Bijela, žuta, crvena, plava nabrajam u sebi boje koje sam kupila. I zelena… zašto ne i zelena. Pronašla sam podatak o postojanju 160 nijansa boje. Postoje i skale: Otswaldova i Munsellova specifikacija. Zapetljala sam se u istraživanje. U teoriju. Oduzela mi je nekoliko dana. O miješanjima boja na primjer. Narančasta se dobije miješanjem crvene i žute. O kako lijepo! Odlučila sam i dodatno eksperimentirati. Samo želim nešto drugo. Neku drugačiju klupu. Nisam kupila crnu. Crni cvijet. Ne, ne to mi ne paše. Govori o nekoj mračnoj strani u koju ne želim vjerovati. Što ćemo? Čista ljiga, ali to je ta generacija. Ponovo sam otišla u cik zore. Bilo je malo vlažno pa sam sve dobro obrisala i čekala sunce. Onda sam počela crtati. Zašto su umjetnice i umjetnici više-manje loši bračni drugovi ( ili se ova posljednja riječ nakon pada Zida više ne spominje u tom kontekstu, u nikakvom možda), loši roditelji i inače svojeglavi i loši. Lupaju u lice vratima svakome tko ih ometa. Ne vide nikoga dok stvaraju osim svog djela. Eto što se meni dogodilo iako sam ja daleko od svake umjetnosti. I konačno sunce je davno prešlo preko zenita kad sam konačno prestala. A rezultat?
Lopoč, sljez raznih boja, maćuhice, perunika, tratinčica iliti krasuljak, sunčana i posvuda trešnjin cvijet. Ne mogu vjerovati! Skakućem oko klupe ko' dijete. Ali ne radim to samo ja. Oko mene mnoštvo ljudi. Razdragana lica. Plješću.Lijepo! Lijepo, čuju se uzvici! Gospodin s psom je također tu.
-Nemojte sjesti, kaže mi blago. -ostavite neka se to vaše djelo osuši.
Nešto me u tom njegovu sažaljivo-umirujućem tonu spustilo na zemlju. Pogledam oko sebe. Nema gospodina s psom. Nema ni oduševljenih gledatelja. Samo dvojica ljudi. Jedan od njih ljutito mi kaže:
-Jeste li vi normalni. I da znate pozvao sam policiju. Pogledaj ti to, neprekidno gunđa, -tek što sam ih dao srediti. I to usred bijela dana?
Neprekidno gunđa. Policija je vrlo brzo stigla.
-Ime, prezime, godine?
-Gospođo, kaže jedan policajac. – u vašim godinama? Gleda me sažaljivo. Na sreću kod sebe imam osobnu kartu inače bi tražili skrbnike. Samo mi još fali da u stanicu policije dođe po mene bivša tajnica, bivšeg supruga. Ta me pomisao razveselila ali se nisam osudila nasmijati. Iz straha da me ne odvedu na psihijatriju. Pokupila sam svoje krpice spustila uši i rep i krenula kući.
Post je objavljen 05.03.2007. u 10:58 sati.