Sve kategorije po listama

Još mnogo....

taango.blog.hr

Nema naslova

konobarica123.blog.hr

//Na liniji me dočekala i vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske. Sjećam se da sam tad pomislio: „Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije. Sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države.“ Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. Dvadeset sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo... Rekao sam sebi: Dobro je Vanja, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti stara posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti činjenica o suverenitetu države. Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odgovoriti: Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom.Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže-bolje se okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. Moja će stara pogledati u nebo i zavapiti: Hvala ti Bože što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju.//
Zoran Žmirić, Pacijent iz sobe 19

Inače trenutno čitam Dnevnik, Dragojle Jarnević. Obimna je to knjiga, pisana onomadnim hrvatskim jezikom koji je autorica naučila nakon materinjeg njemačkog. Dnevnički zapisi idu od 1833. do 1874. godine. S time da je do 1841. dnevnik pisan na njemačkom, a onda je autorica taj dio pred sami kraj vođenja dnevnika prevela na hrvatski. Interesantno.
Iako sam mrvu osupnuta obujmom knjige pomislila da ću je tek malo prelistati i nešto tu i tamo pročituckati, uvukla me priča.
Mogla bi mi ovo biti godina čitanja djela sličnih autorica i autora. Iz davnina.
Vidim da bi mi taj ritam točno odgovarao.

Oh, i vezano uz ovaj tekst iz Pacijenta(velika preporuka za pročitati)... točno se sjećam gdje sam i u kakvom raspoloženju bila kad nas je Njemačka priznala...

Guštan

delicatus.blog.hr

Snovi

matebalota.blog.hr

Snovi i Sanje
U kojima sam ljubljen
Sve je što mi ostade
Od tebe.

Dok djeca i unuci rastu
Ja polako nestajem
Sa tužnim osmjehom
na licu.

Neću nositi svu i za svakoga
krivnju na svojim leđima.

Dok god dišem,
Nisam dužan nikom
Davati objašnjenja
Niti suditi.

" Ne marim za vaš sud.
Ne marim za ičiji sud.
Niti sam sebi sudim.
Ima sudac na nebu.
On će mi pravedno suditi."

Ja znam tko sam.
Ja znam što hoću.
Život je često nepravedan,
Zato ne pitam zašto.

Ja nisam od onih
Koji odustaju.
Niti se povlačim.
Trpim i ustrajem.

Ulazim u snove i Sanje
U kojima sam ljubljen.
To mi jedino ostade,
Od tebe dok trajem.

Človek sem, to je pomembno

modrinaneba.blog.hr

Človek sem, ki ima svojo zgodbo i prehojene poti.
Motim se in delam napake a niso važne napake
niti zapravljen čas,
četudi proti sebi, na napačen način.
Vem kdo sem kdaj in kdaj sem to, kar so me naučili.
Trudim se biti vedno samo jaz, jaz,
ker samo to šteje

Foto: Gill Brooks (dovoljenje autorja)

Ovdje sam

agava505.blog.hr

Udaljena od blogerske svakodnevice,
odmaknuta od ritma koji me inače nosi,
zastala sam u tišini vlastitih razloga
i dopustila vremenu da odradi svoje...
vraćam se poput jutarnjeg svjetla
koje se ponovno probija kroz prozor
sa sobom donosim mir kojeg sam pronašla
obilazeći neke vrlo važne adrese

nastavljam tamo gdje sam stala...

sve što je čekalo,
dočekat će svoj red
sve što je zastalo,
opet će teći...

Hvala na čestitkama

bubuleja.blog.hr

Rođendan sam provela s prijateljima u radosti i veselju. Bar na jedan dan sam zaboravila na probleme i obaveze koje s godinama umjesto da se smanjuju postaju sve veće i brojnije. Iako mi je bilo lipo, zahvalna sam Bogu što je i to prošlo. Idem dalje, ali najprije se moram osvrnuti na jedan od komentara koji sam dobila ovdje na blogu. Komentar je otprilike glasio ovako: "Ne moraš praviti Princeze, ali gledaj sebe...."...tako nešto. Shvatila sam poruku i stvarno je na mistu. Važnije su neke osnovne svakodnevne radnje i zdravlje nego pravljenje kolača. U potpunosti se slažem. I sama sam svjesna da se može i bez kolača ili da je lakše kupiti ih. U mom slučaju i nije baš sve tako jednostavno. Imam celijakiju i gotovo nigdje ne mogu u Zadru kupiti bezglutenske kolače. Za Božić sam osim što sam napravila i naručila za svoj gušt kilo kolačića od jedne žene koja srića živi petnaestak minuta udaljena od mene. Vozikala sam se po velikoj hladnoći do te, uistinu, divne gospoje koja mi je dvije male "plastike" smjestila u košaricu motorića. Samo onako usput spominjem da je svoj trud naplatila 50 eura. :-) Drndajući se po rupama na cesti uspjela sam kolače dovesti do kuće, ali očito im nije bilo suđeno. Kad sam ih htjela prenijeti na policu frižidera, nekako loše sam uhvatila "plastiku" i kolači su se našli na podu. Još sam i pločice morala čistiti da se ne skliznem na kremu. Tako, da ebeš naručivanje kolača.
Treba se malo potruditi. Ako sama neću, neće mi nitko!
Što se mene tiče, ja nikad nebi ništa. Samo bi ležala, čitala, jela i gledala tv. Ali brate, moraš!!!
Kad ja nešto stanem raditi, to ode u nepovrat. Ne mogu više to učiniti. Zato ja na silu sve radim: od dizanja ujutro, kuhanja, šetanja pa i pravljenja kolača koji su mi dobri za poboljšanje motorike. Kasnije mi bude drago što sam nešto napravila.
Znam da zdravi ne razume tu moju logiku, ali ispravnom mi se pokazala.
Evo, za poklon sam jučer dobila jedno pomagalo koje sam ja odavno mogla sebi priuštiti, ali nisam iz razloga jer da sam ga nabavila prije nikad više nebi mogla sama učiniti to za što služi ovaj predmet. Tko od vas prvi pogodi što je ovo na slici, poslat ću mu moju knjigu "Ne razumiš!“ Naravno, ako ju netko želi.

AKVAREL ( Spli'ski )

komentatoricamicaa.blog.hr

Veli Varoš : opjevana ,mala težačka kućica u Penića ulici ,kojoj su Splićani uvijek skloni sarkazmu i zafrkanciji dali ime Vila Rudulin...a zašto "opjevana" ?
Kada je poznati splitski skladatelj Ivo Tijardović šetajući Velim Varošem sa svojim prijateljem Emanuelom Vidovićem, poznatim splitskim slikarom spazio ovaj kućerak koji ga je toliko očarao , da je odmah dobio inspiraciju za svoju operetu Spli'ski akvarel i poznatu ariju "O kućo mala"


foto. J.Gudić

...........................................
O kućo mala , sva moja divna radosti
u tebi stojin od prve svoje mladosti
Jerbo si lipa i lipa i smišna
u tebi dane sprovajen svoje starosti...


..........................................................




Danas je stota godina od prve izvedbe SPLISKOG AKVARELA u našem teatru...

I nakon 100 godina ova opereta je uvijek pred punim gledalištem

Rogačevo pecivo

modrinaneba.blog.hr

SESTAVINE:
4 jajca, 1/2 skodelice sladkorja, 1/2 skodelice olja, 1 skodelica moke,
1/2 skodelice mleka, 10 dkg rogača v prahu, 10 dkg rozin,
4 jabolka in malo sode bikarbone.
DELO:
Jabolka olupimo in naribamo, v posodi zmiksamo skupaj rumenjake,
sladkor, olje, moko, rogač in mleko, dodamo sneg beljakov,
rozine, naribana jabolka in sodo bikarbono.
VSE SKUPAJ zmiksamo, ter damo v pekač na peki papir,
pečemo 45 minut pri 180 st.
Ko je ohlajeno narežemo na kocke

Foto: moja osebno

postoji razlog zašto se više ne usudimo stati

ehsaznala.blog.hr

postoji razlog zašto više ne tragamo za najboljim mjestima
postoji razlog zašto više ne želimo hodati ispod zvijezda
postoji razlog zašto više ne umijemo stvoriti nove uspomene
postoji razlog zašto više ne znamo pisati nove pjesme
postoji razlog zašto više ne možemo okrenuti leđa svemu
postoji razlog zašto više ne nalazimo savršeno opravdanje

Robot na travi

stella.blog.hr

Polako, skoro svečano, prilazimo dobro održavanoj
gvozdenoj kapiji s krstom, sa osećajem da hodočastimo
velikoj svetinji. Popločanom stazom polako prilazimo
spomeniku jugoslovenskim logorašima, istom kao pri
tetkinoj poseti, sa zvezdom.
Šta sam očekivala? Zapušteno groblje s visokom travom
kroz koju ću s mukom tražiti nadgrobne ploče. Umesto
toga, trava je podšišana kao u filmovima. Ne verujem
svojim očima da tokom našeg dugog boravka na groblju
robot celo vreme kosi travu! To me fasciniralo.
„Nema čoveka da komanduje robotu!” kažem Dejanu.
„Nema potrebe, on je podešen.”
„I niko neće da ga ukrade?”
„Neće. Zašto bi?”

(Odlomak iz novele "Zbog tebe tata")

ONA NIJE TU

sewen.blog.hr

Ona nije tu, ona umire, možda već i jest.
Tako je, kako je, sve će nas smrt presrest.
Sad glupo zvuči, one day I fly away...
Randy nosi onu soul tugu u glasu i sve je gay.

Ona nije tu, ona se neće čuti s ove bine,
Postaje kao snijeg, topi se, al kao da je ne brine.
Hospicij smo pretvorili u dom, topao i drag.
Na jednom ramenu anđeo, na drugom ramenu vrag.

Ona nije tu, a jest i kao da je više briga nije.
Ja sam opet dijete, njeno nisam, pitam se čije?
Zatvorit ću vrata za sobom da ne čujem zadnji dah.
Crying in the rain, do danas me nije bilo strah...

Tko je sljedeći hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Zašto je u Americi hladno?
- Zato što su je otkrili.



Išli Mujo i Suljo u Ameriku... Dođu oni u Ameriku i Mujo
parkira svog fiću da izađe kupiti cigare. U međuvremenu,
Suljo odvrne muziku "do daske". Prolaze tuda Amerikanac i
Amerikanka i gurkaju se. Kaže cura momku:
- "Gledaj Josh, koliki je kod Bosanaca radio!"



U doba američkog građanskog rata vozili se u Južnoj Karolini u
vlaku tri bogataša. Odjednom vlak skrene sa pruge i ode u
polje te se nakon nekog vremena zaustavi. Pitaju gospoda vlakovođu:
- "Što si nas preko polja vozio, jesi li lud?"
Vozač će njima:
- "Bio crnac na pruzi."
- "Pa što ga nisi zgazio?", upita jedan gospodin a vozač njemu ljuto.
- "Pa bi ja, al' uteko u polje majku mu njegovu."



Ide ti covjek nekim SAD autoputom, i nakon nekog vrijemena
ugleda on Indijanca kako slusa u zemlju. Indijanac
kako ga je spazio poce da prica:
- "FORD-ov kamionet, ogromne gume, vozac sa vucjakom na
suvozackom sjedistu, tablice Kolorada, ide brzinom
od moguce 75 milja (125 km)".
Covjek se toliko iznenadio i upita Indijanca:
- "Vi mozete to sve da saznate samo slusanjem u zemlju",
a Indijanac mu odgovori:
- "Ma kurac moj slusanjem u zemlju,
taj me je kamionet maloprije pregazio."



- Zasto su Indijanci bili prvi u Americi?
- Zato jer su imali rezervacije.



Posle zemljotresa u Crnu Goru poceo svijet da salje pomoc
ali Amerika najvise. Poslali Ameri hrane, satore,
krevete na rasklapnje ... Crnogorci odma telegram i kazu:
- "Hvala bratskom narodu Amerike sto misli na bratski narod Crne Gore."
Posalju Ameri opet hrane, elektricna cebad,
tranzistore, baterije..... Crnogorci opet telegram:
- "Hvala bratskom narodu Amerike sto misle na
bratski narod Crne Gore."
Posalju Ameri treci put krampe, motike, svakvoga alata za rad...
Crnogorci odma telegram:
- "Hvala bratskom narodu Amerike sto misle na o
stali bratski narod Jugoslavije."



Salje Lala Sosi SMS iz Amerike.
Soso, ovde su velike poplave! Posalji mi tvoju sliku,
da vide Amerikanci da ima i vecih cuda i katastrofa.

Joan Colom

toco1980foto.blog.hr

Joan Colom

KRLEŽA O BISKUPIMA

starrynight2022.blog.hr

PRIJE TRIDESET GODINA (1917-47)

Nije svrha ovih redaka da budu historijom onih davnih dana, ali kako je zagrebačka biskupija prije trideset godina stala da igra svoju fatalnu političku ulogu, potrebno bi bilo ipak i uprkos svemu ipak posvetiti neku, ma i minimalnu pažnju tim našim biskupima koje politika već trideset godina zanima više od njihovih pastirskih vrhunaravnih dužnosti.

U našoj biskupiji, osnovanoj u dvanaestom stoljeću među »slavenskim poganima i idolopoklonicima«, razmišljalo se godine 1917 o mnogim suvremenim zemaljskim pojavama i stvarima na prilično staromodan način, koji se od Krčelićevih marijaterezijanskih dana, nažalost, u svojim elementima nije ni u čemu izmijenio. Ova barokna, feudalna metoda mišljenja, po kojoj su biskupi pozvani da budu boljari i - kao takvi - narodni voždovi, nije više bila podesna za snalaženje u prostoru i u vremenu. Poslije petnaestovjekovne tragične plovidbe, mi smo se u stvarnosti godine 1917 nalazili kao narod u potpunom brodolomu, a u našoj biskupiji, međutim, o stvarnim opasnostima naše ovozemaljske egzistencije kao da nisu imali pojma. Nadbiskup, koji je prije trideset godina tvrdo odlučio da sruši babilonski, grešni toranj boljševizma, najavio je tome pokretu križarsku vojnu do istrebljenja. Reklamiran od svoje vlastite štampe kao »veliki duh«, »organizator«, »stvaralac i ideolog«, taj »mislilac udubljen u problem kršćanske filozofije« tako duboko da je »s lakoćom prelazio preko najtežih pitanja metafizike«, taj »mistik« koji je stvorio »neprolazno djelo teodiceje«, taj »akademik« i »pokrovitelj Akademije«, »učenjak i silogistik«, taj »enciklopedist«, od koga »divovski raznolikijeg i univerzalnijeg imena u našoj historiji nije bilo«, taj naš »meditator grandioznog uma« ušao je u borbu protiv boljševizma od straha pred agrarnom reformom.

Takoreći u predvečerje lenjinskog Oktobra, naš Nadbiskup prisustvovao je, kao jedan od krunitelja, krunisanju posljednjeg Cara i Kralja austrijskog i hrvatsko-ugarskog, u Budimu; kao »starčevićanac«, on je hladnokrvno glasao grofu Tiszi ratne kredite, a za financiranje austrijskih topova zabijao je zlatne čavle u Slavensku lipu na Trgu Bana grofa Jelačića, ali u pitanju »ljudskog majmunskog podrijetla« i »boljševičke« agrarne reforme bio je idealno i postojano beskompromisan protivnik. Taj naš »Sacerdos Maximus«, pred kojim su orgulje himnički intonirale: Vos posuit Spiritus Sanctus regere Dei Ecclesiam, taj naš natpastir, »knez i vladar naših duša« kome je ovozemaljski put bio »veličanstvena via triumphalis«, taj naš »graditelj duševne kulture« koji je zaustavio »prvu ofenzivu slobodoumlja i slobodnog zidarstva«, taj naš slavni antidarvinist, antišulekovac i antibrusinovac, narodni dobročinitelj i bankir, »koji je u svojoj Poljodjelskoj banci organizirao kapital za davanje jeftinog kredita« - on je na čitavu dramatsku problematiku oktobarskih dana reagirao po shemi najbanalnijeg tvrdoglavog zemaljskog Gospodina iz šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća. Ovi naši kaptolski veleposjednici, uvjereni da su biskupske, tj. njihove desetine, činži, gornice i dežme »juris divini« - božanskog pravnog podrijetla, za svoje livade, lukno, daće i vinograde u stanju su da se bore ne samo enciklikama već isto tako i topovima. Ti milosrdni zaštitnici djevica sv. Vinka Paulskoga patetično su zaprijetili godine 1917 svim agrarnim interesentima oko sebe ognjem i mačem, kao Toma Bakač kada je branio Sisak od Turaka. Ne razmišljajući, po svoj prilici, ni o čemu drugom nego o čitavom nizu svojih stečenih agrarnih privilegija i prava, naši biskupi u ovoj madžarskoj biskupiji nisu se osam stoljeća zapravo bavili nikakvim drugim pitanjem nego stjecanjem, povećavanjem i obranom svojih feudalnih dohodaka. U svetome Evandelju po Luki, X, 7 i 8 i u Poslanici svetoga Pavla Korinćanima I, IX, 4, 7, 11, 13 i 142 jasno je rečeno kako je pravo dušobrižnikâ da od svoga stada primaju nagradu, da čineći svetu službu imaju pravo i hraniti se od te svete službe, da propovijedajući Evanđelje od njega i žive i da služeći oltaru logično pokusaju sve ono što se na oltarima nađe... Da je smiješno hraniti se od vrhunaravnih čaranja i od smokava, jarića i ulja po žrtvenicima, to je bilo jasno već Aristofanu, ali Hrvatski sabor nije na evanđeoske zapovijedi gledao okom helenskoga komediografa, pak su hrvatski saborski zaključci o biskupskim tributima i o biskupskoj desetini od godine 1273, 1353, 1480, 1481, 1537, 1567, 1608, 1621 i 1660 imali punu zakonsku i evanđeosku snagu sve do godine 1848, kada je zagrebački kaptol pobio i povješao prilično mnogo seljaka, gladnih kaptolske zemlje, a za koje se već onda govorilo i u štampi biskupskoj pisalo da su komunisti!

U ovih trideset godina dva zagrebačka biskupa, sedamdeset i prvi i sedamdeset i drugi, djeluju u okviru naše suvremene političke stvarnosti na staromodan, a pomalo i dosadan način sedamdesetorice svojih predšasnika. Zagrebački su biskupi ljubav spram bližnjega propovijedali kroz vjekove pljenidbom, globom, sekvestrom, prodajom, bubnjem, zakonom, puškama, topovima, sudom, verigama, kaznama, hapsom, batinanjem, Verböczyjevim Tripartitom, paragrafima, izgonom i smrću na vješalima ili na lomači, izopćenjem i crkvenim prokletstvom, štampom, ideologijom, pamfletima, bankama, drvenim lutkama koje miču očima, čudesima, kokošjom krvlju kao krvlju Kristovom i provincijalnom politikom. O toj sedamdesetorici zagrebačke gospode biskupa dala bi se napisati zanimljiva knjiga na temu socijalističkog realizma, kada se već traži da taj realizam ima da bude doista - i socijalistički. Sve do šesnaestog stoljeća zagrebački biskupi su, prije svega, sami stranci: Talijani, Nijemci, Madžari, Anžuvinci, Kolomanovci, Arpadovci, svjetovnjaci, simonisti, baruni, kraljevski favoriti, zagonetni pustolovi i jalovi teolozi. Za osam stotina godina ti Fancike. Ugrini, Debrentheji, Zoliji, Scolariji, Monoszli, Wolfgangi, Osvaldi de Szentlaszlo ne rade drugo nego kupuju kmetove, robe zemlju, otimaju prebende, pale gradove, ubijaju i gaze kroz vjekove to seljačko meso oko sebe i tove se od desetine, a čitava ona serija baroknih grofova s mitrom u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću uvijek se borila protiv svog naroda dosljedno. Sa svojim biskupskim jagarima, haramijama, drabantima, pandurima, španima, dvorskim kaštelanima, kanonicima i prebendarima ti biskupi ubiru desetinu vinsku, pšeničnu, žitnu, prosenu, hršulju, jačmenku, zobenicu, kukuruznjaču, kruškovnjaču, povrtnu jalovicu, jaricu, kablenku, katansku, hljebnu, gornicu, govedščinu, dinarščinu, filjarščinu, arendu, harmicu i egzekucionalni groš! Pod zaštitom pozitivnih zakona ti naši biskupi gutaju vjekovima krave, konje, med i mlijeko, maslac, sirove, svinje, janjce, konoplju, lan, predivo, voće, perje, vinograde, sjenokoše, purane, zečeve, guske, perad uopće, i divljač sezonsku, grožđe i povrće, i kad bi se sabralo sve, čime su se ta gospoda pogostila na račun svojih bližnjih, jedva da bi ono što su oni »duhovno posijali« predstavljalo neku vrhunaravnu protuvrijednost za tu nepreglednu količinu zemaljskih dobara. Oni stoje doduše na principu da imaju pravo da žanju tjelesne stvari za nagradu što su posijali duhovne vrijednosti: Si nos vobis spiritualia seminavimus, magnum est - si nos vostra carnalia messuerimus? Kada nas biskupi sa svetim Pavlom pitaju, zar su sve te zemaljske sitnice zaista tako nešto ogromno te se ne bi smjele požnjeti za ono što se duhovno posijalo, mi im isto tako odgovaramo pitanjem: a što je to što se posijalo duhovno godine 1917? Posijala se kardinalska, vatikanska, papinska teza: boljševizam je kula babilonska koju valja srušiti! Tom rušenju paklenih vrata dodali su naši biskupi vrlo mudro i lukavo još i tzv. narodnu parolu: »u interesu hrvatskog naroda«. Nisu se biskupi pobunili protiv boljševizma jer Darwin ima ili nema pravo kad pretpostavlja da je čovjek »majmunskog podrijetla«, nego zato što je do gospode biskupa dopro glas da Lenjin sklapa mir, da dijeli zemlju i da socijalizira banke, pa će, u slučaju da dopre do Zagreba, socijalizirati i Katoličku poljodjelsku banku. Po svojoj moralnoj i intelektualnoj strukturi ti biskupi reagirali su na novootvorene probleme godine 1917 sa dvjestagodišnjim zakašnjenjem. Kao tipični boljari i velmože iz početka sedamnaestoga stoljeća, ti su biskupi godine 1917 procijenili situaciju tako te su došli do genijalnoga političkog zaključka da je »jačanje katoličke svijesti na slavenskom jugu« jedina hrvatska politika, koja treba da bude »u službi politike Kraljevstva Božjeg«. Po formuli krčkoga biskupa dra Antuna Mahniča, mi smo se - kao narod - jeseni godine 1917 u osmom mjesecu ruske revolucije našli »na pragu nove dobe«:

Stojimo na pragu nove dobe(!). Težište svjetovne politike prelazi od Zapada na Istok, a tu, kako pokazuju svi znakovi, namijenjena je hrvatstvu uloga nalik na onu, što se označava riječima »Antemurale Christianitatis«... Njiva na Istoku dozrijeva. A tko će biti prvi, koga će gospodar poslati na katoličku žetvu istočne njive, ako ne opet narod hrvatski, koji neposredno međaši s Istokom, koga uz to s istočnim narodima vežu veze krvi i jezika? Evo, narode hrvatski, na umu Providnosti, u savjetu je Trojednog Boga zaključeno, da preuzmeš među rođenom braćom, koja bijahu krivnjom kobnih slučajeva kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedinjenja.

Novo, veliko vrijeme Oktobarske revolucije trebalo je i riječima veličanstveno izraziti! Ako je netko među nama uspio da nađe adekvatan monumentalan izraz za grandioznost historijskog trenutka, to je bio, nema nikakve sumnje, naš gospodin »krčki biskup«.

Povampireni »antemurale« u tom biskupskom remek-djelu od poslanice, ove njive i ove žetve koje na Istoku dozrijevaju, i to upravo godine 1917, ovi strateškopolitički zaključci koji su pali u Savjetu Trojednoga Boga, ova katolička aneksija naše po krvi i jeziku srodne šizmatičke braće, ovo milenijsko naše latinsko poslanstvo da budemo carski i vatikanski graničari, ova nepismena kapelanska retorika nad grobljima, na ratištima i po stratištima, a to sve zato jer »se težište svjetske politike premjestilo na Istok« i jer je došlo do sloma ruske carske vojske, pak je prema tome dospio onaj slavni trenutak da u službi politike grofa Czernina i kraljevstva božjeg prijeđemo u navalu na slavenske krivovjerce! Krčki biskup pri slaboj svjetlosti vatikanskog lukijernara piše i sastavlja svoje dalekovidne političke strategeme, a oko njega je noć, neproziran, mračan, olujni ratni hrvatski nokturno kroz koji jure nerasvijetljeni vozovi smrti, vojnički transporti krcati gladnog i ranjenog narodnog mesa. I što pjeva ovo umorno, potpuno osamljeno, samome sebi prepušteno narodno meso, koje gone od Galicije do Venecije iz hajke u hajku, iz pogibije u pogibiju, iz dana u dan, već treću godinu (1914-17)? Bez svojih političara, mislilaca i pjesnika, bez svojih knjiga i pjesama, narod se po grabama, po rovovima, po bolnicama i po vozovima tješio svojom vlastitom političkom lirikom, a to je bila poezija tendenciozna, i jeseni Devetstotinaisedamnaeste nesumnjivo buntovna, zelenokaderaška, po biskupe, po banke, po grofove i po carske generale porazna.

Od poznate carske ratne: »Marširala, marširala Pedesetitreća« i veselog skerca »Udaralo Ture u tambure« narod je duhovito kompilirao rugalicu punu sarkazma i gorčine:

Marširale, marširale kurve uz pandure,
marširale pak se rasplakale…”

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1914-17