-Tko su 'novi', ponovila sam.
-Ništa drugačiji od starih, kaže gospođa, -samo su novi.
Pogledala sam je pažljivije i odjednom mi je sinulo.., nagnula sam se preko nje i pogledala njenog supruga, točno; oboje ih poznajem. Moji su gimnazijski profesori. Ona je predavala povijest, a on hrvatski. Hoćuli im reći da sam bila njihova učenica? Je li moguće da su se tako promijenili? Nekad su žarili i palili. Bila je maca, tako se to u moje doba govorilo. Zgodna, moderna, najnovija moda, putovalo se tada u šoping u Italiju. Mi, iz Splita smo se sa Trsta vrlo brzo prebacili na Pescaru i Anconu. Ja zapravo i ne pamtim Trst. Čini mi se sve tako davno, na neki način noćna mora bez obzira na nove krpice. Nespavanje, nije se imalo novaca za kabine, rani dolazak i silazak s broda. Odurna luka, jedna i druga i prva gorka kava iz tek ugrijanog aparata, pa jurnjava po izlozima i dućanima i vječni talijanski prezir za nas s druge strane. A onda 'naša' vesela carina. Uglavnom oni su sličili na čopor bulterijera a mi na male žrtvene ovčice. Nekako smo se mi putnici stidjeli jedni drugih. E, ali već sutradan… A prof Dunja… znala je nositi i pokazati sve na čemu je nosila. A njen suprug? Prof. … sve su cure bile u njega zaljubljene. Plakale smo mu na ramenu a on je koketirao sa knjiškim znanjem i zgodnim obratima. Zna se kako zgodni, malo nervozni, navodno nedodirljivi i pametni srednjoškolski profesori mogu manipulirati, hormonima punim, mladim curama.
A gle sad. Promatram ih. Odjeća na njima je zastarjela. Brat braji najmanje tridesetak godina. On je jednako nervozan, ali star, nervirajuće nervozan i star. Slušam ga iz nekakve sentimentalne samilosti. Možda malo znatiželje.
-E moja šinjorina, kaže, mi vam se ovdje dođemo grijati. Jeftinije nam je. Prvo to su vam naše mirovine. Ona će vam plakat jer više ne izlazimo nigdje. Teatar su pusti snovi. Jedva smognemo za kavu u Belvija gdje sjedimo dovoljno dugo da dosadimo Bogu, vragu i konobarima. A ona me ovdje pokriva dekom. K vragu i deka.
Deka je ponovo na podu i on je gura štapom Nesvjesno ponovo ustajem, ali njegova me supruga vraća natrag.
-Pitala te koji su novi, govori mu podižući deku.
-Oni pizduni što voze…one…one aute… okruženi manekenkama i misicama i puni love, glupi ko topovi, još su i bez škole, ali dobro su nas opelješili.
-Nisu glupi, kaže ona. –Oko toga se uvijek svađamo, govori meni. – Imaju drugu vrstu inteligencije. To mu govorim.
-Imaju vraga. Lopovi. Oni ova vlast a i ti s njima. Glupa si glupa. Eto.
Deka je ponovo na podu.
-Ti si pizdun, kaže ona. Uzrujana je.
On je odjednom na nogama. Zahvati deku s poda, zavitla je con tuta forca i baci u more. Uperi štap prema njoj i zaviče: -Evo ti na. Evo ti ga sad na.
Ona počne plakati. Uputi se ka moru. Čekala je da val približi deku na kraj. Izvadi je van. Iscijedi je. On joj donese boršu. Brižljivo oboje guraju tu prokletu deku, koju bih i ja sad najradije zavitlala najdalje što mogu, u boršu. Uhvate se pod ruku i bez pozdrava odu.
Bemti društvo iz Ježinca, mislim. Čemu uopće trud. Teorije o globalnom zatopljenju mi se sve više sviđaju. Drugi put ću donijeti debeli lanac. Zavezat ću se za klupu pa neka me za koju tisuću godina nađu. Ionako mi smrt ne gine.
Post je objavljen 19.02.2007. u 18:16 sati.