odmak
petak, 23.02.2007.
Klupa
Mobitel je dugo zvonio. Nije mi se dalo niti pogledati tko je. Pa je onda zvonio telefon u stanu. Nekoliko puta. Oglušila sam se. Danas sam u jadnom stanju. Odmah ujutro počela sam sa apaurinima. Sama u kući, preciznije u stanu, ali rado bi smišljala sve one ludosti iz I, II, III filma, ili ih je više, Sam u kući, nego ležala ovako jadno pokušavajući dokučiti čega ima poslije. Šta ima ba? Tko li će me to upitati ili 'oni' već sve o meni znaju. Ali gdje ću nakon onog bijelog svjetla, kroz koji mi je proći? Bijelo svijetlo!? Dobro li sam optimist. Mobitel je ponovo zvonio. Moja kćer iz Zagreba. -Čujem da je dolje krasan dan. Ovdje pljušti. Je si izišla? Cijelo te jutro zovem.
To je briga. Lagala bih kad bih rekla da nije. Zadnja joj je godina studija. Otac joj, moj bivši, ne znam zašto to kažem, kao da ima neki sadašnji, je preuzeo sve novčane brige. Eto koja sam ja sretnica. Nemam se na ništa potužiti. Mogu mirno umrijeti. Sin već radi u njegovoj firmi. Prava idila. Tata, njegova ljubavnica, bivša tajnica, ne znam je li avancirala ili sjedi kod kuće, pa ipak mu je supruga, a tamo je već neka druga tajnica. I moj sin s njima. Mala hrvatska sapunica. A kako je samo bila sa mnom ljubazna… neću više o tome, ali… gospođo…. Kako ste dragi, lijepi, pametni i glupi. Ovo prvo mi je govorila. Zadnje sam dodala njenu neizrečenu misao. Sve tako šablonski. Čak i moja bolest. Vrijeđa to žensku, kao što sam ja, ali što mogu.
-Nisam izišla, kažem svom ljubljenom djetetu. -Možda popodne, ako potraje sunce i ne zaklone ga oblaci i prestane djelovanje apaurina ili ako mi sve ne dosadi pa popijem još koji pa da vidim odmah, dok me još zanima, gdje ću dospjeti. Rekla sam glasno samo prvi dio rečenice. Ostalo samo mislim. Alarmirala bi ona odmah svog brata, a on svog oca i već bi svi provaljivali vrata, skupa s bivšom tajnicom, nek se vidi briga. Mi smo poznata obitelj. Od kolina, samo je moje načeto. Tek toliko da se u ovom blaženom svijetu osjećam posve suvišna.
-Ne brini, kažem joj. Izići ću.
-Moraš šetati. Moraš loviti svaki lijepi dan.
-O.k., kažem.
Prisiljavam se ustati. Tuširam se, tuširam u nedogled. Malo mi se vrti. Neću s autom. Šetat ću sve do klupe. Mala zelena, al je srcu draga. Tamo su već sjedila dva muškarca.., radim brzu procjenu…mojih godina. Dođem do njih. Napravim se luda zapravo gluha i nijema pokažem samo rukom na mjesto s upitnikom u očima. Malo su začuđeni. Pogledavaju se. Ali ja sam već sijela. Hoće neće ustati i otići. Izgleda da sam dobro odglumila njemicu, iako mi se čini da bi trebalo nabaviti bijeli štap, staviti crne naočale, i psa, pa onako sljepački rasplesano ala Ray Charles doći do klupe. Slijepcima se u principu više vjeruje. Ne vide jadni, pa što ćeš. To automatski uključuje bezglasnost, bezmozgovnost, barenko bez malog mozga i ostale odlike betežnih.
Kako god, ili što god ja mislila, nakon kraće krzmajuće šutnje nastavljaju svoj razgovor.
-Hm, hm, da , da ili po splitsku eee i slično. Jasno mi je, da se osjećaju neugodno. Tu pokraj njih sjedim ja. Nekako su sigurni da ništa ne čujem, ali ipak sam nekakvo biće. Ljudsko biće, iako sam ja sama vrlo daleko od te blažene definicije.
U nekom su trenu, ipak, zaboravili na mene.
-Znaš li, govori jedan, da sam nekidan bio ponosan na onu Mesićevu reakciju na onog Napolitana ili kako se već zove kako smo mi slaveni, oće reć Hrvati krvoločni i slično.
Aj ća, pomislim. Opet politika. Nema ti ovdje za mene ni sunca ni čistog zraka. A, da se dignem i odem nemušto ih pozdravljajući, mislim ali nešto me u odgovoru onog drugog zainteresiralo, pa sam ostala.
-Objesili su Musolinija i ljubavnicu. Nije bilo ni kod njih lustracije, ka ni kod nas. Uvijek se izvuku. Kapituliraju prije Nijemaca. Tu i tamo zadovoljili su strasti. Osvetili se. Zub za zub. I onda nema prave kazne. Cijela ti je ta priča naopaka.
Pa dobro, mislim ja, i sama bi da sam imala priliku objesila ljubavnicu.
-To i ja kažem, govori drugi. -Napoletano je komunist.
-I to borbeni komunist. Onaj iz šume. Nije ideolog.
-A u fojbama su završili fašisti? Ljevićar brani fašiste?
-Aj lipo kvragu. Ništa ti ne razumiješ.
-Zašto? O tome je riječ o fašizmu i antifašizmu.
-Riječ je o zločinu.
-Ali riječ je i da bi oni opet naše. Prije nego uđemo u Europu.
-Lovre jesi me nešto ozbiljno pitao ili bucaš ka i uvijek?
-Što hoćeš reći?
-U fojbama je napravljen zločin. Nema više ni a ni be. Ljudi su ubijani bez suda. To je tako. Može se to pravdati zločinima fašista. Ali zločin se ne može pravdati drugim zločinima. I koliko daleko treba ići u povijest.
-Ti isto hoćeš reći da smo mi Hrvati krvoloci? Ti braniš Napolitana i fašiste!_
-Aj lipo k vragu. Aj k vragu. Ti i Mesić. I fašisti i antifašisti sa cilin Napolitanom. Ajte lipo k vragu.
Potpuno sam smušena. Htjela sam odmah nazvati kćerku. Ona je kriva što danas sjedim na ovoj klupi i ne razumijem što se to dogodilo u fojbama.
Dižu se, ljutita obojica. Odlaze bez pozdrava
Ustajem i ja i trčim za njima. Pokušavam im gestama, za koje mislim, da bi mogle biti govor gluhonijemih reći da su me ostavili nezadovoljenu, ali oni ne kuže. Ali kad takve stvari muškarci uopće kuže?
utorak, 20.02.2007.
Klupa
Eto me, ponovo, u koloni za malim čovječuljkom i njegovim precima. Naravno san je. Čak sam i snu svjesna da je san. To mi se oduvijek događalo. Kad bi bio posebno neugodan, mislim na san, znala bih se probuditi. Prošetati po stanu i ponovo zaspati ali san bi se nastavljao. Uzalud mi trud spavači. S tim sam se mirila. Sanjam i u nastavcima. Jedno vrijeme u ono zlatno doba nikad dostignutog ambicioznog cilja da budem netko i nešto sanjala bih kako se penjem , u nekoj zgradi, ili ka nekom spomeniku i slično, a onda se stepenice naglo prekidaju i ja pod cijenu da padnem i slomim se, do smrtnog završetka, pokušavam stići u posjetu ili se popeti i doći tamo gdje sam krenula. Bilo je tu iz noći u noć nevjerojatnih zapleta. Poznatih zgrada, do jučer (preko dana) su postojale stepenice, ali preko noći ih više nije bilo. Sve se to događalo puno prije Harija Potera : Nije imalo veze s magijom. Imalo je veze s mojim stremljenjima ka… pitaj Boga čemu. Nisu mi bile potrebne sanjarice, gatalice ni Merlin. Kužim ja te stvari a i samu sebe. A onda su odjednom ti, uznemirujući, snovi naglo prestali. Pomirila sam se sa svojim malim nevažni životom i življenjem. Rekla sam čao đaci i ambicije. Sjedim na klupi i pokušavam još malo disati.
U svakom slučaju sad, u snu, hodam za kolonom starog čovječuljka koji je, sudeći po odjeći, upravo sišao sa bicikla. Ali i njegovi, preci, obitelj , svi jedan drugom slični kao jaje jajetu su očito zbog iste odjeće biciklisti. Ne onako veselo punašni kao Lipovćevi. Upravo obrnuto mršavi, ali oboružani svim pomoćnim spravicama. Uskim hlačicama, neki preko njih imaju dodatno kratke gimnastičke hlačice, a neki Bog i bogme nemaju, ali ništa se tu posebno ne ističe, mislim na muški rod kao muškarcima u tajicama ( u mračnom srednjem vijeku, koji možda zbog te činjenice i nije bio tako mračan ili se tu možda radi renesansi i humanizmu, baletanima i slično). To je u ovom trenu meni, mislim na kolonu biciklista iz mog sna, posve nedokučiva priča . Bez bicikla su. Njih nigdje ne vidim. Ne vidim ni sebe. Jesam li i ja slično odjevena? Ne znam. Ne vidim se. Ali, slijedim ih. Kuda i kamo, još ne znam, iako se ovaj san već mjesecima ponavlja. Iako.., s obzirom na moje stanje ajde recimo rekonvalescenta… sa sumnjivim završetkom bolesti (javlja li se to u meni neka nada?) , cijela je ta svita- kolona osim posljednjeg kojeg poznajem i na javi već poodavno blagopočivša. A to baca neko mračno svijetlo na cijelu situaciju. Iako… znatiželjna sam. Trudim se ne probuditi, pa makar više ne sjela na klupu i uhvatila duboko zrak.
ponedjeljak, 19.02.2007.
Klupa
-Tko su 'novi', ponovila sam.
-Ništa drugačiji od starih, kaže gospođa, -samo su novi.
Pogledala sam je pažljivije i odjednom mi je sinulo.., nagnula sam se preko nje i pogledala njenog supruga, točno; oboje ih poznajem. Moji su gimnazijski profesori. Ona je predavala povijest, a on hrvatski. Hoćuli im reći da sam bila njihova učenica? Je li moguće da su se tako promijenili? Nekad su žarili i palili. Bila je maca, tako se to u moje doba govorilo. Zgodna, moderna, najnovija moda, putovalo se tada u šoping u Italiju. Mi, iz Splita smo se sa Trsta vrlo brzo prebacili na Pescaru i Anconu. Ja zapravo i ne pamtim Trst. Čini mi se sve tako davno, na neki način noćna mora bez obzira na nove krpice. Nespavanje, nije se imalo novaca za kabine, rani dolazak i silazak s broda. Odurna luka, jedna i druga i prva gorka kava iz tek ugrijanog aparata, pa jurnjava po izlozima i dućanima i vječni talijanski prezir za nas s druge strane. A onda 'naša' vesela carina. Uglavnom oni su sličili na čopor bulterijera a mi na male žrtvene ovčice. Nekako smo se mi putnici stidjeli jedni drugih. E, ali već sutradan… A prof Dunja… znala je nositi i pokazati sve na čemu je nosila. A njen suprug? Prof. … sve su cure bile u njega zaljubljene. Plakale smo mu na ramenu a on je koketirao sa knjiškim znanjem i zgodnim obratima. Zna se kako zgodni, malo nervozni, navodno nedodirljivi i pametni srednjoškolski profesori mogu manipulirati, hormonima punim, mladim curama.
A gle sad. Promatram ih. Odjeća na njima je zastarjela. Brat braji najmanje tridesetak godina. On je jednako nervozan, ali star, nervirajuće nervozan i star. Slušam ga iz nekakve sentimentalne samilosti. Možda malo znatiželje.
-E moja šinjorina, kaže, mi vam se ovdje dođemo grijati. Jeftinije nam je. Prvo to su vam naše mirovine. Ona će vam plakat jer više ne izlazimo nigdje. Teatar su pusti snovi. Jedva smognemo za kavu u Belvija gdje sjedimo dovoljno dugo da dosadimo Bogu, vragu i konobarima. A ona me ovdje pokriva dekom. K vragu i deka.
Deka je ponovo na podu i on je gura štapom Nesvjesno ponovo ustajem, ali njegova me supruga vraća natrag.
-Pitala te koji su novi, govori mu podižući deku.
-Oni pizduni što voze…one…one aute… okruženi manekenkama i misicama i puni love, glupi ko topovi, još su i bez škole, ali dobro su nas opelješili.
-Nisu glupi, kaže ona. –Oko toga se uvijek svađamo, govori meni. – Imaju drugu vrstu inteligencije. To mu govorim.
-Imaju vraga. Lopovi. Oni ova vlast a i ti s njima. Glupa si glupa. Eto.
Deka je ponovo na podu.
-Ti si pizdun, kaže ona. Uzrujana je.
On je odjednom na nogama. Zahvati deku s poda, zavitla je con tuta forca i baci u more. Uperi štap prema njoj i zaviče: -Evo ti na. Evo ti ga sad na.
Ona počne plakati. Uputi se ka moru. Čekala je da val približi deku na kraj. Izvadi je van. Iscijedi je. On joj donese boršu. Brižljivo oboje guraju tu prokletu deku, koju bih i ja sad najradije zavitlala najdalje što mogu, u boršu. Uhvate se pod ruku i bez pozdrava odu.
Bemti društvo iz Ježinca, mislim. Čemu uopće trud. Teorije o globalnom zatopljenju mi se sve više sviđaju. Drugi put ću donijeti debeli lanac. Zavezat ću se za klupu pa neka me za koju tisuću godina nađu. Ionako mi smrt ne gine.
nedjelja, 18.02.2007.
Klupa
Danas ponovo sjedim na istoj zelenoj klupi iako bih rado da na njoj cvijeta tisuću cvjetova (bljak, i tri puta bljak za one sa čistim linijama, ali i za moj kičasti ukus), ali gospodina sa psom nema. Vidim da su i druge klupe zauzete. Zima je neobično blaga, već su se razmahali crnjaci sa globalnim zatopljenjem. Za koju tisuću godina ova će klupa biti duboko pod morem. Sa mojim kosturom ili bez njega. Odjednom: Možemo li?, do mene i bez mog odgovora sjedaju gospođa i gospodin sa štapom dobrih dvadesetak godina stariji od mene. Oprezno ih pogledam.., ne izgledaju mi, ajde recimo, vanzemaljski. Odlično, pomislim, danas ću uživati u prirodi, pustit ću se ugođajima. Poluoblačno je, nije hladno nije ni vruće, upravo kako organizmu godi. Krajičkom oka vidim kako gospođa vadi iz borše malu dekicu i prekriva suprugova koljena. (moj zaključak o njihovom statusu) On malo gunđa, što je za očekivati. To je priroda odnosa žene i muža na mediteranu, bar njihove dobi. Malo gunđa i više jer ona uredno namješta deku, kao vazu sa cvijećem na frižideru ili televizoru, a on je nervoznim pokretima gužva. Opa 'prolilo se malo vode' i ona uvrijeđeno okreće glavu.
–Koji ti je sad opet vrag? Kao da je važno? Tko nas gleda!
–Važno je važno, kaže ona. –Red oko nas red je u nama.
Riječi i red su upućene, možda, i meni. Moj južnjački narod ima potrebu za gledateljima i uličnom pozornicom.
- Opet ona.. Evo ti na sad tvoj red. Nervozno digne deku baci je na pod i štapom je gurne dalje.
Ona, još uvijek od njega okrenute glave, u mom pravcu, stisnutih usta šuti. Što ja da sad radim, pitam se? Da se dignem i podignem deku? Istresem je i uredno složim preko naslona klupe? Dodam je gospođi? Ta i ja sam iz istog urednog okružja sa miljeom i vazama sa cvijećem na svim prikladnim ili neprikladnim mjestima. Da se popnem na zajedničku pozornicu? Ili da se pravim da ništa nisam vidjela. Kao da nije moj posao, a na kraju kod mene je već stvar biti ili ne biti posve ozbiljno pitanje. Imam pravo na svoju osebujnost, svoj mir, svoju nervozu, svoje misli… k vragu i klupa i svi susjedi na njoj. E, ali ostale su klupe zauzete, a i gospođa mi je u tom trenu, vrlo razveseljenog lica, namignula.
Uhvaćena sam u zamku. Nasmijala sam se i ja.
-Što je tu smiješno šinjorina, kaže gospodin gunđajući?
-Šinjorina, pitam razveseljena?
I evo me za tren usred igrokaza.
Dignem se. Zelena crta preko hlača, od kojih iz nekog prkosa ne odustajem, jasno se vidi. Podižu se i oni, pogledavajući na svoju odjeću.
-Sve je u redu, kažem umirujući ih. -Boja se već davno osušila.
Podižem dekicu. Istresem je, a onda krzmajući dodajem gospođi. I scena počinje ispočetka. Deka je preko suprugovih koljena. On je namrgođeno gleda i ona odustaje od poravnavanja.
-A čija ste vi, pita me gospodin? (mala digresija- istini za volju rekao je: A čigova ste vi? A ja ne pišem spličanistikom Miljenka Smoje jer je to nemoguće pratiti. To pripada njemu i nikome više. Uzalud vam trud imitatori, pripuzi i ostali iz različitih razloga smojeljubci. Miljenko Smoje je jedan jedini, bar što se njegovog umjetničkog rada tiče. Ne pišem nikakvom spličanistikom iako sam ona od kolina, ali me to kolino … ali o Smoji, kolinu i ostalom kad dođe na red, ako ikad dođe)
Kažem čija sam.
-A od onog advokata…… A majka vam je od…. A mi smo vam od…. Žena je od…
Sama poznata splitska imena. Pitam ih imaju li kakve veze sa 'Ježincem' nedaleko od ove klupe smještenim poznatim kupalištem o kojem brine istoimeno društvo. Tamo se već odvija prava 'fešta od jaj' i ostalih delicija, najviše morskih kako je i red. Uređeno, zasađeno cvijeće, uredno se zaljeva. Kupe se papirići i ostalo smeće, odjekuje smijeh. Sastaju se dakle i uživaju u druženjima. Stvar je primijećena i od medija.
-Nemamo, kaže gospodinom, ponovo, nervozno. –Dječja posla, kaže.
-Ne slušajte ga. Ljubomoran je. Nitko ga nigdje ne zove, a zašto bi ga i zvali, kad samo prigovara i svađa se. Jedni su mu primitivni i glupi. Drugi su mu vlaji. Treći su mu 'novi'… a na te je posebno žestok…
-Tko su 'novi', pitam? Druge su mi kategorizacije poznate. U vlastitoj kući sam se dovoljno naslušala o raznima. S jednakim gunđanjem. O raznim 'novima'..? Više ih je kategorija…
subota, 17.02.2007.
Klupa
I tako zabavljena samom sobom odjednom vidim spušta se sumrak. Gospodin s psom više ne sjedi pokraj mene na klupi. Pogledam oko sebe, ne vidim ih. I onda, zbog sunca stopljenog s morem na zapadu, što li, ugledam ih kako mirno hodajući po morskoj površini odlaze prema Šolti. Trljam oči ali njihovi likovi su, istina, malo manji, udaljeniji, ali tu su. Hodaći po morskoj površini odlaze … dopala ih Šolta. Zašto ne, pomislim, dijete; mješanac zemljanke i najmoćnijeg od svih Bogova ( svojataju ga Židovi, kršćani i muslimani – eto moja plaha, fer duša nabraja ih po redu Njegovih pojavljivanja na majčici zemlji) rodio se u štalici. Šolta je u tom slučaju baš pravi izbor.
četvrtak, 15.02.2007.
KLUPA
Za one koji pamte snove sve će biti jasno. Na čelu kolone išao je starac, djed onog posljednjeg u koloni, a za njima ja. Posljednjeg u koloni poznavala sam u zbilji. Vrlo mršavi maleni starčić sa nešto kraćim hlačama stegnutim oko gležnjeva biciklističkim štipaljkama. Nosio je naočale za vid i na njima podignuta sunčana stakalca. Sve je na njemu bilo iz nekog prošlog vremena, ali vrlo uredno i pažljivo poslagano, osim što se boje čarapa i košulje često nisu slagale. Zbog tih podignutih tamnih staklenih 'naklapnica' dobar čitać kriminalističkih romana odmah bi zaključio da sam tog starčića viđala isključivo u nekom zatvorenom prostoru. I pogodio bi. U zbilji dakle, rečeni je gospodin zalazio u kafić iza ugla u kojem sam redovito pila kapučino. Obavljao je nešto za vlasnika, što točno ne znam, ali upamtila sam ga zbog njegova osebujnog izgleda. Znam da bih ugledavši ga na njegovoj glavi zamislila onaj mali ventilator, koji navodno hladi, što se zna ponekad viđati kod nekih veseljaka ljeti na plaži. Zamišljala sam i bicikl. Star, taman, premazan nekim lakom tamo gdje je počeo hrđati. Vrlo sređen. Sve je na njemu moralo, kao i na vlasniku, biti na mjestu. Možda je na … postojao držač za flašu sa čajem… i sad dosta neću ići dalje u opisivanju malog gospodina. U snu, jer s početka ove priče ja u snu, ne znam zašto, slijedim obitelj malog čovječuljka - gospodina iz kafića. Njegov je djed uistinu vrlo star, na vlas sličan svom unuku. Tu su, pretpostavljam i njegova majka i otac, tetke i stričevi, njegova braća i sestre, veliki ih je broj u koloni i ja na kraju iza gospodina- čovječuljka. Vrlo su si slični, kako bi se u vrloj i dičnoj metropoli naše operetne zemljice izrazili. Osim mene, naravno. Ja sam, ipak, nekak drugačija? Idemo negdje sasvim ozbiljno u koloni jedan po jedan i tu se san naglo prekida. Kud je djed na čelu kolone krenuo? I zašto ga ostali slijede? Ajde oni su si ipak svoji, ali zašto ih ja slijedim?
Kakva je pouka ovog sna? Poentirajte vikao bi na mene neki agresivni televizijski voditelj. Ako ne i svi. Pazite ja sam još usto stara ženska. Nema tu prema meni nikakve milosti. Ako nisam prosta i duhovita i ne znam poentirati izbacit će me vani. Zašto ste to ispričali. Ta vaša priča logično treba imati neki zaključak. Ali ja se ovaj put ne dam. Mislite što vas volja. Odmah odustanite od čitanja. Baš me briga. Ionako mi za pisanje nitko ništa ne plaća. Niti me netko čita. I tako ovaj put sam odlučila pisati o snovima kako bih pokazala a možda i dokazala kako poučka nema. Nema i gotovo!
Vrlo rano sam počela pamtiti, razgovore, događaje, snove, stvari koje sam slutila, stvari koje sam hvatala krajičkom oka i srca, zakržljalog repa, neotkinutog crvuljka, umnjaka i ostalih dijelova koji su uredno čekali evoluciju ali i inače.
Dva su me događaja navela na pisanje ovog.., nečeg, ne znam kako bi to nazvala i u što će se izroditi. Jedan je događaj slijedio drugi. A drugi od kojeg ću započeti jer njegova poruka mora dati ton cijeloj toj priči jest vijest koju su nekom prigodom objavile sve dnevne novine u zemljici Hrvatskoj a glasila je: Papa ukida Limb. Drugi događaj je Klupa. Zapravo sama po sebi ne može se nazvati događaj. Klupa je klupa uz more nedavno dovedena u red od nekog koncesionara, što je sad u postkomunističko vrijeme vrlo in. Tek ono što će se tu događati može se pod navodnicima nazvati događajem. Klupa je svježe obojena u zelenu boju, nema tu preveć mašte, još je jučer na njoj visio konopčić s bijelim papirićem. Upozorenje za brzoplete i nepažljive u koje i sama spadam. Konopčić sa papirom je netko otkinuo. Puhala je bura, jugo, tramontana ili već nešto slično i sad imam zelenu prugu preko hlača. Da se mene pitalo imala bih cvjetiće, tako bi ja naime obojila klupu. Ali to je zato jer nemam stila. Naginjem kiču mittel Europe malo Austrije, malo Njemačke i Švicarske a i bokunić Italije a to više ne pali. Sad je kod nas sve crno sivo, bijelo, čiste linije. Onako malo japanski i skandinavski.
Ali.., opet moram započeti od prapovijesti. Iz razloga koji će mnogim staricama i starcima biti razumljivi, bez namjere da koketiram ili se pravim važna, ne daj Bože, sklopila sam ugovor sa Njom (zašto ne bi bila ona) -Njim-Onim, koji se u našem rječniku naziva Bog, da ću živjeti još dvije do tri godine, a zašto objasnit ću kasnije. To je istina vrlo problematičan ugovor. 'Ja sam onaj koji jesam', kako je sam sebe nazvao, svako bi ga ime ograničilo sigurno je mislila,o,lo ali Ona,On, Ono, sam gospođa, gospodin, neutrum, Bog nije se, naime, potpisao (konformistički, ali i iz praktičnih razloga nazivat ću ga ubuduće uobičajenim imenom). Pa kako mi se život sve više sviđa, nadam se da će uzeti u obzir da sam samo slabi čovjek, dapače ženski čovjek kojom vladaju zemaljski hormoni i ostale prizemnosti. I prije spomenuta brzopletost sa zelenom crtom preko hlača. Ali i računđijska narav. Ako pristanem na tako drastičnu nagodbu, mislim ta nagla smrt za koju godinicu, mislila sam si, možda mi padne i koji milijunčić s neba, ona čuvena nebeska mana, pa k vragu za potomke se u tom smislu treba žrtvovati. Ali to i nije baš tako. Ima u meni još ostataka čestitosti i držanja do zadane riječi, ali sad sam rekonvalescent. I zato sjedim na Klupi uz more jedne tople splijetske zime i duboko dišem ovo još malo preostalog vrlo ukusno inspirativnog morskog zemaljskog zraka prelijepe mi domovinice.
A počelo je od limba. Zapravo ja sam vam nekako vjernik novijeg datuma. Moji su vam stari, iskreno rečeno, konformisti. Onako prava građanska obitelj malo trgovci, malo liječnici, pokoji profesor, blago koketiranje s komunizmom, upravo ništa značajno ni spektakularno, lijepo su se snalazili. Čak se kitio i bor istina dan poslije Božića, a opet prije N.G. Stizali su i darovi opet nekako od nekog ni tamo te ni vamo te. Jedna je prabaka bila Austrijanka pa se spominjao Tannenbaum i izvlačile neke starinske kuglice i ostali ukrasi koje ni kod koga nisam vidjela. Izgleda idilično, ali …
Sjedim na Klupi i udišem. Ne danas, ne… danas pada kiša, pa pišem. Eto neposredno nakon operacije, priznajem malo me trta nisam glupa, tražila sam da mi kažu istinu, a ona je… Kako god gospodin se s psom šetao uz plažu,iako je jasno postavljena tabla sa prekriženim likom kućnog ljubimca. Bacao mu je šišarke, naplavljeno drvo i slično. Čak i u more ali pas se tamo nije dao. Čeznutljivo su obojica gledali u ono što je plivalo. Gospodin je vikao: Donesi, ajde donesi. Umiljavao mu se. Pokušavao ga je na svaki način nagovoriti da zapliva, ali pas je trčao gore dolje, lajao na svaki malo veći val i bježao da ne smoći niti nogice a Bog i bogme niti rukice. (Iz deminutiva se vide geni prabake Austrijanke.) U jednom trenu, umorili su se jedan i drugi, evo ti vlasnika psa do mene.
-Slobodno?
Pet klupa oko mene potpuno praznih, ali što ćeš. Dobro, spadam u pristojne, netko je rekao plahe osobe, ali me bolest, priznajem, promijenila. Spremala sam se reći nek se nosi, ali on me iznebuha upitao:
-Znate li što je to limb?
Ne znam jel se to i vama događa. Mislite o nečem, baš to jutro mi je zapeo za pogled članak o tome kako papa ukida limb, i pogleč gosp. sa psom mi postavlja upravo to pitanje. Logično, diskretno, sam pogledala ima li krila ili već nekakve takve oznake božanskog glasnika, kažem vam bolest me promijenila, ali ništa vanjskog nije bilo za vidjeti. A i pas je djelovao posve zemaljski, ali vrag će ga znati.
-Čistilište, kažem ja sva sretna. Jest u tom sam pogledu posve nova, ali proučavala sam. A primjereno promjenama i novom dobu pričestila sam se, krizmala, čak na kraju i vjenčala u crkvi (što će se na kraju pkazati kontraproduktivno), netko me već davno potajno krstio, pa sam, na sreću, taj prvi znak pripadnosti Hrvatima=Katolicima s rukom na srcu (84%) već imala.
-E nije kaže on, misli pri tom na Limb. -To svi misle, ali nije.
-Jest, kažem ja.
-E vidite postoje samo dvije kategorije koje tamo imaju pristupa. Nevina nekrštena dječica u tzv limbusu infantumu i pravednici koji su umrli prije pojave Krista u tzv limbusu patrumu.
-Teško meni, kažem ja, -nema mi spasa. Rodila sam se poslije Krista.
Impresionirana sam latinštinom ispaljenom bez imalo krzmanja. Uhvatila sam se na udicu, rečenu ješku, kako bismo ovdje rekli.
-Koliko poslije Krista, pita me ozbiljno?
-Točno tisuću devetsto šezdeset godina.
-Mogu li primijetiti, kaže on, -da vam te godine nitko ne bi dao. A na kraju imate se šansu pokajati.
Ponovo bacam diskretan pogled na njegova leđa, a bogme pogledam za svaki slučaj i na leđa njegovog psa, nikad ne znaš Bog se, a i njegovi glasnici pojavljuju u raznim oblicima. Mali ostatak racionalnog dijela mozga zna koje su mu namjere, ali život mi je sve više sličio na čudo.. .
Tko li je što li je, pitam se? Izgleda zna više o meni nego i ja sama, opet mislim. Nije mi baš cijeli život prošao kroz glavu, ali neki djelići. Oni koje sam u ispovijedima zatajila jer ih, iskreno, nisam ni smatrala grijehom. Tada zatajila, a kasnije, ušla sam i u neka druga znanja i religije, postala sam popularno rečeno optužena da spadam u new-age poklonike, za koje ta 'nedjela' nisu bila niti spomena vrijedna pa se više time nisam opterećivala. Na kraju uzmimo samo reinkarnaciju. Uvijek ću imati šansu u nekom od slijedećih života, mislila sam. Ali ne lezi vraže. Muž me ostavio ( eto tu nije pomogao onaj božji sakrament). U pitanju je bila druga ženska, naravno i normalno. Uobičajeno. Pao mi je taj događaj vrlo teško. A onda se pojavila i bolest i…odjednom više nisam ista osoba. Osim svega eto me sve više na Klupi. A sad i taj nedefinirani prijeteći Limb. I gospodin s psom kojeg nisam poslala tamo gdje sam prvi tren htjela. I snovi koje sam počela pamtiti. I na kraju zašto sam se rodila poslije Krista. Da sam na ovaj svijet došla prije njega mogla sam tolike godine blaženo lebdjeti u limbusu patrumu i mirno čekati da me Ona, On, Ono pozove i onda nastaviti uživati u raju, mjestu za najdraže, rečene 'puno zvanih malo izabranih'.
iI tako zabavljena samom sobom odjednom vidim spušta se sumrak. Gospodin s psom više ne sjedi pokraj mene na klupi. Pogledam oko sebe, ne vidim ih. I onda, zbog sunca stopljenog s morem na zapadu, što li, ugledam ih kako mirno hodajući po morskoj površini odlaze prema Šolti. Trljam oči ali njihovi likovi su, istina, malo manji, udaljeniji, ali tu su. Hodaći po morskoj površini odlaze … dopala ih Šolta. Zašto ne, pomislim, dijete; mješanac zemljanke i najmoćnijeg od svih Bogova ( svojataju ga Židovi, kršćani i muslimani – eto moja plaha, fer duša nabraja ih po redu Njegovih pojavljivanja na majčici zemlji) rodio se u štalici. Šolta je u tom slučaju baš pravi izbor.
Danas ponovo sjedim na istoj zelenoj klupi iako bih rado da na njoj cvijeta tisuću cvjetova (bljak, i tri puta bljak za one sa čistim linijama, ali i za moj kičasti ukus), ali gospodina sa psom nema. Vidim da su i druge klupe zauzete. Zima je neobično blaga, već su se razmahali crnjaci sa globalnim zatopljenjem. Za koju tisuću godina ova će klupa biti duboko pod morem. Sa mojim kosturom ili bez njega. Odjednom: Možemo li?, do mene i bez mog odgovora sjedaju gospođa i gospodin sa štapom dobrih dvadesetak godina stariji od mene. Oprezno ih pogledam.., ne izgledaju mi, ajde recimo, vanzemaljski. Odlično, pomislim, danas ću uživati u prirodi, pustit ću se ugođajima. Poluoblačno je, nije hladno nije ni vruće, upravo kako organizmu godi. Krajičkom oka vidim kako gospođa vadi iz borše malu dekicu i prekriva suprugova koljena. (moj zaključak o njihovom statusu) On malo gunđa, što je za očekivati. To je priroda odnosa žene i muža na mediteranu, bar njihove dobi. Malo gunđa i više jer ona uredno namješta deku, kao vazu sa cvijećem na frižideru ili televizoru, a on je nervoznim pokretima gužva. Opa 'prolilo se malo vode' i ona uvrijeđeno okreće glavu.
–Koji ti je sad opet vrag? Kao da je važno? Tko nas gleda!
–Važno je važno, kaže ona. –Red oko nas red je u nama.
Riječi i red su upućene, možda, i meni. Moj južnjački narod ima potrebu za gledateljima i uličnom pozornicom.
- Opet ona.. Evo ti na sad tvoj red. Nervozno digne deku baci je na pod i štapom je gurne dalje.
Ona, još uvijek od njega okrenute glave, u mom pravcu, stisnutih usta šuti. Što ja da sad radim, pitam se? Da se dignem i podignem deku? Istresem je i uredno složim preko naslona klupe? Dodam je gospođi? Ta i ja sam iz istog urednog okružja sa miljeom i vazama sa cvijećem na svim prikladnim ili neprikladnim mjestima. Da se popnem na zajedničku pozornicu? Ili da se pravim da ništa nisam vidjela. Kao da nije moj posao, a na kraju kod mene je već stvar biti ili ne biti posve ozbiljno pitanje. Imam pravo na svoju osebujnost, svoj mir, svoju nervozu, svoje misli… k vragu i klupa i svi susjedi na njoj. E, ali ostale su klupe zauzete, a i gospođa mi je u tom trenu, vrlo razveseljenog lica, namignula.
Uhvaćena sam u zamku. Nasmijala sam se i ja.
-Što je tu smiješno šinjorina, kaže gospodin gunđajući?
-Šinjorina, pitam razveseljena?
I evo me za tren usred igrokaza.
Dignem se. Zelena crta preko hlača, od kojih iz nekog prkosa ne odustajem, jasno se vidi. Podižu se i oni, pogledavajući na svoju odjeću.
-Sve je u redu, kažem umirujući ih. -Boja se već davno osušila.
Podižem dekicu. Istresem je, a onda krzmajući dodajem gospođi. I scena počinje ispočetka. Deka je preko suprugovih koljena. On je namrgođeno gleda i ona odustaje od poravnavanja.
-A čija ste vi, pita me gospodin? (mala digresija- istini za volju rekao je: A čigova ste vi? A ja ne pišem spličanistikom Miljenka Smoje jer je to nemoguće pratiti. To pripada njemu i nikome više. Uzalud vam trud imitatori, pripuzi i ostali iz različitih razloga smojeljubci. Miljenko Smoje je jedan jedini, bar što se njegovog umjetničkog rada tiče. Ne pišem nikakvom spličanistikom iako sam ona od kolina, ali me to kolino … ali o Smoji, kolinu i ostalom kad dođe na red, ako ikad dođe)
Kažem čija sam.
-A od onog advokata…… A majka vam je od…. A mi smo vam od…. Žena je od…
Sama poznata splitska imena. Pitam ih imaju li kakve veze sa 'Ježincem' nedaleko od ove klupe smještenim poznatim kupalištem o kojem brine istoimeno društvo. Tamo se već odvija prava 'fešta od jaj' i ostalih delicija, najviše morskih kako je i red. Uređeno, zasađeno cvijeće, uredno se zaljeva. Kupe se papirići i ostalo smeće, odjekuje smijeh. Sastaju se dakle i uživaju u druženjima. Stvar je primijećena i od medija.
-Nemamo, kaže gospodinom, ponovo, nervozno. –Dječja posla, kaže.
-Ne slušajte ga. Ljubomoran je. Nitko ga nigdje ne zove, a zašto bi ga i zvali, kad samo prigovara i svađa se. Jedni su mu primitivni i glupi. Drugi su mu vlaji. Treći su mu 'novi'… a na te je posebno žestok…
-Tko su 'novi', pitam? Druge su mi kategorizacije poznate. U vlastitoj kući sam se dovoljno naslušala o raznima. S jednakim gunđanjem. O raznim 'novima'..? Više ih je kategorija…
