Sve naše u ladicama nekim
subota , 14.02.2026.
I dok se mimoilazimo s danima, nosimo u sebi tihe odsutnosti koje su nas oblikovale više nego smo htjeli
Ponekad je ta čežnja blaga, kao večernje svjetlo koje ne traži ništa osim da traje još trenutak.
Ponekad je teška, poput pisma koje nikada nije poslano, a cijelog je života ostalo presavijeno u nekoj unutarnjoj ladici.
U toj ladici čuvamo imena koja ne izgovaramo naglas, zagrljaje koji su se dogodili samo jednom i rečenice koje su ostale nedovršene.
Čudno je kako nas najviše određuju oni kojih nema.
Njihova odsutnost postaje prostor u kojem učimo voljeti drugačije, pažljivije, tiše.
Zbog njih razumijemo pogled koji se zadrži sekundu duže, ruku koja traži ruku bez objašnjenja, tišinu koja nije prazna nego puna značenja.
Možda je čežnja zapravo dokaz da smo sposobni za dubinu osjećaja
Da nismo samo prolaznici u vlastitim životima, nego bića koja pamte, koja se vraćaju mislima, koja u noći prebiru po uspomenama kao po toplim kamenčićima.
Možda je to njezin dar — da nas podsjeti koliko smo jednom bili otvoreni, koliko smo nekome pripadali, makar na kratko.
I zato, kad osjetimo prazninu, nemojmo je odmah ispunjavati.
Ponekad je dovoljno priznati joj mjesto.
Reći: da... netko mi nedostaje.
I dopustiti toj misli da bude nježna, a ne bolna.
Jer svi smo mi nečija čežnja.
I možda baš sada, dok čitamo ove riječi, netko negdje misli na nas s istom tišinom s kojom mi mislimo na one kojih nema. ,,
komentiraj (5) * ispiši * #
komentiraj (17) * ispiši * #
TRAŽEĆI ISTINU O SEBI
četvrtak , 12.02.2026.Zaklinjemo se da želimo čuti istinu o sebi.
Ali želimo li je doista?
Koju istinu tražimo —
onu koja nas učvršćuje
ili onu koja nas razotkriva?
Jer, kad se pojavi ona druga,
otvaraju se vrata nelagode.
Iz nje niknu riječi,
iz riječi sukobi,iz sukoba udaljenosti,
zamjeranja,prekidi, gubici
......i zato ne volimo ogledala.
Još manje volimo ruku koja nam ih prinese licu.
Radije biramo male, pitome zablude —
nježne prema egu,
blage prema samopouzdanju,
vjernije slici o sebi
koju smo brižno izgradili
i naučili voljeti.
Lakše je skloniti se
nego razgrnuti ono što nas pokriva
u tihom, pronađenom, udobnom skloništu
od svijeta pa i od sebe
-.-.-.-.
Dvije stvari ne želimo :
rušiti ga sami
ni
dozvoliti drugome da ga sruši
foto: net
komentiraj (19) * ispiši * #
PROSTOR NEODABIRA
srijeda , 11.02.2026.U pjesmama sve izgleda drugačije, ali kad pokušam govoriti iz sebe, ništa nije tako lagano. Dok čitam tuđe rečenice, čini mi se da razumijem svijet bez napora, kao da držim list papira koji još odolijeva vatri. Ja sam, međutim, papir koji već osjeća toplinu, koji pod prstima prepoznaje prve tragove pepela.
U mom "dvorištu" pepeo nije trag, nego zrak. Udišem ga, taloži se po meni, prekriva obrise stvari koje sam nekad jasno vidjela. Ponekad ga zamijenim za čudo, za sliku koja ushićuje, za privid svjetlosti. Zavaravam se lako, jer ljepše je gledati kako nešto sjaji nego priznati da tinja.
Drugi pišu o izgubljenoj ljepoti, o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se u tiho, napušteno srce. Ja ne pišem o tome kao o tuđoj priči. Ja sam to tiho srce. Ja sam prostor u koji se nevolja ponekad uvuče
Bez kucanja
Bez najave .
Bez potrebe
I dok čitam njihove riječi, pitam se jesu li i oni ikada osjetili kako pepeo postaje prostor bivanja a ne izbora ?
crtež: Pinterest
komentiraj (17) * ispiši * #
Poklanjam jutra drugima
utorak , 10.02.2026.pjesme se pišu noću kad je tišina mračna
i nebo bez mjesečine : onaj koji piše ne treba gledati u mjesec
jer mjesec je lascivan i voli golotinju
postoje sretni ljudi jutra koji očima vole nebo
kakvogod samo neka je prostranstvo
da pogledom mogu uloviti boje pa i ne bile sunčane
šumovi ulice, zvukovi pražnjenja smetlarskih kanti
nečiji užurbani koraci stubištem sve je dio buđenja pa i ptica
slučajnica ako zaleprša ostavlja dojam da kljunom nosi riječi
još nenapisane pjesme i tako jutro poklanja detalje pretvorene u riječi
da si živ
da dišeš i promatraš promicanje jutra
da nisi ni Borges, ni SAE ,ni Baudelaire već netko drugi kojemu je neka Poludjela ptica
ispustila iz kljuna svežanj novih riječi
.-.-.-.-.-.-.-.-,-
meni se događa da zanemarim jutra koja poklanjam drugima
a sebe ogrnem mrakom , tišinom
- poklanjam se svojoj samoći -
komentiraj (18) * ispiši * #
CVIJET ZA DAMU
ponedjeljak , 09.02.2026.
..............................................
...................
komentiraj (19) * ispiši * #
DINAJINA SJEĆANJA, moj podsjetnik na vrijeme
četvrtak , 05.02.2026.
prvo je bila šutnja, evo danas, 5.veljače je točno dva mjeseca od zadnje Dijanine objave na blogu.
Kad netko zašuti iznenada, a govorio je postovima svaki dan onda se prvo malo brineš "zašto šuti a navikla nas je na "šutljivi" poetski govor svaki dan.
Pa te tresne vijest da je zašutjela zauvijek - a zauvijek je riječ slična posljednjoj a ne zadnjoj večeri . Posljednji post 5. prosinca je dan kad nastupi njena nemoć za ostale dane - nama, to je simbol posljednje večere.
Kraja jednog poetskog razdoblja, kraja jednog znanja, kraja duhovne ljepote, kraja jednog tijela.
Toliko krajeva u jedan mrtvi kraj bez nade...
Upoznale smo se jednu lijepu zimsku večer u jednoj Splis'koj konobi u, sa Zdenkom i još nekolicinom , par mjeseci prije korone.
O toj večeri ona je pisala u svom postu , ja nisam.
Sad je red da kažem : upoznala sam ženu sa smiješkom , jer, dok smo nas nekolicina razgovarali od Jeruda do Pilata ( Zdenko je bio takav ) ona je smiješeći se pratila , tek koju prozborila.
Ako postoji drugo ime za Dijanu ona bi bila Žena sa smiješkom u očima
E...ta i takva Dijana sa stilom fragilne dame je otišla bez glasa, najave a ni spoznaje da je njen put s nama završio
komentiraj (14) * ispiši * #
