novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

27

pet

01/23

Nemate vi pojma....

rossovka.blog.hr

Gledam jučer prijenos sjednice Sabora.

Saborske klupe poluprazne. Nazočan je novoizabrani ministar graditeljstva, koji odgovara na pitanja vezana za obnovu potresom pogođenih područja. Između ostalog, iznosi podatak da je do sada u kojekakvu infrastrukturu uloženog šesto i nešto miliona novaca ( uistinu, na terenu slabo vidljivih) i da je eto predana na korištenje sedma kuća na Baniji ( ili Banovini, to je jako bitna razlika u ovakvoj situaciji). Doista, kuća neće skoro biti useljiva jer navodno nema priključke struje i vode, ali brojka obnovljenih kuća se konačno popela sa šest na sedam. Isto tako govori o mogućnosti korištenja montažnih drvenih kuća kako bi se ljude maknulo iz kontejnera, i spominje L'Aquillu, grad u Italiji koji je prije nekih desetak godina pogodio potres iste magnitude kao petrinjski. Kaže novi ministar da se ljudi u L'Aquilli ne daju više van iz tih kuća. Kaže i da će biti onih koji će obnovom dobiti puno bolje kuće od onih bez kojih su ostali.

Zastupnik Dretar spomenuo je potres u Skoplju 1963. i činjenicu da je tada za godinu dana izgrađeno 14000 stambenih objekata. Zastupnica Mrak Taritaš izdvojila je fascinantan dio elaborata nužnog za uklanjanje dimnjaka, gdje izrijekom stoji - dimnjak uklanjati tako da se pažljivo skida cigla po cigla.
Dalje nisam mogla slušati. Ugasila sam televizor i zapitala se, po tko zna koji put, u kojem paralelnom svemiru žive odgovorni za stanje u kojem Banija i Petrinja umiru već treću godinu iza potresa, a trideset i drugu godinu iza početka Domovinskog rata 1991.

Danas čitam da je u Americi uhićen ne čovjek, nego nakupina bjelančevina koja je gospodinu Stjepanu Komesu, Petrinjcu i jednom od uglednijih poslovođa nekadašnjeg Gavrilovića, u rujnu 1991. odrezala ruku jer se na središnjem gradskom trgu rukovao sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom. Gospodin Komes samo je jedna od gotovo šest stotina duša koje su postale nebeska vojska Petrinjaca u onim strašnim rujanskim danima.
I kao da nije bilo dovoljno ratno razaranje, tolike civilne žrtve i sustavno zanemarivanje Petrinje kroz sve godine od 1991. naovamo, dogodio se 29. prosinac 2020. Dan kada je u Petrinji vrijeme stalo.

Pa gospodo ministri i svi ostali odgovorni što zborite o revitalizaciji, o obnovi sedam kuća, o utrošenim milionima, o obnovi koja će sada zasigurno krenuti, o montažnim drvenim kućama.... možete li uopće pojmiti tko smo mi, ljudi kojima se obraćate i što smo sve preživjeli? Možete li shvatiti da želimo živjeti u svome gradu, unatoč činjenici da je razrušen i da se naša djeca već treću godinu ne smiju samostalno kretati centrom grada, da ne poginu?

Znam da ne možete shvatiti. Nemate vi pojma što znači voljeti Grad.

precijenjena neprocjenjivost

mcmlx.blog.hr



Priča je išla ovako nekako:
Violinist je svirao 45 minuta u njujorškoj podzemnoj željeznici.
Nekoliko ljudi se zaustavilo, par je zapljeskalo, a violinist je skupio oko 30 dolara napojnica.
Nitko to nije znao, ali violinist je bio Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu.
U toj je podzemnoj željeznici Joshua odsvirao jedno od najsloženijih djela ikad napisanih s violinom vrijednom 3,5 milijuna dolara.

Dva dana prije nego što je svirao u metrou, Joshua Bell rasprodao je bostonsko kazalište, a sjedala su u prosjeku koštala oko 100 dolara.

Eksperiment je dokazao da izvanredno u običnom okruženju ne blista te da je tako često zanemareno i podcijenjeno.

Posvuda ima briljantno talentiranih ljudi koji ne dobivaju priznanje i nagradu koju zaslužuju.
Ali jednom kada se naoružaju vrijednošću i samopouzdanjem i uklone se iz okoline koja im ne služi, napreduju i rastu.
Instinkt vam nešto govori.
Poslušajte ga ako vam nije dovoljno reći gdje se nalazite!
Idi tamo gdje te cijene i poštuju.
Znajte svoju vrijednost.
A i zastanite, ponekad, pored uličnog svirača.

Zamb i ja

penetenziagite.blog.hr


Pit Rivers Museum

Nakon što su regulirali prebivalište, četiri hrvatska para u Zambiji puštena su na slobodu, a ako u tome ima išta dobroga – dobro je to što je očito kako i Zambija gleda na odluke tijela vlasti jedne Republike Hrvatske: kao na odluke članice najboljeg društva u svijetu, ma koliko te odluke bile čudne i malo prihvatljive; pravomoćne su – to je ono što pravnike, te čudne biljke diljem svijeta - jedino zanima.
Uopće ne sumnjam da su zambijska tijela vlasti (možda baš zbog toga što su sljednici politike prikazane na gornjoj slici, postoje ljudi koji će to sigurno znati bolje od mene) sposobna i senzibilizirana suditi adekvatno za trgovinu ljudima - ovdje je svakako točno da se dijelom radi o sudjelovanju u trgovini ljudima. No, teško je kako će baš ta optužba opstati na zambijskom sudu – čega je siguran znak ovo puštanje na obranu sa slobode – upravo zbog pravomoćnih oduka naših sudova o priznanju kongoanskih presuda. Jer, za osudu nije dovoljna sama činjenica da se radilo o ukradenoj djeci (što zapravo nigdje nisam pročitao da je konkretno dokazano; postoji tek sumnja u krivotvorenje dokumenata); obzirom na to da se radi o Kongu, mi samo pretpostavljamo da je to tako – to zambijski sud tek treba utvrditi, zar ne? Da bi se naime nekoga osudilo za zabranjenu trgovinu, moraju biti dokazane barem dvije stvari: plaćanje robe i poznavanje činjenice da je roba ukradena. I jednu i drugu bit će u Zambiji teško dokazati ovim kupcima; prvo jer će naravno svi šutjeti o tome koliko su dobili; drugo – opet upravo jer postoje odluke naših sudova.
A i za te odluke sada je već prilično jasno kako se uvjetovane činjenicom da nadležno ministarstvo vanjskih poslova - u čijem opsegu poslova stoji praćenje propisa u drugim državama – što već potvrđuju i fakultetski profesori obiteljskog i međunarodnog prava, nije na vrijeme izvijestilo baš nikoga u ovoj državi, a ponajmanje Ministarstvo pravosuđa, pa time i sudove - o promjeni kongoanskog zakonodavstva.
Utoliko, čak je vjerojatnije kako će u Zambiji pasti neke sasvim minorne osude za neprijavljivanje namjere putovanja zambijskim vlastima, to je primjerice čekalo i sve nas u vremena punog suvereniteta; kada su nas po granicama ispitivali „kam pa greste“ mi bismo uz obostrano kolutanje očima objašnjavali kako se dođe do neke planinske čuke na koju smo se uputili.

- - - - -

Toliko o Zambiji. Nema tamo ništa više zanimljivo, barem ne meni; vraćamo se u Hrvatsku, tu je zanimljivije, jer - tranša kupaca koja je ulovljena u Zambiji manjim dijelom su pripadnici radikalne političke opcije – i to je sada čas koji treba iskoristiti.
Naime, sve pedofilske crkvene afere, svo smeće nastalo lošim ekipiranjem i zanemarivanjem organizacije naših socijalnih službi od strane vlasti, sav mulj stvoren na taj način – sada se bezbolno i lako može prebrisati upornim upiranjem prstom na ženu koja se poželjela pretvoriti u muškarca, čak je navodno obavljena i ženidba – a onda je taj par nevoljnika, kao i svaki pošten Hrvat, što će, pokušao i nabavu djeteta iz Konga, jer tako je najlakše. Na stranu to što su dva, možda čak i tri od četiri para uhapšenih u Zambiji po svim kriterijima pravih Hrvata „normalni“ ljudi; ono što je sada važno, to je – udariti na nenormalne.
Nemam ja ništa protiv toga da se udari na Možemo, da se razumijemo, i ja sam Hrvat, braćo, od braniteljske iskaznice koju sam davno zametnuo negdje na tavanu pa do računa za plin u eurima; i ja osjećam snažnije probavne smetnje kada čujem njihove argumente i ponašanje u Saboru a kamo li kada vidim vještinu s kojom sada već godinu i pol traće ono što su obećavali prije zadnjih lokalnih izbora – ali dajte da razgovor u javnom prostoru ima neku glavu i rep.
Jer, udarati po nekome samo zbog njegove orijentacije po bujicama i kolumnama - može tome istome samo dati vjetar u leđa – a to je ono što ljudi evo već sto i više godina ne razumiju, pa se onda čude rezultatima izbora kao večernjim dronovima s istoka.
Možemo je još jedan običan, sada već prilično potrošen i ofucan, tisuću puta viđen projekt na foru novog početka bez ispaljenog metka - i pravo je čudo kako se Hrvati od Ante Tomića na ljevici do tko zna koga na desnici rado za tri klika ujedine protiv pozicije, ma gdje bila, pa makar to značilo da otkrivaju svoju krucijalnu neobrazovanost. Jer, pisac u tako eminentnom listu kao što je Jutarnji, morao bi primjerice znati da je za plaće medicinskih sestara (u čijoj je odori poželio vidjeti muškarca, kao da je član Domovinskog pokreta, a ne neki otkačeni pisac) nadležna vlada, a za plaće smetlara grad. U bijelu kutu se golih koljena mora obući Plenković, a ne Tomašević - ali tko će razmišljati kada su klikovi u pitanju.
Zamislite svijet u kojemu bi se mnogi ljudi kojima to predstavlja čisto sladostrašće – okanili mržnje, pa i poruge – i svoju energiju kanalizirali u bilo što konstruktivno i lijepo!
Učite stoga gospodo ako niotkuda drugdje, a ono iz povijesti: nitko toliko vjetra u leđa i takvu uslugu crkvi u Hrvata nije dao, koliko su to učinili komunisti kada su progonili popove i upisivali neopravdane sate djeci u školama koja su odlazila na hodočašća ili nisu dolazila za Božić; pa na koncu zar i sam Iljič nije proročanski još prije nego je ona Kaplanova u njega ispalila četiri zrna - izjavio kako ih glave neće doći nitko drugi, do li mangupi u vlastitim redovima?
Pa što bi ti ljevičari dobroga sa crnom djecom mogli uopće napraviti – pitaju sada naši dušebrižnici? Učiti ih o svim otvorima na ljudskom tijelu? Uprljati čistoću i svetost hrvatskog popisa stanovništva u rubrikama „rasa“ i „seksualna orijentacija“? Upisati u prijavnicu na policiji u rubrici „spol“ – nepoznato?
No, nemojmo zaboraviti kako i koliko rado Hrvat kupuje u Kongu, o čemu svjedoči brojka od čak stoidvadesetero crne djece usvojene otamo u ovom desetljeću ili stoljeću, nisam sasvim siguran. Očito je pak da je taj posao započeo davno prije nego li je legendarni Tomo Horvatinčić zakopao prvu lopatu iza vlaške crkve i tako razjario aktiviste; nitko međutim previše ne roni suze za djecom koju su usvojili i pravi Hrvati, a koje očito da ima daleko više - od djece koju su usvojili ovi „krivi“ (koji ionako čak i u ovom oktetu tvore najviše polovicu, a možda niti toliko).
Što je dakle sa malim crncima koje su još davno usvojili ispravni Hrvati – oni koji tvore parove različita spola, ne glasaju za ljevicu još barem od dvijehiljadite i redovito, koliko to Hrvati već redovito čine, kopuliraju u misionarskoj pozi? Ne sjećam se da je itko tada imao primjedbi; tako da čovjek zapravo ostane do suza ganut brigom za jednoga ili dva mala Kongoanca u raljama hrvatskih ljevičara – nasuprot čitavom bataljunu istih u sigurnim rukama „normalnih“.
Zamislimo kako će izgledati život stoiosamnaestero male crne dječice u domovima pravih Hrvata – onih zbog kojih nismo vikali i suzili po internetu, zapravo – to niti ne moramo zamišljati; već i u mome selu postoji jedan takav veseo dječačić koji često sa majkom, čistokrvnom Hrvaticom, posjećuje nekakav kozmetički salon, frizeraj, što li - u blizini mjesta gdje ljeti pijemo kavu. Ne možeš ne primijetiti usklik iz mnogih ubavih hrvatskih ženskih grla koji se iznutra uvijek javi kada maleni uđe u salon: sve se raspekmeze („joj kak je slatki“) više nego kada bi se na vratima pojavio glavom i bradom sam Brad Pitt. Prave Hrvatice, naime, ma koliko se pravi Hrvati na to jedili, za razliku od njih – imaju veliko srce koje umije voljeti svakoga.
Mali je vjerojatno kršten, možda čak i u samoj Mariji Bistrici na nekoj koncelebriranoj misi, odlazit će na bogoslužja ponizno, s ushitom i redovno, a ne kao mi, udomaćena i ulijenjena živina što nedjeljom plazi pustošima domovine zazivajući Boga na najtežem usponu; školovat će se negdje u boljoj gimnaziji i preuzeti nakon kakvog masno plaćenog fakulteta neki solidno plaćen posao – jer deset hiljada dolara za ovakvo što (nemojte se zavaravati) nemaju blagajnica iz Konzuma i portir sa Filozofskoga; za to treba malo jača bušta čovjeka umreženoga u sustav do daske.
Čak je sasvim vjerojatno da će taj isti mali Kongoanac, veseo i integriran u naše fino hrvatsko tkivo kao silikon u netom otromboljenu žensku cicu - negdje kao dobar igrač kakve provincijske nogometne juniorske momčadi pravovjerno na turniru u Vogošći ili Subotici među svojim drugarima iz veznog reda u falsetu složno vikati „ubij Srbina“. Bit će naučen da se sa ženama kao drugotnima kopulira u misionarskoj pozi, nakon večere i prije ispovjedi – a uopće ne treba sumnjati u to da će svoju bračnu dužnost obavljati, je li, besprijekorno, kako mu geni i omogućuju.
Sve to, kako stvari stoje - i nešto, je li, šire, naučit će i umjeti i crni Hrvat odgojen u nepriličnoj antihrvatskoj obitelji koja se sastoji od dvije osobe koje nisu sasvim sigurne u svoj spol - ne trebate u to sumnjati. Dapače, taj sigurno neće zazivati ubijanje Srba, tovara ili purgera, jer to neće kod kuće moći čuti dok po njegovim roditeljima budu bacali jaja i molotovljeve koktele i dok im na vrata sprejem budu pisali „pederčine“; možda čak njegovom ženidbom sa nekom daljom Lukinom rođakom dobijemo centarfora kakvog tražimo još od onog prokletog popodneva kada je engleski mesar našem najrođenijem Eduardu da Silvi slomio nogu – i koji bi u ovu bulumentu vodonoša u veznom redu reprezentacije došao kao budali šamar.
Ako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, onda je nama Hrvatima on najvažnija glavna stvar na svijetu – jer ako nas po ičemu u tom istome svijetu znadu, znadu nas po šukerima i modrićima – i ne možeš biti pravi Hrvat ako ne znaš gdje, kada i kojim povodom nacionalna reprezentacija igra svoju prvu sljedeću utakmicu. A to o prvoj sljedećoj utakmici, baš svi vi koji ste pili normabele i kafetine kada su Majer i Marquinhos pucali svoje penale na Educationu – znate čak i kada vas se probudi u tri u noći, zar ne?
Jer čisto sumnjam da će generacija hrvatskih emigranata koji su izbjegli iz vlastite, a ne iz tuđe države – imati toliko željezne volje da svoj pomladak tjera igrati za nacionalni dres s onoliko vjere i truda su to do sada činili kovači, šimunići, rakitići ili klasnići.
Njima će ovih milijun novokomponovanih izdajnika od Stuttgarta do Corka sigurno puno prije utuviti u glavu: dom ti je tamo gdje ti je dobro.
Njima mali crnci iz Konga neće trebati da im poboljšaju krvnu sliku niti da ih lako uvezu kao nekoć aute na braniteljsku povlasticu; njihova će djeca ljude koje budu voljela – a takve, znate već, ne bira pamet nego srce - sama od sebe odabirati da im budu svjetlo za život.
Naime, roditeljstvo je jedan sebičan poduhvat; nema ničega herojskoga u roditeljstvu: to je instinkt za produljenjem sebe – bez obzira na seksualnu orijentaciju.
Stoga, kada imamo djecu – a vjerujte mi, dvaput sam to doživio – mi u stvari uopće ne odabiremo svoju djecu.
Mi odabiremo sebe.
I onda dobijemo djecu: ona odnekuda, otkuda svi mi dolazimo na ovaj svijet – jednostavno dođu k nama. Hrabriji bi se usudili kazati: djeca odabiru nas, a ne mi njih. Pa onda, kada odu – vidiš kako je postojao debeli razlog da baš to dijete odabere baš tebe; vidiš koliko si zapravo s njime odrastao i promijenio se ti – na prvome mjestu.
Tako i usvojitelji: oni pravi, a znadem ih nekoliko – dobili su djecu nakon tri ili četiri mjeseca traženja; bez ikakvoga izvoljevanja ili prenemaganja; prihvatili su ono što im je bilo dano. Kao da su djeca birala njih, jer oni djecu koju će usvojiti sigurno nisu birali. Dapače, da stvar bude još intrigantnija, neki su brzo nakon posvojenja dobili i svoje dijete.
Jer, djeca za razliku od odraslih znaju birati: izabrati dobro.
Ako u čitavoj toj stvari kakva je odnos sa djecom - postoji neki smisao, onda taj smisao sigurno nije u tome da bi djeca bila s tobom: ona će ionako ovdje doći i biti s nekim; smisao je u tome da ti budeš s njima – i da iz toga naučiš sve ono što još nisi mogao, stigao ili htio naučiti dok te nisu pronašla.
Djeca su tu da bi odrasle pokušavala učiti o tome kako bi ovaj svijet mogao postati bolji.
To je stvar za koju mi se čini da se ovdje nekako remeti, i da će za svih tih stoidvadesetero i tko zna koliko još i koje djece i prije nego se itko nada, stići trenutak u kome će ona pitati: zašto si odabrao baš mene?
Jer, otići tisućama milja daleko, platiti novac, makar i za neke pristojbe, ako već nisi toliko bedast da shvatiš kako se pod tim imenom krije čista krvarina; pisati prijedloge, tužbe i molbe na sudove iza brda i planina a ne one koji su u sljedećoj ulici – čini mi se baš nekako tako: biranjem. Neprihvaćanjem onoga što bi inače dobio, među svima ostalima na listi.
Ili ne bi.
Da, ovdje se radi o tome da djeca nisu birala.
Što će im ti ljudi jednoga dana odgovoriti na ovo njihovo pitanje, nemam pojma - ali neka im dragi Bog, onaj iz Marije Bistrice, ili bilo koji drugi - pri tome bude na pomoći.

Novo poglavlje (Maštam da tvoj pramen kose pripada meni)

danielaland.blog.hr


Jutros sam te probudio u sedam i četrdeset, sigurno jesam, kazaljka je bila na kazaljci i ja sam sve svoje misli uputio tebi,
slao sam ti nježnost, ljubav, toplinu i čežnju, neobično je tako razgovarati sam sa sobom, a pisati tebi.
Znam da mi druge nema, jer ovaj naš, ovaj moj cirkus koji ja tebi dajem traje skoro dvije godine, toliko ja tebe tražim i toliko ti ne dajem ništa konkretno.
Ti si toliko strpljiva, znam da jesi, a ja sam, ja sam toliko neodlučan, to je. To je istina.
Jedan dio mene zna da ti želiš sve što je moje, taj isti dio mene zna da ti to želi dati, ali pitam se što ako poželiš više, ha?
Što ću onda?
Ali ne mogu, više ne mogu lagati samoga sebe, osjećam da moram dati sve od sebe, pa ako sve propadne, ako ispadne kaos, ako bude smak moga svijeta, pa što?! Jednom sam u životu stavio sve na kocku, ali ne bezveze, ne za bilo koga, već za onu za koju sam vjerovao da vrijedi staviti sve na kocku.
Tvoje su strasti tako očigledne, i danas, i danas nisam mogao prestati gledati u tebe, ti si pričala sa dvije različite žene, smiješila si se, obje su te pokušale zadržati za sebe, ali ti si, ti si odabrala onu kojoj treba nositi vrećice iz dućana, i učinila si to, uvijek to činiš! Prvo, iskreno, prvih par puta kad sam te vidio da pomažeš drugima, mislio sam ona fejka, ona samo želi sebe prikazati boljom no što je, ali onda sam shvatio kako ti to intuitivno i spontano činiš, i osjetio sam se glupim...Ona je ona, stvarno je, ona nije pozerka...ona se ne boji dati, jer zna da to što daje, od nje ništa ne oduzima, dapače.
Opet sam se zaljubio u tebe, iako si mi bila toliko daleka i nedohvatna, samo sam ti uhvatio pogled, ali i to je dovoljno, više no dovoljno, od žene poput tebe dovoljan je i taj tvoj raščupan i šašav pramen kose koji ti bježi, maštam, maštam da pripada i prilazi meni...

Nisam

andrea-bosak.blog.hr

dosta dugo izašla na dulje od četrdeset minuta
razgovarala s nikim, osim sa sinom,
dosta dugo pojela kolač jer riknula mi pećnica, a one bez pečenja ne radim jer mi i frižider radi kao da će uskoro izdahnuti
dosta dugo razgovarala s nekim preko mobitela

sve to nisam napravila jer sam u posljednjih nekoliko mjeseci lijena,
ali jedno radim svaki dan

tražim posao koji mogu raditi od kuće, ali još uvijek ga nisam pronašla.

Igra

elwa.blog.hr

Zaigrao sam se bojama na tvojim golim grudima. Zaigrao sam se maglom. Taštinom. Zaigrao sam se vinom. Srcem. Zaigrao sam se sjenom. Jednom ženom. Strašću njenom. Zaigrao sam se tobom. Slobodom. Trenutkom tišine dok ljubim ti obline. Grijehom...

Blog… jednom bloger...

mecabg.blog.hr


Prijateljica kojoj je internet posao, obaveza, čudi se šta radim kad se zavučem u sobu, prigušim svetla.
-Skakućem po internetu.
-Mora to svaki dan, ili kad hoćeš??
Što reći?
Nisam ni sebi dugo priznavala da me ćapao virus te bolesti i da nemam nameru ozdraviti. Mana ili vrlina, ko zna.
Ozbiljna lica ujutro upalim kompić, buljim u komentare, pišem nešto i mislim kako sam važna osoba… skoro kao da sam neki pisac, novinar, ili tako neki važan tandrmoljak.
Objašnjavam joj sajtove koje obilazim i dođosmo do tog famoznog bloga.
-Šta je to blog??
-Znaš to je sajt, ne, to je mesto gde pišeš, ne, tu čitaš, gledaš, to je stranica koja ti otvara svet. Ma ne, to je. Čekaj, pokazaću ti.
Otvaram blog, pokazujem postove. Ili sam loš „objašnjivač“ ili pojma nemam šta je blog.
I sine mi.
Blog je jedan veliki, stan. Imaš vrata na koja ulaziš. Treba ti ključ, šifra, ako ga izgubiš nagrabusio si i teško da ćeš se setititi gde si ga smandrljao. Zato ja zapišem gde je ključ… mada… Ćutim. (Kad sam izgubila ključ, ode nekoliko stotina postova)
Ulaziš unutra.

Dočekaće te možda prekrasne zavese, persijski tepih, specijalni zvučni ili svetlosni efekti. Možda ništa od toga nema, jer vlasnik stana nije previše učen ili zainteresiran za sređivanje. Gubi se taj prvi utisak.
Najvažniji su ipak, stanari tog stana.
Neki odjure u kuhinju i stvaraju remek dela, neki odu u dnevnu sobu, skuhaju kavicu i rešavaju svetske probleme. Mnogi vole da odu u spavaću sobu. Na verandi su romantičari zagledani u daljine sa predivnim stihovima. Uvek se pojavi neka sobica u kojoj se dogadja nešto novo.
Najposećenija soba je dnevni boravak. Tu putnici pričaju o svojim doživljajima, fotografi prave izložbe, pričaju se vicevi, šali i komentiraju druge sobe.
Ima i rumpl camera.Tu su svaštari koji se ne mogu odlučiti za svoj pravac stvaranja pa uglavnom pišu postove o drugim blogerima.
Da ne zaboravim, predsoblje.
Tu se izloži nešto što bi trebalo većini biti interesantno. Neki put jeste, neki put nije, ko bi svim ukusima, i stanarima ugodio.
U predsoblju je na jednom zidu okačena slika, pardon, anketa.Tu kao daješ svoje mišljenje o nekoj temi, ali više služi da malo prodrma umrtvljene stanare, razbuca njihova mišljenja i da nove teme za postove. Ako hoćeš nekom nešto reći što u reali nikad se ne bi usudio, to je pravo mesto. Niko kao ne gleda tu sliku, a svi pobožno čekaju što će oni tamo reći o njima i da li će ih uopšte neko primetiti. Najgore što se može desiti stanaru, čitaj blogeru, je da niko pet para ne daje za njegove postove. Dobro, ima tu leka, popljuješ nekog koga svi čitaju, pa vide i tebe.
-To ti je otprilike blog. Zgodno je videćeš.
-Hm…ja sam vlasnik svoje sobice, bloga, i mogu šta hoću da pišem??
-To je glavna caka. Ti si samo iznajmio stan, nisi vlasnik, i poželjno je da ne budeš neugodan drugim stanarima. Ma koliko ti se čini da si sakriven iza dobro odabranog nika, detektiv bloga, uz pomoć ostalih, za nekoliko dana, ako ne i brže znače i broj cipela koji nosiš.
Očekivao bi čovek da te izdavač stana može izbaciti ako mu ne odgovaraš. Može, ali to ne praktikuje, pojma nemam zašto.
Kad dodješ na blog, to je kao kad skočiš u vodu, ili plivaš ili se utopiš…. Nema trećega.
-Ja bih da probam.
-Nema tu probe, ulaz, jedan post, i zaražen si. Ma šta radio, lek još nije pronađen…Probali neki pobeći, ali se pokaju i vrate. Možeš iz prikrajka gvirkati, komentirati i sve kritikovati, ali to brzo dosadi.
Jednom bloger, zauvek bloger.

Home office

ffp2.blog.hr





Eto što su ti asistenti.
I to ne jedan nego dva.
Da se nisu ovako lijepo pozicionirali za fotografiranje ne bi do slijedećeg Božića skontala da su mi prozori već ukrašeni (i da moram izmjeriti tlak) zubo
Idem sad baciti pogled na ulazna vrata, pretpostavljam da sam i tamo zaboravila skinuti božićni vijenac, pa sad susjedi koji su mislili da smo Srbi ili Rusi, znaju da smo zapravo Kinezi.

Malo me tješi da nisam jedina koja nije ažurirala podatke.
Mislim, Blogi pita tko je ljenguza a ne priznaje (u medjuvremenu) prave odgovore:




And when I get excited
My little China girl says
"Oh, baby, just you shut your mouth"
And when I get excited
My little China girl says
"Oh, baby, just you shut your mouth"
She says, "Ssh"
She says

P.S. majica kojom bi ja liječila neke drage blogerice a koju bi trebale nositi na eventualne susrete sa likovima kojima pišu pjesmice ko Prešeren Primicovoj Juliji. Naravno da ih one neće nikada obući. Ali trebale bi. Možda za početak po kući :)))




Rikula

vrtneprice.blog.hr

Zanimljiva mi je ova salata zbog svog neobičnog pikantnog okusa.
Treba joj oko 10 dana da nikne. Posijala sam ju u negrijanu prostoriju. Neka sada dalje raste.

* bicikl bez pomoćnih kotača

davgindo.blog.hr



blog je usprkos svemu vrlo zanimljivo mjesto

često sam dobivao savjete da se ne sekiram

zašto je tako cool pružiti sliku opuštenosti

Neobjašnjivost...

dinajina-sjecanja.blog.hr





Utjeha se javlja kada u ljubičastim sutonima začujem jecaje one davne mene, njenu žudnju za baršunastim lazurom neba
po kojem je lutala u noćima punog Mjeseca. Još uvijek u purpurnim svitanjima čujem njen šapat kojim se oprašta
od noćnih pustolovina, tada je tješim obećanjem…
U jednom, danas nedohvatnom, sutonu ću se ponovo otisnuti ka beskraju plavih daljina i vratiti nedosanjanim snovima.






S ove strane privida se, pod lampom, događa igrokaz sjena. Zlaćani sjaj, sunce u srži ljepote, poveznica snovida i vida.
U konturama savršenstva titra duša vječnosti, oživljava bespolnost u privid trajanja. Anđeoska prisutnost u zbilji,
vječna straža na dverima trenutka, neugasivi sjaj sunca na vratima vremena.
Prisjećam se Joyceovog Finenegans bdijenja, idealne nesanice u kojoj su nerazumljivosti nevažne.
Osjećam komplementarnu narav suprotnosti, zagrljaj vjerovanja i znanja, metafizike i fizike.
Naslućujem umreženost igre riječi i aluzija, uranjam u intimu nutarnje kozmogonije.
Anđeo s mačem reže gordijski čvor neizračunjivosti djelovanja u mikrosvijetu,
u titrajima sive tvari u misaonom režnju i carstvu osjećanja osjećaja.
Nerazumljivost je nevažna, neizračunjivost nebitna.





Dijana Jelčić
.

Riješi kviz #224

blogokviz.blog.hr


Dobro došli na blogokviz!

Blogokviz je blog na kojem objavljujem kratke kvizove općeg znanja koji sadržavaju 10 pitanja iz različitih područja poput geografije, povijesti, glazbe, sporta, književnosti i dr.

Kviz se rješava na način da se na početnom prozoru kviza klikne "DALJE" čime se otvara prvo pitanje te nakon što se označi jedan odgovor treba ponovo kliknuti "DALJE" čime se otvara drugo pitanje i tako sve do kraja kviza. Ako se želite vratiti na prethodno pitanje i promijeniti odgovor kliknite na gumb "NATRAG".

Nakon što odgovorite na sva pitanja na kraju kviza treba kliknuti na gumb „PODNESI“ čime se otvara stranica s gumbom „PRIKAZ REZULTATA“ (ako se ne vidi skrolajte prema vrhu da postane vidljiv), te se klikom na taj gumb prikazuju rezultati kviza, odnosno prikazuje se koji su odgovori bili točni, a koji netočni. Ispod gumba „PRIKAZ REZULTATA“ imate mogućnost pogledati statistiku rješavanja kviza, odnosno rezultate svih odgovora te mogućnost da ponovo odigrate kviz. :)

Ako se ne vide "DALJE", "NATRAG" i "PODNESI", unutar obrasca kviza treba skrolat prema dnu da postanu vidljivi.

Napomena *Obavezno znači da se pitanja ne mogu preskakati i da kviz ne možete podnijeti ako niste odgovorili na sva pitanja.

Ako ste propustili koji kviz ili križaljku, poveznice su sa strane u boksu.

Uživajte u kvizu! :)

Učitavanje…

Statistika iz prethodnog kviza. (za bolji prikaz kliknite na sliku)


Često propuštena pitanja su ona na koja je točno odgovorilo manje od polovice sudionika. (za bolji prikaz kliknite na sliku)

Dvanaesto

kintsukoroi.blog.hr

Frizerka mi je napravila lokne
Loknu na lokni
Kroz takvu nakovrčanu glavu
Zvukovi koji prolaze
Liče samo na zvonjavu crkve
A ja sam se provlačila
kroz one najtananije
niše ljudske empatije i dobrote,
gledala na stvari iz perspektive ne ptice,
nego Boga valjda,
imajući tako neko nesvakidašnje
razumijevanje za stvari oko sebe
Tako se i on provukao
Kroz moju najtananiju nišu
Ravno u centar moje ranjivosti
Radilo se o ne pokleknuti
Pa je sve bilo lakše proći
S gitarom
Ciganinom koji pjeva za tvoje zdravlje
Na Cvjetnom trgu
Medicinskim sestrama koje uzdišu
Kako samo dobrog muža imam
Sve dalje
Bilo je postupno saznavanje
Kako ne ide
Kako sam, htjela to ili ne
Samo up town girl za njega
Kad samim svojim postojanjem
Budeš nekome živi dokaz
Za koliko je promašio
Život



Update:

Sjećanje na sreću ( 2017.)

Kroz prozor, sunce je radilo finu arabesku po ledom okovanim granama, a vjetar otpuhivao snijeg u bijeloj prašini..Napravila sam jaku kavu i uživala u njenom okusu, ko nakon duge i teške bolesti, vratili su se okusi i boje.
Ona uvijek kad se ne osjeća dobro, priča o svojoj tuškanačkoj šumi, a ja šutim i gledam kako je sjećanje na šumu mijenja, kako joj se vraća živost pokreta, kako ponovno ima devet, jede šumske jagode, divlje zelene jabuke svog djetinjstva.
- Bila si ko srna, kažem joj, a oči joj odmah poprimaju zlaćanu boju šumskih proplanaka, tajnih staza, dvjesto godina starih stabala.
Sjećanje na sreću liječi, znam to otprije. Al to se znanje na njoj u trenutku oživotvoruje.
Tako i ja pamtim hrapavost njegovih jagodica na mojoj nadkoljenici, toplinu dlanova na prozebloj kori moga lica, pogled koji me umiruje i budi, kao i svu velikodušnost osjećaja koje mi je davao dok je bio moja šuma.
Pamtim i kako smo vječno obilazili dvorce i sve fortifikacijske građevine za koje smo znali, kao da smo planirali koji otkupiti samo za sebe, u moru života koji neplanirano ubija, sačuvati sigurnu utvrdu za sebe.
I dok duše sretno putuju, sjećajući se samo topline kojom su ljubljene bile, moje srce pita se, hoće li se moći za ovoga života ikada više tako prepustiti, pasti u zagrljaj, povjerovati, dati ruku.
Ili će nastaviti živjeti u ledu okovanim drhturavim granama, kojima se dotiču potpuni stranci, koji bi nešto o drugome voljeli znati, a ne usude se.
Ili je možda, samo preselilo u najsigurniju, davno i pomno odabranu utvrdu samodostatne samoće.
Sjećam se jedne ljubavi, sjećam se jedne sreće.
Ne forsiram zaborav, ne odričem se nijednog dana tuge.
Al vidim ponekad, ljudi se vole, ljudi pripadaju.
Pa se pitam, hoću li ikad više to znati.

Lorenzo i Kakalamba

stella.blog.hr


"Lorenzo i Kakalamba" je najinteresantniji restoran
u Beogradu koji se nikako ne smije zaobići.

Gdje ćete još vidjeti ovakvu dekoraciju?






Originalnosti nikad dovoljno.





Pazi na ovce!

Ni stolice nisu obične

Uzimam omiljeni stol s pravim jabukama i violinom

Slike su u skladu s ambijentom



A malo gdje ćete uživati u izvrsnoj usluzi i
savršenoj kuhinji



Sikter mandža su poslastice

Vasinu tortu prave bolje od mene, zamislite!


Živjeli!


Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum