Tema ovog razmišljanja bila bi: Stvaranje države. Male, malecke, neljubljene.
A zašto to radim? Jer čitam pisanje o nastanku, namjerama, uglavnom zlim, pa na kraju uistinu izgleda kao da je cijeli narod sudjelovao u zločinačkom pothvatu.
Pogleć ti to! A onaj dan kad je narod u Splitu krenuo prema Ambasadoru preko Solinske, pa zatim rive sa zadržavanjem negdje tamo oko Prokurativa, ako me sjećanje ne vara, govorima i povicima: -Hoćemo državu! i još kojekakvim povicima moje osoblje i ja mirno smo radili. Masa se kretala nedaleko od nas. Čuli smo uzvike. Možda su prošli i policijski automobili. Zavijajući naravno. Pa i vatrogasni . I oni su bez sumnje zavijali. Tako to ide. Vrlo dobro se sjećam, jedna gospođa iz Švicarske i njena prijateljica također Švicarka pokucale su prepadnute na naša vrata. Ruksakići na leđima. Tenisice na nogama. Lagana odjeća, baš kako se praktičnim Švicarcima pristoji –Što se kod vas događa upitale su prepadnutim glasićima na svom Švicedojču. – vani je ogromno puno naroda.
Na sreću radila sam do jučer u Dojčlandu pa sam se još nečeg i sjećala.
Ništa se ne događa, pokušavala sam ih umiriti. Znam ja kako je kod njih. Nikoga na cesti. Nema odraslih. Nema djece. Nema papirića na podu, ne kuhaju, ne miriše hrana, jedu jaja frigana na pljuvački, a kod nas je upravo obratno. Ima ljudi, ima djece a ima i papirića, papira, kutija, psećih govanaca i ostalog smeća svugdje gdje se god okreneš. Miriše maslinovo ulje, bakalar na bjanko i na brudet i ostale gadne delicije… pa sam mislila… taj naš veseli mediteranski svijet, svi ti naši uzvici i povici, rublje na tiramoli… prepao je mirne gospođe i ne snalaze se…
I tako smo moje osoblje i ja ostali van događaja i događanja naroda. Što mi je žao iako me gomila plaši, pa sam uvijek na rubu na raznim rubnim življenjima…. A mogla sam imati puškicu u ruci i upucati svakoga tko mi se nije sviđao, posebno konkurenciju i razne državne institucije koje mi ne daju disati . I ta bi priča ušla u hrvatski zločinački pothvat, a za to bi optužili nekoliko generala i čiča miča gotova bi bila priča.
A ja bih se izvukla. S desnicom rukicom na srcu i ljevicom rukicom u vreći s novcem. Što većom to boljom.
Ali nije to baš posve tako. Osjećam se odgovorna. Borgman's cube i drugi momci krvarili su po ratištima. Nisu razmišljali. Čudesna je to stvar. Ja i slični meni imali smo sreću. Čuvali smo svoje guzice. Je, je ponekad smo sjedili u podrumu-skloništu. Plakali smo gledajući televiziju. Mrtvi, ranjeni, zaklani, poklani, ubijeni na razne druge načine, a više od polovine zemlje okupirano. Ako se varam neka me netko ispravi.
O da sjećam se putovanja autobusom do Zagreba preko Vile Velebite i Josipdola.
Vila Velebita – velebno zdanje s noćnim mirisom gulaša i amonijaka. Muškaraca i žena u zajedničkom redu za WC-e ( vrata se nisu baš zatvarala a mi smo žemske prolazile pored pisoara i muškića s onom stvari u ruci… )da, da takova su to vremena bila.
Svi su naši veliki gradovi, uključujući i bijeli Zagreb grad bili napadnuti. Svugdje je bilo mrtvih i ranjenih.
A zašto se sve to događalo. Iz nekog vica, hira ili smo htjeli biti svoji na svome?
Jer smo žudili, godinama, stoljećima plakali i krvarili za ljubljenom Lijepom Našom koja cijelo tisućljeće nije bila naša.
Ali što će nam ta Lijepa Naša? Kome ona treba? Kome je potrebna?
Kome treba NAROD, NACIJA; DRŽAVA
Pokušajmo najprije razjasniti te pojmove.
A sad posve ozbiljno, ako mi uspije.
NAROD / PUK je skup državljana kao nositelja suverenosti. Termin se javlja u srednjem vijeku nasljeđujući latinski populus ( populus Romanus označuje skup svih patricija i plebejaca Rima)
Od početka uporabe puk označuje neprivilegirane pojedince nasuprot plemstvu.
Itd, itd.
Grci su imali demokraciju. Vladavinu demosa.
Uvijek je ostao ideal vladavine puka.
No atenska demokracija djeluje u okvirima i pod pretpostavkama koje više nisu ponovljive.
J.J. Rousseau govori o 'općoj volji', o suverenosti puka.
Svaki je pučanin, zapravo, član zajednice ali proći će još vremena dok svi to skužimo.
Razvoj modernih europskih država- u 18. i 19. st.- dovodi do djelomične reinterpretacije pojma puk. Kako su te države u pravilu temeljene na dugotrajnoj i kulturnoj tradiciji, te etničkoj vezanosti velike većine stanovništva, puk se interpretira kao nastavljač etnosa, dakle kao –NACIJA.
NACIJA je u svom klasičnom određenju stabilna i posebna globalna zajednica, koja sebe konstituira kao politički suveren narod, i prema tome raspolaže teritorijem, zasebnom kulturom i autonomnim privrednim životom.
Temelj građanskog društva je moralna, ekonomska i politička SLOBODA GRAĐANA itd itd.
….
To dovodi i do inzistiranja na nacionalnome oslobođenju, najprije kod europskih, a poslije drugog svjetskog rata i kod niza drugih nacija koje nemaju svoju državu.
Hegelova filozofija tu tendenciju formulira stavom po kojem se politička sloboda puka sastoji u tome da stvori DRŽAVU.
DRŽAVA je politička ZAJEDNICA onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na osnovi pravila koja prihvaćaju (svojevoljno ili pod prinudom) svi članovi.
Toliko o tome I. Prpić, Ž. Puhovski i M. Uzelac.
Sa podnaslovom 'abeceda demokracije' krajem osamdesetih, točno 1990.
1990 ova je mala nacija odlučila imati svoju državu.
Ali 'abeceda demokracije' u kojoj vlada narod iliti puk… ha-ha-ha i još nekoliko puta ha ha, ha ili ah, ah, ah, jao i kuku meni imamo veseli komunizam i imamo našu braću Srbe, ali o tome u slijedećem postu.
Post je objavljen 22.05.2007. u 18:50 sati.