Jutros sam najranije otišla po nekoliko tuba raznih boja. Izabrala sam ih s pomnjom. Uljene boje. Žutu, ta se u mojoj predođbi lijepo slaže sa zelenom. Onda neću- hoću crvenu pa sam kupila i bijelu računajući da ću miješajući ih dobiti roza boju. Pa onda oker. Priznajem ta mi je boja uvijek pomalo bila sumnjiva i nerazumljiva. Ona bi zapravo mogla biti jedna od nijansi smeđe, ali nije nego oker. Ali dobro. Ja nisam slikar. Neznalica sam što se boja tiče ali i mnogih drugih stvari. I tako još sam malo sam krzmala pa sam ipak kupila i plavu. I eto me najranije moguće na klupi. Još nema nikoga. Razbaškarila sam se. Poslagala svoje boje i ostali pribor kistove, razređivać, krpu za brisanje, sve što sam mislila da će mi trebati. Pažljivo san na jednom kraju uz sam kantunić olovkom nacrtala cvijet- margaritelu. Ili… netko mi je rekao ivančica. Lijepo ime. A i najlakše ga je nacrtati. Voli me ne voli me (ovo se ne odnosi na mene -to ide s tim cvijetom) cvijet s listićima oko kruga u sredini. Malo sam se odmakla i razmišljala. Krug u sredini obavezno mora biti žut, tako su nas učili u najranijoj dobi. Ali krzmam. Gledam oko sebe. Nigdje nikoga. Nacrtat ću samo jedan cvijet i vidjeti kako to uopće izgleda. I tako dajem se na posao. Jezik malo izvan usta, gubim osjećaj za stvarnost. Ruke same rade i nakon nekog vremena možda sat i više cvijet je tu. Ne mogu vjerovati da sam to napravila. Što sam ja sadTorcida ili anarhist? Skinhead-ica? Crtačica grafita? Pogledam okolo. Na sreću nigdje nikoga, a cvijet je uistinu lijep. Srce mi tuče, ipak sam ja iz jedne male(o) građanske obitelji. Ali puštam se porivu. Trčim krug oko klupe. Kist u podignutoj ruci. Druga ruka na ustima uz indijansko glasanje. Hu-hu- hu ili nešto tako. Nadam se da neću dozvati kišu. Bar dok se boja ne osuši.
Post je objavljen 01.03.2007. u 07:57 sati.