Sinoć sam bila na promociji knjige Bogdana Radice 'Agonija Europe'. Promotori su se dobro pripremili. Zadovoljstvo ih je bilo slušati. Knjiga je inače prvi put izišla u Beogradu, na ćirilici 1940. Iz razno raznih razloga. Uglavnom se u određenim krugovima krivi , tadašnjeg predsjednika Matice Hrvatske Lukasa, iako ga je sadašnji predsjednik Zidić u onoj stupidnoj 'emisiji opče prakse', pravdao za taj slučaj. Emisija je, inače, prava hrvatska priča. Polako i oprezno izriču se misli i ocjene. Slow, s pauzama, da se ne zalete u ocjeni. Sve sam gospodin Fulir do gospodina Fulira. A svejedno iz nekih mazohističkih razloga gledam. E pa u toj emisiji, nakon što je Igor Mandić, kojemu su na žalost iz tragičnih razloga, otupile oštrice hvalio tek izišlu 'Agoniju Europe', a Mandić pokušavao opravdati davnašnjeg matičinog predsjednika, navodno je istovremeno izlazila neka knjiga sličnog sadržaja, pa nije mogao prihvatiti Radicinu. Sklonija sam vjerovati da su se već na europskoj sceni razmahale one grozne snage fašizma i nacionalsocijalizma, a naši su računali sa samostalnom 'lijepom našom'. A zašto u Beogradu pa izdavač je bio smjeliji, iako je jadničak, ubrzo nakon što je njegov vlada sklopila pakt i njemačke trupe umarširale u Beograd smjeli izdavač bio obješen, tako se to onda radilo, ne ponovilo se, iako se neprekidno ponavlja. A na kraju Radica je u Beogradu smatran 'našim' Ali neću ulaziti u politiku, ali k vragu, što možeš kad se politika ušuljala i u život Bogdana Radice, čiju sam prvu knjigu upravo iz tog beogradskog izdanja imala u obiteljskoj knjižnici. I čitala. Da, da, nisam ja samo crtačica ljupkih cvjetova po zelenim klupama, znam štogod i pročitati, pa i na ćirilici. Eto ja sam fan Bogdana Radice. U kući se tajno o njemu govorilo. Mislim da je majka s njim nešto u rodu, pa se za njegovu sudbu znalo. Pobjegao je navrijeme iz Europe i nastanio se u SAD-u. Pokušao se 45' vratiti u Hrvatsku, ali onda je ponovo na vrat na nos ponovo pobjegao i da je pameti u određenim crkvenim krugovima, što nije, knjigu koju je tom prigodom napisao 'Hrvatska 45' morali podijeliti kao što to radi Oprah svakom Hrvatu ili bolje rečeno hrvatskom građaninu. Ali što ćeš, u crkvi su kratke pameti. Jer sudba Bogdana Radice je upravo prava priča. On je naime prošao put od velikog jugoslavena do hrvatskog domoljuba i rodoljuba ne okaljavši se ničim od svega za što se u tom rasponu i vremenu mnoge optužuje. A puno kasnije nakon domovinskog rata dočepala sam se još nekih njegovih knjiga: 'Sredozemni povratak', 'Hrvatska 45' 'i dvije knjige: 'Živjeti nedoživjeti'. Da naravno i Vječni Split Sve izišle u Knjižnici hrvatske revije Munchen- Barcelona. Sve davnih godina u emigraciji. Tko god može neka nabavi. To nisu stvari prolaznog vijeka. O Radici će se još čuti. Još je puno njegovih osvrta, eseja ili već čega razbacano po raznim zabranjivanim revijama i kućnom arhivu. Inače bio je spomenut i intervju na RTH, koji se njim imao …, za vraga ne mogu se sjetiti imena. Odličan intervju, toga se sjećam. Neposredno prije smrti Bogdana Radice. Teško da mi u Splitu poslije Marulića imamo jačeg. Ne govorim o Smoji. On je nešto drugo. Ne govorim ni o drugima, naročito ne o novim imenima. Ne odričem vrijednost, ali Radica je iznad svih klasa. A sinoć, na promociji, šačica starih splićana. Vjerujte mi ja sam bila najmlađa. Nisam, osim jednog, a o njemu je najbolje ne govoriti, vidjela niti jednog novinara. Ni televizije. Nikoga. Za istinu bio je gradonačelnik, koji je sjeo u prazni prvi red, kako mu i pripada. Vani je pljuštala kiša. Gorak ukus, vrlo gorak. Ali glavno je da moja cvjetna klupa negdje u kišnom mraku svijetli.
Vojo Špiljak je radio s Radicom intervju
Post je objavljen 08.03.2007. u 10:40 sati.