Moja mrtva prijateljica
U domovini je padala kiša. Na drugom kraju svijeta penjala sam se na kineski zid. Ja sam se penjala, a ti si odlazila u dubine. U more tvoje sreće. Što čovjek može reći o dobrome? Dobro je dobro i gotovo. Osjećam potrebu za meditativnim duhovnim rekla si u nekom trenu. Jednako sam se osjećala. Tražile smo, ali mogućnosti su nestajale.
Nije mi drago kako je ovo sjećanje krenulo. Sjećanje je pogrešna riječ. Neprekidno si uz mene. I klupa je tvoja. Ovako obojena u vedrinu. U tvoju vedrinu. Što se dogodilo tog jutra?
Tvoj mi je muž ispričao sve do detalja. O tome kako si sjedila na balkonu i promatrala more. I dozivala ga da i on pogleda. More koje miruje, koje pjeni. More kad puše bura i kad je jugo. Na balkonu svoje lijepe kamene tople kuće, dok si bila živa. A sada je ta ista kuća kao velika kamena grobnica. Tvoj muž i tvoja dva sina, jablanovi. Visoki, uspravni plemeniti govore tiho. Čuješ li ih? Ispituju se. Razmišljaju o tome što je pošlo krivo. Gdje su pogriješili? Gdje smo bili mi? Svi tvoji prijatelji! Je si li nas tražila? Jesi li nas tražila ili je odluka bila konačna. Mala ceduljica na plaži poklopljena kamenom da je vjetar ne odnese. 'Otišla svojoj mami i tati. Oprostite mi.'
Cvjetovi su na ovoj klupi za tebe.
Jesi li dosegla vrijednosti? Što je tamo gdje si? Pitam li radi tebe ili radi sebe?
Post je objavljen 27.03.2007. u 10:52 sati.