, 31.03.2007.
Gospodin Bog osobno sa mnom na klupi
Znam kud su naumili. Vode nas sa sobom. Mene i starog gospodina čovječuljka, ali on mi je u nekom trenu namignuo:-Bio sam jako bolestan, kaže, -ali neću još s njima. I tako smo se razdvojili.
Probudila sam se nakon tog sna i odlučila živjeti. Ne dam se. Ako može njihov potomak mogu i ja. Od sada se borim protiv svega i svačega. Danas protiv sjećanja.
Novi je dan. Kiša je prestala.Na klupi sjede gospodin bez psa. Pas trčkara okolo.
-Vidim da ste dobro, kaže. -Vidi se, znači, kažem? Eto kako se ono što se događa unutra vidi i vani. Jer moje su godine i sve ostalo nisu promijenile.
I vi ste redoviti, kažem. -Priznajte, sviđa vam se kako sam iscrtala klupu.
-Ja sam svugdje, kaže on. A klupa… - to vam je početak.
Rekao je; ja sam svugdje upravo kao što je Bog rekao; Ja sam onaj koji jesam. Pogledala sam ga. Ozbiljan je ali se i smiješi. Ne znam kako mu to uspijeva. A onda nekako me više ne uznemiruje. Možda je uzrok promjena u meni. Spomenuo je i početak.
-Mislite na mene… s tim početkom, upitala sam?
-Naravno, kaže. –I..? Kako ste to zamislili?
-Biti dobre volje, kažem. –Ne sjećati se lošeg… do sad. Sjedit ću danas na ovoj klupi. Duboko ću disati sve dok ne izbacim sva zla sjećanja.
-Zadovoljan sam, kaže. -Disat ću s vama.
Pa smo onda sjedili i neko vrijeme disali dovoljno duboko da nas novi zrak pročisti a opet ne preduboko da ne hiperventiliramo. Onda smo se počeli smijati.
-Vidite, jednostavno je, kaže. –Oslobađa energiju a onda iz .., mahnuo je neodređeno rukom , pokazujući prema obzorju, -dobra volja stiže. Useli se u prazninu koju izbacujemo.
-Znate, rekla sam, -ja se inače rugam. Tako se branim.
-Niste se uspjeli obraniti.
-U pravu ste. Do sada nisam. Ali, bar nisam dozvolila da se neprijatelj veseli.
-Je li to važno?
Opet sam ga pažljivo pogledala. Učinilo mi se da su mu se u izrazu lica pojavile i neke podrugljive crte.
-Sad ću vas napustiti, rekao je.
Vidjela sam da je iz đepa izvadio najlon vrećicu s kojom je pokupio pseće govance. Umislila sam, pomislila sam da se radi o Gospodinu Bogu osobno. Nemoguće da bi on skupljao pseći drek. A opet, ako je svugdje pa i ovdje među nama, skoro jedan od nas možda… u ovakvoj meni s puno probuđene nade i dobre volje sa srcem… koje je na kraju uvijek mlado… nikad se ne zna možda me Bog osobno želi na nešto upozoriti.
utorak, 27.03.2007.
Klupa
Moja mrtva prijateljica
U domovini je padala kiša. Na drugom kraju svijeta penjala sam se na kineski zid. Ja sam se penjala, a ti si odlazila u dubine. U more tvoje sreće. Što čovjek može reći o dobrome? Dobro je dobro i gotovo. Osjećam potrebu za meditativnim duhovnim rekla si u nekom trenu. Jednako sam se osjećala. Tražile smo, ali mogućnosti su nestajale.
Nije mi drago kako je ovo sjećanje krenulo. Sjećanje je pogrešna riječ. Neprekidno si uz mene. I klupa je tvoja. Ovako obojena u vedrinu. U tvoju vedrinu. Što se dogodilo tog jutra?
Tvoj mi je muž ispričao sve do detalja. O tome kako si sjedila na balkonu i promatrala more. I dozivala ga da i on pogleda. More koje miruje, koje pjeni. More kad puše bura i kad je jugo. Na balkonu svoje lijepe kamene tople kuće, dok si bila živa. A sada je ta ista kuća kao velika kamena grobnica. Tvoj muž i tvoja dva sina, jablanovi. Visoki, uspravni plemeniti govore tiho. Čuješ li ih? Ispituju se. Razmišljaju o tome što je pošlo krivo. Gdje su pogriješili? Gdje smo bili mi? Svi tvoji prijatelji! Je si li nas tražila? Jesi li nas tražila ili je odluka bila konačna. Mala ceduljica na plaži poklopljena kamenom da je vjetar ne odnese. 'Otišla svojoj mami i tati. Oprostite mi.'
Cvjetovi su na ovoj klupi za tebe.
Jesi li dosegla vrijednosti? Što je tamo gdje si? Pitam li radi tebe ili radi sebe?
Klupa
Kiša, kiša, kiša. Ali nemam mira. I evo me kraj klupe. Zagledan u more tamo stoji i mladi svećenik. Bez kišobran, bez bilo kakve zaštite.
-Kakva je nevolja, pitam ga.
-Nevolja? Pogledao me odsutno, a onda se nasmije. -Zašto mislite da je nevolja. Vi ste po svoj prilici u nekoj nevolji, pa svoju priču projicirati na mene.
Eto ga na pomislim. Ne valja se upuštati u razgovor sa svećenicima. Moja pokojna nona mi je govorila: Ako ćeš ćerce virovat u Boga nikako se nemoj družiti sa svećenicima. Ima u tome nešto. Sjećam se da je u mojoj mladosti od te bratije intelektualnog predznaka bio preporučivan Casteneda, nisam posve sigurna da se tako piše. U svakom slučaju bila je nekakva priča na granici nečeg… tada mi se činilo da je pod utjecajem halucinogenih droga. Mislim pisac. Pisao. Ali oni su, svećenici, neki od njih koji su se družili s nama ludovali za tim knjigama. Kod njih, kad su mladi, mora da je velika panika, zbog seksa i slično. Jer ne smiju. A zaljubljivali su se. To se na njima vidilo. Bilo su to nekad fatalne ljubavi. Sve su ostavljali i odlazili za ženom. Ako pak ne bi… i ta se frustracija osjećala. Zato sam sad pomislila da se tako nešto događa ovom mladom svećeniku. Zašto bi inače stajao kod klupe zagledan u more. Potpuno mokar. Vjerojatno bi on mene pitao istu stvar. Ali ja sam ovdje iz drugih razloga. Puno prozaičnijih. Ne manje teških, ali nije zaljubljenost u pitanju iako bih volila da jest.
-Napustit ću vas, kaže. -Ostajte s Bogom.
-A gdje bi Bog bio, viknem za njim. Odlazio je. Mislila sam da me nije čuo, ali odjednom je zastao. Osjetila sam da krzma. Ja mu nisam interesantna, ali … Okrenuo se i evo ga opet pokraj klupe i mene.
-Što vi mislite gdje je Bog, pita on mene.
Ispričala sam mu anegdotu. O pitanjima i protupitanjima.
-Jedna je gospođa, kažem, pitala nekog isusovca: Čula sam, govori ona, da vi na pitanje odgovarate protupitanjem.
-A tko vam je to rekao, odgovara isusovac.
Opet se nasmijao.
-Vidite, kažem mu, -ovako je sa jedne splitske plaže jedne kišne subote moja prijateljica otplivala u smrt. Bila je vjernik, za razliku od mene koja naginjem ateizmu zapravo borbi u ringu s Bogom. Njena me smrt pogodila. Vrlo. Ne želim pretjerivati niti o mrtvima govoriti sve najbolje, ali ona je bila pravi primjer božjeg čovjeka. Trudila se živjeti svoje kršćanstvo. Neprekidno se preispitivala, ne ništa bolesno-težila je čistoći duše, moram dodati i tijela. Tako je i izgledala. Bljedunjava, visoka, uspravna, ali imala je značaj. Oplemenjivala je svakog s kim je došla u doticaj.
Ja sam putnik - bjegunica te sam subote, kad me je bila potrebna, tako to osjećam, bila na drugom kraju kugle zemaljske. Danima prije nego sam otputovala htjela sam je nazvati, ali iz mali milion razloga- previše posla najviše, nisam to napravila.
-I sad to sebi predbacujete?
Gledala sam ga. Lijepi mladi čovjek s nekom mukom u srcu i duši vezan glupim celibatom, nelogičnom crkvenom zabranom- ali oni za nju imaju opravdanja, vratio se izvršiti svoju svećeničku dužnost. Pokazati i dokazati mi da ima Boga. U najmanju ruku.
-Kisnete, rekla sam mu. Ako budete imali volju rado ću s vama razgovarati. Recite mi gdje ste i ja ću vas naći.
Dao mi je broj telefona.
Gledao me zabrinuto.
-Ne bojte se, rekla sam. –Ja se neću ubiti. Smrt će ionako doći. A ne znam što me tamo čeka. Možda nešto mnogo gore.
Opet se nasmijao. Kimnuo je i,sad već posve mokar, otišao.
Učinilo mi se da u daljini vidim gospodina sa psom, ali nisam bila posve sigurna.
subota, 24.03.2007.
Klupa
Čitam Kurosavin nemir svijeta don Branka Sbutege. Ima jedna njegova rečenica: 'Ima li barbarstvo estetike?' Rečenica pitanje. U članku: Planet Boka. Kako duboko u žilama osjećam nostalgiju za gubitkom i žaljenje za urušavanjem, nestajanjem vrijednosti. Pitaš se koliko uopće ima smisla toliko se truditi. Ili je možda pametnije živjeti: ' use nase i podase' priznajem ne znam kako se to piše, ali smisao vrlo dobro razumijem.
I tako poslušala sam kćer, djecu treba slušati. Uputila sam se u život. Na dvije promocije. Prva časopisa 'Nova prisutnost', kojeg je zadnji broj posvećen Željku Mardešiću sociologu religije. Čini mi se da se istim bavio i nedavno preminuli Vrcan. Oba su već mrtva. Spominjalo se kako su se njih dvojica poštivali. Donosili iz inostranstva knjige jedan drugome i slično. Zapravo su stvari gledali iz posve drugog ugla. Iste knjige ali unutra su podcrtavali sasvim druge stvari. Nadam se oni koji bi se mogli njima baviti, a jedan i drugi to zaslužuju će znat će uočiti te nijanse. Iako je Vrcan bio unutar društva, makar je netko spomenuo informbiro i Goli otok, ali ipak čovjek komunizma, a Željko Mardešeć na margini pod pseudonimom, samozatajno kakav je već bio, čovjek drugog vatikanskog koncila, pisao svoja razmišljanja vrijeme koje protječe, brzo i neumitno, bez milosti, miri nepomirljivosti proganjanja, Stare Gradiške, Lepoglave, Gole otoke i sve tome slične marifetluke.
Isti dojam na sinoćnjoj promociji 'Orjune' Ivana J. Boškovića. Ponovo svatko iz svoje pozicije i profesije Ivo Goldštajn, Tonko Maroević i jedan svećenik govore o orjuni, organizaciji koja je u Splitu i okolicu na silu nametala jugoslavenstvo sa srpskim predznakom. Razložno, pomirljivo, pa zaboga to je ipak povijest. Osjećam se dvojako. Vrlo ponosna na moju novu, pomirljivu Hrvatsku, ali s druge strane morbidni interes, koji se u meni javlja za povijest ovog naroda ne da mi mira. Pitam se koga će sve ovo društvo abolirati. Gdje je tu osuda. Jer sve te čini orjune i sličnih organizacija vodile su nas to krvavih sukoba.
utorak, 20.03.2007.
Klupa
Klupa
Sinoć sam pogledala 'Vraćam se' Amaldovara. U svakom slučaju da vidiš neke stvari onako kako ih umjetnici vide moraš ih, na neki način, gledati ranjenom dušom i tijelom. Volim ga. Mislim Amaldovara. Sve te njegove pomaknute odnose i toplinu koju unosi u njih. Muku. Naravno da se čovjek, zapravo čovječica, jer to sam, čovjek ženskog roda, pita o svrsi. Ako na sjeveru Hrvatske u ovom 'strašnom času' pada snijeg kod nas je u Dalmaciji jugo. K vragu, na svaki se način razlikujemo. Ovdje dovoljan samo pogled na ovo uzburkano, nemirno more i zamisliti sve te narode oko njega pa dalje kroz otrantska vrata u Jonsko more do Grčke uz sredozemno more. Sve te narode koje žive na njegovim obalama. Oplemenjene kulturom od samih početaka. Različitim vjerama, boji kože, izgledom, ali na neki način slični u razmišljanjima. O volim svoje dalmatinsko-sredozemno porijeklo. Svoje lijenosti, izležavanja, bitke s tijelom, s teizmom i ateizmom, nevjerovanja i vjerovanje sve te moje žestoke reakcije i nezavršene misli i rečenice. Čudno je, potrošila sam novce i novce, mukom zarađene putujući po dalekim svjetovima, a najmanje sam upoznavala sredozemlje. Ostavljala sam to kao šećer na kraju kad postanem zrelija. Na kraju i starija. Blizu je mislila sam. Neću sjediti u avionu preko dvanaest sati i na kraju putovati do novog Zelanda skoro 36 sati s prekidima na raznim aerodromima. Je li za vjerovati da me tamo odveo film, koji je u meni probudio znatiželju za izgledom te zemlje. Gospodar Prstenova! Tolkinovu knjigu sam pročitala još u djetinjstvu. A film je uistinu najbolje moguće napravljen. Ali… sad sjedim na klupi i žalim za bližim obalama koje po svoj prilici neću uspjeti vidjeti. Gledam more i obale s tugom. Čini mi se da ću danas duže sjediti.
A sjever Hrvatske nek' se friga.
nedjelja, 11.03.2007.
Klupa
Već drugi dan puše škura bura. Ali nije hladno. Pala mi je na pamet mama. Mia mama! Odavno je nisam posjetila. Pravdala sam se bolešću. U godinama je. Ona i otac žive u vlastitoj kući. A moja je bolest gripa. Cijela je obitelj štedi ozbiljnih stvari. Otac zna. Moj brat i nevjesta žive s njima i svi znaju. Gadi mi se svako sažaljenje. Izbjegavam ih. Dobro, nikad nisam bila posebno druželjubiva.Cijela ta građanska priča mi je oduvijek išla na jetru. Cijeli je Split jedno veliko 'selo'. Svatko svakoga zna i svi sve znaju. Uglavnom misli idu iz kralježnice ili malog mozga. Ili već nešto slično. Vrlo smo prilagodljivi. Vrlo, vrlo. Ne smijem reći gdje su radili jer bi odmah svima sve bilo jasno. Takav je i moj brat i njegova žena. Rado viđeni na pravim mjestima. U posljednje vrijeme svašta mi pada na pamet. Rekla sam da sam ateist iako je to više iz nekog bijesa. Da budem drugačija. A i onaj mi je mladi, vedri svećenik išao na nerve. Uvijek moraju biti dobre volje. To im je u opisu radnog mjesta. Ne smiju biti nervožasti i puni sumnje. Eto to sam u posljednje vrijeme. Puna sumnje. Split se prodao puno više nego sam mogla zamisliti. Gdje god takneš. Na radiju turbo folk. Krade se i laže. Skorojević do skorojevića. Rastu nakarade od kuća. Svatko radi što ga je volja. Dobro i ja sam obojila klupu. Istini za volju trebalo mi je zato malo novaca i malo smjelosti, ali nitko je još nije vratio u prvobitno stanje. Tako se to kaže. Čitam stare novine. U nekoj školi djeca su trebala ići na ekskurziju, pa su oni sa više novaca odlučili ići avionom, a ovi drugi…zna se koji autobusom. E sad je li to nama ostao iz socijalizma nekakav osjećaj za pravdu pa smo protiv tih malih bogataških potomaka, uglavnom digla se dreka. Razna mišljenja. Čak su se mudraci koji su tako nešto smislili pokušali pravdati nekakvim eksperimentom. Drukčijim iskustvom. Što bi kasnije? Pisali školske zadaće s naslovima. Moj put autobusom. Ili moje putovanje avionom!? Nemam ništa protiv, ali neka onda idu u privatne škole, a državne ostave drugima. Tako vam je to, ali ispričat ću još jednu zgodu. Sin mojih poznanika pozvao je na druženje povodom svog vjenčanja jednu skupinu mladih ljudi kolege i kolegice sa posla ( jedno novonastalo poduzeće od osnovano od tako nekih 'novih') i svoje prijateljice i prijatelje iz ulice djetinjstva, škole, fakulteta. Ništa posebno, rekao je. Onako mali domjenak i neka svatko donese glazbu koju želi slušati. I evo ih. Kulegice i kulege s posla došli su u svećenoj obleki i odjelima. Ekipa : prijateljice i prijatelji stiglu su posve neformalno odjeveni. Ovi posljednji su pristojni pustili prve da započnu sa svojim izborom glazbe i zezli se. Pola večeri su slušali Cecu, i slične… pravo raspali društvo u štiklama ruke gore, ubrzo su se skidali sakoi. Mladenci su se našli u čudu. Onda se netko od prijatelja dosjetio. Digao dva prsta. Mogu li ja..? I onda je krenula urbana priča. I tako cijelu večer. Malo jedni malo drugi. Dobro su se i složili. Kakvo je vrijeme došlo i da se radilo od BBB –ojsima i torcidi tko zna kako bi završilo.
Ne znam kako sam sa posjete roditeljima stigla na ovakva razmišljanja, ali valjda je imalo neke veze.
četvrtak, 08.03.2007.
Klupa
Sinoć sam bila na promociji knjige Bogdana Radice 'Agonija Europe'. Promotori su se dobro pripremili. Zadovoljstvo ih je bilo slušati. Knjiga je inače prvi put izišla u Beogradu, na ćirilici 1940. Iz razno raznih razloga. Uglavnom se u određenim krugovima krivi , tadašnjeg predsjednika Matice Hrvatske Lukasa, iako ga je sadašnji predsjednik Zidić u onoj stupidnoj 'emisiji opče prakse', pravdao za taj slučaj. Emisija je, inače, prava hrvatska priča. Polako i oprezno izriču se misli i ocjene. Slow, s pauzama, da se ne zalete u ocjeni. Sve sam gospodin Fulir do gospodina Fulira. A svejedno iz nekih mazohističkih razloga gledam. E pa u toj emisiji, nakon što je Igor Mandić, kojemu su na žalost iz tragičnih razloga, otupile oštrice hvalio tek izišlu 'Agoniju Europe', a Mandić pokušavao opravdati davnašnjeg matičinog predsjednika, navodno je istovremeno izlazila neka knjiga sličnog sadržaja, pa nije mogao prihvatiti Radicinu. Sklonija sam vjerovati da su se već na europskoj sceni razmahale one grozne snage fašizma i nacionalsocijalizma, a naši su računali sa samostalnom 'lijepom našom'. A zašto u Beogradu pa izdavač je bio smjeliji, iako je jadničak, ubrzo nakon što je njegov vlada sklopila pakt i njemačke trupe umarširale u Beograd smjeli izdavač bio obješen, tako se to onda radilo, ne ponovilo se, iako se neprekidno ponavlja. A na kraju Radica je u Beogradu smatran 'našim' Ali neću ulaziti u politiku, ali k vragu, što možeš kad se politika ušuljala i u život Bogdana Radice, čiju sam prvu knjigu upravo iz tog beogradskog izdanja imala u obiteljskoj knjižnici. I čitala. Da, da, nisam ja samo crtačica ljupkih cvjetova po zelenim klupama, znam štogod i pročitati, pa i na ćirilici. Eto ja sam fan Bogdana Radice. U kući se tajno o njemu govorilo. Mislim da je majka s njim nešto u rodu, pa se za njegovu sudbu znalo. Pobjegao je navrijeme iz Europe i nastanio se u SAD-u. Pokušao se 45' vratiti u Hrvatsku, ali onda je ponovo na vrat na nos ponovo pobjegao i da je pameti u određenim crkvenim krugovima, što nije, knjigu koju je tom prigodom napisao 'Hrvatska 45' morali podijeliti kao što to radi Oprah svakom Hrvatu ili bolje rečeno hrvatskom građaninu. Ali što ćeš, u crkvi su kratke pameti. Jer sudba Bogdana Radice je upravo prava priča. On je naime prošao put od velikog jugoslavena do hrvatskog domoljuba i rodoljuba ne okaljavši se ničim od svega za što se u tom rasponu i vremenu mnoge optužuje. A puno kasnije nakon domovinskog rata dočepala sam se još nekih njegovih knjiga: 'Sredozemni povratak', 'Hrvatska 45' 'i dvije knjige: 'Živjeti nedoživjeti'. Da naravno i Vječni Split Sve izišle u Knjižnici hrvatske revije Munchen- Barcelona. Sve davnih godina u emigraciji. Tko god može neka nabavi. To nisu stvari prolaznog vijeka. O Radici će se još čuti. Još je puno njegovih osvrta, eseja ili već čega razbacano po raznim zabranjivanim revijama i kućnom arhivu. Inače bio je spomenut i intervju na RTH, koji se njim imao …, za vraga ne mogu se sjetiti imena. Odličan intervju, toga se sjećam. Neposredno prije smrti Bogdana Radice. Teško da mi u Splitu poslije Marulića imamo jačeg. Ne govorim o Smoji. On je nešto drugo. Ne govorim ni o drugima, naročito ne o novim imenima. Ne odričem vrijednost, ali Radica je iznad svih klasa. A sinoć, na promociji, šačica starih splićana. Vjerujte mi ja sam bila najmlađa. Nisam, osim jednog, a o njemu je najbolje ne govoriti, vidjela niti jednog novinara. Ni televizije. Nikoga. Za istinu bio je gradonačelnik, koji je sjeo u prazni prvi red, kako mu i pripada. Vani je pljuštala kiša. Gorak ukus, vrlo gorak. Ali glavno je da moja cvjetna klupa negdje u kišnom mraku svijetli.
Vojo Špiljak je radio s Radicom intervju
utorak, 06.03.2007.
Klupa
Dva dana nisam izlazila iako vani sija sunca a kćer me svaki dan zove iz Zagreba i govori: -Moraš vani. Molim te mama iskopaj se iz kreveta i iziđi. Ali… više nemam volje za prijatelje. Ne zovem ih. Oglušila sam se i na njihove pozive, pa te ljudi zaborave. Znam to i sama. Sjetila bih se tako nekoga i mislila: što je sad s njom ili njim, ali ne bih nazvala. Bilo je i previše vlastitih obaveza, a onda nekako se otuđiš… neugodno ti je i što možeš. A klupa? Kasno popodne sam ipak otišla. Nosila sam sa sobom , u ruksaku, bijelu boju i najtanji kist. Za svaki slučaj. Ako koncesionar nije zapovjedio da je se preboji natrag u jednoličnu zelenu možda nacrtam još nešto. Tako sam mislila. Cvjetovi su još bili na njoj. Blistala je tako da je ostalih sedam zelenih klupa izgledalo kao oni siročići iz Amarcorda. Čovjeku ih je naprosto bilo žao. Srbili su me prsti ali skoro pa sam imala zabran pristupa. Stojte daleko stajala je na njima ceduljica s mojom slikom i prilikom. Prišuljala sam se ipak i sjela na cvjetnu klupu. Izvadila sam boju i kist i na dnu uz sami rub napisala: moja klupa. Gotovo, rekla sam sama sebi vrlo zadovoljna. Do mene je sjeo jedan mladi čovjek koji je sličio na poreznika ili svećenika ili carinika. Te struke imaju nekakvu predanost poslu i slično su obučeni, ako baš ne nose uniforme. Pretpostavila sam da je svećenik, jer nekako nisam vjerovala da bi poreznik ili carinik sjedio predvečer na klupi uz more. Prije nego je sjeo promatrao je nacrtano cvijeće, učinilo mi se da se dobroćudno nasmiješio,pa mi je odmah bio simpatičan. Uljudno me upitao: -Mogu li. –Dapače, rekla sam. Upitno me pogledao. –Ni vi ne želite sjesti na siročiće, rekla sam. Još me gledao upitno, ali kao da nije siguran je li sa mnom sve u redu. – Ne brinite, kažem. -Siročićima zovem sve ostale klupe. Priznajte da vas je privuklo cvijeće. Znate ja sam ga nacrtala. Pred nekoliko dana. Malo je falilo da završim u zatvoru. Govorim vam to jer mislim da ste svećenik, ali ja sam, odmah ću vam reći da ne bi bilo nikakve sumnje, ateist.
Zabacio je glavu i pokazao mi sve svoje lijepe bijele zube, smijao se. -Stvarno sam svećenik. I što vam je policajac rekao? -Rekao mi je: U vašim godinama? –I koliko imate godina? -Četrdeset sedam, kažem. -Pa dobro, kaže krzmajući, nisu to ni neke godine. Ali ne kaže se ateist nego ateistica.-Molim? -Da, da molim, molim ja jesam svećenik, a vi ste žena i ateistica, u godinama…, još se smije.
Ne može čovjek vjerovati. Nisam ih tako zamišljala, ali sam u stvari vrlo nepovjerljiva. Danas je to kao nekakva moda. Svećenici se voze na bjesnim motorima, sviraju, pjevaju, imaju duge kose, još je u vrijeme moje mladosti bilo slično. Uvijek sam sumnjala da je to neka vrst podmetanja. Kao evo nas među vama svjetovnjacima. Mi smo vam isti kao vi. Tako su se u to vrijeme ponašali i mlađahni komunisti, pa su ljudi nasjedali jednima i drugima. Ali ja ne, ja ne.
Odjednom mi je sve to dosadno. Došla sam napisati moja klupa i to je to. Zadatak obavljen. Dignem se. Promrmljam nekakav pozdrav i odem kući.
ponedjeljak, 05.03.2007.
Klupa
Bijela, žuta, crvena, plava nabrajam u sebi boje koje sam kupila. I zelena… zašto ne i zelena. Pronašla sam podatak o postojanju 160 nijansa boje. Postoje i skale: Otswaldova i Munsellova specifikacija. Zapetljala sam se u istraživanje. U teoriju. Oduzela mi je nekoliko dana. O miješanjima boja na primjer. Narančasta se dobije miješanjem crvene i žute. O kako lijepo! Odlučila sam i dodatno eksperimentirati. Samo želim nešto drugo. Neku drugačiju klupu. Nisam kupila crnu. Crni cvijet. Ne, ne to mi ne paše. Govori o nekoj mračnoj strani u koju ne želim vjerovati. Što ćemo? Čista ljiga, ali to je ta generacija. Ponovo sam otišla u cik zore. Bilo je malo vlažno pa sam sve dobro obrisala i čekala sunce. Onda sam počela crtati. Zašto su umjetnice i umjetnici više-manje loši bračni drugovi ( ili se ova posljednja riječ nakon pada Zida više ne spominje u tom kontekstu, u nikakvom možda), loši roditelji i inače svojeglavi i loši. Lupaju u lice vratima svakome tko ih ometa. Ne vide nikoga dok stvaraju osim svog djela. Eto što se meni dogodilo iako sam ja daleko od svake umjetnosti. I konačno sunce je davno prešlo preko zenita kad sam konačno prestala. A rezultat?
Lopoč, sljez raznih boja, maćuhice, perunika, tratinčica iliti krasuljak, sunčana i posvuda trešnjin cvijet. Ne mogu vjerovati! Skakućem oko klupe ko' dijete. Ali ne radim to samo ja. Oko mene mnoštvo ljudi. Razdragana lica. Plješću.Lijepo! Lijepo, čuju se uzvici! Gospodin s psom je također tu.
-Nemojte sjesti, kaže mi blago. -ostavite neka se to vaše djelo osuši.
Nešto me u tom njegovu sažaljivo-umirujućem tonu spustilo na zemlju. Pogledam oko sebe. Nema gospodina s psom. Nema ni oduševljenih gledatelja. Samo dvojica ljudi. Jedan od njih ljutito mi kaže:
-Jeste li vi normalni. I da znate pozvao sam policiju. Pogledaj ti to, neprekidno gunđa, -tek što sam ih dao srediti. I to usred bijela dana?
Neprekidno gunđa. Policija je vrlo brzo stigla.
-Ime, prezime, godine?
-Gospođo, kaže jedan policajac. – u vašim godinama? Gleda me sažaljivo. Na sreću kod sebe imam osobnu kartu inače bi tražili skrbnike. Samo mi još fali da u stanicu policije dođe po mene bivša tajnica, bivšeg supruga. Ta me pomisao razveselila ali se nisam osudila nasmijati. Iz straha da me ne odvedu na psihijatriju. Pokupila sam svoje krpice spustila uši i rep i krenula kući.
petak, 02.03.2007.
Klupa
Ali vraga, kiša je pljuštala cijelu noć. Zaspala sam i budila se. Ujutro je još padala. Nisam imala mira i uputila sam se oboružana kabanicom, visokim cipelama i kišobranom na mjesto zločina. Cvijet je bio na mjestu gdje sam ga i ostavila. Kiša mu nije naškodila. Dapače činilo se da nekako bliješti. Onako kao fluorescentna reklama.
-Ništa neobično, kaže glas iza mene.
Okrenem se prepadnuto. Gospodin s psom mi se smiješi.
-Crtali ste ga s nekom idejom? Možda u potrazi sa svjetskim mirom, kao djeca cvijeća. Vi sličite na tako nešto.
-Molim!? To je tako daleko od mog vremena.., pogledam ga još jednom procjenjujući ga, -ali i od vašeg vremena.
-Nemojte biti tako sigurni, kaže. –Vječnost je u ovom ili onom obliku vrlo, vrlo duga.
-Nadam se da neću vječno živjeti, kažem. Pokušavam se nasmijati, ali ne ide. Ja znam da su mi dani odbrojeni, iako ih pokušavam produžiti i osmisliti. Osim svega…
-Gledala sam, kažem iznebuha, -emisiju, ne znam kako se zove, ali govorila je o zločinima u Lori. Pustili su film u kojem su ljudi, zarobljenici Srbi iz Hrvatske, ali i iz Srbije svjedočili o mučenjima sa strane hrvatskih stražara, čak i civila.
-Znam sve o tome, kaže gospodin s psom.
-O zločinima u Lori?
-O zločinima … općenito…i u Lori. Što vas je uznemirilo? Pa o tome se već pisalo. Nemoguće da niste znali.
Gleda me pažljivo.
-To je bio neki drugi svijet. Sve to skupa. Taj rat. Bježali smo u skloništa. Gađali su nas. Televizija je prikazivala slike ratišta. 24 sata smo gledali ranjene, mrtve... ubijene, zločine. Mi smo bili napadnuti…ili?
-Da… sve se istina događalo na tlu vaše domovine, kaže gospodin sa psom, ali zločin je zločin.
-Zar to nije i vaša domovina?
Gleda me zamišljeno.
-O da, kaže, -to je i moja domovina.
-Hoćete reći da je film pokazao pravu sliku. Dajte molim vas. Onaj guslar… hoćete reći da on svakodnevno sjedi na pjaci i gusli svoju mržnju. Ja sam na kraju rođena u ovom gradu i guslara sam vidjela samo na televiziji. O da, lažem, vidjela sam ga kao dijete u živo kad su ga doveli u školu. Ali guslio je i pjevao, ako se to moglo nazvati pjevanjem o junaštvu čini mi se partizana protiv okupatora. Bili smo ozbiljni. Morali smo biti. Dvadeset godina poslije drugog svjetskog rata, koji je nama bio daleka i nepoznata prošlost on je gudio o junaštvu. S njim je, u razredu, sjedio i neki narodni heroj poznat po nadimku. Znate kako je to bilo. Nadimci: Stari, Petica, Šestica Walter i slično bili su vrlo važni. Trebali ste nas poslije vidjeti. Smijali smo se i rugali. Guslar je nešto strano mojem… ovom mentalitetu.
-Neka vrst balkanskog trubadura. Samo što je tu manje ljubavi a više mržnje, kaže.
-Mržnja je u tom filmu apostrofirana kao uzrok. Ja sam možda naivna ali netko nas je valjda uvukao u tu mržnju. Autor je čini mi se imao neke druge namjere. Uznemirio me film zbog tih nesretnih ljudi koji su bili maltretirani, ali uznemirio me i autor. Ali.., uznemirila me i ta mržnja…, pa taj sudac i suđenje, svi umiješani, nemogućnost pronalaženja istine i mogućnost da se ponovi mržnja… u raznim situacijama.
-O mržnja je univerzalna kategorija, kaže gospodin sa psom. -Vi nikoga ne mrzite.., niste mrzili?
Kroz glavu su mi prošle slike bivšeg i njegove bivše tajnice. Samlila bi ih u papar, kako se govorilo u Splitu. U mažininu. Tako sam onda mislila. Mrzila sam ih, naročito njega. Nekadašnja ljubav pretvorila se u mržnju. Ali koliko daleko čovjek u mržnji može ići?
Jesam li to pitanje postavila glasno? Okrenem se. Gospodina sa psom nema. Samo kiša i prazni obzor. Pogledam cvijet. Još je svijetlio, iako to nisam očekivala. Vratit ću se sutra i nastaviti, obećavam sama sebi.
četvrtak, 01.03.2007.
Klupa
Jutros sam najranije otišla po nekoliko tuba raznih boja. Izabrala sam ih s pomnjom. Uljene boje. Žutu, ta se u mojoj predođbi lijepo slaže sa zelenom. Onda neću- hoću crvenu pa sam kupila i bijelu računajući da ću miješajući ih dobiti roza boju. Pa onda oker. Priznajem ta mi je boja uvijek pomalo bila sumnjiva i nerazumljiva. Ona bi zapravo mogla biti jedna od nijansi smeđe, ali nije nego oker. Ali dobro. Ja nisam slikar. Neznalica sam što se boja tiče ali i mnogih drugih stvari. I tako još sam malo sam krzmala pa sam ipak kupila i plavu. I eto me najranije moguće na klupi. Još nema nikoga. Razbaškarila sam se. Poslagala svoje boje i ostali pribor kistove, razređivać, krpu za brisanje, sve što sam mislila da će mi trebati. Pažljivo san na jednom kraju uz sam kantunić olovkom nacrtala cvijet- margaritelu. Ili… netko mi je rekao ivančica. Lijepo ime. A i najlakše ga je nacrtati. Voli me ne voli me (ovo se ne odnosi na mene -to ide s tim cvijetom) cvijet s listićima oko kruga u sredini. Malo sam se odmakla i razmišljala. Krug u sredini obavezno mora biti žut, tako su nas učili u najranijoj dobi. Ali krzmam. Gledam oko sebe. Nigdje nikoga. Nacrtat ću samo jedan cvijet i vidjeti kako to uopće izgleda. I tako dajem se na posao. Jezik malo izvan usta, gubim osjećaj za stvarnost. Ruke same rade i nakon nekog vremena možda sat i više cvijet je tu. Ne mogu vjerovati da sam to napravila. Što sam ja sadTorcida ili anarhist? Skinhead-ica? Crtačica grafita? Pogledam okolo. Na sreću nigdje nikoga, a cvijet je uistinu lijep. Srce mi tuče, ipak sam ja iz jedne male(o) građanske obitelji. Ali puštam se porivu. Trčim krug oko klupe. Kist u podignutoj ruci. Druga ruka na ustima uz indijansko glasanje. Hu-hu- hu ili nešto tako. Nadam se da neću dozvati kišu. Bar dok se boja ne osuši.
