VOLIM BITI LIJENA

ponedjeljak , 16.02.2026.

Ne mora svaki sat u danu biti opravdan radom. Ne mora svaki dan imati rezultat koji se može izmjeriti, pokazati, objasniti. Postoji jedan dio mene koji odbija živjeti samo kao funkcija — kao ruke koje rade, kao misli koje planiraju, kao tijelo koje izvršava.

Postoji dio mene koji želi samo biti.

Volim biti lijena. I to ne govorim iz prkosa, nego iz nježnosti prema sebi. Nakon svega što odradim, što ispunim, što prešutim i izdržim — moja lijenost postaje moj osobni ritual povratka. Kao da skinem nevidljivu težinu sa sebe i dopustim si da budem meka, tiha, spora.

Biti lijena za mene znači ležati bez grižnje savjesti. Znači gledati u nebo i pustiti mislima da odu kamo žele. Znači ne dokazivati se nikome. U tim trenucima nisam ničije očekivanje. Nisam ničiji plan. Nisam čak ni svoja ambicija.

Ja sam samo disanje.

Svijet nas uči da je vrijedno samo ono što proizvodi. Ali duša ne funkcionira kao tvornica. Ona treba prazninu da bi ponovno osjetila punoću. Treba tišinu da bi čula sebe. Treba sporost da bi prepoznala ljepotu.

Možda to drugi ne razumiju. Možda će uvijek postojati netko tko će pitati: “Zar nemaš nešto pametnije za raditi?” A ja ću znati da imam trenutak u kojem ništa ne moram biti osim živa.

Moja lijenost nije slabost. Ona je otpor svijetu koji stalno traži više. Ona je moj mali, tihi luksuz. Moj dar sebi. Poklon koji si dajem s puno svijesti ma kolikima to bilo čudno

Život je i ono u čemu se odmorimo.

A ja biram ponekad odmoriti — u neograničenoj ljepoti postojanja. 





...........a ovo nek' vas pomazi...
...