novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

28

ned

02/21

U prolazu

picturesfornoone.blog.hr


Kada počne bujati, nastati će mala džungla;



Ljubičice među malinama;



Ove bijele se pojavile gdje ih prije nije bilo;



Fijasko, slijedi totalni remont krova;



Visoka gredica;



Nije neka znanstvena fantastika za napraviti. Građu sam nabavio pa nije bilo nikakvih troškova. "Katove" sam povezao na način da na svakoj stranici kata niže i kata iznad izbušim rupe te stavim metalnu šipku. Tako je lako dodavati ili ukloniti cijeli kat u cijelosti jer samo "sjedaju" jedan na drugog. Dovoljna je šipka, okrugli profil, navojna šipka, što god i sasvim je dovoljno fi8 ili fi 10.



Inače... nekako izbjegavam računalo kad sam doma... godi lijepo vrijeme... usporena potraga ponekad je zabluda smjera...

Historija mojih boljki

naelektrisaniguster.blog.hr

Želin napisat kako se osjećan, al to je teško... Teško mi je prinit tu težinu na ovaj virtualni papir. Konstantno san u nekom stanju uznemirenja. Kao da mi katastrofa non stop stoji iza leđa. Ne mogu se opustit. Ako se opustim, strah me je da će mi se počet bacat. Tako mi uglavnom dolazi. Mada, ovo je moja životna bitka.

Kad san bija mlađi, bija san anksiozan. U srednjoj školi san bija opsesivan oko nekih stvari, briga, stalno bi me morile. Sićan se kad san razmišlja jedan dan da bi volija da mogu po dana bit normalan a po dana da me more te misli. Mislija san proće samo od sebe. Nije me tada ugrožavalo, u tom periodu. Mada san primjetija već tada jednu crtu samosabotaže, sićan se točno momenta kad san to primijetija. Nešto san se šalija sa jednon curon iz razreda, i došla mi je misao u fazonu: "ti ne možeš se zajebavat, ne dam ti to." Kasnije san intenzivno zamišlja neke situacije, tipa kako ispadam faca prid ljudima i tako. Doduše, to je često u srednjoj školi, tipa zamišljat da umireš i da ti poznati dolaze da se oproste od tebe...

Na prvoj godini faksa mi je bilo jako teško. Ali san se borija. Tada je moja sestra imala pihotičnu epizodu. Ja san bija u tripu da idem u propast... Zamišlja san često situacije di san moćan, di san jak pred drugima i tako, i to mi je bilo ko droga, što bi više to radija, to bi mi se više zamišljalo. Bija san u tripu da mi pucaju neuroni i da propadan, da gubin nervne veze. Tada san mislija da se neuroni ne obnavljaju, što je poslje pokazano da nije istina. Ali nisu meni ni tad "pucali neuroni", nego je mene bilo strah da se to dešava. Bilo mi je jako teško tu godinu. Iscrpljen san bija, vukuć taj teret za sobon. A već san vidija da mi triba neka stručna pomoć, ali mi je bilo previše neugodno nekome ispričat da mi se dešava šta mi se dešava. Ima san jak strah da ću i ja poludit i završit kući cili život.

U tom periodu san ja bija konstantno anksiozan, i to baš baš jako. U toku studiranja, poslje, san ima jedan ajmo reć sritan period jer smo se skompali ja i moji prijatelji sa jednom drugom ekipom i par godina međusobnog druženja mi je bilo super. Mada, i tada san bija anksiozan, i tipa, na jednom spoju, dejtu, san bija toliko nervozan da je to bilo preočito, cura me pitala šta mi je haha. Ali san se vadija humoron, mada jedva san izdrža da popijemo tu kavu. Mislin da je ona zaključila da se drogiran il tako nešto. Humor mi je bija glavna vadiona, izigrava san ludu, a uz to san i profesionalno bija u toj ulozi, kao stand up komičar što san bija neke tri godine. Ali znakovito je da san cilo vrime ima strah da ću završit kući i živit ko moja sestra.

Jednon san završija kući jer me prala prejaka panika. Mislija san da san gotov, da nemam više života, osjeća san se da mi se ličnost raspada, da ću poludit. Sićan se jednon kad smo išli u Mostar a ja sasvim intenzivno osjeća kako nikad više neće bit isto, kako san doživotno zarobljen i slično. Ali pribolija san to i vratija se u Sarajevo. U međuvremenu san bija poša kod jedne psihologinje u Sarajevu. Sad vidin koliko je bila nestručna. Nakon što san se vratija u Sarajevo, živija san neko vrime, završija bachelor, poša na magistarski kad san dobija nistagmus. Ispočetka su simptomi bili toliko užasni da san jedva priživljava kući. Završija san kako san se cili život boja, izgledalo je da me je ostat živit kući do kraja života. Jer, nistagmus je neizlječiv i ne može se ni pomoć da se ublaže simptomi.

Ja san mislija da san gotov, da mi je život gotov. Ponovo se ponovija scenarij od prije koju godinu, ovaj put sa ozbiljnim izgledima da tako i bude, da ne mognem se maknit od kuće. Osjeća san se slomljeno, mislija san da mi je život gotov, da mi nema nade. Onda san se trgnija i zaključija da, ako se neko medicinski neobjašnjivo (da ne kažem "čudesno") izliči od nečega, da mogu i ja. Zaputija san se na tu putanju i pustija intuiciji da me vodi do ozdravljenja. U međuvremenu san ima par hospitalizacija na psihijatriji, ali i doživija san Ljubav kao silu svemira i kao suštinu svega što postoji. To me je iskustvo probilo i prominilo. Sad kad gledan taj momenat kad san iša u Mostar i mislija da mi nema spasa, vidin koliko sad iman više širine. Mada, i sad mi je jako teško. Btw kroz neko vrime, nistagmus mi se poprilično povuka, povukli se simptomi, ne svi, al dosta ih.

Ne znan kako opisat svoje trenutno stanje. Isto iman strah da ću propast, da ću se upropastit. Ne znan kako naprid, a da ide mirno, da ne radim ništa destruktivno. Da mi bude prihvatljivo. A i mojima kući. Ali za razliku od vrimena prije, sad san otvoren. Sad mogu riješit problem. Vidin di je problem, prije to nisan vidija. Al mi je užasno teško... Boriću se, al ne znan kako isplivat iz ovoga... Možda već isplivajem, ne znam... Stalno san na rubu, konstantno osjećan da san stisnut u kut nečim jačim od mene... Strah me sebe, ne mogu se opustit jer kad se opustin dođu mi destruktivni porivi... Osjećan se bespomoćno. A znan da nisan bespomoćan. Ne mogu pisat sve što bi tija napisat, jer me strah posljedica onoga što iznesen ovde, jer svaki korak i sve što uradin utiče na moju psihu, pa čak i objavljen post me može poljuljat.

Izgubljen san i ne znan kako dalje... Strah me, užasno me strah. Strah me svega. Ali okuražiću se, moran. Samo ne znan kako, pa ni kad... Još bi dosta toga napisa al ne mogu. Uglavnon boli me, i fakat mi je teško. A borin se, borin se ko lav, a to niko ne vidi... Niko ko nema ovakve borbe ne mere vidit koliko se trudin... Sad san u situaciji koja je povoljnija nego ikad ranije, ali i zajebanija nego ikad ranije. Također, u radu sa psihologinjon san primijetija da ja i ne želin da se osamostalin. U sebi, u podsvijesti. Al ovako, jasno, želin živit normalno, samostalno. Nadan se da ću bit bolje. Evo ovo dok pišen, osjećan u sebi paniku i nervozu koja more prić priko ruba, otjerat me u neko loše stanje, u to da puknem, počnem divljat i nesvjesno se ponašat... Osjećam se baš bespomoćno.

Nemam šta reć nego: Valjda će bit bolje. I ja ću se borit. Evo vam ovo:

Kotli..

bellistra.blog.hr

.. kod Huma, najmanjeg grada
Vrijeme idealno


.. Posjetitelja iz Rijeke, Zagreba, Pule, Slovenije, Austrije... Roditelji sa djecom, pesekima.. Svi su uživali u divnoj prirodi.. Zasad gotovo netaknutoj.. No kako sam vidio stare kuće se kupuju i renoviraju, bit će života..
Neka...
Djeca se valjala po travi.. brčkali ruke u potoku... gledali slapove pored stare mlinice...
___. ___
.. vraćajući se čujemo vijest da je preminuo Bandić!
Šta je život?
Kratka crta između rođenja i smrti
R. I. P. za Milana

Nema naslova

yoda.blog.hr

Lijepa

Otkinula sam retrovizor na autu
dok sam se rasparkiravala. :(

:(


Fragile


PREOBRAŽENJE

potok.blog.hr

Preobraženje
1999.

Tek malo odškrinuh vrata da vidim sviće li to,
i svjetlo mi obuze lice.
U oblaku sjajnom s Tobom dobro mi je biti ovdje,
ne tražim da načinimo sjenice.
Samo me spusti blago, kad prođe zanosa tren,
da krhka ne slomi se nada:
Uz mene budi i tada!

Danas je druga korizmena nedjelja, PAČISTA.
Evanđelje donosi zgodu Isusova preobraženja na gori Taboru.
Prizor nebeske slave trebao je uliti nadu učenicima da će na kraju sve dobro završiti, i snagu da se prebrodi što se prebroditi mora.
I mi u životu molimo za trenutke duhovne sreće, svojevrsni predokus raja. To je Božja milost koja nam daje snagu za križeve kojih svatko ima.

Ti bio si moje svjetlo

karenjina00.blog.hr

Ti bio si
jedini slap istinske svjetlosti,
što u kutu izbe moga života sjena
i od sjena uvjerenja
da znam šta svjetlost jeste,
sišlo mi prekasnim časom
u tvojim očima,u tvojim riječima.
Jedino. Korakom mojim. Mislima.
Neprekidno sada odlazim
da odlaskom se mogu osvrtati
na mjesto gdje te nema
Ponirem strahom u život bez tebe.
I dok vremenom se trgam i rušim
da utrnem mrakom svjetlost tvoga lika
bolnog sna nesna i otkucajem
kojim svakim udahom nanovo planeš,
na čelu mi se kao znamen pišeš
i oči me pune tebe izdaju.
Jedino istinsko svjetlo moje
što na vrijeme stiglo nije da u svjetlu
svoga oka,riječi...svjetlo i radost
mojim korakom,mojim mislima i ostane.

Merag-Cres - 27.02.2021.

tereputovanja.blog.hr

Izlet Merag-Cres nekadašnjom starim rimskim putem kroz Merašku jamu preko ruševina crkvice svetog Bartolomeja i natrag - o dijelu tog đira pisao je i naš bloger gogoo u svom postu. 2018. godine, a ja sam ga jučer prošla, i time se ostvarila želju :)))

Kad se dolazi sa Krka (Valbiska) trajektom na Cres (Merag) odmah upada u oči velika udubina iznad mjesta Merag, a to je Meraška jama


iz literature: Meraška jama – prirodni fenomen otoka Cresa

Meraška jama, koju opažamo kao neobičnu geomorfološku strukturu usječenu u padine s desne strane trajektnog pristaništa i naselja Merag, jedan je od rijetkih ali vrlo dojmljivih primjera urušne ponikve na otoku Cresu. Vjerojatno je nastala u davnini urušavanjem stropa velike podzemne šupljine. Njezine bočne strane strme su i stjenovite, a u dnu ponikve nakupilo se mnogo kamenog kršja i većih kamenih blokova koje svjedoči o nekadašnjim velikim lomovima i masivnim urušavanjima stijena.

Jama je nastala na osojnoj (zasjenjenoj) strani obala otoka Cresa, a, uz to, oblik i dubina jame djeluju tako da u jami vlada osobita mikroklima. Stoga ovaj lokalitet ima ulogu svojevrsnog pribježišta (refugij) nekolicine vrsta prilagođenih povećanoj vlažnosti tla i zraka kao i modificiranoj temperaturi zraka u dnu jame.

Posebnosti staništa i djelovanja mikroklime na živi svijet u provom se redu očituje u bujnoj šumskoj vegetaciji te množini mahovina i paprati koje prekrivaju kameno kršje i blokove. U dnu jame uspijeva i nekoliko na otoku Cresu rijetkih biljaka koje možemo smatrati reliktima iz ranijih i hladnijih razdoblja Zemljine prošlosti. Jedna od takvih je deveterolisna režuha (Cardamine ennaeaphyllos), proljetnica iz porodice krstašica, blijedo žućkastih cvjetova, uobičajeno rasprostranjena u kontinentalnim bukovim šumama. Strme stijene na bokovima urušne ponikve također su stanište rijetkih petrofilnih vrsta ptica i zanimljivih vrsta bilja, kakav je endemični istarski zvončić.


Inače Meraška jama se sastoji od dvije jame, ulazak u obje je jako strm, a kad se spusti u prvu dolazi se u vegetaciju kao sa drugog planeta - Jurassic park/Hobbit town - no to je sve vrlo malo, makar se na slikama čini veliko, sl predivno




prelazak u drugu jamu podno litice je dosta strm sa velikim gromadama uz rub




a i silazak je oper jako strm


kad ste pod samom liticom teško je uhvatit sve,a nismo se mogli ni približit jer stalno ima odrona - gornji dio


i na dnu gromade s mahovinom


izašli smo po rubu prve jame


kod Crkvice sv.Ivana




i uputili se starim rimskim putem za Cres prema ruševinama crkvice sv.Bartolomeja


pogled sa jedne serpentine na trajekt, Merag, Merašku jamu i u daljini početak Velebita


nastavak starog rimskog puta i nagnute crnike


pogled na ostatke Crkvice sv.Bartolomeja (nažalost gore nisam uspjela slikat jer su udari bure bila prejaki), te skroz desno vrh Sis


prije samog vrha i ruševine


pogled sa Ruševina na Krčku stranu


i prema Creskoj strani


spuštanje prema Cresu i ovčice


pogled na Cres kroz masline


stara rimska cesta


pri povratku bura je razbistrila pogled, da se vidio i slovenski Snežnik nad Rijekom, Risnjak sve do




snježnih obronaka Velebita


zadnji pogled na Merag i Merašku jamu


i prijeđeno :))




R.I.P Milan Bandić

crnasvjetlost.blog.hr

Danas me je iznenadila smrt zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Cijeli dan razmišljam što da napišem o tom čovjeku. I ne znam što bih napisao. Bio je takav kakav je i bio. I kao čovjek i kao gradonačelnik. O pokojnom se piše i govori sve najbolje. Povijest će mu suditi. A nama ostaje da nastavimo živjeti dalje. Jer život ide dalje. Živjeti se mora dalje.

Iskrenu sućut želim obitelji Milana Bandića! Iskrenu sućut želim svim građanima grada Zagreba!

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Poezija poetskih uspomena..

dinajina-sjecanja.blog.hr



Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.

A.B.Šimić






Poetska istina pjesnika o pjesnicima,
izazov ritmu srca, zov osjećajima,
poziv traganju skrivenim ljepotama,
lutanju poezijom uspomena..





U uspomenama trag iskona,
sjaj secesijkog kristala.





Zvijezde tihuju našu nedjeljivost od kozmosa,
pjesnici stihovima otkrivaju tajne Svemira,
moć čarolija u kičastim svjetiljkama,
miris vremena u starim zdjelama,

Kako izreći, kako opisati, kako označiti vrijednosti?

Tražim riječi.

Treba se vratiti na početak, u tišinu iskona.

Osluškujem titraje klasja, šum valova,
tišinu močvare, jecaj vjetra, govor rijeke,
romorom razotkriva tajne rodoslovlja.
U krošnji vrbe šumi zakletva vjernosti
u bolu i sreći.

Vrijednosti su nevidljive,
kriju se u osjećajima,
u nemjerljivosti srčanih otkucaja,
u osmijesima, u očima.
Uzaludno je tragati
za znacima.

Kada se srce, kao svijet od stakla,
rasprsne u tisuću boli,
pjesnici izmaštaju bdijenje
u snu.

Šapuću nepostojeće riječi,
riječi neprevodive,
riječi valova,
zova mora,
mirisa pinija,
i romora
poezije
drevnih
oceana.

Dijana Jelčić



Ožujak

teutinaljubav.blog.hr

Vrijeme je otvoriti novu stranicu kalendara. Ožujak, prvi proljetni mjesec. Umjesto cvjetne raskoši, ovaj puta uživam u sitnom cvijeću, ako se može reči da je neki cvijet Sitan. Svaki cvijet ima svoju ljepotu, bez obzira koliko je velik. Samo se treba spustiti i uživati u ljepoti.
Ožujak, March, 2021
Prvi Ožujka 2018 u Rijeci je bila vijavica, pak prilažem video kao podsjetnik da zima još može pokazati svoje zube.

Zagrepčanima iskrena sućut povodom smrti gradonačelnika Milana Bandića. Zagreb je učinio jednom od prepoznatljivih europskih prijestolnica. Cijenio sam ga kao gradonačelnika koji je disao svoj grad.Kada mi se post neobjašnjivo izgubi sa liste iako bi po vremenu objave još trebao biti u vrhu (valjda ga odnesu mali zeleni) tada ga ponovo objavim kao sada.

Stari Latini

penetenziagite.blog.hr

Vele - čitam jutros - kako je rečenica "o mrtvima sve najbolje" narodna mudrost; a narod da je dokazano bedast - nipošto mudar, pa to i takvo pravilo da ne važi baš za sve.

Obično guglanje otkrilo bi, međutim, kako se ne radi ni o kakvoj narodnoj mudrosti, već o izreci starih Latina: de mortuis nihil nisi bene. Drugim riječima, ako ne hvališ pokojnika - onda, kada netko premine, barem dok sunce ne zađe nad odrom njegovim - šuti, ma koliko se sa njime za života ne slagao.

Osobno sam posljednji koji bi svakoga preminulog branio, ali vrlo je očita veza između toga što su se autori izreke, bilo da se radi o Rimljanima, ili još čak o starome majstoru Solonu /a bitke na ondašnjim forumima i agorama sigurno nisu bile blaže od današnjih/ - čvrsto držali svojih maksima i dogurali tako polako a sigurno - sve do dana današnjega, tek u nekoj drugačijoj formi ili obliku. A i dalje će gurati, nema u to nikakve sumnje, za razliku od većine ostalih, koji neće prebaciti dalje od vlastita bijesa, nemoći i zaborava.

Na koncu, sva blaga ovoga svijeta nećemo sigurno nikamo ponijeti, ali pustoš srdaca mogla bi u tom posljednjem času biti odlučna. Ako ne radi koga drugoga, a ono radi nas samih.

Jovo nanovo

messangerpigeon.blog.hr

Naš je život svugdje oko mene,
Ja ne mogu otići.
Ti možeš,
Negdje gdje me nema,
Gjde postojim nikako
Ili samo u mutnim tragovima,
Koji su možda ja,
A možda kupači koji su u blagostanju tu gradili kuće za odmor.
Ja ne mogu pobjeći,
I na tome ti najviše zavidim:
Za nas nema drugo,
Ali za tebe ima drugdje.
Za mene ima samo Ovdje,
Cijeli taj jebeni život skupljn na jednom mjestu
Kao mravinjak
U proljeće
Koje zahtijeva čišćenje,
A ja nisam, pa bar ti to znaš,
Ja nisam nikakva čistačica, domaćica, urednica,
Ja samo znam uzgojiti svoje mjesto u kaosu.
Ali ovaj kaos nije ta priča,
Nema police za mene
Ovdje nema mog mjesta,
Mogu samo maljem na korijene,
Sve ispočetka oplakati,
Izridati,
Nadajući se
Da ću suzama zaliti svoje novo mjesto na svijetu
I uzgojiti se
U nešto opet.
Naposletku,
Zemlju znam, suze znam.

I strah znam, ali mu se ne mogu dat.

Na zvjezdanom modrom luku

suton-san.blog.hr

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, planeta buku

Kada ugledam u svemir, pa im,
kažem nježne tajne ime, da im,
otvorim sve prostorije i dine
pune pijeska, i paprati
što se poput polarnog vjetra
vijore nečujno na noći tlom
želeži doseći svjetlo

Pogledam na put, na njemu dijete
Sjedi samo, kao kamen,
na rane mu procvalom dahu
na sunčanom srca mu prahu

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, duše mu buku

Kao Merkur, sav je ispijen,
od pogleda na sunce,
i njegovu sjajnu istinu

Kao Venera, naličje mu je vruće,
i nitko ne može do njega,
jer ne odgovara očekivanjima svijeta

Kao Mars, pijesak iz vulkana,
obasipao mu je površinu, i osušio usta

Kao Jupiter, olujni vjetar
kreće se u njemu, pritisak
mu je u nutrini, nezamislivo jak

Kao na Saturnu, munje mu
sjevevaju na nebu,
kiša kristala,
iz oka njegove ljubavi

Kao Uran, carstvo hladnoće
zaleđeni dom, sa pomaknutim prstenom
što oko duše ga guši

Kao Neptun, još dalji svijet,
olujnih i hladnih vjetrova,
svemirske oluje pakla

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, planeta mu buku

Tu ugledah dijete što samo
malen trag vječnosti
disao je na ovom svijetu

Što došlo je na ovaj svijet,
jednom snažno zavoljelo,
jednom snažno zaboljelo,
i nestalo

Na zvjezdanom modrom luku
tu ugledah, rosnog svijeta muku

MOJ GRADONAČELNIK /počivali u miru/

andrea-bosak.blog.hr


Uvijek ćete imati posebno mjesto u mom srcu dragi Gradonačelniče najdivnijeg grada, nikada Vam nije bilo teško zastati i zagrliti me bez obzira u kojem društvu i s kim bili kada god smo se sreli, nećete više hodati ulicama grada kojeg ste voljeli i kojem ste dali novu vizuru uređenjem Bundeka i ostalog /da ne nabrajam/
znam mnogi su vam zamjerali zlatne wc i svašta nešto ali mnogi dijelovi grada i danas bili zapušteni kao nekada da Vi niste bili na čelu divnog grada.

BUDITE SRETAN ANĐEO

PS gospođi VESNI I NJEGOVOJ KĆERI ŠALJEM ISKRENE RIJEČI SUĆUTI

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum