I tako zabavljena samom sobom odjednom vidim spušta se sumrak. Gospodin s psom više ne sjedi pokraj mene na klupi. Pogledam oko sebe, ne vidim ih. I onda, zbog sunca stopljenog s morem na zapadu, što li, ugledam ih kako mirno hodajući po morskoj površini odlaze prema Šolti. Trljam oči ali njihovi likovi su, istina, malo manji, udaljeniji, ali tu su. Hodaći po morskoj površini odlaze … dopala ih Šolta. Zašto ne, pomislim, dijete; mješanac zemljanke i najmoćnijeg od svih Bogova ( svojataju ga Židovi, kršćani i muslimani – eto moja plaha, fer duša nabraja ih po redu Njegovih pojavljivanja na majčici zemlji) rodio se u štalici. Šolta je u tom slučaju baš pravi izbor.
Post je objavljen 17.02.2007. u 14:29 sati.