Jednom, dok sam razgovarala sa svećenikom kojeg sam više doživljavala kao prijatelja nego kao onoga sa drvene govornice koji viče i prijeti, pitala sam ga slično pitanje. Zašto? Trudim se, radim kako On govori da treba raditi, poštujem, vjerujem, dajem sebe iz petnih žila a dobijam udarce ispod pojasa. On mi je tada rekao nešto u stilu: Bog tebe jako voli. Ti si mu posebna. A za posebnu djecu kušnje su velike jer je On siguran da im se ti možeš othrvati. Naravno, poludjela sam. Ja se samo želim osjećati dobro i sretno a ne testirano i loše. Uglavnom, bilo je to prije nekih pet godina. Mnogo se promijenilo od tada. Po meni Uskrs je blagdan patnje. Isusa su ubili ljudi. Na jeziv način. Kako se veseliti Uskrsnuću kada se prije njega trebalo dogoditi brutalno ubojstvo? I najvažnije pitanje: zašto? Ponekad se pitam zašto je uz Boga vezivano toliko mnogo teških odluka, toliko izbora, prijetnji, muke i grižnje savijesti. Jesmo li to učinili mi ljudi ili to zapravo ima veze s Njim?... Nisam sigurna koliko moj komentar uopće pomaže. :))) Topli pozdrav
11.04.2007. (13:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Gledaj, vrlo je složeni osjećaji samoće i sjećanja. Samo ja sam došla u fazu da ne krivim nikoga za to. Bunila sam se protiv Boga. Bila mi je nejasna i nerazumljiva ta silna patnja. Svakog od nas. Ali sad najmanje žalim sebe. Skoro da se više ne radi o meni. Ovo što pišem radim to na uspomenu na moju dragu prijateljicu koja se nedavno ubila. Bila je čista duša koja je težila savršenim odnosima. Pokušavala je pronaći lijepo u svakom oko sebe. Težila je idealima, naravno nemogućim. Jednom smo razgovarajući zaključile da bismo rado otišle na nekakve 'duhovne vježbe'. U nadi da ćemo dotaknuti nemoguće. Cijelu smo prošlu godinu radile na tome. Ona je zaključila da bi trebale otići u vlč. Suca ( Sudac). Ja se plašim gomile i ne volim fanatizam. Kod njega, bar mi se činilo preko TV. I ostalih medija ima fanatizma. Ona je bila uvjerena da je to ono pravo. Činilo mi se, jer se tužila na bezvoljnost i depresiju. (Plašila se te svoje bolesti i novih operacija) da je ona važnija od mene. Ali vlč. Sudac se razbolio. Na telefon nismo mogli dobiti nikoga. Ja sam na jesen otputovala. Kad sam se vratila dočekala me vijest o njenom samoubojstvu. Svi se mi, njeni prijatelji, kao i obitelj osjećamo krivima. Jesmo li mogli učiniti više? Spriječiti je u toj njenoj groznoj odluci. Bila je vjernik. Istinski. Je li se radilo o kemiji, što uporno hoću vjerovati. Nešto se kod nje organski poremetilo, uvjeravam samu sebe. Hormoni? Lijekovi? U to se pokušavam uvjeriti. Ali eto pišem te male osvrte. Uspomena na nju. Tako mi je lakše. A ta količina groznih stvari koje se događaju tebi… vjeruj mi događaju se i drugima. Vrlo smo često i sami krivi. Pogrešan odabir prijatelja, ljudi u koje se zaljubljujemo, puno nesređenih stvari u obitelji itd itd. Uvijek misli da je čovjek uistinu kovač vlastite sreće. Znam da je otrcano, ali kad sam to shvatila, uistinu shvatila počela sam živjeti život na svoj način i odjednom mi je lakše. A muka i ta naša patnja… ne znam sve su to iskustva. Bolje i takva nego nikakva. Pretpostavljam da ni ja tebe nisam utješila.
11.04.2007. (19:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja mislim da su duhovi i živih i mrtvih i svih događaja i uspomena itekako živi i prisutni. Ali rijetko tko ih percepira kao takve, nevidljive i neopipljive. Zašto? Jer su ljudi počesto ne vole zagrebati dovoljno duboko - u sebe. Duhovi svega što ti je drago žive u tebi, s tobom, ako im ti u sebi podariš plodno to za taj njihov osjetljivi život, onda će nesumnjivo živjeti. I svako sjećanje će tada postati radosno. Ja tako funkcioniram, nekako sam samu sebe uvjerila da je jedino takav način razmišljanja efikasan. Pogotovo nakon što su mi u obitelji u istoj godini umrle 3 drage osobe... od tada mi to nekako ima smisla... Pozdrav od Kinky! :)
12.04.2007. (14:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potpuno se slažem Kinky. Svako drugo razmišljanje je površno, bar meni. tako i ja funkcioniram. Ali ponekad, jer smo još živi. Od krvi i mesa čovjeku nedostaje živi susret.
13.04.2007. (20:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
bedasta curica
Jednom, dok sam razgovarala sa svećenikom kojeg sam više doživljavala kao prijatelja nego kao onoga sa drvene govornice koji viče i prijeti, pitala sam ga slično pitanje. Zašto? Trudim se, radim kako On govori da treba raditi, poštujem, vjerujem, dajem sebe iz petnih žila a dobijam udarce ispod pojasa. On mi je tada rekao nešto u stilu: Bog tebe jako voli. Ti si mu posebna. A za posebnu djecu kušnje su velike jer je On siguran da im se ti možeš othrvati. Naravno, poludjela sam. Ja se samo želim osjećati dobro i sretno a ne testirano i loše.
Uglavnom, bilo je to prije nekih pet godina. Mnogo se promijenilo od tada. Po meni Uskrs je blagdan patnje. Isusa su ubili ljudi. Na jeziv način. Kako se veseliti Uskrsnuću kada se prije njega trebalo dogoditi brutalno ubojstvo? I najvažnije pitanje: zašto? Ponekad se pitam zašto je uz Boga vezivano toliko mnogo teških odluka, toliko izbora, prijetnji, muke i grižnje savijesti. Jesmo li to učinili mi ljudi ili to zapravo ima veze s Njim?...
Nisam sigurna koliko moj komentar uopće pomaže. :)))
Topli pozdrav
11.04.2007. (13:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Gledaj, vrlo je složeni osjećaji samoće i sjećanja. Samo ja sam došla u fazu da ne krivim nikoga za to. Bunila sam se protiv Boga. Bila mi je nejasna i nerazumljiva ta silna patnja. Svakog od nas. Ali sad najmanje žalim sebe. Skoro da se više ne radi o meni. Ovo što pišem radim to na uspomenu na moju dragu prijateljicu koja se nedavno ubila. Bila je čista duša koja je težila savršenim odnosima. Pokušavala je pronaći lijepo u svakom oko sebe. Težila je idealima, naravno nemogućim. Jednom smo razgovarajući zaključile da bismo rado otišle na nekakve 'duhovne vježbe'. U nadi da ćemo dotaknuti nemoguće. Cijelu smo prošlu godinu radile na tome. Ona je zaključila da bi trebale otići u vlč. Suca ( Sudac). Ja se plašim gomile i ne volim fanatizam. Kod njega, bar mi se činilo preko TV. I ostalih medija ima fanatizma. Ona je bila uvjerena da je to ono pravo. Činilo mi se, jer se tužila na bezvoljnost i depresiju. (Plašila se te svoje bolesti i novih operacija) da je ona važnija od mene. Ali vlč. Sudac se razbolio. Na telefon nismo mogli dobiti nikoga. Ja sam na jesen otputovala. Kad sam se vratila dočekala me vijest o njenom samoubojstvu.
Svi se mi, njeni prijatelji, kao i obitelj osjećamo krivima. Jesmo li mogli učiniti više? Spriječiti je u toj njenoj groznoj odluci. Bila je vjernik. Istinski. Je li se radilo o kemiji, što uporno hoću vjerovati. Nešto se kod nje organski poremetilo, uvjeravam samu sebe. Hormoni? Lijekovi? U to se pokušavam uvjeriti. Ali eto pišem te male osvrte. Uspomena na nju. Tako mi je lakše.
A ta količina groznih stvari koje se događaju tebi… vjeruj mi događaju se i drugima. Vrlo smo često i sami krivi. Pogrešan odabir prijatelja, ljudi u koje se zaljubljujemo, puno nesređenih stvari u obitelji itd itd. Uvijek misli da je čovjek uistinu kovač vlastite sreće. Znam da je otrcano, ali kad sam to shvatila, uistinu shvatila počela sam živjeti život na svoj način i odjednom mi je lakše. A muka i ta naša patnja… ne znam sve su to iskustva. Bolje i takva nego nikakva.
Pretpostavljam da ni ja tebe nisam utješila.
11.04.2007. (19:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kinky Kolumnistica
Ja mislim da su duhovi i živih i mrtvih i svih događaja i uspomena itekako živi i prisutni. Ali rijetko tko ih percepira kao takve, nevidljive i neopipljive. Zašto? Jer su ljudi počesto ne vole zagrebati dovoljno duboko - u sebe. Duhovi svega što ti je drago žive u tebi, s tobom, ako im ti u sebi podariš plodno to za taj njihov osjetljivi život, onda će nesumnjivo živjeti. I svako sjećanje će tada postati radosno. Ja tako funkcioniram, nekako sam samu sebe uvjerila da je jedino takav način razmišljanja efikasan. Pogotovo nakon što su mi u obitelji u istoj godini umrle 3 drage osobe... od tada mi to nekako ima smisla... Pozdrav od Kinky! :)
12.04.2007. (14:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Potpuno se slažem Kinky. Svako drugo razmišljanje je površno, bar meni. tako i ja funkcioniram. Ali ponekad, jer smo još živi. Od krvi i mesa čovjeku nedostaje živi susret.
13.04.2007. (20:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...