Eto me, ponovo, u koloni za malim čovječuljkom i njegovim precima. Naravno san je. Čak sam i snu svjesna da je san. To mi se oduvijek događalo. Kad bi bio posebno neugodan, mislim na san, znala bih se probuditi. Prošetati po stanu i ponovo zaspati ali san bi se nastavljao. Uzalud mi trud spavači. S tim sam se mirila. Sanjam i u nastavcima. Jedno vrijeme u ono zlatno doba nikad dostignutog ambicioznog cilja da budem netko i nešto sanjala bih kako se penjem , u nekoj zgradi, ili ka nekom spomeniku i slično, a onda se stepenice naglo prekidaju i ja pod cijenu da padnem i slomim se, do smrtnog završetka, pokušavam stići u posjetu ili se popeti i doći tamo gdje sam krenula. Bilo je tu iz noći u noć nevjerojatnih zapleta. Poznatih zgrada, do jučer (preko dana) su postojale stepenice, ali preko noći ih više nije bilo. Sve se to događalo puno prije Harija Potera : Nije imalo veze s magijom. Imalo je veze s mojim stremljenjima ka… pitaj Boga čemu. Nisu mi bile potrebne sanjarice, gatalice ni Merlin. Kužim ja te stvari a i samu sebe. A onda su odjednom ti, uznemirujući, snovi naglo prestali. Pomirila sam se sa svojim malim nevažni životom i življenjem. Rekla sam čao đaci i ambicije. Sjedim na klupi i pokušavam još malo disati.
U svakom slučaju sad, u snu, hodam za kolonom starog čovječuljka koji je, sudeći po odjeći, upravo sišao sa bicikla. Ali i njegovi, preci, obitelj , svi jedan drugom slični kao jaje jajetu su očito zbog iste odjeće biciklisti. Ne onako veselo punašni kao Lipovćevi. Upravo obrnuto mršavi, ali oboružani svim pomoćnim spravicama. Uskim hlačicama, neki preko njih imaju dodatno kratke gimnastičke hlačice, a neki Bog i bogme nemaju, ali ništa se tu posebno ne ističe, mislim na muški rod kao muškarcima u tajicama ( u mračnom srednjem vijeku, koji možda zbog te činjenice i nije bio tako mračan ili se tu možda radi renesansi i humanizmu, baletanima i slično). To je u ovom trenu meni, mislim na kolonu biciklista iz mog sna, posve nedokučiva priča . Bez bicikla su. Njih nigdje ne vidim. Ne vidim ni sebe. Jesam li i ja slično odjevena? Ne znam. Ne vidim se. Ali, slijedim ih. Kuda i kamo, još ne znam, iako se ovaj san već mjesecima ponavlja. Iako.., s obzirom na moje stanje ajde recimo rekonvalescenta… sa sumnjivim završetkom bolesti (javlja li se to u meni neka nada?) , cijela je ta svita- kolona osim posljednjeg kojeg poznajem i na javi već poodavno blagopočivša. A to baca neko mračno svijetlo na cijelu situaciju. Iako… znatiželjna sam. Trudim se ne probuditi, pa makar više ne sjela na klupu i uhvatila duboko zrak.
Post je objavljen 20.02.2007. u 18:48 sati.