Nova sam u ovoj priči. Priznajem da se teško snalazim. Pomalo mi je strano biti anonimna, ali brzopleta sam i možda napišem nešto s čim se uopće ne slažem, a ne znam koliko i kako bih mogla pokupiti svoju jadnu dušu nakon uvreda koje bi slijedile. Ne mislim da je osjetljivost kvaliteta. Rekla bih prije da je osjetljivost neka vrst samoljubivosti, ali što se može kad je ova koža ograničena. Ali brzo i hitro prestat ću govoriti o sebi. Uglavnom vidim da se tu nalaze mladi ljudi. To je njihov teren. Možda bar zbog te anonimnosti pišu s lakoćom o stvarima koje ih muče. A zašto sjede ispred ekrana svog P.C-ija i na taj način komuniciraju s drugima a ne odlaze s prijateljima na izlete ili već negdje i jednako tako otvoreno razgovaraju?
Što traže ljudi kroz ovaj medij? Ja sam osobno knjiški moljac. Mene pisana riječ potpuno zaokuplja. Od moje najranije mladosti. Čitam, gutam sve po redu. Čak i kad neke tvari ne bih posve razumjela čitala bih, rekla bih opčinjena slovima, svim tim znakovima kao nepoznatim pismom iza kojeg ili na kraju kojih, bi me čekala nepoznata zemlja, doživljaj, nešto novo. Bilo je samo pitanje vremena kad ću i na ovom mediju pronaći ono što mi je zanimljivo. Ali ne snalazim se posve, zaboravljam što me uče. Okružena sam ceduljicama. Veselim se kao dijete novoj igrački i vidim da trčim kući s posla i bacam se na razne blogove. A blogovi… su isti kao ljudi. (Je , je to je ona pjesma Tome Bebića… brodovi su isti kao ljudi).
Neki stidljivi, neki u traženju, drugi pokušavaju nametnuti svoju filozofiju, svoje svjetonazore. Jedni se prave važni, neki komuniciraju iskreno… svašta se tu nalazi. To je slika ovozemska. Ono što mene iskreno zanima je koliko je današnji mladi žena-muškarac-čovjek zainteresiran za prošlost koja nas je dovela do današnjeg vremena u kojem su nestali vidljivi neprijatelji, a pojavili se neki novi u koje se ne može uprijeti prstom i reći: Aha ti si opasnost za moj život i moj način razmišljanja. Ne bih htjela da ovo sliči na bljak propovijedi. ( Znam da sliči) Koje su to vrijednosti za koje se treba boriti ili bar ih nastojati dostići? Do nedavno sam mislila da mi vjera pruža odgovore na sva pitanja. Sad već nisam u to sigurna. Dobro ne treba miješati vjeru i instituciju crkve, iako se to od nas traži. Ali uistinu vrlo često su to posve suprotne stvari. Institucija je prečesto od krvi i mesa i prvenstveno zadovoljava ovozemaljske potrebe. Premalo se bavi duhovnim. Ili se bavi kao da je i sam duh od krvi i mesa. Naročiti moja katolička crkva koja me često svoji postupcima plaši i rastužuje i koja zaboravlja da je crkva siromašnih.
U stvari događa mi se svojevrsni paradoks. Čini mi se naime nakon svih promjena, koje su se hvala Bogu dogodile za mog vijeka, da sam se katapultirala iz uvjerenja u kojima sam odgajana, vrlo strogo i s jasnim 'desnim' gledanjima na svijet u novu lijevu opciju koja mi se čini bliža čovjeku. Ljudskija. Jasno da treba strogo odvojiti razne natruhe komunizma, drugog svjetskog rata, zločine počinjene sa svih strana. Rekla bih da tu još nedostaje uvida bivših komunista, a i njihovih potomaka u vlastite promašaje i strahote koji su se kroz šezdesetak godina njihove vladavine događale. Osobno sam prošla katarzu i suočila sa zločinima počinjenim sa strane 'mojih'. Sad se nadam i očekujem da se dogodi ista stvar i na drugoj strani.
Dajte, skupite malo snage. Govorimo otvoreno. Što ti misliš Mosore? I ti Nemanja? I svi vi mladi ljudi koji se bavite nekim drugim temama. Dosadna sam ti Nemanja. Ne pišem tako vispreno i zezajući se. To je tako. Puno je još u meni rana. I previše godina. Za zez će mi trebati još vremena, a ne znam imam li ga. (tri puta bljak)
Post je objavljen 23.04.2007. u 18:22 sati.