Sve kategorije po listama
23
pet
08/24
Neprocjenjivo...
dinajina-sjecanja.blog.hr
"Šta jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od naj skupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu, već da joj daje od onoga što u njoj živi, ona joj daje svoje radosti, djelić svog interesa, razumijevanja, znanja, humora, žalosti, sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi… Ako čovjek voli samo jednu osobu, a ravnodušan je prema svim drugima, njegova ljubav nije ljubav već simbiotska vezanost, ili uvećani egoizam."
Erich Fromm... Umijeće ljubavi.
Živjeli smo u Švicarskoj, u četrdeset godina odsustva bogatili se novim prijateljstvima, veselili se susretima.
Putovali smo, upoznavali zemlje, gradove. i ljude, u sjećanju su ostali tragovi na te bezimene suputnike.
i tako prolaze dani, mjeseci, godine, slučajni susreti na obodu životnog kruga oplemenjuju uspomene...
U sjetnim jutrima, kao što je ovo, kada se ne događa ništa odvijam film, vremeplov odživljenog života.
Vratili smo se u gnjezdo djetinjstva i mladosti, novi susreti sa starim prijateljima, utapanje u poznatim
dubinama, otkrivanje tragova zrelosti i snage ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u vremenu...
daljina nije izbrisala tragove naših zajedničkih koraka, slavili smo svakih deset godina ispit zrelosti,
1968 do 2018, sljedeća je 2028, nadam se bit ćemo opet svi na okupu. Razrednik nije više s nama.
nažalost nije dočekao posljednje slavlje. Kad smo tog dana polagali cvijeće na njegov grob zahvali
smo mu za neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...
Između njih i nas postoji vrijeme minulog i dolazećeg. To vrednujemo kao
"Neprocjenjivo"
Dijana Jelčić
PISMO
donabellina.blog.hr
Dragi ljudi
vi znate odavno moje alergije na ovo i ono, na crnu boju, na slavinu u kupatilu
e, pa sad se tome od jučer dodala i alergija - ne bi vjerovali - ma PODLOGU po kojoj
klizi miš uz laptop. !
Loše mi je i do daljnjega zabranjeno korištenje laptopa - neću ni pisati ni komentirati dok
mi se ovo sranje od alergije ne smiri. Terapiju sam dobila , sad samo uvesti reda u
vlastiti život -nema kupanja u moru ( alergija na jod ) , hodati bosa po stanu , nositi bijelu
pamučnu odjeću , ne dodirivati rajčice , lubenicu, krastavce ( stroga zabrana ) , svesti
jelo na smoothyije sirove hrane..
Ovo su bijele pamućne rukavice na tipkovnici kojima sam pisala i slikala bez kojih ne mogu ni vani ni na kavu izaći. A vruće je jutro počelo.......
Babino ljeto
kintsukoroi.blog.hr
Danas nakon posla ponovno putujem na jug !
Nahranila sam tičice malo više
jednako tako zalila moje cvijeće, ciklame i božićnu zvijezdu
i parkala se iza autobusnog.
Idem busom jer su još velike gužve, a bus samo prođe pored naplatnih kućica, bez čekanja.
Ostajem do nedjelje samo.
Cijeli je moj godišnji otišao zbog nemile situacije s njegovim prstom.
Zato ću i moći ići samo vikendima.
Zapravo, idem opet pomoći sinu oko apartmana i čiščenja.
Zagužvalo se, sezona mu je fantastična.
Al naravno, puno je tu posla, odricanja i izdataka, kao u svakom dobrom biznisu.
*********
Moj dio godine započeo je prvom jutanjom svježinom
i mojim velikim planovima vezanim uz vježbanje i pisanje.
Jučer sam pričala s jednom zanimljivom Dariom preko telefona.
Ona vodi jogu i vodile smo razgovor tako krepko i lijepo, kao da se dugo znamo.
Pričale smo o svjesnosti u svome tijelu koja je zapravo ljubav i briga spram njega.
Nakon operacije prije 5 godina, naglašeno sam počela štititi svoj solarni pleksus od povreda.
Na tome mi se mjestu velikog ožiljka počelo gomilati salo.
Viscelarna masnoća, vezano uz menopauzu i pretjerana samozaštita.
Ne vidim se u ovom obliku, s konfekcijskim brojem 42.
Zato idući tjedan idem na prve probne satove joge i body toninga.
Veselim se ponovno vidjeti moju djecu.
Varšava
penetenziagite.blog.hr
Vozimo se iz Wroclava prema Varšavi; slijede nam četiri dana koja smo posvetili samo njoj – a prvi i posljednji uključuje i vrijeme dolaska i vožnje iz Wroclava, odnosno prema Krakowu. Jutro je već odmaklo; sunce se pridiglo iznad obzora, pa za leđima ostavljamo kišom okupani Wroclaw i gledamo oko sebe u kilometre ničega; obrađene žućkaste ravnice prepune uljane repice i žita. Poljaka ima skoro četrdeset milijuna; treba te ljude prehraniti; što smo bliže glavnom gradu, desna traka na posvema besplatnoj autocesti prepuna je kamiona koji sporo i teško putuju na svoje odredište.
Ulazimo u grad sa jugozapada i odsjedamo u Wlochyma, ne tako daleko od zračne luke, ali dovoljno blizu da nas buka aviona ne smeta. Smještaj je idealan, jeftin i uredan; prokljuvili smo da je od petka kasno popodne pa sve do ponedjeljka ujutro parkiranje u gradu besplatno; iskoristit ćemo ovo što imamo koliko god možemo.
Već rano popodne eto nas prema centru; hvatamo mjesto blizu Barbakana pa odlazimo u prvi informativni obilazak Starog Miasta, sve do zidina ispod Rynneka Glownog i Kraljevskog zamka. Velika i široka promenada okupana sumrakom vodi na zapad; umorni sjedamo u dvorištu Akademije slušajući šuštanje starih topola na snažnom ljetnom vjetru.
Sutrašnje jutro posvetili smo koliko se moglo starome gradu; nakon toga odlazimo premoreni (jer dnevne rute sada nam već u prosjeku iznose i preko dvadeset kilometara) na kratak odmor iza podneva – jer navečer nas čeka poslastica; negdje na mreži uspio sam rezervirati karte za koncert u Institutu Frederyk; posljednja čista i ispeglana haljina i košulja dugih rukava vade se iz kofera; pred nama je ostvarenje mladalačkog sna – slušati Chopina u Varšavi.
Ulice su prepune mladeži; kao da nije ljeto – a u odnosu na naše prilike gotovo da i nije; svi su uvečer u dugim rukavima; veseli, bezbrižni, opušteni. Razgovaramo na večeri sa Rumunjima za susjednim stolom; konobar je Uzbekistanac; preporučuje ukusne fleke i boršč; pieroga i medenjaka smo se prejeli već u Wroclawu. Nitko ovdje ne spominje more; no ako kažeš odakle si – to je prva asocijacija na našu zemlju; poslije ćemo – kada se spustimo do našeg otoka – u nevjerici gledati slovačke i poljske registracije; kako kaže jedan čovjek: što se mora, mora se; i ja sam kao mlad išao na more.
Dobro, on se vjerojatno močio u Baltiku; to ipak nije isto što i Jadran... ali taj stravičan pritisak koji danas stoji nad milijunima mladih – da se mora poći ljetovati na more, nije nam baš previše shvatljiv. I mi smo kao mladi odlazili na more kada je bilo vruće – ali činili smo to prvenstveno zato što nismo imali kamo drugdje; drugdje se ili nije smjelo, ili nije moglo, ili je bilo preskupo. Dobro, ima i u tome nešto dobroga; zato sada možemo parkirati na praznim parkirnim mjestima u centru Varšave i uživati u ljetnoj svježini i blagosti.
Posljednjeg dana jurimo uhvatiti što se dade u parku Lazienki upijajući jutarnju hladnoću i svježinu, a potom odvajamo nekoliko sati za Muzeum Narodowe; to će se naravno pokazati kao tragikomično malo; no o tome ćemo posebnom prilikom.
Nakon duge noćne šetnje uz Vislu i povratka prema kulama i bedemima, uživamo u zvijezdama nad nama i radimo posljednji krug oko starog grada. Duga noćna vožnja iz središta lijepa je koliko i šetnja širokim alejama Krakovske, Wawelske i Jerozolimske. Umorni se jedva dovlačimo do kreveta; ranim jutrom valja još provesti se panoramski, a onda pravac jug – i ponovno besplatnim autoputom trista kilometara prema Kielcu i Krakowu; prema hladnim i visokim Tatrama gdje nas čeka sljedeće noćenje.
Mađari, Poljaci, Česi, Slovaci svi ujutro ili rade, ili spavaju; nedjeljom ujutro u Varšavi otvorene su samo crkve i rade semafori; kava na čitavom potezu od Drave do Baltika teško da se može popiti prije devet ili deset; ako ćemo iskreno - pravi espresso posljednji put popili smo na tom području još prošlog ljeta u Pragu kraj Karlovog mosta; sve ostalo bile su vruće, tamne i duboke vode; dobro, ja sam tamo u Pragu naravno - pio pivu, jer je bila pet kruna jeftinija, grijeh je. Zato smo mi sada u apartmanu skuhali jaku vruću tursku za u termosicu, da je možemo istočiti u nekom parku i popiti prije dugog puta.
Dok napuštamo Varšavu i mislimo o onome što nikada nećemo izreći na glas - da smo tu posljednji put - poloneza iz radija meko lebdi pod debelim, tmurnim oblacima istoka i onim bespućima uljane repice s početka.
Sunce će nam sada, samo da u toj vječnoj bitki pobijedi oblake - dolaziti slijeva; moja ruka je u Njenom krilu; drži je i žmiri slušajući kako naša stara barka neumorno lovi zalet na prvim kilometrima jutra. Postavljam pitanje koje se nad nama povlačilo svih ovih dana; možda smo to ipak morali napraviti devedesete. Devedesete smo, naime, planirali otići barem dva tjedna u Poljsku, vlakom, ruksacima, Interrailom, kada smo imali dvadeset; kako smo to prethodnih ljeta činili sa Budimpeštom i Pragom. Zbog čega to nismo napravili u ljeto devedesete niti danas nam nije jasno; već se spremao rat, nekakve aveti počele su lebdjeti nad ljudima; ja sam tog ljeta slabo mogao pronaći posao, pa se nije baš nešto niti zaradilo za put; spremali su se posljednji ispiti i sam diplomski, a konačno i naša kuma se udavala na sasvim drugoj strani svijeta, u Dubrovniku; i na to je utrošeno srce tog ljeta; ljeta što nam se nudilo kao posljednje pravo ljeto mladosti i bezbrižnosti.
Pa onda to heretičko pitanje postavljam na glas: možda smo ovo morali učiniti devedesete, imali bismo barem sedam dana više. Doći devedesete u Poljsku, u onu Poljsku, koju je netom opjevao Džoni, sa peglicama, jantarom i plastičnim čukama, sa sto ili dvjesta maraka u džepu svaki, značilo je barem dva tjedna kraljevskog boravka.
Ona sve zna; zato je to i pitam; tiho mi na to prošapće: vozi, srećo; sad je devedeseta, pa još jače stegne moju ruku.
Nema naslova
y-complicated.blog.hr
Idem na groblje s mamom
kao i obično.
U biti uobičajeno idemo same, nitko više i ne pita da ide s nama.
Ovaj put sam učinila iznimku i pozvala sina.
Pristao je.
Neće ga biti u Hrvatskoj minimum šest mjeseci.
Možda godinu.
Prijatelj mi kaže: lijepo, obitelj na okupu
A ja se suždržavam pa ipak kažem:
Od čega je jedan od najvažnijih članova mrtav
Znam da sam teška
Povremeno odurna
Ali ne mogu si pomoći ni kad znam da ljudi dobronamjerno "lupe".
Prijatelj me prosi svaki dan
Pita me da li ga volim
a ja mu redovito kažem
Kako ne volim nikoga
Nije to daleko od istine
U nekom trenutku postaneš netko drugi
Volim djecu. Njih zaista iskreno volim.
Svo troje.
Santana
Metallica
Miran vikend neka bude hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Izlazi žena iz kabine držeći u rukama
haljinu koju je isprobala.
Mala mi je!
Tko, kabina ili haljina?!
Doktor:
Jeste li ikada vidjeli lice svoga supruga za vrijeme seksa?
Ona:
Jesam jednom i izgledao je ljutito.
Doktor:
Zašto?
Ona:
Zato što me gledao kroz prozor!
Mujo se cijele noći opijao pivom pa ode na spavanje.
U pol noći mu se jako pripišalo pa ustane on i ode do toaleta.
Piški o i gleda u svog kiću i kaže mu:
Eto vidiš, kad ti mene trebaš ja se odmah dignem!
Žena završava telefonski razgovor pa kaže mužu:
Eto vidiš da ne telefoniram uvijek predugo.
Ovaj razgovor je trajao samo 10 minuta.
Je'l? Pa super, s kim si razgovarala?
Neka žena pogriješila broj.
Jada se Fata prijateljici Suadi:
E Suada moja, što ti je život? Nekada sam tako uživala u
seksu kad mi se Mujo vrati sa službenog puta,
uhh ma ne mogu ti opisati.
Dobro, a sada? Kako je sada? - upita Suada.
A ništa bona, sad uživam kad ode na put!
Došla Fata roditi sedmi put pa ju doktor pita:
Zar opet. Pa zar vaš muž ne koristi nikakvu zaštitu?
A ona će:
Koristi on moj doktore, ali nisu svi pažljivi kao on!
Zbog krađe u trgovini žena se našla na sudu:
Sto si ukrala?
Konzervu breskvi. - odgovori ona.
Koliko je bilo breskvi u konzervi?
6 ih je bilo.
Dobro, onda 6 dana pritvora!
Tad se iz pozadine čuje glas muža:
Gospodine, ukrala je i konzervu graška!
22
čet
08/24
Odmor, knjiga i preplitanja
konobarica123.blog.hr
Još jedan radni dan i odoh na godišnji.
Odlučila sam uzeti godišnji i od bloga, pa ćemo se ponovno čitati 9. 9. točno na četvrtu obljetnicu pokretanja ovog bloga. Za prvi sam post tog 9. 9. 2020. odabrala svoju priču Prva s tastature napisanu još davne 2001. godine, devetnaest godina prije pokretanja Konobarice s tastature.
Kako u životu, kažu, slučajnosti nema, ta moja Prva s tastature govorila je o slatkoj muci pisanja po prvi puta tastaturom kompjutora namjesto kao do tada nalivperom ili kuckanjem po tipkovnici pisaće mašine i o perplitanju fikcije i fakcije o kojem sam nedugo prije toga slušala na književnoj večeri spisateljice koja je već tada, nakon dvije izdane knjige postala moja najdraža spisateljica.
Njene su se knjige nizale, kupovala sam ih, gutala moćne rečenice, hitala na promocije kada bi dolazila u moj grad sretno tapkala u redu čekajući potpis i sa svakom novom njenom pričom bivala sve uvjerenija da nitko išta napisano ne umije prepričati kao ona.
Osim onog Travničanina, naravno.
Prepliće se život, kako to već ide i dvadeset i dvije godine nakon moje Prve s tastature bilježim prvo svoje ukoričenje u njenoj zbirci, a godinu kasnije ona postaje urednica mog prvijenca.
Još mi uvijek to sve malo izgleda nadrealno. Ono što sam oduvijek imala za životni cilj - objaviti knjigu - blizu je skroz. Da će tu moju prvu knjigu urediti mi najdraža spisateljica nisam se usudila ni sanjati. No eto, kad nešto jako želiš zaista se Svemir uroti da to i dobiješ.
Dakle dragi svi, sljedeći tjedan knjiga ide u tisak. Nekako s jeseni, točnije sredinom rujna, trebala bi biti vani.
A ja ću vam kada se vratim sa godišnjeg najprije ispričati gdje sam sve bila i koliko sam se odmorila.
Nakon toga saznati ćete i detalje o knjizi.
Do tada stojte mi dobro. Budite zdravi. Škicat ću vas povremeno.
Čitamo se za 2 i pol tjedna.
Puse svima.
Intermezzo
fragmenti2.blog.hr
B(l)ože, kad pomislim... mogla sam i umrijeti, a kljukuše ne probati... :O
A počelo je to nedavno, s onim veliki vrućinama kojima je odgovarala samo jednostavna i brza kuhinja, pa sukladno njoj sve nekakve razljevuše, razljevci, zlevke i popevke...
Samo ono što se u desetak minuta da(lo) pripremiti, pomiješati i staviti peći. Pa u tom periodu uletjela i kljukuša.
Iu toj kategoriji, bome, nametnula se k'o neprikosnovena kraljica.
Istina, radila sam ja ranije i španjolski omlet, i on je fin i jednostavan, al' njemu i uz njega, eto, treba nešto više prženja (k'o bi rek'o...) tak' da ga kljukuša šiša za duljinu glave... A možda sam ja, a sve zbog jedne davne priče, kao jedina, glavna i odgovorna donositeljica presude malo bila i u sukobu interesa.
Al' tko će to sad znati.
A ta davna priča je stvarno davna, iz vremena moje rane mladosti i poznavanja jedne starije gospođe rodom iz Sanskog Mosta, koju su poslije život i taj most nekako doveli i u Hrvatsku. Strašno me voljela ta gospođa; svako malo je znala reći da će sretan biti onaj kome dođem u kuću (
), pa spominjala i svog sina, al' nije navaljivala jer joj je njena vjera bila jako važna, i sve se mislim kako je to moglo nalikovalo na ovu meni omiljenu scenu iz serije 'The War et Home' 
Inače, gospođu je kao mladu, odlukom - moja ili ničija, bio 'ukrao' jedan njen sumještanin pa je ona bila prisiljena neko vrijeme živjeti s njim. U tadašnje je vrijeme možda i postojao zakon koji ju je mogao zaštititi od njega, ali nije postojao onaj koji bi je zaštitio od osude ljudi. Da je pobjegla tada od njega, 'sramota' bi bila samo njena. Na njemu sramote nikakve nije bilo...
Rodila je ona njemu i dijete, iako ga nije voljela, a on je nju tukao... zato što ga nije voljela.
Uspjela je nekako pobjeći tek s drugim koji nije mario napustiti sve, pa i svoj dotadašnji život ako će ona uz njega biti. Doduše, i njega je poslije valjda malo hebao glupi muški ponos, pa se propio i postao nasilni alkoholičar, a ona je (p)ostala mirna, tiha i krotka... najviše zbog svoje djece.
No, vratimo se kljukuši!
Je li spomenuta gospođa pekla i kljukušu, ja ne bih znala. Moguće da je, ali probala ju nisam... ali je zato gospođa pekla fenomenalnu krumpirušu, drugačiju od one na kakvu sam ja bila navikla, kakvu je radila moja mama. Ta njena krumpiruša je bila slagana, s jajima, vrhnjem, maslacem, krumpirom rezanim na sitne kockice... tako da me ova kljukuša strašno na nju podsjetila. Za tu krumpirušu sam ja bila dobila i recept... zapravo, prepričan mi je... odoka, jer sve su mjere odoka. I nije da se ja s tim očima nisam snalazila, al' krumpiruša mi nije bila dobra kao njena.
Ni drugi put također:I
Moja je bila nekako previše kompaktna, nadjev je djelovao više kuhan nego pečen... dok se njena sva slasno rasipala. Više ju nisam ponavljala, ali sada znam da je razlika bila u punoj većoj količini maslaca kojeg je ona vjerojatno upotrebljavala, jer i danas se još sjećam tog mirisa na jako masnim rukama koji je poslije ostajao :)))
I zato sam ja i na ovu moju kljukušu dodala kockicu maslaca, i tako dobila jako sličan okus te davne, nezaboravljene krumpiruše...
Tko zna, možda drugi put stavim i kockicu više, a možda i vrhnje...
Ili, ne znam, a možda ju više nikada neću ni raditi, samo znam da sam... onog trena kad sam na terasi kose spletene u pletenice kao Pipi Duga Čarapa, s bosim nogama u prevelikim papučama podignutim na stol, iz tanjura na trbuhu prstima čopkala krumpirove kockice... da sam pomislila kako je sve lijepo ovako... jednostavno.
Ježova kućica
supatnikll.blog.hr
Sin od mog kolege se s obitelji vraća iz Irske, mali iduće godine kreće u školu, stan koji su kupili tamo će iznajmiti, stari im sređuje gornji kat, oko posla se ne moraju brinuti, pa su izračunali da im je ovdje bolje i da će čak imat više novaca.
Žena od kolege je najsritnija na svitu, vraća joj se sin jedinac i jedini unuk.
Sad ćemo se malo pozabaviti još jednim mitom koji uporno plasiraju oni koji ne vole Hrvatsku, o ponavljaju oni smanjene inteligencije.
Mit je da mladi u Hrvatskoj ne mogu doći do stana, pa da zato idu vani.
Vjerujete li vi, za razliku od kolegice Annaboni da postoje ljudi koji ovdje žive a ne vole ovu zemlju,kako je lijepo primjetio Ivica Tučak, šibenčanin ka i Arsen, Mišo, Annaboni i el dijablo.
Mislite li da takvih ima i na blogu i što ih odaje.
Dakle službeni statistički podatci kažu da se s prosječnom plaćom u Hrvatskoj mora raditi 15 godina da bi se kupio dvosoban stan.
Hrvat koji otiđe u Beč, mora također raditi 15 godina da bi kupio stan.
Hrvat koji otiđe u Rim treba raditi 18 godina da bi kupio stan
Hrvat koji pak otiđe u London mora raditi 20 godina da bi kupio stan
Ukratko mogućnosti mladih da riješe stambeno pitanje je negdje na prosjeku europske unije, a mitove o nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja kao što rekosmo plasiraju oni koji ne vole Hrvatsku, a onda ih prenose i ponavljaju oni smanjene inteligencije.
Uostalom svjedoci smo da je marljiva blogerica kupila novi auto za dvi godine, kako je ona mogla a naša mladež ne može.
Nemojte trovat doći vašim neuspješnim i promašenim životima, i ne ponavljajte ko zadnji idioti budalaštine koje vam plasiraju oni koji je ne vole.
KLETVA
zemlja2.blog.hr
KLETVA
Foto Pexels
Kletva je izrečena ili napisana želja da se nekom nanese zlo.
Može pojedincima, obiteljima/primjeri, obitelji Grimaldi i Kennedy/ narodima, zdanjima, stvarima i
ostalom
Nije to izum srednjovjekovnih vještica.
Kletva se spominje još u bibliji.
Postoji crkveno prokletstvo - anatema.
Prokletstvo faraona Tutankamona.
Prokletstvo kralja Zvonimira i niz drugih.
Da li u to vjerujem? Ne znam. Nemam saznanja da me je netko prokleo, ali znam da me je štošta zadesilo.
A koga nije?
Nemam posebne spoznaje o nekim suvremenim kletvama, ali znam priču o ukletom trkaćem automobilu.
Nije baš iz vremena faraona. Radnja se događa 1955.
Holivudsko filmsko otkriće tog vremena, talentiran, mlad, lijep, zvan “buntovnik bez razloga “ glumac James Dean, poželio se okušati i u auto utrkama.
Snimio je nekoliko uspješnica. Više nije stigao. Imao je tek 24 godine.
Sjećam ga se iz kultnog filma, nominiranog za Oscara, “Istočno od raja” po romanu nobelovca John Steinbecka, u režiji Elia Kazana.
Uspješan mladi glumac, kupio si je smrtonosnu i skupu igračku Porsche 550 silver Spyder, s kojim je namjeravao voziti utrke u Salinasu.
Njegov prijatelj glumac, praznovjerni Sir Alec Guinness/glumio u “ Lawrence Of Arabia “/ prorekao je tragediju i preporučio da ne sjeda u “bastarda”
Kod prve vožnje, 30. rujna 1955. James je izazvao sudar i poginuo.
Od auta je ostala olupina, ali i neoštećen motor.
Olupinu je od osiguravatelja kupio trgovac
automobila, ali mu je kod prijevoza dio pao na noge.
Motor su kupila dva liječnika , ljubitela auto trka, a da bi sa dijelovima poboljšali svoje Lotuse.
Oba su poginula.
Olupina je 1960. poslana u Miami, na izložbu “Sigurnost” i tu joj se gubi svaki trag,
“Porsche” je od ovog tipa automobila proizveo svega 90 kom., a cijena sačuvanog se kreće do $ 4 mio.
Zeppelin u Berlinu
nachtfresser.blog.hr
Već sam napisao da su ovo ljeto druge Riječanke i Riječani u Berlinu. Pomalo pratim njihovo kretanje po društvenim mrežama. Matija je zadnji post na fejsu posvetio muzici i odveo nas fotkama na meni jakp poznati trg u centru grada, gdje se u sklopu ljetnih večeri održavaju izuzetno dobro posjećeni rock, jazz, ethno... koncerti. Tu večer su nastupali Protomartyr, Lord Zeppelin, Pulsar Collective, i DJ Aamiroo. Naravno da sam na prvu krivo pročitao i zbunio se, znam da bend mojih ludih dana odavno ne nastupa, a da pjevač Robert Plant, koji se fizički još dobro drži, snima trećerazredne jako popularne i pjevljive duete s mladim pjevaljkama. Tek onda sam primijetio da je prva riječ Lord, a ne Led, išao guglati, jako dobro ocijenjen cover bend. predstavljen i na Visit Berlin, zvaničnoj stranici turističke zajednice grada Berlina. Poslušao sam jednu stvar, zvuče moćno, a mogu misliti tek na trgu. Prošle ili pretprošle godine smo Jin i ja otišli s koncerta pristojno glasne afričke ethno glazbe, jer se njemu nije baš svidjelo. Inače Jin od malena s nama ide po klubovima tamo, sjećam se kad smo pitali jel smije ući s nama u jedan jazz klub, rečeno je, ako njemu neće smetati dobrodošao je, i nije mu smetalo. Inače Led Zeppelin, odavno ne slušam, bio mi je jedan od dražih bendova u najžešćem razdoblju mog života, gledao sam popis pjesama koje su Lordovi izvodili na koncertu u tvrđavi Citadel, jedna mi nije po naslovu bila poznata, nije ni čudo s obzirom na godinu proizvodnje.
Zanimljiv bi bio taj neočekivani sudar s vlastitom mladošću na berlinskim ulicama, a možda i ne, izdržao bih maksimum pet minuta, neovisno o Jinu.
Blue Moon
whitelilith.blog.hr
U noći kada je plavi mjesec digao plime
srce se prepustilo
otkucajem tražeći smjerokaz
ruže vjetrova u ishodištu.
Ljubav je podigla stijeg
visoko iznad zabluda
pozivajući sunčano oko
Vini se u visine!
Na Ikarovim krilima letim.
https://www.youtube.com/watch?v=iPK0q2-rEHw
Makovi i kamen...
dinajina-sjecanja.blog.hr
“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.” – Mak Dizdar.
kada sam davne 1986 prvi put bila na groblju kamenih spavača osjetih moć Dizdareve zbirke...
Kameni spavači sanjaju i kazuju nam svoje snove.
....Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze od srca I oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka .....
Hercegovina je to, krševita zemlja, majka koja svoju djecu hrani ponornicama,
a Suncem oplemenjuje kapi nektara. Neizrečenost ponositosti se širi vjetrom i
uranja u slučajne prolaznike kamnjarom. U krošnjama lipa, breza i tužnih vrba
šumi neizgovorena zakletva vjernosti i postojanosti u bolu i sreći.
kada doživiš Stolac, Dizdarevo rodno mjesto, osjetiš dušu kamena,
pjesnici odrasli na kršu, kamenu i draču pišu srcem o disanju kamena,
razumjela sam tu neraskidivu vezu kada sam vidjela kako vino
raste iz kamena, kako makovi i kamen stvaraju livadu iz sna...
Dijana Jelčić
PRIŠAPLJAVANJE
donabellina.blog.hr
da mi je znat
što činidu oni koji misle da imaju čarobni štap u rukam
mogu li oni vrime vratit nazad
okrenit kazaljke leroja naopako
sebe izmaknit iz danas
škapulat se od svih briga, patnje i boli
pa onda mislim, kako faliju svi odreda
sad, kad su karte podiljene
kad smo svašta akužali i sve punte zbrojili
........a nije da ne bi bilo lipo
tebi koji me rišpetaješ vaku, kakova jesan
nešto lipo prišapljat
....ma se ne more nazad
Uputa za korisnike (ili beskućnike?)
nessunodivoi.blog.hr
....
Volim vraćati prazne boce u dućan, ali ne u svaki.
Volim se rješavati dvije vrećetine koje nabubre u kuhinji (nekad na balkonu).
Predviđam koliko ću imati eura na računu, za potrošiti isti dan u dućanu. Bilo je bolje sa kunama, izgledalo bi impresivnije. Više.
Al ima taj jedan problem, jer vraćam boce samo tamo di ih prima živ čovjek. A takva mjesta izumiru, samo je moj Lidl u podzemnoj garaži sigurno mjesto.
Mrzim manje više sve dućane sa bankomatima za boce.
Čekam ispred sebe na likove, koji su bez iznimke nervozni ili bi pričali. Nervozni su oni dobro obučeni, nesuvislo pričljiva je sirotinja.
Ne volim čekati i gledati petljanje drugih pred aparatom. A skoro svaki put se jedna linija zablokira.
Otvor za boce podsjeti me na veterinarsku inseminaciju goveda.
Aparat mi pruža otpor, odbacuje boce, pa onda rukom moram opet u taj otvor da mi istu tu bocu primi iz drugog ili trećeg pokušaja.
Ne podnosim te mirise. Proliveno pivo i vino stvori mirisni zid koji je u svakom dućanu isti. Imam osjećaj da se taj slatakasti smrad lijepi za mene.
Moje su boce čiste i oprane. Ja ih perem da budu besprijekorne i trošim vodu bespotrebno. Svejedno mi ruke budu ljepljive, nisam jedini koji doma puni ogromnu rozu vreću od Emmezzete. Ona primi baš 80 boca koje aparat dozvoli u jednoj sesiji.
Ne gledam oko sebe dok se trudim da reduciram kretnje na najosnovnije. Zamah desnom rukom, pogled na otvor cijevi aparata i pokušaj da barkod isprva položim prema dolje.
Ali mi pogled pobjegne na ekran, da vidim koliko para sam uprihodio, pa često "Upute za korisnike" pročitam kao "Upute za beskućnike" i osjetim nelagodu.
Postoji, kod punjenja aparata, bocu po bocu, nepotrebni element podsjećanja. Na ono što smo kupili pa ispili. Nisu sve u vreći samo sugar free čajevi, kole i Jane.
Ja pivo dugo ne pijem, nitko ga kod mene više ne pije, gosti su nam jako rijetki još od Covida.
Na dnu vreće ovaj put (Kaufland), konzerva pive izvan standarda. Tu je, dobro to znam, duže i od kada je tamo znam.
Nećak je bio, možda njegov zadnji dolazak na prespavanje prije doktora, toliko je loše bio da nije bilo smisla ne ponuditi mu piće koje je volio.
Pričao mi je tada o američkom nogometu, rekao je, "sada kada imam vremena, pogledam ti ja pravila na youtubu."
Pa sam progutao knedlu, kimnuo, vrijeme je bilo ono čega jedinog nije imao.
Sahranili smo ga malo prije Uskrsa, na lokalnom groblju sa pogledom na Velebit i more.
Ne volim te aparate, volim žive ljude kojima sa vrata skladišta istresem boce u kolica, pa im vjerujem da su sve dobro pobrojali.
.....
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr