PROSTOR NEODABIRA

srijeda , 11.02.2026.

U pjesmama sve izgleda drugačije, ali kad pokušam govoriti iz sebe, ništa nije tako lagano. Dok čitam tuđe rečenice, čini mi se da razumijem svijet bez napora, kao da držim list papira koji još odolijeva vatri. Ja sam, međutim, papir koji već osjeća toplinu, koji pod prstima prepoznaje prve tragove pepela.

U mom "dvorištu" pepeo nije trag, nego zrak. Udišem ga, taloži se po meni, prekriva obrise stvari koje sam nekad jasno vidjela. Ponekad ga zamijenim za čudo, za sliku koja ushićuje, za privid svjetlosti. Zavaravam se lako, jer ljepše je gledati kako nešto sjaji nego priznati da tinja.

Drugi pišu o izgubljenoj ljepoti, o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se u tiho, napušteno srce. Ja ne pišem o tome kao o tuđoj priči. Ja sam to tiho srce. Ja sam prostor u koji se nevolja ponekad uvuče

Bez kucanja
Bez najave .
Bez potrebe

I dok čitam njihove riječi, pitam se jesu li i oni ikada osjetili kako pepeo postaje prostor bivanja a ne izbora ?



crtež: Pinterest