Blog.hr

uto

02/26

Prst jako lijepo zacjeljuje, čudo jedno, ali ostat će mi veliki ožiljak u obliku slova V. No, koliko god da je rana u početku ružno izgledala, u ožiljku sada ima i nekakve estetike. Drugi ljudi si takva slova tetoviraju, a ja sam radila skarifikaciju :O

Sestra je rekla da sam k'o Harry Potter.
- Jašta - reko'- preživjela preko nekoliko puta. Budala Voldemort se onom kletvom Avada Kedavra na mene nabacuje ko ping pong lopticama. I onda me prvo napravio sedmim horkruksom, a sad još ludu moram spašavati da samoga sebe ne ubije.
Kao da je ikada problem bio povrijedti/ozlijediti druge... pravo znanje i umjetnost se krije u samoozlijeđivanju.
I u načinu i u tajmingu.

No... tko još Harryja čita...

***

Lis'ca

Prije desetak dana - u prošli petak, točnije, u svome sam vlastitom dvorištu ugledala lisicu.
Hahaaa... nikada ranije ju nisam vidjela uživo, i onda osvane u mom dvorištu :))
I to čak dvaput. Pobjegla je s točke s koje inače bježe sve beštije koje nekako dođu do mene. S te iste točke je bježao svojevremeno i Zlajo, sve dok se nije na moj poziv okrenuo jednom, pa drugi put... a onda i ostao.
Pametan.
Htjela sam ja i lisicu zvati, ali nisam znala kako se to radi :I
Lija je odskakutala u dva, tri skoka, ali se nakon nekoliko sat ponovno vratila pa opet preda mnom pobjegla.
Zapravo, ne znam je li lisica ili lisac... možda prije ovo drugo jer ono što sam ja uspjela vidjeti nije bila nekakva tanka, izgladnjela životinja nego fini, veliki primjerak beštije s raskošnim kitnjastim repom, a i ostatak tijela (dijela kojeg sam vidjela) je bio prekriven jednako raskošnom crvenom i smeđom dlakom.
Kakogod, beštija je ponovno pobjegla, a ja i dalje nisam znala kako bih ju pozvala pa sam i odustala od te ideje. Ne znam što je radila u mom dvorištu. U njemu nema nikakve hrane... nema ni peradi, nikoga osim mačaka, a zbog njih sam onda i odlučila poduzeti neke mjere zaštite. Tj. odlučila sam popraviti stražnja, velika vrata koja još od ljeta stoje otvorena jer su se opustile donje šarke. To je bilo u vrijeme kad sam napisala kako da još uvijek nisam za nekakav ozbiljniji posao... ali posao te ne pita, nego alat u ruke i šarafi...:I
Je, da ne bi niškorist bila...

Nu, željezarije ostalo u džepu.

Čitala sam da bi lisicu trebalo prijaviti kada se pojavi u naselju.
Nisam.
Meni nije napravila nikakvu štetu, no obzirom da nimalo nije djelovala izgladnjelo, moguće je da je štete napravila negdje drugdje, pa posljedično i prijavu pokupila.
Mene je samo razveselila pojavljivanjem.
U ta dva navrata... al' to bi bilo i dovoljno :))
Zamandalila ja vrata.

***

In Da Mood...

Včasih

modrinaneba.blog.hr

Včasih so mi določeni ljudje,
situacije ali stvari
preprosto nekaj najboljšega,
kar se mi je zgodilo
in se mi dogaja

Blog živi...

nachtfresser.blog.hr

Novi post na Bloggeru: Blogerska lista blogerice Levant, osobno sjećanje na prije 16 godina preminulu kolegicu i njen još "živi "blog.

PITANJE ZA UNUTARNJI DIJALOG

odazivotu.blog.hr

ŠTO TI JE BITNIJE,

KAKO IZGLEDAŠ
ILI
KAKO SE OSJEĆAŠ?

Pizza

litterula.blog.hr

Jučer sam bila u gradu da napokon podnesem zahtjev za penziju pa sam se, iako je povremeno sipila kišica, malo prošetala po prvoj i drugoj ulici.
A kad sam već bila na šetnici morala sam snimiti i nekoliko fotkica.
Najprije sam snimila našega slikara.

On je uvijek govorio: Dok hodam, slikam...

Na klupi u parku pokraj kafića sjedi naš poznati književnik.

Nisam mogla odoljeti pa sam ponovo snimila i Biokovo.

Budući da sam ostala u gradu poprilično dugo morala sam nešto i pojest. Ne volim jesti na ulici ni u hodu pa sam sjela za stol na rivi i pojela malu pizzu. Nije baš bila fina, tijesto je bilo pretanko, rubovi sprženi, nije bilo crnih maslina, konobarica je bila loše volje, smetala mi je preglasna glazba pa sam na brzinu to pojela i krenula dalje.
A dok sam se šetala prisjetila sam se našeg izleta u Firencu kad nas je naša profesorica geografije odvela da vidimo taj divan grad, grad muzej, jedan od najljepših gradova na svijetu s mnoštvom očuvanih kulturnopovijesnih spomenika koji je 1982. godine uvršten na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.
Nakon što smo razgledali grad, slavnu katedralu i galeriju, morali smo potražiti nešto i za jelo. Zna se da jako ogladniš dok razgledavaš slavne crkve i galerije. Pa smo tako u blizini Cattedrale di Santa Maria del Fiore pronašli piceriju s otvorenim izlogom i pultom punim divnih komada pizze. Bili su narezani na pravokutne šnite, a ne na trokute, tijesto je bilo debelo oko 1 cm, a ne tak tanko kak naši kuhari u picerijama danas razvlače. Umaka od paradajza je bilo malo, a nadjevi su bili tak fini i raznovrsni da je bilo jako teško odabrati što ćemo jesti. Uglavnom, to su bile najfinije šnite pizze koje sam ja ikad jela, a njihov izvrstan okus zauvijek je ostao zabilježen u mojim skladištima pamćenja.
A na internetu čitam da su „2023. godine arheolozi u Pompejima otkrili fresku koja prikazuje jelo nalik na pizzu među ostalim prehrambenim namirnicama na srebrnom pladnju. Talijanski ministar kulture zaključio je kako to predstavlja dalekog pretka suvremene pizze.
Pojam pizza prvi je put zabilježen 997. godine u latinskom rukopisu iz grada Gaete na jugu Italije, u Laciju, na granici s Kampanijom, a suvremena pizza razvila se iz sličnih jela od ravnog kruha u Napulju tijekom 18. ili ranog 19. stoljeća. Prije toga, kruh se često nadopunjavao sastojcima poput češnjaka, soli, masti i sira. Nije posve jasno kada su se rajčice prvi put počele koristiti kao sastojak – postoje brojna i proturječna tumačenja – no svakako to nije moglo biti prije 16. stoljeća i kolumbijske razmjene hrane između Europe i Sjeverne Amerike.
Pizza se u Italiji prodavala na otvorenim štandovima i u pekarama specijaliziranim za pizzu sve do oko 1830. godine, kada su napuljske pizzerije počele uvoditi stanze – prostorije sa stolovima gdje su gosti mogli konzumirati pizzu na licu mjesta.“

foto:internet

A sad kad sam saznala nešto o jednom od najpopularnijih jela na svijetu mogu je pokušati pripremiti kak treba i kod kuće. U svojih 67 godina nisam naime baš često pekla pizzu u svojoj pećnici, najčešće sam jela pizze koje su mi dostavljali momci iz picerija. Nisu mi bile baš fine, al poslužile su za ručak kad nisam imala vremena skuhati neko pravo domaće jelo.
No sad ću se potruditi zamijesti pravo domaće tijesto i nastojati ispeći nafiniju moguću pizzu koja će biti najsličnija onoj koju sam prije mnogo godina jela u prelijepoj Firenci.

Carnival Run

mcind.blog.hr

Predzadnja utrka Zimske lige Kvarnera „Igor Malešević“ održana je na riječkom lukobranu Mololongo u kojom sam i ja nekad učestvovao kao i u drugim utrkama, pogotovo u Kastvu i Kostreni a i pomagao sam u organizaciji (treba nositi stolove, startne brojeve, voće a i nekad biti na okretištu gdje se zapisuju startni brojevi). Igor je bio začetnik ove lige gdje se dobivalo medalje i po hendikepu, tj. broju godina i tako sam i ja pokoji put dobio, čak i na kros utrci od Kastva do mjesta Breza i nazad ( 14 km.) i tu sam za nagradu dobio kotizaciju za Riječki polumaraton koji je tada išao od Lovrana preko Torpeda i 3. Maja do centra Rijeke. Igor je bio svestrani sportaš i trener ali ga je nagla bolest uzela i ova Zimsla liga se već 7 g. zove po njemu.

Ovako piše na int. stranici grada Rijeke:
-Na riječkom Molo Longu održana je Torpedo Carnival Run, najveća karnevalska utrka u Hrvatskoj i posebno karnevalsko kolo Zimske lige Kvarnera „Igor Malešević“, okupivši 199 sudionika i donijevši spoj sporta, zabave i karnevalskog duha u srce Rijeke. Start utrke označila je gradonačelnica Iva Rinčić.
-U konkurenciji muškaraca pobijedio je Tjaž Dolgan (AK Pivka) s vremenom 16:38, na 3. mjesto popeo se njegov otac Boštjan Dolgan (AK Pivka), a između njih, na 2. mjestu, bio ih je Rivalov junior Andrija Žic (TK Rival) istrčavši svoj osobni rekord. Kod žena slavila opet Rivalova Aurora Valinčić (TK Rival) ispred Marine Juranić (AK Kvarner) i Urške Korent (AK Pivka).

Na startu utrke bili su i kraljica karnevala i meštar Sandi koji još drže ključeve grada a osim trkača koji su htjeli biti među prvima većina je došla sa originalnim maskama jer su se nagrade dobivale . i za maske. Nisam bio među najmaštovitim niti najbržima ali da sam se zainatio mogao sam dobiti nagradu za najsporijeg koju je dobio jedan stariji trkač (stariji od mene) s kojim sam i trčao na Zimskim ligama, bio je jedno vrijeme i na blogu a Igor je kao @Melez bio skoro od početna na blog.hr. sa prikazima Zimske lige. I bloger Miško je prije bio na ovoj utrci ali sad je nešto boležljiv, možda navratim do njega.

Trči se uz more i brodove.

Ovdje ne znam tko koga nosi.

Trči se sa srcem.

Evo nas na cilju.

I odbjegle nevjeste su se vratile

Proglašenje pobjednika. Zanimljivo i sin i otac na postolju.

Na ovoj utrci bilo je zanimljivo vidjeti i maskirane trkače, ovo su prema izboru tri najbolje u dječjoj kategoriji.

Tri najbolje maskiranih u seniorskoj utrci. Ptica trkačica mi je oriđiđi.

Eto može i ovakva vesela utrka..

Nagrade i za maskirane grupe trkača.

Križaljkica 'talijanka' 8x7 sa 4 crna polja.
Vodoravno
1. Čest ljetni vjetar koji puše s mora prema kopnu, vole ga jedriličari. 2. Na Kvarneru naziv za gostionicu. 3. Hrv. putopisac i pustolov Davor, došao pješke sa obale Antarktike do Južnog pola. 4. Kratica za čvor. // Iranski nomadski narod sarmatskoga podrijetla. 5. Žitelj mjesta Ike kraj Opatije. // SI jedinica za električnu vodljivost (oznaka). 6. Ćiril od milja, Ćiro. // Organ njuha. 7. ... i piće. // Vrst bezrepog vodozemca.

Okomito
1. Ukrasi i suveniri kvarnerskog kraja, obavezno takve maske i na Riječkom karnevalu. 2. Mali ašov. lopatica. 3. Eu. telefon. sustav. // Najveće papige. 4. Pali anđeo, sotona, šejtan. 5. Gnjili, pokvareni. // Zadnje slovo u abecedi. 6. Poznata pjevačica sa Barbadosa. 7. Uglednik u osmanskom carstvu. // Velika sibirska rijeka. 8. Žen. ime (rukometašica Kalaus)

Za vrijeme poklada idu i pokladnice.

Nije ni kuhano črno bilo za bacit.

KRMENADLI PROŠLOSTI 5

huc.blog.hr

Prošlo je prilično vremena prije nego što je itko primijetio da se nešto uopće događa.

– Rupe! Sve rupa do rupe! Eto, to je to! – rekao je gradonačelnik Milan. – I nitko ništa nije vidio!
Gdje su dosad oni „stručnjaci“ sa svojim papirima i procjenama? Spavaju! Temelji – loši! Gradnja – loša! Ne treba ti fakultet da to vidiš!
I što sada? Ne brinite! Ovo je, iskreno, jednostavnije nego popraviti bicikl. Preuzimam odgovornost i garantiram vam da će biti riješeno u najkraćem mogućem roku. Idemo delati! Za Šipson! Za naše građane!

Tako je govorio gradonačelnik Milan.
I svi su se složili.
Od birokrata do vrhunskih stručnjaka.
Čak i glavni, vječito mrgudan, arhitekt grada, visoki i suhonjavi inženjer Crni u svojoj besprijekornoj crnoj Dolce & Gabbana dolčevitiki, koja ga je činila elegantnim put sjenke u podne.
„Bit će da je u tome stvar,“ promrmljao je, sretan što ne mora razmišljati i vratio se svom unutarnjem krajoliku, gdje je bijela kao duh, Marilyn Monroe čučala u pustinji Doline smrti, dok se pred njom u oblaku prašine propinjao divlji znojni crni mustang s spolovilom u erekciji.

Uistinu, Šipson je bio građen u doba kada građevni materijali nisu bili ni blizu današnjim standardima, kada se o nanotehnologiji još nije govorilo kao o spasonosnom ljepilu civilizacije. Tadašnji beton nije imao nikakvu unutarnju logiku samoodržanja: u njemu nisu postojale armije mikroskopskih vlakana i pametnih čestica koje prepoznaju pukotinu prije nego što se ona uopće pojavi. Nije bilo nano-veziva koje se aktivira pretjeranom vlagom, ni grafenskih mreža koje raspoređuju naprezanje poput živčanog sustava vrlo složenog organizma. Kamen je bio samo kamen, mrtav i glup, bez pamćenja i bez volje da potraje. Strojevi nisu vođeni algoritmom nanosili slojeve betona, keramike ili kompozita; laseri nisu precizno rezali mramor, u kvarcit i bazalt gravirali nemoguće super-detaljne geometrijske uzorke. U to doba, sve pomenuto bilo je znanstvena fantastika za pijane futuriste koji u ponoć psuju ovaj svijet i potom sanjaju električne ovce pametnije od ljudi. Gradilo se grubo, sporo: s čekićem, libelom i molitvom, bez iluzije da će materijal ikada znati više od onoga što mu čovjek nasilno utisne.

Stoga nije bilo nikakvo čudo što je vječni-grad počeo propadati. Ne dramatično, ne odjednom – nego polako, kao tijelo čije kosti gube gustoću. Šipson se nije rušio; on se raspadao, gubio je oblik i smisao, poput pogrbljene starice koja još uvijek hoda, ali više ne zna zašto.

Gradonačelnik je odmah predložio rješenje. Genijalno u svojoj jednostavnosti. Na svoj karakterističan, rudimentarni način izdao je direktivu:
– Ajmo to zatrpavati! Vidi na što grad liči! Ima da je gotovo za mjesec dana i neću da mi zbog toga ni furgut nestane iz proračuna. Jel jasno?
– Ali… – piskutavo se, sopranom koji je jedva probijao prostoriju, pokušao pobuniti Jozo, njegova desna ruka (premda je gradonačelnik bio ljevak, ali ruka je u politici uvijek – ruka – spremna odraditi posao, ako znate što mislim). Pokušao je objasniti da je zadržavanje proračunskog salda uz takav pothvat jednostavno nemoguće, da ni najbolji čarobnjak javnih financija ne može izvesti takvu čiri-biri-bariju.
– Nema ali – presjekao je Milan u startu. – Riješi. Inače – jaja u procep.

Njegov gromki, samodopadni smijeh odzvanjao je akustičnim ružičastim, crvenim i tamnim mramornim hodnicima gradskog poglavarstva kao zlokobna prijetnja.
Jozo se naježio i progutao knedlu od sira. Ne zbog straha za vlastita jajašca – njih ionako nije imao zahvaljujući poduzetnosti svoje majke, koja je u njemu još u djetinjstvu vidjela budućeg opernog pjevača – nego zbog stolca!

Jer taj stolac…

Taj je stolac bio čudesan spoj ergonomije i tehnologije. Unikatan, presvučen mekom, crnom kožom vogonske svinje, s naslonom koji se prilagođavao u osam smjerova. U naslon je bio ugrađen masažni sustav sposoban kirurški precizno detektirati akupunkturne točke duž kralježnice. Uz optimalan kut i pritisak, stolac je izvodio majstorsku akupresuru, dok je poseban program stimulacije vagus živca u sekundi bacao tijelo u stanje dubokog Zena. Naravno bila je tu i klasična tro-programska masaža leđa, razbijanje kvržica laktata uz diskretno grijanje naslona i ambijentalnu 3d muziku koja je dopirala od tko zna kuda. Sve u svemu, stolac koji te grli, grije i šapće: sve je u redu, volim te!

Biti degradiran, premješten ili – ne daj bože – otpušten značilo je zauvijek ostati bez tog stolca. A za Jozu je to bila najgora moguća kazna. Gradonačelnik je to znao. I igrao je prljavo.

Stoga je Jozo, mudrica domišljata, brže-bolje pokrenuo akciju pod imenom Zalog za Šipson, sa sloganom: Recite NE rupama!

Mediji su bili instruirani da pumpaju agresivnu kampanju. Sve je mirisalo na stare propagandne obrasce: domoljublje bez sadržaja, zajedništvo bez odgovornosti, parole koje ništa ne znače, ali zvuče odlučno. Plakati, jinglovi, patetični spotovi s uplakanim bakicama i djecom koja drže poluraspadnutu maketu Katedrale i druge spomenike kulture poput svetačkih zaštitnika gradova.
Izdane su i posebne gradske vjerodajnice, kolekcionarski primjerci, kao i čuveni šipsonski zrak u konzervi, koji se izvozio kao ekskluzivni dar u druge dijelove galaksije.

Na kraju su organizirane i dragovoljne radne akcije.
Svakih pet minuta gradonačelnik na televiziji, u maniri Uncle Sama, upirao prst u kameru i pozivao građane da se pridruže zajedničkoj stvari.
Vrtićka djeca su pjevala i plesala, držeći se za ruke:

Volon-ter, volon-ter,
to ne more biti svak,
za to trebaš biti jak,
jak duhom
da bi grad ogrno novim ruhom.

U offu, erotični ženski glas šaptao je: Pravo. Dužnost. Čast.
Zatim bi uslijedio rezolutni glas gradonačelnika:
Za-kop, za-kop, za-kop – neka to bude i vaša parola.

Smijenio ministra

andrea-bosak.blog.hr

Sve mi nešto danas misli rade 100 na sat
Umjesto Piletica postavio kirurga za ministra socijalne skrbi pa meni munjenoj treba objasniti kako liječnik može biti ministar tog resora koji je ubiti pravni sektor a ne medicinski

Mjenja ministre "kao iznošene čarape", a ubiti on, da on snosi najveću odgovornost za sve što se događa u bilo kojem ministarstvu.

Narodni genij

penetenziagite.blog.hr

Jednom davno - još je živ bio govorni šou Zrinke Ogreste na Prvom programu državne televizije - gostovao je u emisiji jedan od vodećih političara, intelektualaca, profesor sociologije i filozofije. I tako, pričaju njih dvoje, pa on veli kako je - budući da je živio u gradu koji je pedesetak kilometara udaljen od fakulteta - često na predavanja znao odlaziti autostopom. Obzirom na njegovu dob, očito je kako se radilo o sedamdesetim ili najkasnije osamdesetim godinama prošlog stoljeća; no - možda nije posve pogrešan osjećaj kako se niti do danas baš ništa nije promijenilo.

I tako, jednog ranog jutra zaustavi se na podugnut palac nekakav vozač kamiona, on upadne u kabinu - i krenu njih dvojica u toplom vozilu prema metropoli; nižu se kilometri; pričaju mnogo i otvoreno, pa se već negdje prije ulaza u grad gotovo sprijatelje, a onda odjednom vozač postavi budućem saborskom zastupniku , kako će se pokazati, kobno pitanje:

- A reci, klinac, što studiraš?

Mislio je čovo valjda, bit će nešto jednog dana od maloga; nekakva korisna stvar; inženjer, pravnik, ekonomist, doktor; postat će gospodin čovjek i raditi u toplom, u uredu, a drugi će ga slušati i poštovati, kako je i red.

No, mali nepromišljeno procijedi kroz usta:

- Sociologiju i filozofiju!

- Šta veliš, filozofiju, jel? - odvrati šofer. - E gledaj, onda ćeš morati van. Neću ja filozofe voziti džabe, a ti u životu vidi isplati li ti se to ili ne.... Da filozofiju studira, a džabe bi se vozikao, je li?

I tako čovjek odjednom od dobronamjerne ljudine postane strog i bijesan, pa zaustavi onu čeličnu grdosiju sa strane, a mladac iskoči van i nastavi na fakultet pješice.

Ni Zrinka ni sugovornik nisu na to više baš ništa kazali, tek se kiselo osmjehnuše i odšutješe skupa nekoliko časaka, pa onda emisija krene o nekoj drugoj temi.

Poklanjam jutra drugima

onaodprije.blog.hr

pjesme se pišu noću kad je tišina mračna
i nebo bez mjesečine : onaj koji piše ne treba gledati u mjesec
jer mjesec je lascivan i voli golotinju

postoje sretni ljudi jutra koji očima vole nebo
kakvogod samo neka je prostranstvo
da pogledom mogu uloviti boje pa i ne bile sunčane
šumovi ulice, zvukovi pražnjenja smetlarskih kanti
nečiji užurbani koraci stubištem sve je dio buđenja pa i ptica
slučajnica ako zaleprša ostavlja dojam da kljunom nosi riječi
još nenapisane pjesme i tako jutro poklanja detalje pretvorene u riječi
da si živ
da dišeš i promatraš promicanje jutra
da nisi ni Borges, ni SAE ,ni Baudelaire već netko drugi kojemu je neka Poludjela ptica
ispustila iz kljuna svežanj novih riječi
.-.-.-.-.-.-.-.-,-
meni se događa da zanemarim jutra koja poklanjam drugima
a sebe ogrnem mrakom , tišinom
- poklanjam se svojoj samoći -

Metamorfoza

bubuleja.blog.hr

Pretvaram se u veliku, sporu i debelu gusjenicu.
Nisam više korisna društvu, a i prijatelja je sve manje.
Kad ljudi više nemaju interesa od tebe, onda se samo maknu, nestanu bez traga ili te odbace ka' staru krpu.
Neću dopustiti da završim kao Kafkin kukac, moj preobražaj će biti u leptira. Bit ću Dalmatinski okoš- endemska vrsta, rijetka, ali originalna.
Makar na kratko, vratit ću se i zasjati zlatnim sjajem.
Ne pristajem na kraj koji ti ljudi odrede.
Imam još puno toga za reći,vidjeti i čuti.
Vratit ću se u igru, a do tad ću još malo gmizati po kući.
Sad je tako, ali bit će sve dobro.
Bit će bolje.

320

Tako to

agava505.blog.hr

... što vidim....ne vidim

što čujem ...ne čujem

a vidim i čujem

tonu čuda svakojakoga

dobrih postova

sjajnih fotografija, ilustracija

blogerske teme raznolike

bogatu naslovnicu

fotoizlog izložbu

i ono čudo u kutu anketu...

sve to v o l i m

ali ne volim i ne volim

kada...o tome nekom drugom prilikom

eto ubi me, danas ne mogu reći...e tako to...

*** samo da vas pitam

pripremate li se vi
za Valentinovo
imate li namjeru zaljubiti se
ili samo zabušavate...

kao što se iz priloženog vidi,
ja ne zabušavam
do Valentinova možda stignem i ja,
trčim, možda ću se stići zaljubiti...
ako ne stignem, sigurna sam da ću
na fizikalnu terapiju stići....

Modro

stella.blog.hr

Modro

More
u tvojim očima
nemirno
nestašno
nežno
divlje.

Morem ti duša
od malena
kao moja
modra.

Dugo tvoja barka
drugim morem
plovi,
a moja u luci
nasukana
osta.

(Ljubav plime i oseke 2021)

Življenje gre naprej

modrinaneba.blog.hr

Čeprav se solze posušijo žalost ostaja.
Pravijo, da se kolo sreče okreče.
Danes sem na vrsti jaz, jutri ti.
Vseeno priznam, da je življenje lepo.
Vidim svetlo tudi ko se zmrači,
ostajam sama sebi sonce

Čašicu više hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Kod Vas je, gospodine, uzrok svih problema alkohol!
- Hvala Vam, doktore, jedino Vi ne
svaljujete svu krivicu na mene!

Žena ga ostavila zbog alkohola.
On ostavio alkohol jer nema više razloga da pije.

Napijem se ja sinoć i kažem sebi:
- E više nećeš piti!
Jutros se probudim i razmišljam:
- Pa neće meni pijan čovjek govoriti šta treba da radim!

Naučnici su potvrdili da je popiti čašicu rakije
ujutro ne samo zdravo nego i malo!

Mujo sjedi u kafiću, zove ga Fata i zadere se:
- Rekla sam 2 piva i do 11 kući!
A Mujo odgovara:
- A ja mislio 11 piva i do 2 kući.

Pita mali Ivica tatu:
- "Tata, što je to pijanac?"
- "Sine... Vidiš li one dvije gredice na ogradi?
Eto, pijancu se čini da su tamo 4 gredice."
- "Ali tata, ja vidim samo jednu gredicu."

Zaljubljeni par sjedi na trosjedu:
- O čemu razmišljaš? - pita on
- O istom o čemu i ti - odgovara ona.
- Odlično. Onda natoči i meni, ali bez pjene.