Sve kategorije po listama

NIŠTA MI NE GOVORI......

komentatoricamicaa.blog.hr

POLUĐUJTE MALO U OVOME RITMU.......i...no me hables niti riječ!!!

Uskoro izlazi "Ne razumiš!"

bubuleja.blog.hr

Kažu da je čovjek u potpunosti ozdravio od neke traume, lošeg života ili događaja tek onda kad može ispričati svoju priču, a da ne pusti ni jednu suzu. Nisam ozdravila, ali svoju priču sam ispričala u kratkom autobiografskom romanu naslova “Ne razumiš!”.
Znam da sad ne razumiš ništa, ali ako mi dopustiš, objasnit ću ti.
Svoj život sam ugurala na stotinjak stranica romana.
Nisam imala namjeru napisati knjigu, ali kako volim pisati, upisala sam radionicu Kreativnog pisanja kod književnice Nataše Skazlić. Već nakon drugog susreta trebala sam odlučiti o čemu ću pisati. Uhvatila me panika jer ja nisam spisateljica niti imam ikakvu ideju. Na pamet su mi u isto vrijeme pali Blogy i moje loše zdravlje.
Administrator blog.hr mi je oduvijek davao podršku na način što je moje postove objavljivao na naslovnici i to me silno veselilo, a moje sve lošije zdravlje me tjeralo na razmišljanje o smrti i o mom odlasku. Odluku sam donijela: Napisat ću svoju priču iskreno i bez zadrške. Neka nešto ostane iza mene.
Gospođa Nataša me podržala u avanturi pisanja romana. Tako sam napisala kratkih 20 priča od ranog djetinjstva pa do danas, ništa opširno, ali onako baš iz duše. Samo sam zapisivala događaje iz svog života. Nisam imala pojma koliko je dug put od rukopisa do knjige, ali ipak sam uspjela. Svoj cilj sam ostvarila i napisala sam knjigu koja je još uvijek u procesu tiskanja. Ne krijem svoju sreću zbog toga, ali (neki) ljudi se ne znaju ili ne žele radovati tuđem uspjehu. Posprdno me pitaju što mi je to trebalo. I nije mi trebalo da svoju intimu prosipam pred svima, ali ja sam to željela. Pisanje ovog romana (zbirke priča) je na mene imalo terapeutski učinak. Čitateljima sam poslala više poruka, a temeljna je: Život je ovdje i sad! Svi vjerujemo i nadamo se da će sutra doći, ali ono uopće ne mora osvanuti.
Neke od ostalih poruka su:
- Osobe s invaliditetom nisu invalidi.
- Nikad nemoj odustati, svoju zvizdu slidi.
- Obitelj je najvažnija karika u životu.
- Materijalne stvari su samo stvari, nisu najva“nije.
- Samo je jedan Bog- i moj i tvoj!
- Sve je u životu prolazno.
- ........
I ono što je za mene najvažnije:
Oživjela sam moje najmilije tako što sam ih smjestila među korice mog prvijenca jer knjiga je živa sve dok ju netko čita.
Biste li vi pročitali “Ne razumiš”?

Protestiram ...!!!

agava505.blog.hr

...nepravda...pa to ti je...
staviš čizmicu,
šibu dobiješ...
nema sv. Nikole, s bradom kao snijeg
Krampus šibu opomenu ostavio, ja moram u bijeg

tako je to, blogeri moji fini
od Krampusa me niste zaštitili

e vala, baš vam hvala
tome toliko se nisam nadala....

hajde, ako je za utjehu
bar je šiba u boji

protestiraaaaaam...!!!

Andante, Andante

modrinaneba.blog.hr

19 dana do Božića

kockavica.blog.hr

Happy pill

dusakojaluta.blog.hr

Nakon borbe s prošlim tabletama koje su, iskreno, bile kao da pijem ravnodušnost u obliku kapsule, uz bonus paket nuspojava koje su se držale mene kao čičak, napokon sam dobila nove. Navodno su “sretne”. Onako, za pojačati dobro raspoloženje, a ne da mi mozak pretvore u starca kokemu je dosta života.

Prvi dan… pa, recimo da me uspavalo. Ne onako slatko, romantično, filmski, nego više kao da me netko naglo isključio iz struje. Moj mozak je valjda bio predugo u survival modu pa se sada čudio što mu netko prvi put nakon dugo vremena šalje signal: “Ej, prijatelju, možeš se opustiti.”

Drugi dan, potpuno druga priča. Tableta je valjda procijenila da sam se naspavala i odlučila mi otvoriti špinu s dopaminom do kraja.
Rezultat?

Dan provodim u nekontroliranim napadajima smijeha. Onim blesavim, iskrenim, koji ti izleti iz grla prije nego mozak uopće shvati što se događa. Djeca su me gledaju malo zbunjeno, a muž je zaključio da sam napokon poludila. Meni je apsolutno sve smiješno.

Ne znam što slijedi treći dan, ali ako ovako nastavi, možda ću se napokon osjećati kao funkcionalan čovjek… ili kao lik iz sitcoma.
I iskreno? Obje opcije mi zvuče bolje od prethodnih tableta.

*na Sv. Nikolu...

moody.blog.hr

Ako ne znaš što je bilo...
06.12. 1991. Dubrovnik
Iznimno tužan dan, dan kada je 1991. godine, na blagdan sv. Nikole, yugo armija pokrenula najžešći napad i bombardiranje dubrovačke starogradske jezgre.
Tog dana poginulo je 11 branitelja, 14 civila, a 52 osobe su ranjene.

Nikad zaboraviti, nikad oprostiti!

credit#PeterNorthallAFPprofimedia

Prijelomna vijest

huc.blog.hr

„Kamion koji je prevozio Sreću
prevrnuo se na autostradi, pri čemu je
poginulo troje ljudi i jedno
maloljetno dijete.“

Ovu vijest objavljujem samo zato što moram ažurirati In memoriam neznanom patuljku. Naime, iz zagrobnog života javio se Noćni Patuljak i zatražio da objavim njegovu priču, uz prijetnju da će mi zagorčavati život do samoga kraja ukoliko to ne učinim. A kako poltergeist zna biti izrazito nesnosan fenomen – evo teksta bez ikakvih umanjenica.

Life is Short

Dakle, postojim. Stojim tu pred vama. Živi fosil iz kabineta GROTESKE. Nazovite kako hoćete: PATULJAK, KRŽLJAVAC, KEPEC, ČUDOVIŠTE od mesa i kostiju, greška u genetskom laboratoriju prirode. Vaša imenice su jeftini pokušaji da pojednostavite svijet svodeći ga na svoju mjeru. Ja nisam iznimka koja potvrđuje pravilo. To je tako glupa tvrdnja. Kako bi uopće iznimka mogla potvrđivati pravilo? Ne, ja sam živući dokaz da se svijet ne da svesti na vašu mjeru. Ja sam mrlja koju ne možete izribati, crna rupa u vašem katalogu normalnosti, izdrkotina koja se inati da ostane.

Rođen? Da, rođen! I odmah – šapat. Liječnički šapat i bilješka na marginí knjige: "Ali..." Ja sam Taj-Koji-Nosi-„Ali“. Sve drugo – ime, prezime, krštenica – to je farsa za matične knjige. Za svijet sam koordinata u atlasu patologije, slučaj za endokrinologa, a ne subjekt s biografijom.

Djetinjstvo? Ha! Za mene je djetinjstvo imalo topografiju kazamata. Stolice previsoke, stolovi još viši. Svijet kao tvrđava podignuta za gorostase, koju sam ja osvajao centimetar po centimetar. I ruke... ah, te ruke! Odrasle ruke, pune samozadovoljne samilosti, koje su me gladile po kosi kao psa s ulice. Pa zatim dječje ruke, male i okrutne, što uz povike poruge bacaju kamenje na mene! Put od škole do kuće bio je pravi gerilski rat, izbjegavanje okupacione vojske normalnosti.

A oči... ne daj Bože očiju! One koje me sijeku na komade, anatomski, bez anestezije. Gledaju moja stopala, moja kriva bedra, vrat... bilo gdje, samo ne u moje oči. Jer u očima stoji čovjek. A oni ne žele vidjeti čovjeka.

Odrastanje? Što je to odrastanje za nas kepece? To je shvaćanje da ću zauvijek ostati dijete. Da će moja strast biti smiješna, moj bijes – komičan, moja ljubav – nepodnošljiva. "Kako se to usudi voljeti?", čuješ iza leđa. Čitao sam po forumima, u tim modernim jazbinama, neofašističke gluposti: "Takvi ne bi smjeli imati potomstvo!" Ja – kao biološka opasnost. Ja – kao prijetnja čistoj krvi. Treba me sterilizirati povijesnom sviješću.

I posao? Ha! Svijet rada za mene je bio neprekidni ispit iz nemogućeg. "Kultura tvrtke"... „Client Impression“… Eufemizmi za jednu istinu: Gle, stari, kvariš sliku uspješnog kolektiva. Strpajte ga u neki podrum, neka radi na Centrali s onim slijepcem Vojinom. Tko je ikad vidio patuljka kao sliku uspješnosti? Jedino u filmovima tip kao ja može biti neki faktor — kao Peter Dinklage u I Care a Lot, opak do kostiju.”

Znam ja, čovječe, kako se osjećao Frankensteinov stvor. I on je tražio drugačiji jezik, drugi oblik dijaloga sa svijetom. I njemu su odgovorili bakljama i vilama. Mjesto da štuju različitost. Prema nekim procjenama u posljednjih 100 godina ljudi su uzrokovali nestanak najmanje 200 vrsta kralježnjaka. Ponekad mi u snovima naiđe posljednji bijeli nosorog i priča sa mnom. Telepatski. Naiđe i tasmanijski tigar pa kaže – Najebi im se majke, prijatelju. A ja odgovaram: hoću! Istrajat ću do kraja svijeta. Ostat ću zadnji čovjek na svijetu. Jer u mojoj su glavi katedrale misli, jer volim miris kiše kad spere prljavštinu sa zagrebačkog asfalta i zato što neopisivo uživam u urmašicama. Moj humor je crn, oštar, i to je moja vrsta samoodržanja.

Ja sam, u svojoj upornosti da opstanem ovdje Najveći! Svaki je moj dan na barikadama. Svaki moj korak je pobjeda nad vama koji me poričete. Moje postojanje je neprestani, uporni, fanatični NE vašem svijetu smrtonosnog uklapanja.

Osmijeh subotom

stella.blog.hr

Vikendom se Lastavica brine o humoru

Advendt

radivjetra.blog.hr

Naša učiteljica Dubravka Punogaća, koju mi ekipa, onako za sebe, zovemo Duca napuši se kuca, dala nam je u radnu obvezu preko krajotjedna da napišemo zadaćbu o tome kako mi djeca doživljavamo Advendt iliti Ušašće. Svi smo se počeli smijuljiti kad je rekla Ušašće, ali se onda ona ispravila i rekla Došašće. Moj frend Jovica uzviknuo je: "Mislite Svršišće?", na što je cijeli klas urnebesno se izneredio. A učiteljica se zacrvenjela i nastavila dalje: "Propozicije su da nema smartphona ni Ej Aja ni Mikipedije, jasno?" "Ej aj, štafelaj!" viknuo je Đuro Drobić zvani Crijeva. "Ej aj, po srpski belaj", uzviknuo je drug Jovica. "Ej aj, sretan kraj", prošaptala je drugarica Nježnica, koja je baš nedavno uspjela preboljeti leukemiju. Tu smo svi ušutjeli jer smo se osjetili osramoćenima teškom ljudskom sudbinom. No Jovica k'o Jovica, nije mogao šutjeti pa je jednako tihim glasićem dodao: "Ej aj, odgodila si kraj." Pa je ekipa opet sva upala u orgazmičke grčeve.

"Uglavnom", zauzela se za sebe učiteljica Duca, "nemoj da mi neko u ponedjeljak dođe s taksativnim nabrajanjima Čata Đipitija ili Groka i generičkim pizdarijama koje su svima poznate. Hoću da date svoj vlastiti doprinos čovječanstvu na temu Advendta, kako se vi osjećate i kako u krugu obitelji proživljavate taj sveti hrvatski period."

Pa evo mojega sastava:

Ja se, draga učiteljice kojoj uporno ne uspijevam vidjeti bradavice već cijelo polugodište (ovo ću editirati na kraju, sad mi je bitno da imam flow svijesti), ionako ne mogu koristiti smartphonom jer sam ih od Tohmsponovog koncentriranja, pardon, koncertiranja početkom ljeta na Hipodromu razbio već tri i tata je rekao da će slijediti primjer Australije i zabraniti mi te skupe igračke sve dok ne napunim 16. A što se tiče Mikipedije, ona je samo za luzere i metuzaleme, ako niste znali enciklopedizam je off. A što se tiče Advendta, ja nemam ništa protiv njega. Neki kažu da je on izraz potrošnog mentalititeta i disocijativni sindrom prenapregnutog libida, ali ja ne mislim tako. Tko želi potrošiti, neka potroši. Tko ne želi, neka samo gleda, kao što samo gleda radnička klasa i tako čuva svoje dostojanstvo.

Kad smo sinoć oko pola pet bili na Zrinjevcu, tata je najedanput uzviknuo: "Ajmo, djeco (drug Jovica je išao s nama), svako će da dobije jednu Dubai knedlu pa makar bankrotir'o!" I ja i Jovica smo uglas kriknuli: "Neeeeee! Oćemo kobasicu!" Ali, tata k'o tata, uvijek zna što je za nas najbolje pa je rekao: "A ne, ne, nismo mi seljačine ni radnička klasa, mi smo niža srednja klasa i jest ćemo Dubai knedle barem jednom na godinu." Tu moja mater više nije mogla šutjeti pa je dreknula: "Ja nemam za nove cipele, a ti se kurčiš Dubai knedlama! Je l' ti znaš, tupi tupsone i glupi glupsone, koliko košta jedan jedini grudnjak?! Ovi stari mi se žicama zabijaju u tijelo, a ti hoćeš Dubai knedle! Je l' ti znaš kako mi izgledaju pete na cipelama iz 2023.?! Pička ti materina isukrstova, odjebi sa svojim Dubai knedlama!" Tu smo ja i Jovica poskočili od sreće i u spontanitetu dječje nevinosti poviknuli: "Toooo, jeboteee!" Tata je ustuknuo pa smo otišli na kobasice i svi smo jako uživali, a mama je bila odlično raspoložena i čak je davala tati da je pipa po... hm, neću da ekspliciram.    

Zaboravio sam reći da je mama tati rekla da ne ide na Advendtu po rakijašnicama nego da si napuni jednu politraču, neku čuturicu, i da polako cuga iz nje. Majke su uvijek bile praktične, samo ako su htjele, tj. ako nisu ipak sebi uzele u zadatak da preodgajaju svoje muževe. To sam negdje pročitao. I tako je tata, kad smo se vraćali kući, već bio prilično nacugan iz te svoje čuturice (a mama nije imala pojma da je on po džepovima imao još šest malih pelinkovaca i čak se čudila kako mu dah tako lijepo miriši od te odvratne rakijetine) pa je započeo besjedu:

"Draga djeco, ti Josipe sine moj i ti Jovice koji si isto kršćanin, samo malo čudan, je l' vi znate šta je to zapravo Advendt? To vam je ono vrijeme kad je drug Isus već bio odlučio da će se spustiti na Zemlju, ali još su se trebale razraditi neke stvari tijekom prosinca." Mama je kolutala očima i udarala petom. "Koje stvari?", pitao je Jovica, nadajući se urnebesu i izneredu. "Ah, koje stvari. Pa to je opće poznato. Trebalo je vidjeti tko će poševiti Mariju umjesto Josipa, i tko će odglumiti arhanđela Gabrijela da joj navijesti rođenje po Duhu Svetome. Nije to bio tako lagan zadatak kao što vi, djeca, mislite." "Daj ušuti, pijanduro, rakija progovara kroz tebe!" Ja i Jovica smo se zasmijuljili. "Ne, ne, nemoj me prekidati, ženo, djeca imaju pravo znati punu istinu o Advendtu. Dakle, to je potrajalo neko vrijeme. Dobar dio prosinca bio je potrošen samo na to da se pronađe među seljanima netko tko bi se usudio prići Mariji jer je bila ljepotica bez premca, dok je većina muških seljana bila ružna i krezuba. A kad se konačno pronašao netko odgovarajući, nije se znalo je li on stariji maloljetnik ili mlađi punoljetnik. Na to je pitanje opet potrošeno puno vremena. Na koncu se i to dogodilo da se među vijećnicima pojavio sam Josip i nevino upitao: 'Oprostite, ali u čemu je problem ako bih ja oplodio svoju zakonitu ženu?' Na što su svi vijećnici grohotom prasnuli u smijeh i to je u povijesti ostalo zabilježeno kao 'Josipova šala'. Na kraju je cijela rasprava po sili vremena morala biti premještena za sljedeći prosinac, a u međuvremenu je gospa Marija zatrudnjela i nitko nije postavljao neugodna pitanja s kim i kako. Tek, ostalo je da se Advendt slavi kao mjesec kad se odlučivalo tko će ju poševiti." "Isuse bože kako si odvratan! Za kog sam se ja udala?!"

"Advendt mene Srbina podsjeća na Lindt. Ne znam kako vas.", rekao je drug Jovica.

Draga učiteljice Punogaća, ja vjerujem da je Advendt transcendentalno događanje kroz koje se čovječanstvo polagano uvodi u sarmu i kolače, kobasice, kulen, čvarke, šunku i kokakolu bez limita, u sve fino što nam je Isus Krist namijenio u našim životima. Meni zbilja nije jasno zašto jugokomunistički velikosrpski četnici propitivaju naše narodne običaje. Zar žele da mi djeca gladujemo?! Molim Vas da dobijem barem četvorku, unaprijed hvala. Hvaljen Isus i Marija, živio Advendt!

Josip Horvat, 3b

kraj

ehsaznala.blog.hr

sreća je hirovita milosnica
odaja punih poklona nedostojnih
tek nedužnima nudi spas

ratnik čeka mirno u sjeni oluje
u zvjezdanoj grobnici
nema oprosta bjeguncima

u peru pjesnika drhtaj praznine
utočište zatvara vrata i briše tragove
tminu plavi krv ljubavnika

Delfin

luki2.blog.hr

Danas sam otišla na promociju knjige "Delfin" Milane Vuković Runjić. Knjiga je posvećena pjesniku Ivanu Gučetiću (1451.-1502.). Gučetića Milana upoznaje preko njegovog prijatelja, latiniste Ilije Crijevića. Gučetić, dakle, predlaže Crijeviću kakav će mu nadgrobni govor složiti, te da od očiju svijeta sačuva njegov roman Delfin, zbog osjetljivosti teme.
Milana je pokušala rekonstruirati "Delfina", a nije isključeno da se jednoga dana pronađe originalni tekst Ivana Gučetića.....

Malo fotki sa susreta:





Rožatu napravila Milana.....Prefina!

Odmah nakon završetka ove promocije, otišla sam na drugu promociju. "Fraktura - najbolja literatura" . Autorica: Ksenija Prohaska. Glumica, koja je svoje stihove pisala od svojih srednjoškolskih dana, i nastavlja pisati i u Americi, gdje ju je odvela karijera glumice. Takva emocija, čitanje vlastitih stihova savršeno i toliko dobro, da bi Ksenija od svoje prve zbirke stihova "Gingola" mogla napraviti monodramu.

Uz Kseniju, tu su još bili i Kresimir Dolenčić i Monika Herceg - ali zbog nevjerojatne Ksenije nisu baš mogli doći do izražaja. :)))))
Zašto je meni osobno ova promocija važna? Zato jer je Ksenijna sestra Ina bila moja profesorica njemačkog. Na žalost, Ina je nedavno izgubila sina, mlađeg od mene.:(((((( Teško.....:(((((

Fotkice moje:



S lijeva na desno: Monika Herceg, Ksenija (stoji i izgovara svoje stihove) i na kraju blaženi među ženama - Krešimir Dolenčič, redatelj.


Ne zamjerite što nekoliko dana neću biti u mogućnosti biti na blogu, ali čim se vratim - slijede utisci s puta.

"Zaljubit ću se, odlučih iznenada. Zima je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na proljeća…”

netko . nečija . odlična misao. - kaže Annaboni u svom predzadnjem postu. E, pa ja znam čija je ovo divna misao. Mislim da je u pitanju "Jedan od onih života" tog (ne) voljenog - Đorđa Balaševića. Drago mi je!:)))))

Kako ono? "Tako to biva kad se previše sniva, a stvarno se malo zna...."

Što bi Đole rekao: Ej, ma ej......:))))) Neki ljudi sami sebi skaču u usta .....

Ljubim!

ROMANINA DE BAJON

komentatoricamicaa.blog.hr

Stavila sam Splisku Rivu, šušur, pismu, gužvu i sriču jedne godine kada se čekala naša nogometna ekipa tek da vi vanka Splita koji znate ionako da je ovo najluđi grad na svitu vidite, kako se luduje veselo kad se ima zašto.

HAJDUK igra danas : more bit dobro i ne mora, ali Hajduku se uvik radujemo i kad gubi i kad dobiva ..oču reč: kad gubi punte - ne gubi svoje ljude...Ove i ovakve kašta su uz pismu Romanina de bajon na ovom videu.
Adio van lipi moji....subota je počela, neka sv Nikola van donese po zasluzi sve što napariča za vas.

Multitasking, počivaj u miru

samolagano.blog.hr

Bilo jednom doba kada sam upoznala multitasking i bila prema njemu sasvim prijateljski raspoložena.

Tada su ga upoznavali svi i gotovo svima se sviđao jer je omogućavao da na poslu lepršamo na sve strane, kao pčelice Maje, a u domovima svojim smo sve odjednom postajale žene, majke, kraljice. U nešto manjem broju, muškarci, očevi, kraljevi, hehe.

Tko je mogao i znao multitaskati, bio je, ne cijenjen, nego tražen. Jer multitaskanje povećava učinak, a obično u rezultatima ne uživa onaj koji se naradi, nego onaj tko dođe na gotovo i eventualno opet stvara uvjete za sljedeće multitaskanje. Ne svoje, naravno.

Ova vještina je zarazna: potiče u mozgu natjecateljski duh sa samim sobom. Na primjer, koliko čega smo napravili, oprali, očistili, napisali, ... slobodno nastavite niz.

Povremeno se kompetitivnost javlja i prema van:

Osoba A: Jučer sam radila dva sata dulje, okrečila sve sobe, sve počistila,
oprala svih 12 prozora, zavjese, povješala ih, skuhala ručak,
pokupila djecu, odvježbala u teretani i prošetala psa.
Osoba B: (u sebi: Moš' mislit'.)

A sad ozbiljno: Ništa nije toliko pozitivno koliko se čini na prvi pogled. Kad tad nastupe okolnosti koje poprimaju efekt snježne grude koja se kotrlja niz planinu.

Kada drugi vide koliko ste sposobni, njihov prirodni poriv je da dodatno natovare tako vrijedno biće novim zadacima.
Osim toga, paralelno rješavanje mnogih poslova zaista dovodi do zasićenja i stresa.
Multitasking je koristan samo u minimalnim dozama i treba znati stati.

"Laibach" u Jajcu

nachtfresser.blog.hr

Laibach u Jajcu link

Laibach su povodom proslave dana zasjedanja AVNOJ-a (praznik bivše države) nastupali u Jajcu u dvorani u kojoj se to zasjedanje održavalo. To je bilo iznenađujuće jer su bivšoj državi nakon ispada u Zagrebu (projekcija felacija preko Titove slike) bili u nemilosti, imali zabrane nastupa, a režimski ideolozi su ih proglasili bendom s nacističkom ikonografijom što i nije bilo daleko od istine. Na otvaranju ovogodišnjeg koncerta se frontmen i vođa sastava simbolično ispričao zbog tog ispada mrtvom predsjedniku, sve to prepričavam naravno s njemačkog portala (link gore), koncert je mogao početi s projekcijama iz života u bivšoj državi u pozadini, te sportskim uspjesima (vježbanje Miroslava Cerara npr. na konju s hvataljkama, za koje je osvajao zlatne svjetske medalje) kao i sletovima ne samo jugoslavenskim nego i sjevernokorejskim gdje su Laibach kao prvi zapadni bend trijumfalno nastupali. Kad se atmosfera zahuktala pjevač je zagalamio: "Smrt fašizmu!", publika je zborno oduševljeno uzvratila :"Sloboda narodu!" i tako par puta i onda je sagalamio "Sieg!" (prvi dio njemačkog nacističkog pozdrava "Sieg heil!", no cijela dvorana je umjesto nasjedanja na foru prasnula u smijeh. Na kraju koncerta umjesto mirnog razlaza zadovoljnih ljudi, slijedilo je novo iznenađenje koje nitko nije očekivao, psovanje publike uz tekst pjesme kod nas manje poznatog kantautora Damira Avdića (prilažem pjesmu sa zagrebačkog koncerta, tko ne čuje dobro tekst i bolje mu je), autora koji danas izaziva sablazan kao Laibach nekad i rijetko tko je siguran "što je pjesnik zaista htio reći".



p.s.
Otvoren je novi trgovački centar u susjedstvu, ajde barem su pustili grafitere da oslikaju zidove. Prilažem drugu fotku nakon što mi je lopovica ukrala karticu na kojoj naravno nema nje), prva još nije za javnost, već je pao mrak je slika ne baš bistra. Ispostavlja se da je kartica tehnološki zaostala i jako ju je teško nabaviti pa eto ideje čitateljima bloga za praznični mi dar (danas sam fotkao s posuđenom drugaricinom, ispada po trgovcima da smo te kartice samo nas dvoje koristili, kartica je
xD-Picture card (fujifilm najbolje, ali nije bitno)