Dva dana nisam izlazila iako vani sija sunca a kćer me svaki dan zove iz Zagreba i govori: -Moraš vani. Molim te mama iskopaj se iz kreveta i iziđi. Ali… više nemam volje za prijatelje. Ne zovem ih. Oglušila sam se i na njihove pozive, pa te ljudi zaborave. Znam to i sama. Sjetila bih se tako nekoga i mislila: što je sad s njom ili njim, ali ne bih nazvala. Bilo je i previše vlastitih obaveza, a onda nekako se otuđiš… neugodno ti je i što možeš. A klupa? Kasno popodne sam ipak otišla. Nosila sam sa sobom , u ruksaku, bijelu boju i najtanji kist. Za svaki slučaj. Ako koncesionar nije zapovjedio da je se preboji natrag u jednoličnu zelenu možda nacrtam još nešto. Tako sam mislila. Cvjetovi su još bili na njoj. Blistala je tako da je ostalih sedam zelenih klupa izgledalo kao oni siročići iz Amarcorda. Čovjeku ih je naprosto bilo žao. Srbili su me prsti ali skoro pa sam imala zabran pristupa. Stojte daleko stajala je na njima ceduljica s mojom slikom i prilikom. Prišuljala sam se ipak i sjela na cvjetnu klupu. Izvadila sam boju i kist i na dnu uz sami rub napisala: moja klupa. Gotovo, rekla sam sama sebi vrlo zadovoljna. Do mene je sjeo jedan mladi čovjek koji je sličio na poreznika ili svećenika ili carinika. Te struke imaju nekakvu predanost poslu i slično su obučeni, ako baš ne nose uniforme. Pretpostavila sam da je svećenik, jer nekako nisam vjerovala da bi poreznik ili carinik sjedio predvečer na klupi uz more. Prije nego je sjeo promatrao je nacrtano cvijeće, učinilo mi se da se dobroćudno nasmiješio,pa mi je odmah bio simpatičan. Uljudno me upitao: -Mogu li. –Dapače, rekla sam. Upitno me pogledao. –Ni vi ne želite sjesti na siročiće, rekla sam. Još me gledao upitno, ali kao da nije siguran je li sa mnom sve u redu. – Ne brinite, kažem. -Siročićima zovem sve ostale klupe. Priznajte da vas je privuklo cvijeće. Znate ja sam ga nacrtala. Pred nekoliko dana. Malo je falilo da završim u zatvoru. Govorim vam to jer mislim da ste svećenik, ali ja sam, odmah ću vam reći da ne bi bilo nikakve sumnje, ateist.
Zabacio je glavu i pokazao mi sve svoje lijepe bijele zube, smijao se. -Stvarno sam svećenik. I što vam je policajac rekao? -Rekao mi je: U vašim godinama? –I koliko imate godina? -Četrdeset sedam, kažem. -Pa dobro, kaže krzmajući, nisu to ni neke godine. Ali ne kaže se ateist nego ateistica.-Molim? -Da, da molim, molim ja jesam svećenik, a vi ste žena i ateistica, u godinama…, još se smije.
Ne može čovjek vjerovati. Nisam ih tako zamišljala, ali sam u stvari vrlo nepovjerljiva. Danas je to kao nekakva moda. Svećenici se voze na bjesnim motorima, sviraju, pjevaju, imaju duge kose, još je u vrijeme moje mladosti bilo slično. Uvijek sam sumnjala da je to neka vrst podmetanja. Kao evo nas među vama svjetovnjacima. Mi smo vam isti kao vi. Tako su se u to vrijeme ponašali i mlađahni komunisti, pa su ljudi nasjedali jednima i drugima. Ali ja ne, ja ne.
Odjednom mi je sve to dosadno. Došla sam napisati moja klupa i to je to. Zadatak obavljen. Dignem se. Promrmljam nekakav pozdrav i odem kući.
Post je objavljen 06.03.2007. u 12:23 sati.