Sve kategorije po listama
13
uto
01/26
Živo rdeči kamenčki
modrinaneba.blog.hr
Moji rdeči živi kamenčki ali ‘Rubra'(Pleiospilos nellii) in
Moonstone sukulenta
Foto: moja osebno
13.siječanj, danas
komentatoricamicaa.blog.hr
...kažu, najdepresivniji dan u godini
pa evo malo ljepote slike i glazbe
Pljuni istini u oči
nachtfresser.blog.hr
Dobra strana kapitalizma je što te u medijima podsjeća na one što žive gore od tebe i što te može zadesiti ako se suprotstaviš sustavu. Tako stalno odustaješ od svojih snova i tješiš se da još uvijek imaš krov nad glavom, mada prvo jače nevrijeme može razgolititi isti taj krov.
Jučer sam baš ponovo pao u prozaičnu depresiju, te su mnogo gore od onih poetskih, kad sam dobio polugodišnju kaznu za ne bacanje smeća,što me prosvijetlilo i shvatio sam da definitivno nema šansi ostvariti san svih po mojim mjerilima uspješnih ljudi, živjeti godišnje skromno na dvije udaljene lokacije:June Newton, Hundertwasser, njih dvoje mi padaju na pamet s idealnim izborom lokacija...
Krenuli smo u dućan odmah poslije ručka da bismo ulovili eventualno mjesto za parkiranje prije nego što nahrupe gomile radnih ljudi, koji se vraćaju u obližnje nebodere s posla, kad nas je zaustavila tutnjava. Prijatelj je zadnji put slušao i čuo da treba jače lupati na vrata, jer zvonce ne radi, a mi već slabije čujemo.
Posjet društva nakon dužeg vremena na par minuta u prolazu, koji se uobičajeno i željeno pretvorio u par sati. Razvedrila me ta priča, ali sam usput i shvatio da i drugi dobivaju kazne za nečinjenjei da će sustav lako dokazati da sami sebi mi smo krivi
Ohrabruje ipak činjenice, da ipak imaš prijatelje, inače veći dio preživjele rajenosi dijagnoze umjesto ordenja za razumijevanje, bit kapitalizma i tkz. slobode je da svaku spoznaju skupo plaćaš, zakon tržišta.
p.s.
Marko Brecelj iz videa, koji nećete pogledati, jer ipak traje više od minute i poučno završava, je između ostalog bio i mecena, npr. financirao je gostovanje benda Avlijaneri i nekolicine nas jedan vikend po Istri, tad je i bend bio neafirmiran, danas se pričaju legende i laži o njima, no čovjek je kužio stvari, a i imao love zahvaljujući iznenađujuće dobroj prodaji albuma s naslovom kao što je naslov ovog posta. Nikad mu se nismo usudili zahvaliti na burnom izletu.
MAGLA
sewen.blog.hr
Nemaš pojma koliko mi nedostaješ!
Ionako ti nikada neću reći!
Osudio sam sam sebe na dugovječno utapanje u poljima pod maglom.
Osudio sam se na maštanje nemogućeg jer rođeni smo u raskoraku nespremni.
Zasvjetlim kao zvijezda i pravim se da mi je dovoljno nevoljen biti!
Svako tvoje "dobro jutro" je doživljaj i ako imam sreće, okrznut ćemo se u prolazu.
Ja ću tada pokušavati udahnuti sve što je ostalo u zraku. Da sve moje bude!
Jutros nisam uspio ništa reći...
Pokušavam živjeti oživljeno, samo meni znano,
Vapaji za blizinom se probudiše!
Po stisci ruke očitavam karakter simbola oko mene. Preslabo!
Moju tjeskobu i neizmjerenu sjetu, ne primjećuje nitko.
Godine glume sam utukao u život.
Prihvaćam pojam "tiha patnja" ko blaženo stanje nas neveselih.
U magli sam, jer u magli si i magla smo!
Ko upjevavanje mi se događa svaki dan.
A rado bih zapleo prste među tvojima.
I u ovim dosadnim godinama, još me radoznalost drži za ramena,
Još me sve vraća tebi kao da sam dječak željan ispunjenja.
Jer teško je opisati moje osjećaje prema tebi; jedinoj tajni moga jutra.
I zato spontano i spretno baratam poklicima, ne dajući nikome otkrivenje.
U snove ću pokoran, umoran i uporan,
Čekati tebe da dođeš, ne prođeš, ostaneš!
Gastro Božić
stella.blog.hr
Malo gastronomije za danas. Da se podsjetimo:
za Badnje veče sprema se posna trpeza
Za Božićno jutro i doček položenika obavezno
pogača- česnica s novčićem i prigodno posluženje.
Božićni ručak je bogatiji, evo samo predjela.
I glavno jelo
Nadam se da niste previše ogladnili...
Čudne su te životinje hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Doveo frajer prvi put curu u stan da se seksaju,
ali imao je problem što njegov papagaj sve zna, pa mu je
odmah po ulasku u stan očitao lekciju:
- Ima da gledas u ćošak i ako se slučajno okreneš ili bilo šta
kažeš ima da ti iskopam oči počupam svo perje!
- Počeli se oni tako seksati, ono baš vatreno, isprobavaju razne poze...
- Papagaj bi se volio okrenuti da vidi jer je radoznao, ali ne smije jer
zna da će ostati bez očiju i perja.
- U jednom trenutku govori cura momku: Hajde sad da se ja uhvatim
za luster, a ti ga namjesti da skočim na njega...
- U tom trenutku se okreće papagaj i govori:
Ovo se vala mora vidjeti, pa neka idu i oči i perije i sve!!!
Šeće ateist šumom. I divi se: - Kakva divna stabla!
- Kakve snažne rijeke! - Kakve prekrasne životinje!
Dok tako šeće uz rijeku, začuje šuškanje u grmlju iza sebe.
Okrene se i ugleda grizlija od tri metra kako ga napada. Potrči
najbrže što može puteljkom. Pogleda preko ramena, medvjed
mu se sve više približava. Ponovno pogleda preko ramena, a
medvjed još bliže. Spotakne se i padne. Počne se pridizati i
ugleda medvjeda kako se nadvio nad njega i podiže desnu
šapu da ga svlada. U tom trenu ateist procvili "O, moj Bože!"
Vrijeme se zaustavi. Medvjed zastane na mjestu. Šuma umukne.
Obasja ga snažna svjetlost, a s nebesa se začuje glas:
- Negiraš moje postojanje svih ovih godina, učiš druge da ne
postojim, a stvaranje života pripisuješ kozmičkoj slučajnosti.
Očekuješ li da ti pomognem iz ove nevolje? Trebam li te
smatrati vjernikom? Ateist pogleda ravno u svjetlost.
- Bilo bi licemjerno odjednom od Tebe tražiti da me tretiraš
kao kršćanina, no možda bi mogao medvjeda učiniti vjernikom?
- Dobro, reče glas. Svjetlo se ugasi. Šumom ožive glasovi.
A medvjed spusti svoju desnu šapu, sklopi obje zajedno,
pogne glavu i kaže: - Gospodine, blagoslovi ove darove koje
ću primiti od tvog obilja po Kristu, našemu Gospodinu. Amen.
Sjedili gavran i gavranica u svome gijezdu.
Kad se na drvetu na kojem sjede, podje penjati mala
kornjaca, tap, tap, tap... Popenje se na tri metra, skoci,
mase nogicama i razbije se. Kaze gavranica:-Reci malome.
Gavran nista. Opet sve isto drugi put, a treci put gavranica
se naljuti i poce se derati:-HOCES LI VISE
RECI MALOME DA JE USVOJEN!?
Dali majmunu u zoo vrtu jesti trešnje, a majmun prvo strpa trešnju u
guzicu pa onda u usta, vidjeli to posjetioci i upitaše čuvare
zašto majmun stavlja prvo trešnju u guzicu, pa onda u usta.
Čuvar odgovara: Ma pustite ga, jadan, neki dan je pojeo breskvu i
nije mogao iskenjati košticu pa sada prvo proba dali može proći.
Ugleda maca vrabca na vrbi. Instikt joj ne dade mira, poce
gledati, mjerkati, kovati plan kako da mu stane za vrat.
Neopazeno se popne uz deblo, dođe do grane na kojoj je
stajao vrabac, i tu je zapravo tek na pocetku. Kako to obicno biva,
nista u zivotu nije lako, tako i nasoj maci se bas pogodilo da je
vrabac stao na vrh tanke i najduze grane ciji vrh doseze do
sredine podubokog potoka. Vidi maca nije sala, nije lako, ali
zbora nema, te lagano krene. Nakon par koraka grana se
poce savijati, te se maca u strahu da ju vrabac ne otkrije vrati
na pocetak. Krene opet, vrati se i tako nekoliko puta. Potraja to
malo duze, pocelo joj se ciniti kako od svega nece biti nikakve
koristi, te odluci da krene na sve ili nista. Krene opet, normalno,
grana se opet savija, no ovog puta nema vracanja nego
napravi jos dva koraka, ucini joj se da u skoku moze doseci
vrabca, naglo skoci, no istog momenta vrabac ju primjeti i odleti,
a nasa junakinja se nađe usred potoka.
Pouka: Sto predigra dulje traje, maca mokrija.
Vraca se mama zecica kuci iz prodavnice i zatice sina
zeca upisanog a oca zeca posranog, pa pita:
-Dobro pa sta je sa vama dvojicom???
A sin zec ce:
- Ja sam se upisao od smeha kad je medved
obrisao dupe sa tatom...
U sumi osudili krticu na streljanje, i pitase je:
-Koja ti je poslednja zelja?
-Da me zakopate zivu.
The invasion is complete
radivjetra.blog.hr
Čovjek svako malo pomisli na ljude Mjanmara, naročito na Rohindže kao muslimansku manjinu, koji trpe silne progone i nasilje. Onda opet svako malo pomisli na Palestince u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, pa na Ukrajince koji se smrzavaju na -20 u svojim stanovima bez struje i grijanja, pa na Ujgure u Kini, i na same Ruse u njihovoj krvoločnoj domovini, i na Irance pod fanatičnom (z)vjerskom strahovladom. Pa onda pomisli na obitelji ubijenih stotinjak osoba prilikom otmice Madura u Venezueli, za čije smrti nitko nikada neće odgovarati. Pa pomisli na silnu otetu djecu diljem svijeta, koja se prodaju u seksualno roblje ili radi crnog tržišta organa. Pa onda može pomisliti i na milijune mladih koji su se našli u paklu ovisnosti o narkoticima. I na milijune onih koji ne mogu kontrolirati svoju agresivnost pa mlate svoje najbliže - najčešće ženu i djecu. O vječnim užasima Afrike i njezinih prevratničkih režima, vojnih hunti i raznoraznih milicija i suprotstavljenih vojnih frakcija koje se međusobno ubijaju do u beskonačnost - da i ne govorim. Mogao bih ovako nabrajati sljedećih deset ili dvadeset kartica teksta, kako se čega sjetim. Npr. skroz sam zaboravio spomenuti kozmičku stravu sociološkog eksperimenta znanog kao Sjeverna Koreja.
Imigrantska politika SAD-a pod Trumpom bespogovorno je fašistička. Njegovo zastrašivanje čitavog niza država bez presedana je u novijoj povijesti. Europska unija kalkulira u izjavama jer je njezinim čelnicima jasno da imaju posla s nepredvidljivim sociopatom, pa ipak, mogla bi joj se ta kalkulacija obiti o glavu. Ulozi su ogromni jer ako bi se države EU-a otvoreno i beskompromisno suprotstavile Trumpu pa bi to za posljedicu imalo rigorozno kažnjavanje Europe od strane Trumpa, daljnja posljedica mogla bi biti silno jačanje ekstremno desnih stranaka koje su već i sada u mnogim europskim državama sramotno jake. No i ovo kalkuliranje i svakomalo dodvoravanje Trumpu jednako može silno osnažiti ekstremnu desnicu jer ona lukavo vreba svaku, bilo koju priliku kako bi se dokopala vlasti. Nema boljih socijalnih psihologa od ekstremnih desničara.
U svijetu danas imamo tri supermoćna bullyja: Kinu, Rusiju i SAD. Čitav se ostali svijet u svojemu državnom djelovanju pozicionira spram ta tri Jahača Apokalipse. I kako vrijeme prolazi, tako su izgledi za bilo što globalno dobro, da ne kažem istinito, sve manji i manji. Lijepe priče mirotvoraca o tome kako mir bez pravde ne vrijedi puno i neće biti trajan polako se premještaju u sferu naivne bajke i dječjeg idealizma. Svi silni nesebični napori udruga civilnog društva također. Tekovine europejske civilizacije, najbolje zasade prosvjetiteljstva, kao mitraljezom pokošene padaju jedna za drugom, kao da nikada nisu ni postojale, kao da generacije odličnih žena i muškaraca nisu cijele svoje živote potpuno dale u oživotvorenje tih plemenitih ideja.
Kada se svuda najednom počne rasprostirati Zakon jačega kao kakva duševna pandemija, tada se i ljudi kapilarno počinju okretati svojemu solarnom plexusu, svojem bazičnom egu koji animalno i instinktivno štiti sebe i svoju najužu obitelj. Započne zbijanje redova, koje se vidi kao pojačana sebičnost. Npr. sve zastrašujuće "nove normalnosti" koje, recimo, iz mjeseca u mjesec, iz tjedna u tjedan uvode Putin i Trump, apsorbiraju se u ljudske umove ne na način da se ljudi beskompromisno pobune, već na način da se ljudi - nakon početnoga šoka - spuste u svoj solarni plexus i ondje se brzo prilagode novonastaloj ljestvici vrijednosti. Tako je bilo kod Nijemaca, Austrijanaca i Hrvata u doba Hitlera, tako je i danas diljem svijeta.
Na prvim poslijeratnim izborima narodi Ujedinjenog kraljevstva NISU izabrali svojeg voljenog i slavnog ratnog vođu Churchilla, time su pokazali silan civilizacijski potencijal koji se nakon rata bio probudio, a koji je onda također iznjedrio i Ujedinjene narode kao najuzvišeniji planetarni čin čovjeka IKADA. Danas imamo skroz nasuprotan smjer - smjer prema rastakanju moderne europejske civilizacije, smjer prema njezinom uništenju. Nositelji civilizacije otvrdnjuju, zastranjuju i kolektivno se premještaju u solarni plexus. Time se, realno, stvaraju temelji za raznorazne distopijske užase koji - jednom kad se dokraja utemelje - mogu dominirati čovječanstvom sljedećih tko zna koliko tisućljeća.
Istina je da se sve nekako urotilo protiv onog što zovem europejskom civilizacijom, a što je zapravo jedina civilizacija koja uopće postoji, bilo gdje u svijetu, jer je Europa njezin nositelj i ako je neka zemlja danas civilizirana, civilizirana je samo u europejskom smislu, ne u bilo kojem drugom. Japan je nekada davno imao značajan civilizacijski doseg, no danas on je razvijena civilizacija samo onoliko koliko je europejska civilizacija. Zvuči kao besmislica jer će svatko reći da Japan ima svoj vlastiti civilizacijski razvoj koji se ne može mjeriti europejskim aršinima, no to zapravo nije točno. Europejski dosezi zdravog razuma, univerzalne dobrote i zrele pravičnosti danas su vodeće tekovine koje vuku, ili bi barem - idealno - trebale vući čitav ostali svijet. Mnoge su se zemlje, među koje spada i Japan, prekomjerno uvukle u ljušture svojih tradicija. Iz tih tradicija nerijetko isijavaju na van divne osobine, kao što je slučaj upravo s Japanom, no one nisu proizvod zrelog i osviještenog razvoja društava nego su neka vrsta automatske i napola nesvjesne ostavštine. Mladica ili najfiniji izdanak civilizacijskog razvoja, međutim, nikada ne smije biti ostavština, ma koliko ta ostavština bila lijepa i plemenita. Eoni vremena ostavili su za sobom mnoga divna i gotovo prosvijetljena društva, no od njih su danas ostale samo mehaničke okamine uvjetovanog ponašanja ljudi porobljenih komandama tradicije i to apsolutno nema nikakve veze s glavnom strujom civilizacijskog impulsa.
No, kao što rekoh nešto ranije, sami se temelji europejske civilizacije danas tresu kao kod katastrofičnog potresa i kad se ta činjenica spoji s činjenicom bizarno prekomjernog tehnološkog razvoja koji ljudska svijest apsolutno nije u stanju pratiti svojom moralnom komponentom ili moralnom zrelosti, rezultat koji se ukazuje ne izgleda nimalo dobro.
S jedne strane imamo moćne globalne bullyje koji polagano spuštaju čitavo čovječanstvo u sebični mode, a s druge elektroničke gadžete koji omamljuju i hipnotiziraju milijarde. Da sam teoretičar zavjere, ustvrdio bih s priličnom sigurnosti da je Invazija gotovo kompletirana.
Triglav 2864 m
borut.blog.hr
iz pera Ante Vukovića:
Preksinoć sam gledajući snijeg u Afganistanu sjetio se mog uspona na Triglavu. Najviši vrh u Jugi i cilj svih planinara. A do tada smo Ona i ja često sa društvom išli po Biokovu, obišli smo sve uspone i poslije i djecu sa sobom vodili. E te 1984. za Dan boraca, 4.7.dogovorili smo se Borut Kurtović, Ankica Erceg, tada Prnić i njen muž Drago i ja da ćemo ići na Triglav. Borut je imao u Kranju smotru rezervnih oficira a ja sam 2.7. na Rebru branio magisterij. Mjesecima sam samo sjedio i učio i nisam imao nikakve kondicije. A njih troje vrhunski planinari, istrenirani, članovi GSS-a. Uz to me Srđan Jurišić koji je bio pravnik u Domu zdravlja, a isto planinar, isprepadao koliki je to napor. I ja Ti iz Zagreba odem u Kranj gdje smo se našli. Kako smo se našli popodne, a uspon je ujutro, odlučimo poći na kavu u Villach. Na granici nam sve pretresoše i u Drage u jaketi pronađoše 500 maraka. To su mu oduzeli, dugo nas zadržali, tako da nismo ni otišli u Vilah.
Uvečer smo došli u planinarski dom u Mojstrani, prespavali i odatle se kreće na uspon. Cilu noć nisam zaspao od straha pred tim izazovom
I ujutro rano smo krenuli i oko 11 bili na Kredarici, to je na oko 2000 m nadmorske visine
Tu je veliki planinarski dom, u pravilu nitko ne ide odmah na vrh nego je u tom domu odmor. Ima restoran i sobe za prespavati. Ali naš plan je bio isti dan se popeti na vrh i vratiti se u Ljubljanu gdje živi Borutova sestra. I mi smo tu na brzinu nešto pojeli i nastavili na vrh Triglava. E to je već pravi uspon, na nekim mjestima moraš ići po klinovima, držati se konopa. Sve smo mi to prešli, mnoge planinare smo i pretekli i oko 4 sata bili na vrhu Kad smu dotakli Aljažev stup njih troje su uzeli konope koje su nosili i dobro me namlatili. Pravilo je kad netko prvi put dođe na vrh da ga konopcima izudaraju. A oni su već bili.
(fotografija s Wikipedije)
I kad smo se spuštali oni su trebali popeti se na još jedan vrh i udariti pečat u planinarsku knjižicu. Morali smo se spustiti niz jedan ledenjak i mora se ići oprezno rubom. I samo što sam pomislio kako bi stradao da netko klizne odoh niz ledenjak, klizao sam bar 1 kilometar, nije se ništa desilo čak sam se malo odmorio dok su oni okolo došli do mene. U kako se Ona ljutilja kad smo joj pri povratku taj detalj ispričali. Kad smo se spustili u podnožje, dolina se zove Tamar, tu je skakaonica Planica, nisam znao hodati od umora. Jedan dio puta su me Drago i Borut nosili do auta. U Ljubljani smo večerali i tu smo saznali da je umro Jakša Gareljić. Istu večer smo išli u Jablanac ispod Velebita jer je Borut prethodne zime u planinarskoj kući zaboravio đemper. Normalno đemper nije našao, a još su ga neki koji su spavali a bilo je 2 - 3 ure u noći htjeli tući. Ja sam spavao u autu a njih troje u vrećama na nekoj oputini.
Po planu koji je Borut u minut sastavio sutradan 5.7. idemo u Paklenica kraj Starigrada jer oni moraju odraditi još jedan uspon, udariti još jedan pečat u planinarsku knjižicu. Jebali ih njihovi pečati. I u podnožju Anića Kuka u nekom isušenom kanjonu taman kad smo krenuli vidimo nekoliko zmijurina. Oni su nastavili dalje a ja sam se vratio do hotela Alan di smo ostavili auto i na fotelji ispred recepcije ih sačekao.
Mi smo tada stanovali u Jadranskoj ulici i kada smo došli uvečer kući Slavica nam je svima napravila večeru. Bila je teletina sa krumpirima. Ne znam je li nama više mirisala teletina ili smo nas četvero njoj smrdili nakon 3 dana napora, znoja, nekupanja.
Nisam spomenuo pogled sa vrha Triglava bio je veličanstven.
12
pon
01/26
Dva neloša Miloša
penetenziagite.blog.hr
""Haos na srpskoj književnoj sceni" i "Da li je ovo NAJVEĆA PREVARA u srpskoj književnosti ili samo vešt trik"? Ti naslovi koji posljednjih nekoliko dana vrište sa srpskih portala govore, naime, o "slučaju Ane Miloš", spisateljice rođene u Beogradu 1992., autorice zbirke pjesama "Govori grad" i zbirke priča "Kraj raspusta". Njezini radovi objavljivani su u nizu časopisa i portala, među kojima su Express i Lupiga. Primila je nagrade Đura Đukanov, Miodrag Borisavljević i Štefica Cvek, dala više intervjua, a gostovala je i u Zagrebu na prošlogodišnjem Interliberu. Anu Miloš nazivali su "autentičnim novim glasom na književnoj sceni Srbije", hvalili njezinu vještinu pisanja i svježinu stila. Problem je u tome što Ana Miloš – ne postoji.
Za Anu Miloš prvi put čulo se prije nekoliko godina. No iza Ane Miloš, izgleda, stoji Miloš K. Ilić iz Pančeva, dramaturg i pisac, čije ime zvoni iz jednake daljine. Ilić je pak autor niza radiodrama, zbirki "Priče o pivu" i "Umorni kao psi", koja je osvojila nagradu Edo Budiša, te romana "Deca Nedođina" koji se našao u izboru za NIN-ovu nagradu. A upravo je u izdanju kuće Plato objavio knjigu "Po zanimanju: Ana Miloš". Biografska je to pripovijest, odnosno dokument njegova petogodišnjeg eksperimenta tijekom kojeg je na književnoj sceni djelovao pod pseudonimom "Ana Miloš".
"Umjesto da razgovaramo o književnosti uopće, potencira se to da postoje muška i ženska književnost i time, umjesto da se razlike i granice brišu, one postaju sve jače. Na tome se onda lijepo i zaradi, pa i lijepo živi, a šteta ostaje i nastavlja se sve veće propadanje društva i nerazumijevanje", u najavi jedne knjige napisali su iz izdavačke kuće Plato. Dalo se tako zaključiti da je Ilić "Anu Miloš" izmaštao kako bi dokazao da na književnoj sceni danas bolje kotiraju žene koje se, kažu neki, svim nastoji silama progurati i dajući im nagrade "popuniti kvote". Našao se tu i niz komentara o navodnoj komunikaciji koju je Ilić lažno predstavljajući se vodio sa ženama, svojim čitateljicama i kolegicama, a koju tek imamo vidjeti.
Spomenimo samo da najednom "razgovarati o književnosti uopće" u društvu odgojenom i ukusima brušenim na kanonu koji su stvarali muškarci i nije tako jednostavna stvar kao što se na prvu može činiti. A da je besmisleno vrednovati književnost tek nabrajanjem kojekakvih nagrada, jasno je svakome tko zna čitati. Za kraj, jedna bi stvar bila da je Ilić s "Anom Miloš" postigao nekakav neviđen svjetski uspjeh, ali Ana Miloš na književnoj je sceni koja se diči svake godine sve manjim brojem čitatelja prošla tek nešto bolje od samog Ilića. Ipak, možda je ovaj suludi marketinški trik pogodio ravno u sridu: i Ana Miloš i Miloš K. Ilić sada su se katapultirali na sam vrh onog popisa knjiga koje treba pročitati."
(Preneseno iz "Večernjeg lista", autorica Tia Špero, kao i sa Facebook stranice Radioaktivni Komarac, na kojoj se kao komentar događaja iznosi tvrdnja kako woke kultura čini isto ono protiv čega se bori)
The anti-CEO playbook - Hamdi Ulukaya
lankd.blog.hr
Ovaj izrazito inspirativan TED Talk podsjetio nas je na to da u poslovanju nikad ne treba izgubiti ljudskost i da se zaposlenici ne gledaju samo kao brojka, već je potrebno brinuti o njima. Potrebno je raditi kao tim i slušati, a ne biti samo nadređeni. Baš ova priča nam otvara oči i pobija sve one predrasude da velika poduzeća "posluju bez duše", tj. samo s ciljem ostvarivanja profita, dok se sve ostalo zanemaruje. I velika poduzeća mogu poslovati na povjerenju i međusobnoj komunikaciji svim karika, to je realnost! Ulukaya gleda radnike kao žilu kucavicu poduzeća i zaista iskreno misli na njihove interese te pokušava reducirati njihove potencijalne probleme. On ne radi razliku između zaposlenika samo zato jer su druge nacionalnosti, već ih sve prihvaća i svima daje ista prava. Potiče nas na prihvaćanje različitosti i pokazuje da su to najveće prednosti, a ne nedostaci, kako ih možda većina ljudi vidi. Njegov način funkcioniranja nas sve motivira da budemo blaži prema drugima, sa više razumijevanja i otvoreniji prema novim načinima. On je primjer pravog pravednog i kvalitetnog vođe jer brine o svima, a u isto vrijeme ima jasne ciljeve i nije mu problem "zasukati rukave" i raditi sa svima ostalima, iako je vlasnik. Ono što smo naučili iz ovog TED Talka je to da je potrebno raditi na sebi i njegovati one ključne vrijednosti, a to je biti čovjek prije svega :)
BOKSER
starrynight2022.blog.hr
Moja ploča
Moja knjiga
„Tražeći samo radničku plaću
Krenuh u potragu za poslom
No ne nude mi ništa
Tek kurve na 7. aveniji pozivaju Dođi!”
(The Boxer)
Paul Simon
Rođendanski tjedan
bubuleja.blog.hr
Kroz cili život me prati poslovica “Ono što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra”. Priznajem, rugala sam joj se i izvrtala njeno značenje onako kako meni paše. Nekako mi je lipše zvučalo “Ono što možeš učiniti danas, ostavi za sutra” uz moj dodatak “Di prišiš? Odmori! Ima vrimena!”. Za ovakvo razmišljanje krivi su dalmatinski geni. Ali sve se minja (osim genetike) pa tako se i moje shvaćanje svita oko mene prominilo.
Gore navedenu poslovicu uvažavam u potpunosti i s velikim respektom gledam na nju. Vrimena nema onoliko koliko sam mislila i stvarno sutra ne mora doći. Sve se promini u trenu. Btw zbog ove spoznaje i jesam napisala “Ne razumiš!”, ali neću vas sad pilati s knjigom nego ću iskoristiti titulu blogerice tjedna (Blogy hvala) i ove godine ću rođendan proslaviti sa vama blogerima. Blog.hr doživljavam kao ono nešto moje; mjesto kojem pripadam. Zato vas sve pozivam na rođendanski tulum. Bit će to party za pravu ekipu pod budnim okom našeg Blogija. Znam da će na proslavu doći Morska, Konobarica, Demetra, Googo, Luki, Annaboni, Kockavica, Sarah, EuM, Zemlja, Garancija, Lasta, Zvijezda i mnogi drugi. Svi ste pozvani!
Iako mi je rođendan tek za dva dana, ja sam već krenula sa pravljenjem kolača. Napravila sam “kućice” za kremu jer ono što možeš danas ne ostavljaj za sutra. Kako vjerujem da će sutra ipak doći i da ću imati snage, napravit ću tomorrow kremu za Princeze.
.....nastavlja se....
Telefonski razgovor
konobarica123.blog.hr
Kazala je da se konačno upitala kad je zadnji put pomislila na sebe. I na to što njoj odgovara, koje su njene potrebe. Nakon što je kroz život dvadeset godina pitala što treba njemu, sinu i kćeri.
Ej, ma znaš ja se nisam niti jednom pitala što meni treba. Uvijek je bilo Franjo, Ivano, Antea... Uvijek neko trčanje, preslagivanje, aktivnosti, vrtići, kuhanje, škola, roditeljski sastanci, informacije, kupovine. Uvijek nekome na usluzi. Ti znaš da sam se ja nakon carskog sa Anteom digla već peti dan i išla peglat posteljinu, krpice i gazice za Ivana jer je bio ono alergičan, pa sam u to vrijeme sve peglala. Nikad se žalila. Frano i on će ujutro na plažu, ja spremaj im sve od napuhanaca do lubenice i krastavaca naezanih na kriške. Led, termo torba, bočice s vodom, dvije limenke pive, grickalice, sendviči. Ja i bebica ostajemo doma jer je prevruće. Ona grintava, ja joj kuham mrkivcu i ribam jabučicu, presretna što mi je život onakav kakao sam ga zaišljala. Podstanari smo, ali nema veze, kad njegovi prodaju onu šumu imat ćemo za polog za kredit, sklepat ćemo neke samo naše kvadrate...
Curi mi u uho priča. Bujica se riječi ne zaustavlja. Ni primjetila nije da s moje strane ne čuje više ni mhm, mhm... Prestala sam pred jedno desetak minuta svakidašnje jadikovke te žene koja se u kasnim tridesetm sjetila osvijestiti sebe.
Pa otišla od svih njih i svega.
Sada je našla smisao u joga zajednici.
Dan joj počinje pozdravom suncu, meditacijom i pranayamom.
Naučila je disati. Istegla do kraja zdjelicu, kukove i vratnu kralježnicu. Oslobodila se šuma u ušima i otkrila blagodati raw food prehrane.
Nije im nimalo zahtjevno, svatko zna koja mu je zadaća i žive svi skladno. I ne može sad ni zamisliti onaj prijašnji život. Da trči na roditeljske i skuplja ih sa treninga, glazbene škole i dodatnog talijanskog misli da bi se ubila. Okej, on je sad već svoj čovjek, ali mala se još školuje. Ma pametna je ona. Uspjet će se upisati na pravo kako je uvijek htjela.
Ovo je bilo nešto najbolje što je mogla učiniti i za njih i za sebe. Uistinu.
Dok slušam o blagodatima ponovno pronađenog smisla jednog života, pogled mi odluta prema netom parkiranom crvenom autu. Iz njega izlaze njih dvoje, sretni, mladi, zaljubljeni, tek zaručeni. Divota ih vidjeti. Dok mi prilaze na pozdrav osmjehujem se široko i primam u čvrsti, topao zagrljaj svoju kći, potom njenog dragog. Dajem im znak da produže u kuću. Ne znam koliko sam ushićenih misli sadašnjeg ili koju tužbalicu bivšeg života putem zvučnika mobitela još uvijek zalijepljenog za desnu ušku propustila.
Ono radi čega sam nazvala ostaje neizrečeno.
Da je i njen sin, odnedavno nečiji zaručnik, pronašao novi put i svrhu svog života njoj, zamotanoj u bajku ponovno pronađenog smisla života, uistinu nije bitno.
Shvatim. Osmjehnem se.
Ej čuj, moram ići. Super da smo se čule. Budi mi dobro, čujemo se. Pozdrav.
Umjesto vijesti, sipam riječi u slušalicu i prekidam vezu.
Ulazim u kuću.
sunčan dan, pomalo hladan...
hawkeye1306mob.blog.hr
5-705
iako vrlo lijep, dan baš i nije prikladan za radove na Planini
probudio sam se rano i pomislio...zašto ne
u tri pokreta ubacim u torbu mobitel, ključeve i rukavice ...
za dva sata
uobičajeno lijep pogled s plominskog vidikovca
još malo vožnje pustom starom cestom kroz sela...
prije odlaska u stan, naravno, velika riva
pozdrav iz srca
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr