odmak
nedjelja, 13.05.2007.
Međuzemlje
Manastir
Za A.
Jedan čovjek: vidimo ga s leđa,
Klizi uz ikone i molitve,
Vidimo ga gdje se naginje nad zlato i drvo,
Osjećamo jasno da iscrtava, u glavi,
Nešto kao ples ili korak vala,
I da mu je srce puno onoga drugdje;
Znamo da hoda poput nekoga
Kome se nešto desilo,
Naslućujemo ga po njegovu pogledu na stabla
I krovove rivale: sreća ga iznenadi.
Claudine Helft
-Moj je problem što sam uvijek negdje između. U ono vrijeme, jasno je da ova rečenica, asocira na Bibliju. To mi jest namjera, u ono vrijeme dakle kad je bilo jako važno biti u partiji da bi se napredovalo, on nije bio u partiji. Zvali su ga. Nije da nisu. Čovjek njegovog kapaciteta.., imao je čak i neka međunarodna priznanja nešto sa pokretanjem kotača bez električne energije, neću znati objasniti, prestručno je i vrlo daleko od mog znanja i interesa, ali nešto što nije mirisalo na politiku, pa su ga puštali. Ali nije htio u partiju. Možda sam i ja tome kriva. Više je nego sigurno da sam tome pridonijela. A sad, kad su se odnosi među nama promijenili, posve mi je jasno da sam tome debelo kumovala… što su ga držali u pozadini. Nikad nije bio na čelu tog svog moćnog poduzeća. Naravno nije bio ni dovoljno plaćen, a imao je svakojakih ambicija. Govorila sam mu da je važniji miran san i čista savjest nego sve ono što bi ulaskom u partiju postigao. Sve je to tako išlo dok mene prevelika briga oko savjesti i sve veće vezivanje za duh…nikako ne sveti, iako sam tome težila, nije udaljilo od ovozemaljskih uživanja. Može se o svemu tome misliti jednostavno. Opisivati te naše odnose površno i grubo, reći: više nisam htjela seks i sve sam više skupljala gorčinu jer mi je življenje sve više sličilo na ogromnu laž.
Zašutila sam.
Pokušavala sam u mislima vratiti vrijeme natrag. Sjetiti se kad se zapravo dogodila promjena. Kad me je prestalo zanimati ovozemaljsko, kad sam počela sve više razmišljati zašto sam tu i kuda idem i odakle sam, naravno. Tako to ide. Odakle smo, tko smo i kuda idemo?
Sjedila sam na cvjetnoj klupi i sve to govorila mladom svećeniku. I priznajem, nisam očekivala da će me slušati. I nisam se sramila. Pokušavala sam apstrahirati žensko-muški svijet, starost i mladost. Tijelo i duh, jer on bi, taj mladi svećenik, trebao biti čisto duhovno biće, tako su se bar predstavljali. Djelovao je gradski. Nekako nesretan. Ne znam zašto sam mislila da se radi o tajnoj ljubavi. Zbog osamljenih šetnji? Zagledanosti u pučinu?
Kako god nismo na nikakav način bili jedan drugome opasnost. U ovoj rečenici nešto ne štima. Točno znam što. Govorim kao da sam i sama muškog roda… A možda već i jesam. Stare ženske, za razliku od starih muškaraca, nikome nisu zanimljive. Ali to je već tema za neku drugu priču
U svakom slučaju, neću trčati pred rudu, ja sam skoro redovito posjećivala cvjetnu klupu, a i mladi svećenik je sve češće bio u blizini. I evo jednog od naših razgovora.
-Nemam baš nekakvog iskustva, rekao je. Pogledao me jedan tren ozbiljno, a onda se nasmijao, -To se od mene i ne očekuje, ali prirodno je.., tako nas uče.., bar mislim da nakon što prođe fertilna dob ženama pada interes za… te stvari… Bar mislim.
-Smijem li biti posve otvorena, rekla sam? Odjednom mi je bilo dosta gluposti. Predrasuda na svaki način. Zapravo to me stanje nervoze prema glupostima već duže držalo. Tako vam je to sa starim i usto bolesnim ljudima. Odjednom vam dođe da ljudima saspete istinu u lice pa nek' se s tom istinom nose kako god znaju i umiju.
-Zašto ne, rekao je? – Pitat ću vas, dodao je, jeste li vi ovo zamislili kao ispovijest. Tražite li oprost?
-Zove li se to profesionalna deformacija, upitala sam? Gledao me ozbiljno.
Gledala sam i ja njega. Jednako ozbiljno, iako sam se htjela nasmijati, ali to bi bila prava pravcata obmana i laž. Ono što više nisam željela.
-Zašto ne, rekla sam.
-Zašto ne, rekao je i on. –treba koristiti svaku prigodu. E tu smo se oboje nasmiješili. Rekla sam vam simpatičan mladi gradski duhovnik što je uistinu rijetkost u ovoj poplavi prevladavajućih tvrdih ruralnih tipova u toj branši koji ni na koji način nisu znali pružiti utjehu. Upravo obratno. Pojačavali su tjeskobu i natjerali me na bijeg iz krila svete matere crkve.
