Sve kategorije po listama

Kukanje i pljuckanje naše svagdašnje

samolagano.blog.hr

Gdje god se okreneš, svi nešto prigovaraju, optužuju, vuku ucrvane ostatke prošlosti i busaju se u prsa kada govore o sebi.

Zatim, jako je popularno omalovažavati bilo koju stariju generaciju, jer ona, kao, ne zna funkcionirati u današnjem svijetu. Ni starci nisu ništa bolji: pletu po mladima, koji, kao i uvijek, pojma nemaju i srljaju kao muhe bez glave, bezobrazni su, agresivni i bahati.

I tu negdje između, postoji još jedna grupa, raznih dobi, ona kojoj pada mrak na oči kada počnu naša uobičajena hrvatska prepucavanja. (Da se razumijemo, ni širom svijeta nije bolje.)

Ta skupina nema šanse, nije bučna, nije tvrdoglava, zasićena je svime, a baš oni koji su siti svega, nisu pogodan materijal za diskusije jer se ne znaju probiti i, štoviše, imaju razumne argumente, ali, takvi argumenti su opasni i necijenjeni. Zato ih treba spriječiti sa što više decibela, pjene na ustima i žuči. Ova vremena ne traže razum.

Nije li idiotski tvrditi da su pripadnici određene (bilo koje) generacije takvi i takvi i šlus? I to ne utvrđuje nikakvo vijeće mudraca, sudaca, akademika ili barem "običnih" stručnjaka. Ne, tu presudu donose ulica i društvene mreže.

Da, da, starci su sporiji, ali dok još nisu u stanju demencije, itekako su upotrebljivi. Sadašnji sredovječnjaci i starci doživjeli su najbrže i najturbulentnije promjene u svim dijelovima života. Ne samo to, trebali su se svemu tome i prilagoditi. Zar je onda bitno koliko sporo pišu na pametnom telefonu - bitno je da pišu.

Isto tako, mladi su onakvi kakvi su oduvijek i bili, guraju naprijed, ponekad bez razmišljanja, ali se kreću i uspijevaju. Bilo bi neprirodno da nisu takvi. Samo im treba ponekad ukazati na razliku između bitnog i nebitnog i ne treba ih opterećivati prošlošću.

Šteta. Žali bože čeprkanja po prošlosti, raspravljanja o nebitnim stvarima, kako bi se skrenula pozornost s onih bitnih.

22 dana do Božića

kockavica.blog.hr

Za početak ćemo upozoriti ravnatelja.
Beljenje je nepristojno.
(Opa, ravnatelj je izuzetno brzo reagirao,
štoviše čini se čita misli.)

Nadalje,
s obzirom je zadaća o Munkhtsetseg Jalkhaajav ostala nedorečena,
istaknut ću činjenice.

Mongolka,
rođena 1967.g.,
slikarica,
naslikala je sliku pauna,
točnije pauna i žene,
i mnoge druge,
ali nas zanimaju paunovi,
i kokoši,
kako se to Maturant Drevni izvolijeva izjašnjavati.

A sada ćemo proslijediti s redovnom nastavnom.

Danas ćemo učiti manje poznate riječi:

1. Tezaurus
2. Kolokacija
3. Primordijalnost,

kao i tko je Jean Baudrillard.

Jean je volio baroknu glazbu,
i pisao je isključivo na pisaćoj mašini,
smatrajući da tako ima fizičku povezanost sa pisanjem,
bavio se "smrću stvarnosti",
ali i kritizirao zapadne medije
koji nisu bili spremni okarakterizirati Srbe kao agresore
i počinitelje genocida u Bosni.

Moje iskustvo s novinarima
je narušeno,
u dva puta što su o meni nešto govorili,
oba puta su iznijeli netočne navode.
Reportaža o mojoj prvoj samostalnoj izložbi
rekla je da sam socijalni radnik,
a članak o mojoj drugoj izložbi
umjesto točnog naziva "Ukradeno vrijeme"
napisali su "Ukradeni akvareli",
zbog čega je nešto divno i obuhvatno,
sažetak jednog mojeg životnog razdoblja,
postalo apsurdno i bizarno.

Istraživačko novinarstvo ne postoji.
Iako obični,
prosječni čovjek,
laik,
može zagristi trulu jabuku,
i proširiti netočnosti društvenim medijima,
što ga isto ne opravdava,
ali je moguće razumijete,
kad to čine novinari,
onda je baba prošla s kolačima.

Vidjet ćemo kako će ispasti moj treći susret.

Domaća zadaća:

- napiši primjer za kolokaciju
- upali City radio sutra u 10h
- poslušaj skladbu Claudia Giovanni Antonio Monteverdi

Lijepo je, sjetiti se....

agava505.blog.hr

...lijepo je sjetiti se
nekih dana prošlih
nekih pjesama ispjevanih
nekih ljudi koji su ostavili trag
jednog vremena
kad je sve bilo
jednostavnije
toplije...


danas...
za moju dušu
i za sve one
vjerne moje
od kojih sam
uvijek imala
i još imam podršku...




...ova pjesma je imala pozitivan odjek
u vrijeme kad je nastala...
dobila je mnoge pratitelje...
nadahnuta je meditacijom o prošlosti i sadašnjosti,
o ljudima koji su me oblikovali
i onima koji me i dalje podržavaju...

ona je jednostavna, ja je volim
njena snaga je u jednostavnosti
kratki stihovi, jasne slike,
i emocija bez koje ja ne bih bila ja....

hvala autoru koji je sjajno kreirao video,
izabrao glazbu u pozadini
kad je to radio bio je
učenik petog razreda osnovne škole
diplomirao na medicinskom fakultetu u Rijeci
ambiciozan i vrijedan
nastavlja karijeru u medicinskoj struci....

Želim jednostavnost

modrinaneba.blog.hr

Osjećam da bi trebala željeti više, ali ne želim.
Želim manje stvari, manje stresa, manje buke.
Želim jednostavnost

A gdje ste vi bili dok je svir'o

aniram.blog.hr

Evo, mi smo onomad na dan onog strašnog koncerta bili doma u zgb, to popodne točnije na Jarunu, sjećam se jer taj smo put svo troje došli biciklima, dijete se nakraju smorilo i nepodnošljivo neutješno plakalo i histerično zapomagalo na povratku, naravno da je meni to bilo deset puta gore nego što se taj dan događao zloguki koncert kojeg smo s profinjenim gađenjem zaobišli... no, bila je tamo to popodne na plaži neka grupica mladih ljudi slavonskog porijekla, ne pretjerano obrazovanih, pozicioniranih negdje na donjem dijelu ljestvice radne snage, isto su se to popodne kupali na Jarunu i smišljali beskrajne zajebancije na račun dotičnog gospodina koji kombinira srednjevjekovlje s crnokošuljaštvom i sve nekim simbolima o kojima jedva da nešta zna osim onog najvažnijeg, a to je da pali rulju i donosi pare, e, rekao bi čovjek da ta je grupica mladih ljudi kontra tog gospodina, ali ne. Grupica je došla u metropolu upravo radi koncerta, ne da bi dizala desnicu, ne da bi veličala to nešto, nego zato jer im je to izgledalo zabavno. I zabavno im je bilo rugati se onom maču i cijeloj toj koreografiji i onda na kraju u svemu tome sudjelovati. Bio je spektakl, jbg. Ono nešto malo ljudi što znam da je tamo htjelo otić ili zbilja otišlo, otišli su samo radi tog, spektakla, jer nikada toliko ljudi na jednom mjestu, a pitat će te starost gdje je mladost bila kad se na hipodromu događala zbijena gomila i tako to... ili kad ti već vlastiti život nije spektakl, onda odi sudjelovat u tuđem pa budi i ti dio nečega, i tako to već nekako...
S jedne strane gomila, s druge novci i politički poeni. No, ružna i, svi znamo, zabranjena (najslađe voće) koreografija postala je tad malo normalnijom i počela je ozbiljno prijetit postati legitimnom.
Trebali su nam mjeseci e da odučimo dijete koje je iz vrtića donijelo naviku podizati nož u zrak i tako započinjati svaki objed s beštekom. Kao što dotični započinje svoj koncert, eto, dotle je ta iritacija došla. I uglavnom jest takva, većina je uopće ne razumije, isto kao djeca u vrtiću, vide što se nosi i onda to ponavljaju bez ikakvog promišljanja i brige. Nego, eto, u veselju. Jer su vidjeli da to što rade izaziva reakciju. Može li gluplje, naravno sve može više i bolje, pa bi bilo dobro da ne tražimo više i bolje od tog veselja.
Djeca su u međuvremenu prirodno prestala dizati beštek u zrak, potrošila im se fora, našli su nekaj novoga. Six-seven. Gazi taj život. Onaj gospon sa sumnjivom koreografijom naišao je također na zid, nije sretan i nije mu jasno zašto ne volimo da mala djeca podižu tupavi beštek u zrak prije nego navale na pomfri s pohanim sirem. Jer, svi znamo, danas pomfri, a sutra pohani sir.


Six-seven


Btw, počele mi se na fejsu pojavljivati reklame za crne sportske jakete kontra vjetra i kiše a ukrašene ZDSloganom i šahovnicom krivih boja, uredno sam ih prijavila da šire mržnju i da ih zabrane, onda se sjetila kome ja to uopće prijavljujem. Bože mene.

Povjerenje u komi

dusakojaluta.blog.hr

Postoje dvije vrste ljudi:
oni koji u svakome vide nešto dobro…
i oni koji u svemu vide kraj svijeta.
A ja sam nekako uspjela biti oboje, istovremeno.

Cijeli život sam bila onaj lik koji vjeruje ljudima prebrzo. Znaš ono, vidiš sitnicu, lijepu riječ, i odmah pomisliš: “Aww, pa ti si sigurno dobra osoba.” A onda nekako, čudom, ispadne da ta ista osoba kasnije dođe s emocionalnim čekićem i kaže: “Drž' se.”
A ja se držim, ali za glavu.

I onda napraviš ono najgore što možeš: prebaciš se na drugu krajnost.
Ne vjerujem nikome. Ni susjedu, ni doktoru, ni poštaru, ni mački (iako mačka objektivno ništa nije skrivila, osim možda onog s cvijećem).
Ali tako život postane naporan. Jer ne možeš baš živjeti u konstanti “tko me danas pokušava zeznut’?”

I tu sam sad negdje između.
Ne vjerujem svima kao prije, ali ni ovaj režim “ne vjerujem nikome uključujući i vlastitu sjenu” baš ne funkcionira dugoročno.

Nisam još došla do te zlatne sredine o kojoj svi pričaju.
Znaš ono, dovoljno pametana, dovoljno otvorena, dovoljno oprezana, dovoljno normalana.
Ja sam trenutno ništa od toga, ali se barem trudim.

Pokušavam gledati ljude malo dulje od prvih pet minuta, pa tek onda odlučiti jesu li dobra osoba ili samo dobro uvježbana osoba.
Pokušavam ne donositi zaključke na temelju jedne lijepe rečenice, ali ni na temelju jedne krive.

Možda ću jednog dana naučiti vjerovati “pametnije”, u segmentima, s granicama i zdravim filterima.
A možda ne.
Možda ću samo postati netko tko ljudima vjeruje tek kad ih vidi kako prestanu glumiti.

Ali zasad, radim kako znam.
Vjerujem svima.
Ne vjerujem nikome.
I tu negdje, između te dvije krajnosti, pokušavam naći verziju sebe koja neće stalno pucati po šavovima.

Tokio

stella.blog.hr

Tokio, prijestolnica Japana, spada u najveće i najgušće
naseljene gradove na svijetu. U samom centru živi preko
9 miliona ljudi, dok čitav grad sa predgrađima ima oko
35 miliona ljudi.

Ukratko, ne možete ni zamisliti veličinu ovog
megalopolisa

Iako se Tokio veoma modernizirao i sam Japan je
postao sinonim za najsavremeniju tehnologiju, Tokio
i dalje u svom srcu brižno čuva tradiciju i kulturu,
veoma cijeni svoju istoriju i to ćete vidjeti i osjetiti na
svakom koraku.

Tornjevi, palače, šinto i budistički hramovi, muzeji
– samo su neka od mjesta koje ne smijete propustiti
ako se nađete u Tokiju. Ako razumijete istoriju Japanaca,
bolje ćete shvatiti njih same. Ovo je narod koji je
izuzetno vezan i ponosan na svoju tradiciju,
te je ona ostala utkana i u suvremenu svakodnevnicu.

Naravno, tu je i spomenik Hačiko, najpoznatijeg
vjernog psa



(slike mog sina)
(nastavit će se)

Nešto i za pušače i pušačice hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Imati odjeljak za pušenje u restoranu isto je
kao imati odjeljak za mokrenje u bazenu.



Dogovorili se muž i ja da ostavimo cigarete i
da jedino što je dozvoljeno je jedna
cigara posle vođenja ljubavi.
Ljubavni život nam nikada nije bio bolji!



Hranu smanjujem postepeno tako
sam i cigarete ostavio.



Muškarci su kao cigarete.
Pale se na svaku ženu.



A ja ostavila muza i alkohol a cigarete nisam,jbg
od neceg moram i ja umreti



Svaka cigareta smanjuje zivot za 8 minuta,a
sex produzava 5 minuta,zato jebi te se da bi prezivjeli.



Toliko je sve poskupelo, da ću i električne cigarete
morati da pušim samo kada je jeftinija tarifa za struju.

Groblje Kacavanac – zaboravljeni grobovi i skrivena crkva

viatrix.blog.hr

Groblje Kacavanac se nalazi na terasi na 210–220 metara nadmorske visine, jugoistočno od Dvigrada, nedaleko od ceste L50101 (Kanfanar – Sveti Lovreč Pazenatički). Kao dio dvigradskog naselja, groblje je bilo u funkciji od kasnoantičkog do ranosrednjovjekovnog razdoblja (od kraja 4. do kraja 12. st.) kada se groblje premjestilo podno sjevernozapadne dvigradske padine u Limsku dragu. Novo groblje ostalo je u funkciji sve do današnjih dana, a tu se nalazi gotička crkva sv. Marije od Lakuća. Na groblju Kacavanac istraženo je 50 kosturnih grobova te ostaci grobljanske crkve sv. Petra. Kao manje srednjovjekovno groblje, sadržavalo je različite tipove grobnih konstrukcija kao što su grobovi usječeni u liticu, grobovi s obložnim pločama, zidani grobovi te grobovi miješanog tipa. Na ovom groblju pokapani su obrtnici, seljaci, tj. običan puk. Svi su grobovi korišteni više puta, pa se dijele na grobove s naknadnim sahranjivanjem, obiteljske grobove i kosturnice. Grobnih priloga nije bilo, osim sitnog inventara koji je pripadao narodnoj nošnji pokojnika.



Priča se nastavlja... Kliknite!

Kako čitati portale bez sloma živaca

samolagano.blog.hr

Ovo je prerada jednog mog ranijeg posta koji je doživio jadnu sudbinu otrovnih spamova.

Dakle, odavno više nema kupovanja dnevnih novina na kiosku, danas se čita po portalima, to svi znaju. Isto tako je poznato da se do kraja ne može pročitati ništa što je vezano uz pretplatu određenog portala. Nisam luda platiti.

Preostaje mi čitanje onih članaka po kojima svako malo iskaču zombiji, tj. reklame.

Namjerno neću čitati nekakav napis iz show businessa jer tamo je čitanje još štetnije po zdravlje duha i tijela. Znači, ne vrijedi saznavati ništa o privatnom životu recimo neke naše popularne glumice. U takvom članku je kao u biblijskoj pošasti skakavaca.

Dakle, čitanjem "ozbiljnog" članka događa se sljedeće:

Prije naslova, iskače teleoperater. Mičem ga.

Iskače lanac brze hrane. Van s njim.

Vidi, čitam! Hop, stop! Ide gel protiv gljivica na nogama.

Skrolanje.

Katalog trgovačkog lanca.

Čitam, čitam ...

Ljetovanje u luksuznom hotelu. (Kao da ću ići tamo ...)

Injekcije za obnovu zglobova.

Idemo dalje. Čitamo.

Onda jedna teta "prije" i "poslije" ljekovite mineralne vode.

Kraj članka.

Kao i prvi put, dobar prosjek. Moglo je biti i gore.

Kratki stih....

taango.blog.hr

šta da, a?

aniram.blog.hr

Imam i ja tu jednu crnu fantomku, zovem je potkapa, ispala mi je iz ranca i nakon sedam dana sam je našla blatnjavu na parkiralištu, skupa marka, Karibo, oprala je i dalje je imam, a imam i jednu šminkersku crvenu na trokutiće, s njom sam danas išla na pregled sinusa, čekala na pregled sat i po, fantomku nosim jer vozim biciklo po cičoj zimi, biciklo vozim jer nemam gdje parkirati auto i ako išta mrzim radit po rvatskoj metropoli to je vozit auto i tražit parking, zato trebam fantomke, elem, kronična upala sinusa, devijacija jednog septma, drugog ne, gospođo možete ovako doživjeti stotu, želite li operaciju, može ali ne mora, neka hvala, dobro je gospoji i na doživotnom šibanju kortikosteroidima, ionako imam fantomku u koju mogu upuhivati svoje kronične slince, pročitala sam puno toga u čekaoni, sat vremena na nogama, a pola sata na stolici, časna je lagala, i časne lažu, zar ne, riječka gradonačelnica je ispala čka čka, a ovi naš ružnjikavi baš je nekako na našoj strani, "mi" to smo svi mi malo bolje obrazovani što kroz život prolazimo malo bolje od "njih" malo slabije obrazovanih s jako lošim kartama u samom startu i ništa boljim u nastavku, a koji nemaju nego nasilje, nasilje je jedino što su dobro upoznali, jbg, manje ih je, srećom uvijek će ih biti manje, ali ionako su samo lutke na koncu onih zbilja turbo kvarnih koji bacaju kosti psima e ba bi se imali oko čega gložiti, gloženje je riječ koju je hrvatskom prijevodu koristi Pipi duga čarapa namjesto množenje, ne znam dovoljno dobro jezike da bih znala što veli u originalu, ali gloženja je u zadnje vrijeme mnogo i previše, elem, smrzla mi se guzica na biciklu i cičoj zimi, kaže muš da je loš zrak u Bangkoku još uvijek bolji od ovoga u Zagrebu i da valja jednom kupiti pročišćivač, nema veze, meni su kortikoisteroidi sasvim dovoljni e da bih mogla disati, nisam se pohvalila da srušio se sustav bolnice onog trenutka kad su ukucali moje ime jerbo mi dopizidilo čekati i tražila sam novi termin, eto kospočo uništila ste nas, sve je palo, sestra je jedna poslije ustvrdila da im brže ide ovako bez sustava, i da, to je najveća istina, ako išta u ovim krajevima ikamo ide to je, baš i upravo tako, bez reda, pameti, i nadasve sustava.

Tišina praporaca

fragmenti2.blog.hr

-Boga vam vašeg tuntlavog, ta jel ja uvik sve moram sam radit?!!!
Zaorio se Tunjin snažan glas seoskim dvorištem, pa udario o cigleni mozaik pod nogama, odbio od stari crveno - žuti štagalj, okrznuo ormu dva oslikana vranca ponad njegovog ulaza, i na kraju zveknuo o kuhinjski prozor koji se istog trena otvori a na njemu se pojavi Kata s prijetećim kažiprstom. Kroz prozor se iza Kate provuče i miris perkelta od soma koji izazovno podraška Tunjine nosnice što ga odmah odobrovolji pa on samo još malo zabrunda.
A ne ljuti se on na svoju Katu. Kata mu je uvik mila, kako onomad dok je ko momak obilazio njenu kuću i potiho ju zazivo da proviri na svoj divojački pendžer, tako i sada, puno godina kasnije, uvik u poslu sa zasukanim rukavima i obavijenu miomirisima njene ku'inje. Ljuti se on na ona dva mulca, mazgove od njiovi' sinova šta i' nikad nema kad mu tribaju.

- Ivo, Andrija, di ste uncuti jedni?! - zagrmi Tunja još jednom, a onda odmahne rukom. Pa pomisli kako je i bolje da nisu tu. Opet bi ga nagovarali da proda konje, jer da više nisu za njega.
A oni volje nemaju.

U posljednje vrijeme Tunja se često sjeti svoga dida Joze, pogotovo otkako su učestali posjeti doktoru. Navuče sjenu na oči i ponovno bude onaj davni, živahni dječačić koji puca od ponosa dok sjedi na kolima do dide koji mu daje da svojim ručicama pridržava kajase njegovih ljubimaca.
- Jel ti lipo, Tunja? - pitao bi ga djed pridržavajući rukom šešir da ga vjetar ne otpuše.
- Lipo mi je, dida, ja najviše i volim ovako s tobom!- ciknuo bi mali Tunja veselo, pa bi se obojica glasno nasmijali.
Pored njih su smijehom zašuštala i nepregledna polja zlatnih kukuruza, a praporci na kolima zazveckali u ritmu srca...
- Konji i zemlja tribaju nas, isto koliko i mi nji' tribamo, voli i' Tunja, voli...- cijeli svoj život Tunja je bio uvjeren da vjetar u krošnjama visokih topola ponavlja baš te didove riječi - voli i' Tunja, voli...

- Kato, 'ajde postavi ti astal, sa'ću ja doć - dovikne Tunja svojoj ženi pa krene u štagalj. Tamo ga je, brižljivo pokriven zelenom čojom čekao stari dvopreg, isti onaj koji je na stražnjem sjedalu čuvao sve njegove izlete s dida Jozom.
Odavno se zemlja, konji i seljak ne trebaju u istoj mjeri kao prije, a i stari dvopreg ih je viđao samo povremeno na ponekoj paradi, i znao je Tunja da kad njega ne bude više nikoga neće ni biti briga. Sinovi nemaju vremena, a unuci mu se konja čak i boje, i sve će se rasprodati kao da nikada nije ni postojalo.
Ma, i razumi' on nji', al' de samo još koji put...
Pa zbaci tešku čoju, skine stari šešir sa zida i stavi ga na glavu, zatakne za njega grančicu asparagusa i povuče teško rudo...


Jesen je neštedice naokolo rasipala svoje darove, a ja sam zamalo iz ruku rasula šalicu kave prenuta zvukom praporaca.
Pođem ka prozoru razmaknuti zavjese, jer ovakva rijetkost uvijek ima publiku... ali me isprekidani ritam praporaca natjera da se predomislim.
Osluhnem još jednom zveket tih kao plač, kao zvuk vjetra u krošnji topole... pa se spuštene glave vratim u fotelju i otpratim ga u daljinu...

U dućanu s djecom

dusakojaluta.blog.hr

Sa djecom sam naučila da moram biti spremna na sve u svakoj situaciji. Postavljaju svakakva pitanja bez obzira gdje se nalaze, kao npr. "Zašto je ova teta tako debela?" u redu na blagajni. Danas je ipak bilo malo manje sramotno.
Danas u dućanu:

Dijete: “Mama, vidi hrana za krave!”
Okrenem se, a ono konzerva goveđeg gulaša sa slikom krave ogromnom preko cijele ambalaže.

Nakon što smo se muž, prodavačica i ja nasmijali, krenuo je razgovor o tome što zapravo jedemo, da je meso od svinje, krave, koke… Sve lijepo, edukativno, kratko, slatko. Mislim da je lekcija odlično sjela.

Ali onda se sjetim što me čeka.

Jer kad djeca jednom dobiju tu informaciju, slijede ona legendarna pitanja koja sam dobivala i od starijih:

Kad ugledaju kokoš u dvorištu bake ili susjeda:
“Mama… hoćemo pojest ovu koku?”

I eto mene, srećom već iskusne, spremne na kratko predavanje o prehrambenom lancu, emocionalnoj vezi s kokošima i zašto baš ta koka danas ima sreće.

Svijest o ništavilu vraća svijet u normalne gabarite

huc.blog.hr

– iz uputa za život –

Svaki put kada si na mukama
i osjećaš kao da ne postojiš,
kad su svi tvoji napori sprdnja,
sve tvoje akcije opstruirane,
kada tvoj posao ne ide nikuda
i čini ti se da stalno krećeš
iz početka,
kad ti struka okrene leđa
i ne želi ni pljunuti na tvoje ime,
kad tvoje srce, ogromno
kao Andromeda,
ostane nevidljivo,
a neumoljivi debeli bankari
i njihovi krvoločni psi,
legalni utjerivači dugova,
pišaju po tvojim osjećajima
i cere se tvojoj dobroti
kao da je neka šala,
kada se tvoj genij raspada u kutu
poput Dalita punog crva
na ulici neke indijske prčije,
kada te ignoriraju,
omalovažavaju gdje god se pojaviš,
kad si satran očajem,
razbijen,
i niskost te gazi
s namjerom da te svede na svoju razinu,
kad na tebe gledaju kao na bijednog parazita,
kao na beskorisnog smrada,
luzera bez šanse,
tipa koji samo troši kisik –

otiđi na groblje.
Ili samo udahni duboko i sjeti se:

Sve je ovo samo privremeno.
Sve je ovo uber-kratko.
U kozmičkim okvirima kraće nego
jedan skromni prdac.

Svake godine
Zemlja se nekoliko centimetara
odmakne od Sunca,
koje se ionako gasi.
Oceani će se jednom smrznuti,
život će se zalediti i crknuti.
Od čovjeka neće ostati ništa.
Ni tvoja bol, ni tvoj trud, ni tvoje lažne nade.
Ni Bijela kuća.
Ni Sikstinska kapela, ni vatikanska kupola, ni Kineski zid.
Ni piramide.
Ništa od Biblije, Talmuda, Veda, Upanišada.
Ništa od tvoje slomljene duše
koja stenje, izmučena, na križu vlastitog života.

Ništa.

Možda prah.
I zrno prašine.

I onda će odnekud pristići crna rupa
i sve to fino dokrajčiti.
Ili će se cijela jebena Mliječna staza urušiti u samu sebe
pa neće ostati ni prah,
ni zrno prašine.

Ali ni tu nije kraj.
Svemir ubrzava i nastavit će se širiti
sve dok ne popucaju gravitacijske veze,
dok se ne raspadne posljednja međumolekularna
i atomska veza,
dok se i zadnja elementarna čestica
ne svede na nulu.

Dok Sve ne svede se na Nulu —
na Hladno, Mračno Mjesto
u kojem se ama baš ništa ne Zbiva.

Stanje Maksimalne Entropije!

Doduše, može doći i do sažimanja u Početnu
točku, ali prema svim pokazateljima
šanse da se takovo što dogodi neznatne su.

No kao da to išta mijenja na stvari.
Svijest o Ništavilu
naprosto vraća čovjeku mir.
Sjeti se toga
svaki put kada pokušaju da ti uvale nešto
poput Časti,
Prava, Dužnosti i Obaveza,
Odanosti Domovini,
Vjernosti Tvrtki,
Vođi,
Zastavi…

Kad ti govore o “Pravim Vrijednostima”,
o Našoj Stvari, Našem Putu,
o Pravovjerju,
o Čuvanju Tradicije,
o Krvi i Tlu,
o Braniteljima Nacije
(…)

Sjeti se toga kad ti u lice bacaju Parole:
„Kupuj domaće“
„Zajedno smo jači“,
„Narod nikad ne griješi“,
„U svakome od nas krije se Heroj“
(…)

Kad ti mašu motivacijskim govnima:
“Yes, We Can”,
“Dream Big”,
“No Limits”,
“Follow Your Passion”,
“Grind, Hustle, Repeat",
„No Pain No Gain“
(…)

Kad ti guraju Samoizrabljivanje kao Krepost,
i govore da se moraš Žrtvovati,
Raditi Više, Jače, Dulje,
“Dati 110%”,
“Izaći iz zone komfora”,
“Postati najbolja verzija sebe”
(…)

Kad ti serviraju
njihove Svetinje, simbole,
njihove vizije,
njihove Velike Narative,
njihove Zastave
i kolektivni ponos
(…)

Da nabrajam do termalne smrti Svemira
ne bi uspio obuhvatiti Totalitet
svih njihovih Podvala i Laži!

Uglavnom — sjeti se, Dragi moj!
Pounutri i ugradi tu misao
u Temelj svog bića.
Pa Spokojno i Dokono, bez suvišnih kretnji,
u žutom Skloništu od Stvarnosti,
ispijaj svoje piće bez griže savjesti.

T i s i s a v r š e n !

U karnevalu luđaka što si umišljaju da su Bogovi
jedino to još ima smisla.