Sve naše u ladicama nekim

subota , 14.02.2026.

I dok se mimoilazimo s danima, nosimo u sebi tihe odsutnosti koje su nas oblikovale više nego smo htjeli

Ponekad je ta čežnja blaga, kao večernje svjetlo koje ne traži ništa osim da traje još trenutak.
Ponekad je teška, poput pisma koje nikada nije poslano, a cijelog je života ostalo presavijeno u nekoj unutarnjoj ladici.
U toj ladici čuvamo imena koja ne izgovaramo naglas, zagrljaje koji su se dogodili samo jednom i rečenice koje su ostale nedovršene.

Čudno je kako nas najviše određuju oni kojih nema.
Njihova odsutnost postaje prostor u kojem učimo voljeti drugačije, pažljivije, tiše.
Zbog njih razumijemo pogled koji se zadrži sekundu duže, ruku koja traži ruku bez objašnjenja, tišinu koja nije prazna nego puna značenja.

Možda je čežnja zapravo dokaz da smo sposobni za dubinu osjećaja
Da nismo samo prolaznici u vlastitim životima, nego bića koja pamte, koja se vraćaju mislima, koja u noći prebiru po uspomenama kao po toplim kamenčićima.
Možda je to njezin dar — da nas podsjeti koliko smo jednom bili otvoreni, koliko smo nekome pripadali, makar na kratko.

I zato, kad osjetimo prazninu, nemojmo je odmah ispunjavati.

Ponekad je dovoljno priznati joj mjesto.
Reći: da... netko mi nedostaje.
I dopustiti toj misli da bude nježna, a ne bolna.

Jer svi smo mi nečija čežnja.

I možda baš sada, dok čitamo ove riječi, netko negdje misli na nas s istom tišinom s kojom mi mislimo na one kojih nema. ,,