Mobitel je dugo zvonio. Nije mi se dalo niti pogledati tko je. Pa je onda zvonio telefon u stanu. Nekoliko puta. Oglušila sam se. Danas sam u jadnom stanju. Odmah ujutro počela sam sa apaurinima. Sama u kući, preciznije u stanu, ali rado bi smišljala sve one ludosti iz I, II, III filma, ili ih je više, Sam u kući, nego ležala ovako jadno pokušavajući dokučiti čega ima poslije. Šta ima ba? Tko li će me to upitati ili 'oni' već sve o meni znaju. Ali gdje ću nakon onog bijelog svjetla, kroz koji mi je proći? Bijelo svijetlo!? Dobro li sam optimist. Mobitel je ponovo zvonio. Moja kćer iz Zagreba. -Čujem da je dolje krasan dan. Ovdje pljušti. Je si izišla? Cijelo te jutro zovem.
To je briga. Lagala bih kad bih rekla da nije. Zadnja joj je godina studija. Otac joj, moj bivši, ne znam zašto to kažem, kao da ima neki sadašnji, je preuzeo sve novčane brige. Eto koja sam ja sretnica. Nemam se na ništa potužiti. Mogu mirno umrijeti. Sin već radi u njegovoj firmi. Prava idila. Tata, njegova ljubavnica, bivša tajnica, ne znam je li avancirala ili sjedi kod kuće, pa ipak mu je supruga, a tamo je već neka druga tajnica. I moj sin s njima. Mala hrvatska sapunica. A kako je samo bila sa mnom ljubazna… neću više o tome, ali… gospođo…. Kako ste dragi, lijepi, pametni i glupi. Ovo prvo mi je govorila. Zadnje sam dodala njenu neizrečenu misao. Sve tako šablonski. Čak i moja bolest. Vrijeđa to žensku, kao što sam ja, ali što mogu.
-Nisam izišla, kažem svom ljubljenom djetetu. -Možda popodne, ako potraje sunce i ne zaklone ga oblaci i prestane djelovanje apaurina ili ako mi sve ne dosadi pa popijem još koji pa da vidim odmah, dok me još zanima, gdje ću dospjeti. Rekla sam glasno samo prvi dio rečenice. Ostalo samo mislim. Alarmirala bi ona odmah svog brata, a on svog oca i već bi svi provaljivali vrata, skupa s bivšom tajnicom, nek se vidi briga. Mi smo poznata obitelj. Od kolina, samo je moje načeto. Tek toliko da se u ovom blaženom svijetu osjećam posve suvišna.
-Ne brini, kažem joj. Izići ću.
-Moraš šetati. Moraš loviti svaki lijepi dan.
-O.k., kažem.
Prisiljavam se ustati. Tuširam se, tuširam u nedogled. Malo mi se vrti. Neću s autom. Šetat ću sve do klupe. Mala zelena, al je srcu draga. Tamo su već sjedila dva muškarca.., radim brzu procjenu…mojih godina. Dođem do njih. Napravim se luda zapravo gluha i nijema pokažem samo rukom na mjesto s upitnikom u očima. Malo su začuđeni. Pogledavaju se. Ali ja sam već sijela. Hoće neće ustati i otići. Izgleda da sam dobro odglumila njemicu, iako mi se čini da bi trebalo nabaviti bijeli štap, staviti crne naočale, i psa, pa onako sljepački rasplesano ala Ray Charles doći do klupe. Slijepcima se u principu više vjeruje. Ne vide jadni, pa što ćeš. To automatski uključuje bezglasnost, bezmozgovnost, barenko bez malog mozga i ostale odlike betežnih.
Kako god, ili što god ja mislila, nakon kraće krzmajuće šutnje nastavljaju svoj razgovor.
-Hm, hm, da , da ili po splitsku eee i slično. Jasno mi je, da se osjećaju neugodno. Tu pokraj njih sjedim ja. Nekako su sigurni da ništa ne čujem, ali ipak sam nekakvo biće. Ljudsko biće, iako sam ja sama vrlo daleko od te blažene definicije.
U nekom su trenu, ipak, zaboravili na mene.
-Znaš li, govori jedan, da sam nekidan bio ponosan na onu Mesićevu reakciju na onog Napolitana ili kako se već zove kako smo mi slaveni, oće reć Hrvati krvoločni i slično.
Aj ća, pomislim. Opet politika. Nema ti ovdje za mene ni sunca ni čistog zraka. A, da se dignem i odem nemušto ih pozdravljajući, mislim ali nešto me u odgovoru onog drugog zainteresiralo, pa sam ostala.
-Objesili su Musolinija i ljubavnicu. Nije bilo ni kod njih lustracije, ka ni kod nas. Uvijek se izvuku. Kapituliraju prije Nijemaca. Tu i tamo zadovoljili su strasti. Osvetili se. Zub za zub. I onda nema prave kazne. Cijela ti je ta priča naopaka.
Pa dobro, mislim ja, i sama bi da sam imala priliku objesila ljubavnicu.
-To i ja kažem, govori drugi. -Napoletano je komunist.
-I to borbeni komunist. Onaj iz šume. Nije ideolog.
-A u fojbama su završili fašisti? Ljevićar brani fašiste?
-Aj lipo kvragu. Ništa ti ne razumiješ.
-Zašto? O tome je riječ o fašizmu i antifašizmu.
-Riječ je o zločinu.
-Ali riječ je i da bi oni opet naše. Prije nego uđemo u Europu.
-Lovre jesi me nešto ozbiljno pitao ili bucaš ka i uvijek?
-Što hoćeš reći?
-U fojbama je napravljen zločin. Nema više ni a ni be. Ljudi su ubijani bez suda. To je tako. Može se to pravdati zločinima fašista. Ali zločin se ne može pravdati drugim zločinima. I koliko daleko treba ići u povijest.
-Ti isto hoćeš reći da smo mi Hrvati krvoloci? Ti braniš Napolitana i fašiste!_
-Aj lipo k vragu. Aj k vragu. Ti i Mesić. I fašisti i antifašisti sa cilin Napolitanom. Ajte lipo k vragu.
Potpuno sam smušena. Htjela sam odmah nazvati kćerku. Ona je kriva što danas sjedim na ovoj klupi i ne razumijem što se to dogodilo u fojbama.
Dižu se, ljutita obojica. Odlaze bez pozdrava
Ustajem i ja i trčim za njima. Pokušavam im gestama, za koje mislim, da bi mogle biti govor gluhonijemih reći da su me ostavili nezadovoljenu, ali oni ne kuže. Ali kad takve stvari muškarci uopće kuže?
Post je objavljen 23.02.2007. u 20:07 sati.