odmak
subota, 19.05.2007.
Češki književnik Jan Zabrana umro je 1984. u pedeset četvrtoj godini života od raka. Iza njega su ostale tri objavljene zbirke pjesama, tri kriminalistička romana koje je napisao u suradnji s prijateljem Josefom Škvoreckim, jedna knjiga za djecu i 162 knjige prijevoda, uglavnom sa engleskog i ruskog jezika, čitav niz popratnih tekstova ( predgovora, pogovora), eseja i članaka u časopisima i – 127 školskih bilježnica s plavim koricama, naslovljenih Disiecta membra.
….pojam Disiecta membra(nesređeni dijelovi ) potječe iz stiha rimskog pjesnika Horacija: Invenias disiecti membra poetae ( Razaznat ćeš dijelove razbacana pjesnika)
Jan Zabrana je Disiecta membra počeo pisati u prosincu 1970., u doba kad se definitivno (na gotovo dvadeset godina) propale nade 'Praškog proljeća', pogažene tenkovima 'bratskih armija' i kukavnošću vlastitog rukovodstva, i ustrajao u zapisivanju sve do kraja života.
… dvije male bilježnice koje su pisca pratile u praškoj bolnici na Karlovom trgu, koja je postala terminal njegovog mukotrpnog životnog puta.
… Prolog pak 'plavim bilježnicama' predstavlja dnevnik sedamnaestogodišnjeg đaka gimnazije… ljubavi i brige isprepliću se s veoma pronicljivo praćenim političkim događajima oko veljače 1948., kad je Komunistička partija Čehoslovačke u zemlji ugrabila svu vlast i odmah počela proganjati svoje stvarne i tobožnje protivnike. Uskoro je pogođe i Jan Zabrana i njegova obitelj: 1949. utamničena je majka, zastupnica u Češkom zemaljskom saboru, 1950. i otac, gradonačelnik Humpoleca, oboje članovi Narodnosocijalističke stranke. Slijedećih desetak godina za Jana Zabranu predstavlja 'obilaženje tamnica'
…..kad je u svibnju 1992. objavljena dvotomna knjiga 'Čitav život', odmah je rasprodana. Osim toga, u anketi dnevnika lidove noviny izabrana je kao knjiga godine. Dosad su izišla tri izdanja. Ako ne već svojim pjesmama, onda svakako svojim dnevničkim zapisima Jan Zabrana spada u najveće češke pisce druge polovice 20. stoljeća.
Dušan Karpatsky
Svibanj 1950.
…
Bio sam u Rusiji triput, i svaki put su mi ukrali kapu. (Zapravo, ne, treći put je to bio šešir.) To ne baca baš najljepše svjetlo na ruski puk. Teže komunizmu, vrazi, ali čežnja za kapom je jaka.
Od 18. studenog 1973. do 6. siječnja 1974.
Jučer i danas (28. i 29. studenog 1973.) u Kraljevskom Gradcu raspravljalo se o rehabilitacijskom procesu 'skupini' (koju je stvorila Služba državne sigurnosti), s kojom je moj otac u svibnju 1952., nakon sedmomjesečnog zatvora, bio osuđen na 10 godina robije ( Odsjedio je sve, manje pet mjeseci). A danas je rehabilitacija svima ostalima odbijena i potvrđena presuda. Preostalo ih je svega nekoliko, petero ili šestero od tadašnjih osuđenika već je umrlo, ostalo su drhtavi starci kao i otac, kojemu su 73 godine. Za njega je to kraj života, apsolutno rušenje svake nade da će ikada dočekati rehabilitaciju. Uzalud sam mu od godine 1968. govorio da se ničemu ne nada, da su na vlasti jednaki ili čak isti ljudi koji su ga 1952. nepravedno osudili. Ali nisam dovoljno uvjerljiv: Zar je sedamdesetogodišnjem starcu moguće oduzeti nadu?
Jan Zabrana je u mom 'Pobratimstvu lica u svemiru'
On govori za sebe, mene i one koji više ne mogu govoriti.
