novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

18

uto

06/19

demografija žrtvoslovlja

babl.blog.hr


STRADALNICI

BLEIBURGA

I KRIŽNOG PUTA

Razni povijesni dokumenti i procjene koliko je ljudi zarobljeno na Bleiburgu manje-više nebitno se razlikuju. Utoliko možemo uzeti kao orijentaciono izvješće, recimo, ovo:

„5. britanski korpus izručio je partizanima 26.339 ljudi, a od toga 12.196 Hrvata, 5.480 Srba, 8.263 Slovenca i 400 Crnogoraca. Izručene su ustaše, slovenski kvislinzi, ljotićevci, nedićevci, četnici i domobrani.“

Nešto su i partizani sami zarobili, pa i te valja prethodnima pribrojati.

Kao što su hrvatska vlast, Crkva, mnoštvo medijskih pregalaca i bezbrojni entuzijasti za šankovima uprli ustvrditi, od toga je ubijeno barem sto i pedest ili dvjesto tisuća, a možda čak i pola milijuna Hrvata, uglavnom nevinih žena, djece i starčadi.







17. Život ide dalje

dnevnikjednogastudenta.blog.hr

Listopad 2015.

Nakon što sam vidio Vanu u tuđem zagrljaju i nakon što sam zbog toga danima plakao uz miks tužne latino glazbe, odlučio sam je prekrižiti za sva vremena i krenuti dalje. U početku sam odlazio na neke online dating stranice, ali sam kasnije shvatio da one ničemu ne služe i da je dobro da budem sâm neko vrijeme, pa sam se fokusirao na prijatelje i na učvršćivanje odnosa s njima. U tom periodu imao sam relativno širok krug prijatelja i izlazio sam dosta često. Tu su bile Marija i Lucija s kojima sam bio najbolji, zatim Filip i njegova blesava ekipa s kojom sam znao imati lude pijanke, a najnovije društvo bio mi je Tvrtko, kod kojeg sam dolazio svaki vikend piti pivo i igrati igrice (iako nisam bio ljubitelj ni jednoga ni drugog, ali sve za društvo). On je u zadnje vrijeme imao problema s jednim od cimera, pa je rekao naći novi smještaj, po mogućnosti bliže gradu.

Jedno popodne nakon predavanja našao sam se s Lucijom na kavi. Standardno smo bacali fore na raznorazne teme (ona i ja smo imali najsličniji smisao za humor), a kasnije nam se pridružila jedna kolegica s drugog odjela, koja je usput bila i časna sestra. Lucija ju je upoznala na crkvenom zboru gdje su pjevale zajedno. Meni je bilo čudno i smiješno što je jedna časna sestra od 30+ godina išla na faks, a kad tome pridodamo kako je bila blesava kao osoba, bilo je zanimljivo gledati je kako razbija stereotipe o uštogljenim ženama koje cijeli dan žive na korici kruha, mole očenaše i peglaju fratrima odore. Zvala se Tereza i to joj je bio treći put da je studirala, prije toga je završila već dva faksa. I Lucija i ja smo joj se divili zbog toga i sprdali se da mi nećemo biti u stanju završiti ni jedan. Kasnije nam se pridružila i Marija, koja je isto odmah kliknula s Terezom i tako smo se ostali družiti do večeri. Tereza nam je pričala kako je kampus izgledao kad je ona tek došla na prvi faks i uopće u Zadar, a mi smo slušali i upijali.

Kad sam se vratio doma, zatekao sam Filipa i njegovu Anu kako se seksaju na mom krevetu. Nije mi bilo jasno što se događa, a zatim je Ane još i imala nekakav ispad prema meni. Jest da se nismo voljeli, ali valjda sam ja taj koji je u tom slučaju trebao poludjeti! Uglavnom, zamolio sam Filipa da se to ne više ne ponovi, a on je odgovorio da sam ja ionako tu zbog njega i da mi je on pomogao da ne moram opet živjeti u nekoj rupi, tako da se nemam pravo žaliti. Taj incident mi je malo promijenio mišljenje o njemu, nikada ga prije nisam vidio tako bahatog.

šutnja, kao misao

donabellina.blog.hr

parafraziram jednu misao.......

ako imaš srce puno šutnje

nisi isti s onim , koji ima srce puno samoće


.......promatraču je vrlo teško prepoznati šutnju ili samoću

pa se ponašati šutnjom kod šutnje ako je šutnja želja i potreba

ili

samoću raspršiti riječima, uljepšati osmijehom,podariti srećom

počela sam razmišljati o sebi koja sam od onih pričljivih kad moram
slušati nekoga pa do ove sebe, koja u zadnje vrijeme uhvati se u šutnji
bez razloga i objašnjenja
istina je, da mi pravog veselja nema ili barem ima sve manje ali to pripisujem stjecaju okolnosti koje su izvan razumske moći a s kojima se ne mirim. A moram, ili bolje rečeno, trebala bih.
Kažu, ako ne možeš utjecati na nešto, onda se pomiri s tim.....U tom "mirenju s tim" postustajem i teško mi je, priznajem.


Rijetko pišem o sebi, a evo, danas jesam



kad ja popizdim

tvojabeyonce.blog.hr

slušaj ti mene Đej zi

ti si skroz nenormalan, i opsesivno, kompulzivno, posesivan, biće si mi i emajl hakira, ka Vaso ženi, ljubavnici, i još onoj jednoj

Čgrtuša ti je mater, bolje bi bilo da je panj rodila nego tebe, na panj bi bar neko moga sist, više vridi mali prst od moje seke, nego ti sva tvoja rodbina i tvoji prijatelji drogeraši

da si momentalno nestra sa bloga, ovo su ode moje prijateljice, i moj prijatelj Kupus šta ima Šefiku, mi imamo tajnio klub i sve se dogovaramo emajlovima, nemoj da te natiramo da zažališ šta te mater tako berlavog rodila, gori si od ovi šta traže ženu u sebi

samo neka te još jedan put vidin, puknit ću te tako da ćeš odma onog alchajmera dobit

nu kako me raspizdija

Sedamnaesti kilometar

miskoi.blog.hr


Sedamnaesti kilometar


Točno u trenutku kad mu je pogled pao na oznaku koja je pokazivala da se uspio dovući do sedamnaestog kilometra, u Vilku se pojavi misao o odustajanju. Bolna je misao projurila kroz njega i osjetio ju je svakim djelićem tijela. Želudac mu se bolno zgrčio, ramena opustila. Snaga je polako napuštala umorno tijelo, dok mu je pogled lutao krajolikom uz cestu koja se u nedogled uspinjala uvis, uvijek samo prema gore, tražeći prikladno mjesta s kojeg bi mogao sići sa ceste i zaleći u travu, opustiti umorno tijelo i zagledati se uvis, ovog puta ne prema vrhu nedostižnog brda, već prema poluoblačnom sivkastom nebu. Odustati. Prekinuti mučenje, zaustaviti mahnito udaranje srca, opustiti mišiće, odmoriti, odmoriti ... Još je jednom uputio pogled prema naprijed, prema sivoj zmiji ceste koja je vijugala prema gore, a misao, da se ovako mučiti mora još cijelih četiri kilometra, učini mu se strašnom. Ali odmah zatim prisjeti se doživljaja od prije petnaest dana, kad se osjećao gotovo identično kao i sad ...


... dok je polako trčao lukobranom, a znoj mu se slijevao niz umorno lice. Pomisao da do kuće, a time i do kraja treninga, ima još čitavih šest kilometara, nagrizala mu je um. Sve ga je boljelo, svaki mu je mišić treperio.
"Herpes zoster", prevrtao je tmurne misli u umu: "Prokleti herpes oduzeo mi je svu snagu. Ni za što više nisam. Možda je zbilja došlo vrijeme da bacim koplje u trnje. Godine čine svoje. Starost pobjeđuje. A smrt je konačni pobjednik".
Prisjeti se da mu prijateljica radi u kiosku na Korzu i odjednom odluči svratiti do nje, posuditi za autobusnu kartu, prekinuti mučenje i vratiti se kući autobusom, opraštajući se u mislima s plitvičkim polumaratonom. Nije sramota odustati zbog bolesti, tješio je samog sebe Vilko, dok je polako pretrčavao preko ceste, do Korza, do kraja mučenja, kako je mislio.
Stigavši do kioska, iznenađeno je zastao: umjesto nasmijanog lica prijateljice, ugledao je sivi metalni zastor. Nedjelja! Pa danas je nedjelja! Kiosk ne radi, prijateljice mu nema. Što sad?
Trenutak je izgubljeno stajao pred zatvorenim kioskom, a onda se prkosno uspravio i krenuo laganim korakom. Istrčati će još i ovo, završiti će trening posljednje dužine pred trku. Znao je da može još smoći snage, izvući je na površinu, osloboditi. Mora izdržati, jednostavno mora ...

... a kad je izdržao onog dana, izdržati će i sad, odluči iznenada i ubrza korak uspinjući se sve više i više. Dok je puževom brzinom, kako mu se činilo, hitao prema naprijed, u glavi je izračunavao kojom brzinom mu je potrebno trčati, da bi stigao na cilj u limitu trke. Svaku je drugu ambiciju napustio i mrzio je samog sebe zbog toga: samo se dovući do cilja. Ništa drugo ga nije zanimalo.
Nekolicina trkača ga je prestigla, ohrabrujuće su mu se smiješili i Vilko im je uzvraćao izmučenim smiješkom i uporno grabio naprijed, samo naprijed, zabranivši samom sebi misao o bilo čemu drugom. Zatim se dogodilo malo čudo, koje mu je dalo vjetar u leđa: uspio je prestići dvoje, mladu trkačicu istočnjačkih crta lica i izmučenog trkača koji zastao ostavši sasvim bez zraka i koji se sagnuo šumno dišući, nastojeći povratiti dah. Nešto kasnije, prestigao je još jednu uspuhanu punašnu trkačicu.
Uspio je uhvatiti ritam i jednolično je trčao ne osjećajući noge, dok mu je želudac se grčio. I kao da to nije dovoljno, odjednom se kroz oblačno nebo probilo sunce i mučenje je postalo još teže. Još samo do onog zavoja, pa ... ali jedan je zavoj vodio do drugog, a bol je u stomaku i grudima postajala jačom, kad se konačno ispred Vilka ukazala nizbrdica: još sasvim malo, znao je, pa je na cilju. Pogledao je na sportski sat "garmin" i osmjehnuo se: stići će na vrijeme, bio je siguran.
"Ajmo, Vilko!", odjednom je začuo i podigavši pogled ugledao dvojicu prijatelja trkača koji su već odavno završili trku. Stajali su pored ceste, a Josip se smijao i mahao čašom pive uz povike ohrabrenja koji su se odbijali od Vilka: nije više mogao ubrzati, samo ga je inercija nosila nizbrdo.
Još jedan zavoj i evo ga konačno u cilju. Ništa nije osjećao primajući finišersku medalju, preplavila ga ogromna praznina i još veći umor. Sjeo je i prihvatio plastičnu čašu pive koju mu je pružio Milorad, pa je spustio na zemlju, između nogu.
- Jesi dobro? - pitao ga je brižni Milorad. - Hoćeš li da pozovem pomoć?
- Ne treba - odbio je Vilko. - Moram samo odmoriti nekoliko trenutaka.
- Jesi siguran?
- Jesam - odgovorio je Vilko i otpio malo piva i tek tada pogledao medalju i zadovoljno se osmjehnuo.
Izdržao je, nije odustao. Prokleti sedamnaesti kilometar, nikad ga neće zaboraviti, bio je siguran. Još je malo otpio osjećajući kako umor popušta, a umjesto umora zadovoljstvo ga zapljuskuje. Još nije gotovo s njim, nije ga uspio dokrajčiti onaj sedamnaesti kilometar, još će biti trka u Vilkovim nogama.

Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Žena sa tetoviranim semaforom

nepoznatizagreb.blog.hr

Trešnjica na njenom desnom uhu možda nije uobičajen, ali je uistinu simpatičan modni dodatak, međutim tetoviran semafor na njenom lijevom ramenu je zaista ekstravagantan. wink



Okretište tramvaja Prečko. Snimio: Vanja

Slike jutarnje naselja mog

nachtfresser.blog.hr



Zadnje vrijeme instagramom dominira belle.of.da.ball, objavio sam nedavno i njenu fotku s balkona, danas nam je eto predstavila i svog mačka, izvrsno i osvježavajuće. Inače jutros je Jin neuobičajeno jutarnju šetnju naseljem, obično idemo gdje raste trava zelena i imao sam što vidjeti. Na balkonu na prvom katu gol muškarac, nešto mlađi od mene, al ne premlad, pije kavu, oke, razmišljam, jebe ga se, na svome je, razmišljam kako je to zakonski regulirano i kako bi bilo pravilno regulirati. Drugi ulaz, balkon skroz na vrhu mlađa žena vješe rublje, u majici je, negodujem u sebi, zašto su žene pak tak čedne, sagela se, malo bolje pogledam, u tangama je. Ipak držim se novih europskih propisa kako sam i shvatio, zabranjeno je ljude snimati na njihovom privatnom posjedu.
Žurim dalje poslom, blogove obilazim popodne, ako komisiju ne upucaju na ispitima.

VAŽNO DA SI ŽIVA

zbogom-pameti.blog.hr


Dobar dan ljudiwavewavewavewave

malo sam u defektu, gornji lijevi kotač me zajebava, kugle su mi ispale pa štekam, eh da … onda se to povezalo s leđnom karoserijom pa sam u banani . Ali eto stisnula sam zube i ajmmmooooo!!!! opleti miško po događajima koji me još grle po srcu i duši . Naime, bakin ročkas je prošao tako lijepo, u smijehu,pjesmi i lijepom druženju. Svega je bilo po malo za našu kraljicu,i zaplesali sa njom.Ona sva sretna ne zna što ju je zadesilo ha ha ha 2 dana za redom .Veli ona meni po tiho čuj, a daj mi reci koji ja to rođendan slavim? koliko mi je godina ak me netko pita da ne blebnem glupost ili pak preeviše ne daj bože - ja joj kažem ; baka, 94 godine ste navršili danas ….ona zakoluta očima i kaže ; a joooj !!! pa kaj je njemu gore? zaboravio na mene? ja velim; ma nije baka hoće i on da proslavite stotku jer zna da su naše fešte geeeniijalneee ha ha ha i onda naravno muž pustio muziku i pao je ples , jebate sva sreća da je koljena bole inače bi me odvitlala - mala vodi i pleše ko mladi curetak a ja stisla zube reko valjda joj nebu moja ruka ostala u njenoj ruci ha ha ha .Dobila brdo slatkiša (jer ih obožava ) dvije torte - jednu na rođendan i drugu drugi dan koju sam radila pa jebate buket koji je za kraljice od njenog dragog joj prijatelja na kog se pali ha ha ha ( jest da je on mlađi od nje pola stoljeća ) i onako su svi pomrli iz njene generacije i da ih hoće nema ih ha ha ha 1925g - ona je učila isusa kak da se ponaša i kupovala mu bombone ha ha ha


EVO MALO S FEŠTICE to je bilo prvi dan , torta od sladoleda koju je dobila i koja je pre pre fina , pa cvijetak krasni... , tako je bilo vruće da smo u 10 h već čuli mrave koji su vrištali dok su hodali po balkonu kak ih peče za noge







Eh... evo i drugog dana sa ljudima koji su joj bliži njenim godinama pa je uživala ha ha ha


Gospine suze

zlatnadjeva.blog.hr

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.) 

U dvoru su rasle gospine suze. Bio ih je pun veliki grm. Nisam ih smjela dirati ni trčati kroz labirint od buksuza, a onda je šjora Ane otišla na misu. Oprezno sam otkinula jednu bisernu, provrtjela je između prstiju i lagano zagrizla. Nije imala dobar okus.

Porcelanska šoljica...

dinajina-sjecanja.blog.hr






Sanjam li život?

Ne, ti živiš san!

Ljepota je vidljiva očima, srce je naslućuje tek vjerovanjem u nju.

Zaustavio si moja lutanja geometrijom izmaštanih svjetova. Tamo je kaos iz kojeg smo pobjegli prihvaćajući postojanost materije života, govoriš mi ovozemaljskim glasom i odvajaš me od nečujnih titraja vječnosti. Zatvaraš usne usnama da ne postavljam nemoguća pitanja i dokazuješ istinitost fizike u kojoj smo rođeni.

Darovao si mi granćicu bijelog gloga. Dočitavala sam Prousta.
To je ljubav.
Smiješiš se.

Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost smisla koji živimo, govoriš jezikom trenutka.
Ptice pjevaju u krošnji drveća i najavljuju novo jutrenje, šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.
Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.

Pored radnog stola fotografije, trenutak ovjekovječen u Međugorju, jedna iz djetinjstva, a onda mi...

Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah kao znamenje nekih prošlih života.

Ovo je samo upotrebni predmet koji te odvaja od sadašnjeg trenutka, šapućeš mi kao da čuješ moje misli.

U misaonom suglasju osjećam moć tvoga bića.

Promatram fotografiju svilotiska zore… zrcaljenje nadahnuća meni nepoznatog umjetnika… sanjam li ljepotu?... ili se odraz sna slijeva u budnost… bukti vatra nadolazećeg ljeta… moćvara snatri u uspomeni… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja… fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… zaobljuju sliku u spektar mojih boja…

Noćas su padale zvijezde… šapnuo si...

Izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela progovoriti jezikom cvijeća… razumjeti govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra…
Kada će utopije prestati biti utopije?...pokušavaš me vratiti u stvarnost.

Hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje…
Hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu brzine svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima … neodustajem od snovitosti.

Zatvaram oči… na bespuću metafizičkog neba titraju duše u nevidljivim odorama… vidljive tek vjerovanjem u postojanje Anđela… oživljene u snovidu ljepote utkane u svijest sretne budnosti…
Otvaram oči… svilotisak zore se pretače u sanjivost mladog dana… moćvara se budi šapatom tišine i odjeva zelenu odoru rijeke nevraćanke… vraćam se u stvarnost…

Hoćeš li još jednu kavu?

S tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem živim san.

Uživam u prvoj jutarnjoj kavi...

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.



Nebeski pub

demetra1.blog.hr

Pokušavam se sjetiti one prve sekunde kada si izašao iz ordinacije. Dugačak hol i mnoštvo lica koja su ili sjedila pognutih glava svatko u svojim mukama i mislima ili su žurili što prije napustiti svu tu zgusnutu bol u samo jednoj zgradi. Pokušavam se sjetiti tvog lica, ali ne uspijeva mi jer jedina slika je osmjeh kojim si me gledao govoreći koliko me voliš. Uvijek sam odgovarala da volim te više, a onda bi prasnuo u smijeh i ja bih se smijala i smijali bi se i sretno nastavili dalje. Ne mogu se sjetiti što si mi rekao i jesi li išta jer znala sam, znali smo oboje i nije bilo potrebno riječima dati da potvrde sve što tebe, mene, što nas čeka. Negdje u nutrini tinjala je nada da će nam ostati više vremena nego su prognoze govorile, a onda se tako brzo sve zavrtjelo i stvarnost je zatvorila i vrata i prozore. Nismo više spominjali sutra jer sutra možda neće doći, ali znali smo da ljubav nitko i ništa ne može ukrasti. Danas se pokušavam sjetiti tog jutra kada se vlak za putovanje tamo, zaustavio na tvojoj stanici. Nisam ti uspjela mahnuti niti poželjeti miran put i ne znam što si mislio tada, jesi li se bojao, a voljela bih da sam te mogla držati za ruku, ali tvoj je vlak otišao jer on nikada ne čeka one koji kasne.
Svratit ću danas u pub, naručiti pivo i poželjeti neko dobro nebesko pivo u nekom rajskom pubu tebi za rođendan.

18.06.2019. (P.J. )

Bižuterija

djejzi.blog.hr

Helou Krovejša

Dis iz mi Đej zi.



Exkjuz mi šta vas ova moja Beyonce tlači.
Nije ona loša, ali ima onaj maniti sister, rattlesnake, kako you say čgrtuša.

Mi smo došli vamo u Krovejša, zato šta san ja ima neki bussines sa mister Huljić, i mister Grašak, da naučimo Beyonce pivat ka miss Jelena

A ja sam samo htjela oca djeci
Malo ljubavi pa ti sada reciiii

To ja zoven poetry, ja vidin da i vi ode pišete taj neki poetry ali kad čuješ pismu od mister Tonći, odma znaš da je sve drugo bullshit.

A bila sam ti suđena
Blago meni još po sebi
Tvoje prste osjećam

To je fuckin poetry, a ne ona moja Beyonce

Sićaš li se oni zidova šta san i saziđala
Oni se sad ruše doli

Eto sad vi meni recite jel zo poetry, ziđa, ruši, ka Bosanac na baušteli, to suničin nema veze.

Sve je kriva ona njena sister rattlesnake, ona njoj meće te Bugs into njena tintara, kako se u Krovejša kaže Bugs, ima ona pisma od miss Tajči
Whatever you znaš what Aj mean.

So my felow Kovejšns, would you bi so kind, i onu moju nesritnu Beyonce kad je vidite, otrat kući da iđe čuvat one naše čildrene, i da uči pivat, naka manita nikad neće naučit pivat ka miss Jelena

Ti si nadaren ko niko
Školovani prevarant
Imao si nisi znao
Kako sjaji dijamant

Amazong poetry jebate, kako se u Krovejša kaže jebate


Razgovor

moj-pinklec.blog.hr



M46

Rekao si : Uskladiti se sa Prirodom.
Rekla sam : Kako ?
Rekao si : Dok god pitaš "kako", znači da nisi spremna.
Ja : Ali, ako želim, zar to ne znači i biti spremna ?
Ti : Ne. Spremna si kad ne pitaš " kako " i kada se usklađuješ.
Ja : Pa, usklađujem se!
Ti : Onda ne pitaj "kako" - onda budi !
Ja : Pa, jesam !
Ti : Onda ti više ne treba "kako ".

Uradi sam-sama hehe...

eurosmijeh.blog.hr



Pita Mujo Hasu:
Što bi vise volio da budeš
intelektualac ili homoseksualac?
Ovo drugo.
Zašto?
Lakše mi ulazi u guzicu nego u glavu.



Sta je zajednicko ministrima, kurvama i frizerima?
- Pitanje "kako cemo?"



Dosao Štef na ispovijed : Velečasni zgriješio sam,
pokupio sam autostopisticu,
ona se pocela migoljiti i maziti me po nozi, ja nabijem gas i
odvezem je njenoj kući.
- Pa gdje si sagriješio?
- U mislima, sveti oče.
- U redu, sad otiđi doma i za pokoru popij tri kante vode.
- Ali oče tko jos pije toliku vodu za pokoru?
- Vol, dragi Štef, vol.



Poštovani gospodine ministre,
Penzioner pita: "Supruga i ja imamo 1.000 kn mirovine,
a režije su nam 900 kn.
Molim Vas objasnite mi kako da stegnemo remen?"
Ministar odgovara: "Gospodine imate li vi pokretne
ili nepokretne imovine?"
Penzioner odgovara:
"Da svakako, pokretne zube i nepokretni kurac"



Zašto na policijskim kolima, na vratima piše policija?
Da ne bi ulazili kroz prtljažnik...



koja je razlika između muških i ženskih nogu?
među muškim nogama je uvijek isti kurac...



Što radi kostur u grmu?
To se plavuša igrala skrivača pa je nikad nisu našli.




Gastronomija sa refleksijama

stella.blog.hr


Prelazimo rijeku Bjelicu, koja se samo šest dana ranije izlila
i ugrozila grad. Vide se blatnjavi ostaci i urušeni dijelovi kuća.

Vrijeme je za ručak. Čeka nas restoran „Sabor trubača”, odlična
usluga, kvalitetan ručak.


Odlična pileća čorba,

pileći file+ salata, prilog



pa dvije kobasice,

pa svinski vrat, na kraju pita od jabuka.

Bilo je lijepo, ali se treba vraćati kući. Kroz krasnu Ovčarsko-kablarsku
klisuru samo uživamo u ljepotama krajolika.


Na Moravi odmaramo u restoranu "Plaža" sa odrazima na jezeru.
Jeste li za plovidbu? Sljedeći put? U redu.

Da bacimo pogled na branu, pa polako kući...

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum