petak, 23.02.2007.
Klupa
Mobitel je dugo zvonio. Nije mi se dalo niti pogledati tko je. Pa je onda zvonio telefon u stanu. Nekoliko puta. Oglušila sam se. Danas sam u jadnom stanju. Odmah ujutro počela sam sa apaurinima. Sama u kući, preciznije u stanu, ali rado bi smišljala sve one ludosti iz I, II, III filma, ili ih je više, Sam u kući, nego ležala ovako jadno pokušavajući dokučiti čega ima poslije. Šta ima ba? Tko li će me to upitati ili 'oni' već sve o meni znaju. Ali gdje ću nakon onog bijelog svjetla, kroz koji mi je proći? Bijelo svijetlo!? Dobro li sam optimist. Mobitel je ponovo zvonio. Moja kćer iz Zagreba. -Čujem da je dolje krasan dan. Ovdje pljušti. Je si izišla? Cijelo te jutro zovem.
To je briga. Lagala bih kad bih rekla da nije. Zadnja joj je godina studija. Otac joj, moj bivši, ne znam zašto to kažem, kao da ima neki sadašnji, je preuzeo sve novčane brige. Eto koja sam ja sretnica. Nemam se na ništa potužiti. Mogu mirno umrijeti. Sin već radi u njegovoj firmi. Prava idila. Tata, njegova ljubavnica, bivša tajnica, ne znam je li avancirala ili sjedi kod kuće, pa ipak mu je supruga, a tamo je već neka druga tajnica. I moj sin s njima. Mala hrvatska sapunica. A kako je samo bila sa mnom ljubazna… neću više o tome, ali… gospođo…. Kako ste dragi, lijepi, pametni i glupi. Ovo prvo mi je govorila. Zadnje sam dodala njenu neizrečenu misao. Sve tako šablonski. Čak i moja bolest. Vrijeđa to žensku, kao što sam ja, ali što mogu.
-Nisam izišla, kažem svom ljubljenom djetetu. -Možda popodne, ako potraje sunce i ne zaklone ga oblaci i prestane djelovanje apaurina ili ako mi sve ne dosadi pa popijem još koji pa da vidim odmah, dok me još zanima, gdje ću dospjeti. Rekla sam glasno samo prvi dio rečenice. Ostalo samo mislim. Alarmirala bi ona odmah svog brata, a on svog oca i već bi svi provaljivali vrata, skupa s bivšom tajnicom, nek se vidi briga. Mi smo poznata obitelj. Od kolina, samo je moje načeto. Tek toliko da se u ovom blaženom svijetu osjećam posve suvišna.
-Ne brini, kažem joj. Izići ću.
-Moraš šetati. Moraš loviti svaki lijepi dan.
-O.k., kažem.
Prisiljavam se ustati. Tuširam se, tuširam u nedogled. Malo mi se vrti. Neću s autom. Šetat ću sve do klupe. Mala zelena, al je srcu draga. Tamo su već sjedila dva muškarca.., radim brzu procjenu…mojih godina. Dođem do njih. Napravim se luda zapravo gluha i nijema pokažem samo rukom na mjesto s upitnikom u očima. Malo su začuđeni. Pogledavaju se. Ali ja sam već sijela. Hoće neće ustati i otići. Izgleda da sam dobro odglumila njemicu, iako mi se čini da bi trebalo nabaviti bijeli štap, staviti crne naočale, i psa, pa onako sljepački rasplesano ala Ray Charles doći do klupe. Slijepcima se u principu više vjeruje. Ne vide jadni, pa što ćeš. To automatski uključuje bezglasnost, bezmozgovnost, barenko bez malog mozga i ostale odlike betežnih.
Kako god, ili što god ja mislila, nakon kraće krzmajuće šutnje nastavljaju svoj razgovor.
-Hm, hm, da , da ili po splitsku eee i slično. Jasno mi je, da se osjećaju neugodno. Tu pokraj njih sjedim ja. Nekako su sigurni da ništa ne čujem, ali ipak sam nekakvo biće. Ljudsko biće, iako sam ja sama vrlo daleko od te blažene definicije.
U nekom su trenu, ipak, zaboravili na mene.
-Znaš li, govori jedan, da sam nekidan bio ponosan na onu Mesićevu reakciju na onog Napolitana ili kako se već zove kako smo mi slaveni, oće reć Hrvati krvoločni i slično.
Aj ća, pomislim. Opet politika. Nema ti ovdje za mene ni sunca ni čistog zraka. A, da se dignem i odem nemušto ih pozdravljajući, mislim ali nešto me u odgovoru onog drugog zainteresiralo, pa sam ostala.
-Objesili su Musolinija i ljubavnicu. Nije bilo ni kod njih lustracije, ka ni kod nas. Uvijek se izvuku. Kapituliraju prije Nijemaca. Tu i tamo zadovoljili su strasti. Osvetili se. Zub za zub. I onda nema prave kazne. Cijela ti je ta priča naopaka.
Pa dobro, mislim ja, i sama bi da sam imala priliku objesila ljubavnicu.
-To i ja kažem, govori drugi. -Napoletano je komunist.
-I to borbeni komunist. Onaj iz šume. Nije ideolog.
-A u fojbama su završili fašisti? Ljevićar brani fašiste?
-Aj lipo kvragu. Ništa ti ne razumiješ.
-Zašto? O tome je riječ o fašizmu i antifašizmu.
-Riječ je o zločinu.
-Ali riječ je i da bi oni opet naše. Prije nego uđemo u Europu.
-Lovre jesi me nešto ozbiljno pitao ili bucaš ka i uvijek?
-Što hoćeš reći?
-U fojbama je napravljen zločin. Nema više ni a ni be. Ljudi su ubijani bez suda. To je tako. Može se to pravdati zločinima fašista. Ali zločin se ne može pravdati drugim zločinima. I koliko daleko treba ići u povijest.
-Ti isto hoćeš reći da smo mi Hrvati krvoloci? Ti braniš Napolitana i fašiste!_
-Aj lipo k vragu. Aj k vragu. Ti i Mesić. I fašisti i antifašisti sa cilin Napolitanom. Ajte lipo k vragu.
Potpuno sam smušena. Htjela sam odmah nazvati kćerku. Ona je kriva što danas sjedim na ovoj klupi i ne razumijem što se to dogodilo u fojbama.
Dižu se, ljutita obojica. Odlaze bez pozdrava
Ustajem i ja i trčim za njima. Pokušavam im gestama, za koje mislim, da bi mogle biti govor gluhonijemih reći da su me ostavili nezadovoljenu, ali oni ne kuže. Ali kad takve stvari muškarci uopće kuže?
23.02.2007. u 20:07 •
0 Komentara •
Print •
#
| |
veljača, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
|
|
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
