odmak
nedjelja, 11.03.2007.
Klupa
Već drugi dan puše škura bura. Ali nije hladno. Pala mi je na pamet mama. Mia mama! Odavno je nisam posjetila. Pravdala sam se bolešću. U godinama je. Ona i otac žive u vlastitoj kući. A moja je bolest gripa. Cijela je obitelj štedi ozbiljnih stvari. Otac zna. Moj brat i nevjesta žive s njima i svi znaju. Gadi mi se svako sažaljenje. Izbjegavam ih. Dobro, nikad nisam bila posebno druželjubiva.Cijela ta građanska priča mi je oduvijek išla na jetru. Cijeli je Split jedno veliko 'selo'. Svatko svakoga zna i svi sve znaju. Uglavnom misli idu iz kralježnice ili malog mozga. Ili već nešto slično. Vrlo smo prilagodljivi. Vrlo, vrlo. Ne smijem reći gdje su radili jer bi odmah svima sve bilo jasno. Takav je i moj brat i njegova žena. Rado viđeni na pravim mjestima. U posljednje vrijeme svašta mi pada na pamet. Rekla sam da sam ateist iako je to više iz nekog bijesa. Da budem drugačija. A i onaj mi je mladi, vedri svećenik išao na nerve. Uvijek moraju biti dobre volje. To im je u opisu radnog mjesta. Ne smiju biti nervožasti i puni sumnje. Eto to sam u posljednje vrijeme. Puna sumnje. Split se prodao puno više nego sam mogla zamisliti. Gdje god takneš. Na radiju turbo folk. Krade se i laže. Skorojević do skorojevića. Rastu nakarade od kuća. Svatko radi što ga je volja. Dobro i ja sam obojila klupu. Istini za volju trebalo mi je zato malo novaca i malo smjelosti, ali nitko je još nije vratio u prvobitno stanje. Tako se to kaže. Čitam stare novine. U nekoj školi djeca su trebala ići na ekskurziju, pa su oni sa više novaca odlučili ići avionom, a ovi drugi…zna se koji autobusom. E sad je li to nama ostao iz socijalizma nekakav osjećaj za pravdu pa smo protiv tih malih bogataških potomaka, uglavnom digla se dreka. Razna mišljenja. Čak su se mudraci koji su tako nešto smislili pokušali pravdati nekakvim eksperimentom. Drukčijim iskustvom. Što bi kasnije? Pisali školske zadaće s naslovima. Moj put autobusom. Ili moje putovanje avionom!? Nemam ništa protiv, ali neka onda idu u privatne škole, a državne ostave drugima. Tako vam je to, ali ispričat ću još jednu zgodu. Sin mojih poznanika pozvao je na druženje povodom svog vjenčanja jednu skupinu mladih ljudi kolege i kolegice sa posla ( jedno novonastalo poduzeće od osnovano od tako nekih 'novih') i svoje prijateljice i prijatelje iz ulice djetinjstva, škole, fakulteta. Ništa posebno, rekao je. Onako mali domjenak i neka svatko donese glazbu koju želi slušati. I evo ih. Kulegice i kulege s posla došli su u svećenoj obleki i odjelima. Ekipa : prijateljice i prijatelji stiglu su posve neformalno odjeveni. Ovi posljednji su pristojni pustili prve da započnu sa svojim izborom glazbe i zezli se. Pola večeri su slušali Cecu, i slične… pravo raspali društvo u štiklama ruke gore, ubrzo su se skidali sakoi. Mladenci su se našli u čudu. Onda se netko od prijatelja dosjetio. Digao dva prsta. Mogu li ja..? I onda je krenula urbana priča. I tako cijelu večer. Malo jedni malo drugi. Dobro su se i složili. Kakvo je vrijeme došlo i da se radilo od BBB –ojsima i torcidi tko zna kako bi završilo.
Ne znam kako sam sa posjete roditeljima stigla na ovakva razmišljanja, ali valjda je imalo neke veze.
