novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

27

sub

02/21

Miljokazi od nebitnog ka bitnom

ne-bitno.blog.hr

Pišem, pišem… Ni prvi ni zadnji put, ali obećavam da neću zgužvati papir.
Prevedeno na današnji jezik: neću aktivirati Delete. Daleko od toga da neću prepraviti ono što zaslužuje prepravljanje, ali zapisati pa obrisati – i tako više puta – nije znak krize kreativnosti, nego nesigurnosti. I autocenzure. I straha od toga što će čitatelji pomisliti i reći. A to se ne radi, barem ne ja, barem ne sada, kada sam prošla onaj level na kojem se misli „Što će ljudi reći?“
Blaženi vi koji niste nikada tako razmišljali. Nadam se da znate koliko ste si stresa prištedjeli.
Ta glupa rečenica „Što će…?“ nam je usađena, a da ju nismo niti htjeli niti tražili. Zato je se treba riješiti onog trenutka kada postanemo svjesni njezine glupavosti. Briši! Bježi! Marš!

To je prvi korak ka razgraničavanju (ne)bitnog. Postupak je jako jednostavan, ali tek kad sazrimo za njega. Prije ne. Prije toga je neizmjerno težak odnosno nemoguć, jer nemamo alate za razgraničavanje. Bauljamo od miljokaza do miljokaza radeći ono što je netko jednom davno napravio pa su potom prihvatili mnogi i ostavili nama.

Neću ići tako daleko i tvrditi da je svaki od miljokaza nebitan. Naprotiv, oni koji su nam bitni, dragocjeni su nam. Jedino se nadam da smo ih osvojili sa slašću i zadovoljstvom. Oni nam nisu problem, problematični su oni prema kojima smo hodali, a nisu bili naši, nego jednostavno određeni inercijom i programirani.
I tako, jednoga dana kada sakupimo dovoljnu kilometražu (ili miljažu), malčice predahnemo i napravimo manju ili veću inventuru. Tek tada shvatimo da smo se možda previše zalijetali u smjerovima koji doista nisu bitni. Nervirali smo se zbog ciljeva ili ljudi koji to ne zaslužuju. Barem ne od nas.

To je ono što je poznato pod različitim imenima: podvlačenje crte, preslagivanje prioriteta, reprogramiranje … nastavite niz po želji.
Ova životna točka ne mora značiti jedan generalni „baš me briga“ koncept. Ona je suptilni koncept istoga imena. Postoji bitna razlika: kod generalnog ste osoba koja ništa ne zna i ništa nije naučila i koja gazi bez razlike, a kod suptilnog birate svoje bitke i svoje oružje.
Nekima od nas nije bilo lako doći do te točke. Stajala nas je mentalnih, fizičkih i emocionalnih žrtava. Zato ju trebamo čuvati i njegovati kao zjenicu oka. Osim toga, trebamo ju vremenom pomicati dalje unaprijed. Nitko ne zaslužuje ostati na istoj točki, bila ona i jako napredna. Uvijek se može dalje.
Postoji još jedna prelijepa stvar u sazrijevanju koje se događa nakon većine prijeđenih miljokaza: odjednom izroni ono staro dijete u nama. Onaj njegov dio koji je značio znatiželju, sjaj u očima kada uživaš u sitnim/bitnim stvarima, ponovni povratak nekim razbibrigama koje smo radili kao djeca. Iste te razbibrige sada možemo gledati i prakticirati drugim očima, uz odmak i svijest o njihovoj ljepoti.

Da ne bude zabune, ne radi se o igranju skrivača, školice i sličnome. Kod mene je to uživanje u glazbi, u bilo kojoj vrsti vizualne umjetnosti, prirodi i toplom razgovoru s dragim osobama. Biti dijete ne mora uvijek značiti kontekst nezrelosti i potrebe za lomljenjem tog djeteta kako bi se ono odgojilo u skladu sa sustavima koji nas okružuju. Biti dijete je jedna časna titula jer u sebi krije klicu onoga što se zove biti nepatvoreno ljudsko biće. Zato iznimno uživam u tome što sam se vratila djetetu u sebi.
Mislim, točnije, znam da će mi pomoći u godinama koje nailaze.


26

pet

02/21

Nebo

naelektrisaniguster.blog.hr

Igra je postavljena kako je postavljena. Nema koristi preispitivat njena pravila. Ili ima? Ili je to baš užitak, da u svom komforu razmišljaš o svoj njenoj ljepoti i brutalnosti... O konstantnoj dinamici. Vrime mirimo od jedne proizvojno odabrane točke u prošlosti do neke proizvojno odabrane točke u budućnosti. U suštini, niko ne zna šta je vrime. Kako vrime iđe, postajemo osjetljiviji za svu šarolikost ljudskog iskustva. To je nekad i bolno. Prije, ko je bija dovoljno izdržljiv za živit, živija je, ko je bija previše nemoćan, umira je. Danas ljude držimo prikovane za krevet decenijama, često i u bolovima... Da dozvolimo eutanaziju? Ako se mene pita, definitivno da. Da li bi se ja želija eutanazirat? Sad za sad ne. Al kad bi završija u nekoj, boga pitaj kakvoj situaciji, možda i bi želija. Što je baš život kakav znamo postavljen takav kakav jest? Što osjećamo strah, što postoji bol, fizička i psihička, što to MORA bit tako? Možda bez toga ne bi mogli se istinski osjećat živima. Ali opet što bez toga ne bi mogli se osjećat živima? Što nam je spoznaja boli potribna da spoznamo sriću? I je li to uopće srića, ili samo euforija? Srića je nešto što bi tribalo bit dublje, trajnije, nešto što neće zavisit o trenutnom raspoloženju, nešto što će bit kao naš kamen temeljac. Srića bi tribala bit Ljubav. A iz mog iskustva, u najdubljoj Ljubavi, osjeti se doza te boli... Boli života, neminovne i neizbježne. I znaš šta? Neka je... Lipa je. Ne da je lipa, nego je prekrasna. Do ovakvih me razmišljanja uglavnom dovede ova pjesma:

blogerska kava, finale

donabellina.blog.hr




Stara teta je izabrala najlipji grad, najsunčanije vrime i najbolju ekipu koja se mogla
nać na Ovčicama u sunčanom popodnevu četvrtka uz kafić s kavom "to go"
A na suncu svita ka usrid lita, dječice, onih koji su se okupali dok su blogeri stizali

šest šesnih dama i dva sjajna muškića : jednoga sam znala od prije, a drugome nije tribalo predstavljanje : on, naime nosi kapu na frontin i svoj nik na njoj....

Bila sam pegulasta u četvrtak jer u zgradi nije bilo 20 sati struje, a to znači ni kuvanja što je za priču nebitno dok postoje sendviči, ali je bitno, što sam se sa šterikom spremala u banju , što je šterika bila u lavandinu i što je nemoguća misija pinku se piturat za ove koji me čekaju....Mobitel je zvonio doli, ja trčala po skalinama gori doli i ostavila ga na poklopcu zahodske školjke......

Intanto, našli smo se, ali sliku ni jednu nemam ali znam ko ima i čekam da mi je pošalje
Danas, u petak, StaraTeta cili dan po Omišu, do Radmanovih mlinica, do Fortice , sutra do Kliške tvrdjave - sve u dva i po dana, nemrešbilivit ako si normalno čeljade s koliko ljepote će napunit svoju dušu.

@Djeva bajna je bila prva izvjestiteljica, @ona što pije kavu bez mlika druga, i ja, bez mobitela evo zadnja......
Akonto slike, evo jedne od tog dana snimane ujutro da barem znate o kojem se gradu radi ..........dovidova do sljedeće kave , moje dame i dva vrla gospodina

Prve ljubavne riječi...

sakurra.blog.hr

Vidi, zar nije ova ljubav dječja
slatka kao najzrelija trešnja?



Tko li može samo znati
što će im ovaj život dati?



Možda će ostati skupa
sve do kraja životnog puta.



A možda, kad će odrasti,
na sitne djeliće sve se raspasti.



Nema veze, bitno da se pamte
prve ljubavne riječi - Volim te!

Ne bu mi više nigdo komandijeral!

litterula.blog.hr


Dobre jutree, gospođa Klaraa! Gde stee? Niste valjda na dvorišču, zima je! Aa, tu ste, ideme f kuhnju da vidim kaj bum denes dijelala. E je trijeba posteljinu presleči? Ili bi oprala štijenge denes? Dobre, ideme po redu.
A kak ste vi? Jel vam se i denes vrti? A, dobre, dobre, glavne da ste vi zdravi.
A jaa? Kak sem ja? I ja sem dobre, same me male sinusi pečeju pak sem si denes kapu dijela na glavu. H jutre je bile zima. Da vam napravim kapučino? Ajde, pa onda idem čistit. A ja? Ja neču. Za fruštuk sem si spekla dva jajca i spila veliku šalicu kave i te mi je dosta za cijeli dan.
Jooj, da znate kak sem se ščera z prijateljicom iz škole spominala prek mobitela. Brbljale sme skore dvije vure. Kak ne bi kad se nemreme zestati užive!!?? Vrag ti stvoril tu koronu! Kak nas je zanital jeden običan virus! Pitam ja nju, moju prijateljicu, kak je - nisem ju več jake duge vidla – da čujem ke dijela, š čim se zabavlja zdej gda je f penzije. A tak, tak, veli ona, mogle bi i bolše biti. Pa veli da joj je muž došel male doma - on još nije f penziji, mora delati još tri godine. Zdej dijela f Zagrebu pa tam stanuje kod vujčeka, on ima hižu f Dubravi. Te mu je blizu posla, pa mu je zgodneše tam biti neg iti saku večer doma pa hjutre nazaj f Zagreb. A gda dojde doma, tak otprilike saka tri tjedne, same zanovijeta i prigovara, nič mu više ne paše kaj god ona skuha. Stalne se neke zmišljava. On bi ove, on bi one, on bi ovak, on bi onak, oče ove, oče one, pa jel buš spekla palačinke, pa jel buš spekla bučnicu, pa ja bi makovnjaču, pa ja bi orehnjaču, pa ja bi buftle z pekmezom, pa ja bi rijezance z orehima. Pa onda ručak! Ne bi on povrće jel, on bi saki božji dan htel pohane mese. Pa kaj je tebi čovek božji, veli ona njemu, pa nemrem ja saki dan šnicle ili čučeke pohati. Pa nisem ti ja onaj, kak se one veli, makdanalds, ne, makdonalds. Gda se vrneš f Zagreb onda jedi pohance ak očeš i tri put na dan.
A ona vam se otkad joj muž dijela f Zagrebu več tak lijepe nafčila sama živeti; prejde si saki dan na bazen f toplice male plivat, pa onda f park na šetnju, pa na vrt kad je dobre volje male plijevit i okopavat, onda si nabere male povrča za obed i skuha si čušpajzek, opere suđe pa si leži i čita. Popoldan si popije kavicu i pojede jabuku, navečer jogurt i gotove. Kakve palačinke, kakva bučnica, kakve gibanice, kakvi buftli, kakvi rijezanci, kakvi pohanci, veli ona, nemrem ti ja više po cijele dane nekoga vraga nakuhavati i napecavati. I ne bu mi više nigdo komandijeral, daj ove, daj one, daj ovak, daj onak!
Praf imaš, velim ja, kak je dosaden, nek si sam poha!! Zate sem se ja i rastala, tak da mogu delati kaj ja hoču i nigdo mi više nemre komandijerati.
Jeste popili kapučino? Da operem šalicu. I idemo zdej na posel, dosta brbljanja!!

Ka dva svita

star-rose-bloger.blog.hr

Proljeće ima nadu
Ima boju, ne gubi
snagu u zraku tu
neodoljivu baladu.

Grije, cvijet i vrt
mirisom dana bez
cvijeta nema smijeha
kao ruža rascvjetana.

Pustim srce da govori
mene proljeće, ljeto ludo
voli. Kad se oduvijek s
njima slažem, izgaram
svijetlo iznutra stvaram.

Ima li bolje proljeće nosim
ljetom se ponosim. Tko sam
ja da tu išta kosim. Udišem i
znam da sam baš tu gdje
pripadam.

Budi me kao iz sna jer ljetna
je prilika biti dio mora, ogromna
kap svijeta ta divna pjena meka,
tvoja silueta.:))

Dva topla svijeta... proljeća i ljeta

Proljetno


Ljetna



Najveća želja

kratkepricekata.blog.hr



Posebna je mirnoća ranog ljetnog jutra. Mjesto uglavnom spava, osim ptica i onih stanovnika koji su odavno izgubili bitku s nesanicom. Teta Mira već odrađuje prvo metenje tog dana. Laganim pokretima prolazi metlom kamenu uličicu između njenih vrata i stražnjeg ulaza u crkvu. Ja ne vidim da se ima što mesti, ali teta Mira miče svaku vidljivu i nevidljivu mrvu prašine. Pozdravlja me srdačnim osmijehom. Po završetku metenja uzet zelenu kantu i zaliti pelargonije u pitarima.
Pri kraju ulice otvorena su vrata stana tete Marice. Dopire miris pohanog kruha i kave.
Barba Pepi sjedi na tronošcu ispred vrata guli krumpir. Kore padaju na stari Novi list.
Na prozoru konobe sjedi mačak poluotvorenih očiju. Pored njega vazica ciklama.

Teta Roža poteže žicu tiramola i vješa odjeću. Mornarka, radne hlače njenog muža i tri para njenih gaća. Velike su. Zbog njih se ponekad u drugim mjestima poteže pitanje sušenja robe na otvorenom. U ovom mjestu takve majmunarije u startu su odrezane. Koliko stranaca je kući donijelo svoje nasmiješene fotografije koje u pozadini imaju gaće tete Rože.

Malo iza devet sati mjesto su napustili oni rijetki mlađi koji su zaposleni. Kreće Tužibaba na Radio Rijeci. Glas Roberta Ferlina dopire iz svake kuće. Usudila bi se reći da je tih pola sata tjedno važnije od nedjeljne mise. Treba čuti gdje se bacilo smeće, a nije trebalo i kako je teta na šalteru policije bila bezobrazna.
Kada emisija završi stanovnici izađu na ulicu i poprilično žustro prokomentiraju najvažnije stvari.
Zatim se povlače na pripremu ručka. Miris slabojebca širi se ulicom.

Zatišje će trajati do popodneva kada se mlađi počinju vraćati s posla, a stariji odlaze u vrt, vinograd ili polje.

Predvečer ih možete vidjeti u dvije klupe u centru. Ne znam točno o čemu se priča obzirom da rijetko kada napuštaju mjesto, naprave neki pomak u dnevnom rasporedu ili dožive nešto strašno važno.

Opustjele su ulice i trg. Jedno po jedno gase se svjetla u kućama.

Miran, tih, predvidljiv život u malom mjestu. Moja najveća želja. Možda i jedina.

Večerna

modrinaneba.blog.hr

Čovek svašta preživi, čekajući da doživi...
love-post

Retardiranost mladih generacija

toco1980foto.blog.hr

Sve je više pametnih tehnologija koje očito itekako pospješuju mentalnu retardaciju i idiotizam mladih generacija, a koja se širi društvenim mrežama nezamislivom brzinom!

Primjer toga su idiotski "izazovi" na duštvenim mrežama u kojem djeca rade ili po život opasne stvari ili pak sama narušavaju svoju privatnost. Ili oboje!

Najnoviji takav "izazov", a o kojem je službenu obavijest objavila jedna zagrebačka osnovna škola, sastoji se u tome da djeca istrčavaju na cestu i "zalegnu" pred jureće automobile...!

OBAVIJEST O POTENCIJALNO OPASNOJ IGRI MEĐU UČENICIMA

Poštovani roditelji,
U razgovoru s učenicima došlo je do saznanja kako postoji nova igra koja se širi među učenicima.

Ona se sastoji od izazova da učenik legne posred ceste sve dok se automobil ne primakne blizu, a onda se brzo moraju izmaknuti. Učenici su potvrdili da među njima postoje oni koji se tako igraju!

Čini se kako je opisani izazov potekao s društvene mreže Tik Tok koju pojedini učenici koriste i aktivni su na njoj.

Molimo Vas da obratite pažnju na sadržaj koji je dostupan djeci, pogotovo kada su u pitanju opasne aktivnosti poput navedene.

Također, svakako bi trebalo ograničiti pristup društvenim mrežama i nadzirati njihove aktivnosti.

Stručna služba škole
Iz zagrebačke osnovne škole upozorili na opasni izazov s TikToka: "Dijete legne na cestu sve dok se automobil ne primakne blizu..."

Roditelji s Kajzerice su užasnuti novom 'igrom' s TikToka: 'Leći ću pred jureći auto, ti snimaj!'

Usput, da kojim slučajem netko negdje na ulici uspije snimiti tu dječurliju u takvom idiotskom pothvatu - bilo fotoaparatom, bilo mobitelom, bilo autokamerom, pa tu snimku objavi na internetu kako bi javnost vidjela što se događa i kakve idiotarije im djeca rade, zasigurno bi se birokratski aparatčici iz AZOP-a i sličnih dušebrižničkih "institucija" (poput pravobraniteljice za djecu) počeli pjeniti kao šumeće tablete i bulazniti o tome kako je veći problem (i ugrožavanje djece i njihovih "osobnih podataka") to snimanje, nego to što je snimljeno!!

Otkud sad ljubav

andriano01.blog.hr


otkud sad ljubav
na plavim žicama tvoje violine
po kojoj si noćas razlila čašu rujnog vina
otkud moje usne
na tvojim usnama
po kojima kaplje
suza iz oka mlade lastavice
otkud moji prsti
duboko u sjenici broda
gdje skrivaš svoj zlatni sedef
otkud dvije crvene ruže
među grudima tvojim
gdje si ih ubrala
u mom vrtu prepunom slasnog bilja
il pored tihe rijeke
kojoj svaka kap
završava u zjenici moga oka
otkud velika i zrela jagoda
što diše na tvom golom tijelu
otkud med među prstima tvojim
i jabuka crvena
na pragu napuštene kuće
otkud dođe konjanik mladi
s pjesmom što se u pjesmi
mojoj krije
otkuda sad ljubav
ljubavi moja

....blogerska kava....

elyca.blog.hr

- ajde dođi na Ovčice iza 3!
- radim do 3!
- a dođi kad stigneš. Tko prvi dođe hvata mjesto!

..... 15,30 na Ovčicama nigdi nikog! ....

- di si?
- evo me na skalama!
- kojim skalama? (pitam i gledam skale okolo)
- pa od banje!
- koje sad banje?
- doma sam

.... idem po kavu...zvoni mi mobitel

- ovde bloger! Ja se derem, a ti me ne čuješ
- a vidim te!

.....krenem ja prema njemu...

- znači ti si Elica
- je i past će mi gače
- molim?
- ček, padaju mi gače!
- e tu ti ja ne mogu pomoć!

.....

- a zašto si ti ovdje s njima?
- ja sam bloger!
- ti pišeš blog? Ne mogu vjerovat!
(a kažu da se godinama znaju)

.....

- a di si ti do sad? Rekla si u 3!
- rekla sam od 3 do 4!
- pa si ti došla u 4?

....

- znaš li ti ko sam ja? (kaže mi čovjek sa šeširom i pod maskom)
- nemam pojma!
- kako ne znaš? Pa piše ti!
- ma ne znam!
- dobro di ti gledaš dok ja šetam gradom sa svojim imenom na šeširu?
- tko još gleda imena na šeširu?

.....

- koja je kava moja, a koja tvoja?
- tvoja je s mlikom!
- ova je s mlikom
- i ova je s mlikom
- puhni u kavu pa ćeš vidit
- aj i ti puhni u kavu pa mi reci
- obe su s mlikom!



- pa šta ako je s mlikom. Popij je!
- tko još pije kavu s mlikom? Bljak
....

- sinoć smo nas dva dvi ure!
- šta ste radili?
- tko?
- pa vi! Rekao si "sinoć smo nas dva dvi ure"!
- pa šta smo nas dva mogli radit dvi ure?
- e to! To mi reci

...

- slabo pišeš?
- i ja slabo pišem
- ma ne znam, nisam ugasila blog ali....
- meni nije jasno kako ja napišem nešto poslije dugo vrimena, nisam ni sama pročitala, kad evo nje s komentarom!
- jer te pratim!
- pratiš me? Ženo, ni ja još ne pročitam šta sam napisala
- važno je da ja pročitam!

....

- sviđa mi se njena vešta!
- čija?
- njena!
- jel ova vešta? (pita i skine je sa sebe) evo ti je!

.....

... tako je to bilo....i trajalo je .... veselo društvo je na nogama.... svi se znaju, ali se ne prepoznaju



Bože, šta li će ljudi mislit o meni poslije ovog? Ma šta me briga! Bloger sam!
A ovaj tekst je čista poezija
(i napisan je jer znate da volim pisat o kavicama)

Svaka sličnost s pravim ljudima je namjerna

Lice moga Grada

rossovka.blog.hr

U mojem srcu, u mojim mislima lice moga Grada cijelo je i puno života. Valjda je to obrambeni mehanizam koji onemogući čovjeku da skrene sa zdrave pameti i potone u potpuno irealni svijet.

Kolike su generacije maturanata sa proslava godišnjice mature, u cik lipanjskog jutra, došle iz Štuke ili sa Pigika i čekale da se otvori Mlječni u šest ujutro, da popiju još po kavu i onda se raziđu. ( Mi smo se malo modernizirali; najuporniji su završavali u Brezju, u našoj "sigurnoj kući", da barem još malo ostanemo zajedno. ) Dok sam bila tek malena curica, više me privlačila Bonbonierra preko puta; cvebe u čokoladi, mini runolist i kiki bomboni koji su stajali u velikim staklenim posudama i prodavali se na vagu. Pa frizeraj, i odmah pored njega Duhan u kojem mi je tata toliko puta kupio najfriškiju Maja slikovnicu. Pa Šucina cvjećarna prepuna prekrasnih složenih buketa ( rekli bi Petrinjci - puketa ), lončanica i kaktusa. Još malo dalje niz ulicu dućan sa metražom i pozamanterijom, u kojem nema čega nije bilo - gumba svih veličina, boja i oblika, konaca za goblene i šivanje; tamo sam uvijek pocupkivala dok bi mama kupovala konac za heklanje ili vunu.
Kasnije me ipak više interesirala špica, Mlječni i stari hotel u kojem je vikendom bila živa svirka. Mogao si bez opasnosti da te itko skuži vrebati neku svoju tajnu simpatiju i vrludati za njom poput sjene. Šetati gore - dolje prije odlaska u kino, spustiti se prema parku na kremšnite ili limunadu kod Behadina pa se vratiti natrag vidjeti ima li kakvih promjena u sastavu na špici.
Uvijek sam voljela sjesti na terasu Mlječnog, pa i kad se promijenio naziv u Croatica meni je nekako taj naziv Mlječni ostao puno bliskiji, možda zato što me podsjeća na djetinjstvo ili zato što i moj brat koristi taj naziv. Sjedneš nad šalicu dobre kave i imaš vidik na sve strane; tko dolazi, tko prolazi i izdaleka vidiš da stiže ona ili onaj kojeg čekaš.

Sve je ovo sada prošlo svršeno vrijeme. Koliko god slike u mojem srcu i glavi bile vividne, uskoro će nestati ono tako poznato i voljeno lice mog najdražeg Grada. Jednom će izniknuti nove zgrade. Voljela bih da budu poput nekadašnjih, ovakve kakve nosim u sebi. Zbog naše djece, zbog svih Petrinjaca se nadam da će to biti vrlo brzo.
Možete li uopće pojmiti što znači imati Grad bez lica i gledati Ga uništenog, a istovremeno u srcu nositi Njegovo lice koje takvim pamtite otkad pamtite sebe?
Nikome ne bih poželjela da oćuti tako nešto. Jer boli više od ičega.

( fotke - Biram DOBRO i petrinjski e-spomenar, lice moga Grada kojeg više nema )


Stotinu vrata

taango.blog.hr

Ako za sobom morate
zatvoriti stotinu vrata
slučajno ili namjerno
barem jedna ostavite
malo odškrinuta
jer nikad se ne zna.

Izvor slike:internet

Saga o 'Sinovima Slobode'

asboinu.blog.hr

Narod Kiowa – 'glavni narod'

Narod Kiowa sebe naziva Kaigwu ili Gaigwu što u prijevodu s njihovog tanoan (dijalekt Pueblo) jezične skupine atabaskan znači 'glavni ljudi'.

Druga inačica naziva Kiowa je od riječi Arapaha koji ih nazivaju 'Koh'owu' ('narod potoka' – po Athumanunhu).

Dakle, obije riječi (Kaigwu i Kohowu) ako se pozorno izgovore kao 'Ka-i-wa' i 'Ko-o-wa' moralo je prvim došljacima zvučati kao Kiowa.

Iako Kiowe predstavljaju tipične ravničarske nomadske narode starosjedioce Velike ravnice jezikom su srodniji 'pueblosima' narodima jugozapadne pustinje.

Naime, Kiowe izgaraju od željom za konjima pa se tako i sele (migriraju) prema jugu Velike ravnice koja vrvi stadima divljih konja.

Kiowa su bili najopasnije i najratobornije pleme starosjedilačkih naroda s područja prerije. Nikada se iz bitke nisu vračali ako nisu pobijedili, poraženi bi zauvijek lutali u bandama kroz preriju odvojeni od matičnog plemena.

činjenica

krizar.blog.hr

O, kako je malo, dobrih ljudi,
Onih koji ti pomognu, a poslije, ništa za uzvrat ne traže,
Onih koji te u bezriječju samo zagrle, kad ti je najteže!
Onih, koji sunce zasjene, iako su daleko jednim SMS- om - Kako si?-
Imam sreću, znam ih, i vidim ih i oni mene vide. Njih četvero.
Bogata sam,
moji ljudi, dobri, moji biseri, moja vjera u dobro!

Pozzz, drž te mi se!

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum