Ali vraga, kiša je pljuštala cijelu noć. Zaspala sam i budila se. Ujutro je još padala. Nisam imala mira i uputila sam se oboružana kabanicom, visokim cipelama i kišobranom na mjesto zločina. Cvijet je bio na mjestu gdje sam ga i ostavila. Kiša mu nije naškodila. Dapače činilo se da nekako bliješti. Onako kao fluorescentna reklama.
-Ništa neobično, kaže glas iza mene.
Okrenem se prepadnuto. Gospodin s psom mi se smiješi.
-Crtali ste ga s nekom idejom? Možda u potrazi sa svjetskim mirom, kao djeca cvijeća. Vi sličite na tako nešto.
-Molim!? To je tako daleko od mog vremena.., pogledam ga još jednom procjenjujući ga, -ali i od vašeg vremena.
-Nemojte biti tako sigurni, kaže. –Vječnost je u ovom ili onom obliku vrlo, vrlo duga.
-Nadam se da neću vječno živjeti, kažem. Pokušavam se nasmijati, ali ne ide. Ja znam da su mi dani odbrojeni, iako ih pokušavam produžiti i osmisliti. Osim svega…
-Gledala sam, kažem iznebuha, -emisiju, ne znam kako se zove, ali govorila je o zločinima u Lori. Pustili su film u kojem su ljudi, zarobljenici Srbi iz Hrvatske, ali i iz Srbije svjedočili o mučenjima sa strane hrvatskih stražara, čak i civila.
-Znam sve o tome, kaže gospodin s psom.
-O zločinima u Lori?
-O zločinima … općenito…i u Lori. Što vas je uznemirilo? Pa o tome se već pisalo. Nemoguće da niste znali.
Gleda me pažljivo.
-To je bio neki drugi svijet. Sve to skupa. Taj rat. Bježali smo u skloništa. Gađali su nas. Televizija je prikazivala slike ratišta. 24 sata smo gledali ranjene, mrtve... ubijene, zločine. Mi smo bili napadnuti…ili?
-Da… sve se istina događalo na tlu vaše domovine, kaže gospodin sa psom, ali zločin je zločin.
-Zar to nije i vaša domovina?
Gleda me zamišljeno.
-O da, kaže, -to je i moja domovina.
-Hoćete reći da je film pokazao pravu sliku. Dajte molim vas. Onaj guslar… hoćete reći da on svakodnevno sjedi na pjaci i gusli svoju mržnju. Ja sam na kraju rođena u ovom gradu i guslara sam vidjela samo na televiziji. O da, lažem, vidjela sam ga kao dijete u živo kad su ga doveli u školu. Ali guslio je i pjevao, ako se to moglo nazvati pjevanjem o junaštvu čini mi se partizana protiv okupatora. Bili smo ozbiljni. Morali smo biti. Dvadeset godina poslije drugog svjetskog rata, koji je nama bio daleka i nepoznata prošlost on je gudio o junaštvu. S njim je, u razredu, sjedio i neki narodni heroj poznat po nadimku. Znate kako je to bilo. Nadimci: Stari, Petica, Šestica Walter i slično bili su vrlo važni. Trebali ste nas poslije vidjeti. Smijali smo se i rugali. Guslar je nešto strano mojem… ovom mentalitetu.
-Neka vrst balkanskog trubadura. Samo što je tu manje ljubavi a više mržnje, kaže.
-Mržnja je u tom filmu apostrofirana kao uzrok. Ja sam možda naivna ali netko nas je valjda uvukao u tu mržnju. Autor je čini mi se imao neke druge namjere. Uznemirio me film zbog tih nesretnih ljudi koji su bili maltretirani, ali uznemirio me i autor. Ali.., uznemirila me i ta mržnja…, pa taj sudac i suđenje, svi umiješani, nemogućnost pronalaženja istine i mogućnost da se ponovi mržnja… u raznim situacijama.
-O mržnja je univerzalna kategorija, kaže gospodin sa psom. -Vi nikoga ne mrzite.., niste mrzili?
Kroz glavu su mi prošle slike bivšeg i njegove bivše tajnice. Samlila bi ih u papar, kako se govorilo u Splitu. U mažininu. Tako sam onda mislila. Mrzila sam ih, naročito njega. Nekadašnja ljubav pretvorila se u mržnju. Ali koliko daleko čovjek u mržnji može ići?
Jesam li to pitanje postavila glasno? Okrenem se. Gospodina sa psom nema. Samo kiša i prazni obzor. Pogledam cvijet. Još je svijetlio, iako to nisam očekivala. Vratit ću se sutra i nastaviti, obećavam sama sebi.
Post je objavljen 02.03.2007. u 12:13 sati.