Klupa
Sinoć sam pogledala 'Vraćam se' Amaldovara. U svakom slučaju da vidiš neke stvari onako kako ih umjetnici vide moraš ih, na neki način, gledati ranjenom dušom i tijelom. Volim ga. Mislim Amaldovara. Sve te njegove pomaknute odnose i toplinu koju unosi u njih. Muku. Naravno da se čovjek, zapravo čovječica, jer to sam, čovjek ženskog roda, pita o svrsi. Ako na sjeveru Hrvatske u ovom 'strašnom času' pada snijeg kod nas je u Dalmaciji jugo. K vragu, na svaki se način razlikujemo. Ovdje dovoljan samo pogled na ovo uzburkano, nemirno more i zamisliti sve te narode oko njega pa dalje kroz otrantska vrata u Jonsko more do Grčke uz sredozemno more. Sve te narode koje žive na njegovim obalama. Oplemenjene kulturom od samih početaka. Različitim vjerama, boji kože, izgledom, ali na neki način slični u razmišljanjima. O volim svoje dalmatinsko-sredozemno porijeklo. Svoje lijenosti, izležavanja, bitke s tijelom, s teizmom i ateizmom, nevjerovanja i vjerovanje sve te moje žestoke reakcije i nezavršene misli i rečenice. Čudno je, potrošila sam novce i novce, mukom zarađene putujući po dalekim svjetovima, a najmanje sam upoznavala sredozemlje. Ostavljala sam to kao šećer na kraju kad postanem zrelija. Na kraju i starija. Blizu je mislila sam. Neću sjediti u avionu preko dvanaest sati i na kraju putovati do novog Zelanda skoro 36 sati s prekidima na raznim aerodromima. Je li za vjerovati da me tamo odveo film, koji je u meni probudio znatiželju za izgledom te zemlje. Gospodar Prstenova! Tolkinovu knjigu sam pročitala još u djetinjstvu. A film je uistinu najbolje moguće napravljen. Ali… sad sjedim na klupi i žalim za bližim obalama koje po svoj prilici neću uspjeti vidjeti. Gledam more i obale s tugom. Čini mi se da ću danas duže sjediti.
A sjever Hrvatske nek' se friga.
Post je objavljen 20.03.2007. u 08:03 sati.