Češki književnik Jan Zabrana umro je 1984. u pedeset četvrtoj godini života od raka. Iza njega su ostale tri objavljene zbirke pjesama, tri kriminalistička romana koje je napisao u suradnji s prijateljem Josefom Škvoreckim, jedna knjiga za djecu i 162 knjige prijevoda, uglavnom sa engleskog i ruskog jezika, čitav niz popratnih tekstova ( predgovora, pogovora), eseja i članaka u časopisima i – 127 školskih bilježnica s plavim koricama, naslovljenih Disiecta membra.
….pojam Disiecta membra(nesređeni dijelovi ) potječe iz stiha rimskog pjesnika Horacija: Invenias disiecti membra poetae ( Razaznat ćeš dijelove razbacana pjesnika)
Jan Zabrana je Disiecta membra počeo pisati u prosincu 1970., u doba kad se definitivno (na gotovo dvadeset godina) propale nade 'Praškog proljeća', pogažene tenkovima 'bratskih armija' i kukavnošću vlastitog rukovodstva, i ustrajao u zapisivanju sve do kraja života.
… dvije male bilježnice koje su pisca pratile u praškoj bolnici na Karlovom trgu, koja je postala terminal njegovog mukotrpnog životnog puta.
… Prolog pak 'plavim bilježnicama' predstavlja dnevnik sedamnaestogodišnjeg đaka gimnazije… ljubavi i brige isprepliću se s veoma pronicljivo praćenim političkim događajima oko veljače 1948., kad je Komunistička partija Čehoslovačke u zemlji ugrabila svu vlast i odmah počela proganjati svoje stvarne i tobožnje protivnike. Uskoro je pogođe i Jan Zabrana i njegova obitelj: 1949. utamničena je majka, zastupnica u Češkom zemaljskom saboru, 1950. i otac, gradonačelnik Humpoleca, oboje članovi Narodnosocijalističke stranke. Slijedećih desetak godina za Jana Zabranu predstavlja 'obilaženje tamnica'
…..kad je u svibnju 1992. objavljena dvotomna knjiga 'Čitav život', odmah je rasprodana. Osim toga, u anketi dnevnika lidove noviny izabrana je kao knjiga godine. Dosad su izišla tri izdanja. Ako ne već svojim pjesmama, onda svakako svojim dnevničkim zapisima Jan Zabrana spada u najveće češke pisce druge polovice 20. stoljeća.
Dušan Karpatsky
Svibanj 1950.
…
Bio sam u Rusiji triput, i svaki put su mi ukrali kapu. (Zapravo, ne, treći put je to bio šešir.) To ne baca baš najljepše svjetlo na ruski puk. Teže komunizmu, vrazi, ali čežnja za kapom je jaka.
Od 18. studenog 1973. do 6. siječnja 1974.
Jučer i danas (28. i 29. studenog 1973.) u Kraljevskom Gradcu raspravljalo se o rehabilitacijskom procesu 'skupini' (koju je stvorila Služba državne sigurnosti), s kojom je moj otac u svibnju 1952., nakon sedmomjesečnog zatvora, bio osuđen na 10 godina robije ( Odsjedio je sve, manje pet mjeseci). A danas je rehabilitacija svima ostalima odbijena i potvrđena presuda. Preostalo ih je svega nekoliko, petero ili šestero od tadašnjih osuđenika već je umrlo, ostalo su drhtavi starci kao i otac, kojemu su 73 godine. Za njega je to kraj života, apsolutno rušenje svake nade da će ikada dočekati rehabilitaciju. Uzalud sam mu od godine 1968. govorio da se ničemu ne nada, da su na vlasti jednaki ili čak isti ljudi koji su ga 1952. nepravedno osudili. Ali nisam dovoljno uvjerljiv: Zar je sedamdesetogodišnjem starcu moguće oduzeti nadu?
Jan Zabrana je u mom 'Pobratimstvu lica u svemiru'
On govori za sebe, mene i one koji više ne mogu govoriti.
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra