Sve kategorije po listama

ŠTIPALICE, ŠTIPUNICE

donabellina.blog.hr

..I radit ćeš uvijek protiv, kada budeš radila za sebe...Arsen



s razlogom ....







nešto visiti mora , pa neka vise do daljnjega


na slici su obične, drvene štipalice za sušenje robe.
ništa važno ni za kakvu priču , pa obzirom da nema priče, ne očekujem ni komentare.
danas ih nitko ne upotrebljava a meni se sviđaju ovako stare , u retro stilu.

najrađe bih isključila komentare, ali onda jedan "od" poluđuje pa zato neću.
zbog dobrosusjedskih odnosa
pogotovo što kažu
da slika govori tisući riječi

hvala na brojnosti vaših dolazaka.

ljub svima , pa i ostalima

Krug života

metamorfoza.blog.hr

Lišće je posve žuto, smeđe, crveno, dani su sve kraći, kestenjar peče kestene
rijetko ih tko kupuje, preskupi su
Ljudi odlaze na groblje, kupuju preskupo cvijeće, pale svijeće
Djeca se igraju po parkovima, na igralištu
Još je dovoljno toplo, no miriši na sjeverni vjetar, maglu i hladnoću
Djeca već nose kape, mladi još sjede na klupama, bori se jesen sa zimom
Još joj ne dopušta da dođe

Lutam ulicama sama
Volim ljude, ali volim i samoću
Tako bolje opažam stvari
Zvukove, slike, mirise
Volim čuti svoj korak u mraku
Volim onaj trenutak kada se pale ulične lampe, kada mame govore djeci da je vrijeme za ići kući
A djeca viču, samo još malo

Djeca idu kući, neki tek puno kasnije izlaze van, park će opet biti pun
Netko se ljubi, netko mota joint, puši prvu cigaretu, pije jeftino piće
Netko će noćas biti povrijeđen
Netko će se zaljubiti
Netko će biti pretučen
Netko će pijan sjesti za volan

I život se vrti u krug
Dan, noć
Sreća, tuga
Rođenje, smrt
Djetinjstvo, starost
Treba uloviti što više sretnih koraka između

Chris Langan - najinteligentniji čovjek na svijetu

necenitko.blog.hr

#393

auroralucidissima.blog.hr

Ekstatična,

nikada statična.

RELIGIJA I SOCIJALIZAM na primjeru Draže Mihailovića

prokleta-od-daljina.blog.hr

dr Zlatan Gavrilović Kovač

RELIGIJA I PROBLEM NACIONALNOGA POMIRENJA
U ovom prilogu povijesničara Milivoja Bešlina nedostaje možda jedan jako važan moment a to je odnos prema religijskom fenomenu, antifašističkom pokretu i pravoslavlju jer se meni čini da ti pogledi nisu fundamentalno različiti nego da jedno drugome korespondira. Ja sam pisao o tome ranije u svojoj knjizi Ključevi dvorca posebno u onome dijelu koji se odnosi na Branka Ćopića pa ja sada poštovanom čitateljstvu dostavljam taj tekst kako bi se osvjedočilo da između vjere i antifašizma nema nikakve bitne razlike



BRANKO ĆOPIĆ - OBRAČUN SA BOGOM


Zlatan Gavrilović Kovač

Branko Ćopić je partizanski pisac I pisac za djecu. Jedan je od rijetkih heroja posljednjega rata koji je tragično okončao svoj život bacivši sa mosta Bratstva I Jedinstva u Beogradu vjerojatno potaknut Istinom o karakteru nadolazeće naše ratne katastrofe I slomom socijalističkoga poretka koji je za mnoge značio slom I kraj socijalističkih iluzija o sretnijoj I pravednijoj budućnosti čovječanstva. Pisao je pretežito za djecu I ima mnogo njegovih radova koji obrađuju ratnu tematiku iz Drugoga svjetskoga rata I jugoslavenskoga narodnoga pokreta za oslobođenje otađbine od stranoga zavojevača. Ali je specifičan po tome što se značajno razlikuje od mnogih jugoslavenskih ratnih pisaca I to po širini interesa I dubini sagledavanja socijalne problematike. Za njegovu literaturu možemo reči da je realistička jer iznosi životne istine o svijetu I usudu ljudi tijekom dramatskih prekternica u socijalnom I političkom životu jugoslavenske zajednice koje slijede ratne događaje kod nas I posljertanu izgradnju do sloma socijalizma 90 tih godina prošloga stoljeća. Za vrijeme rata je bio ratni dopisnik a nakon rata je djelovao kao pisac, član SANU I Akademije BiH.
Pa on se razlikuje na primjer od Koče Popovića I to značajno iako je riječ o piscima koji djeluju na istom prostoru u isto vrijeme sa istom ili sličnom tematikom a koja se odnosi na događaje iz naše socijalističke revolucije. Kod Popovića na primjer transcedentalna ideja nije došla do izraza I realiteta, štoviše on je smatrao da se filozofija treba osloboditi toga suvišnoga transcedentalnoga balasta pa je ideja Boga uglavnom sagledavana iz psihoanalitičke perspektive kao opsesivna ideja koja dokazuje neurotički karakter čoveka pojedinca ili je pak doživljavana u smislu Adlerovih razmatranja u okviru vojne psihijatrije kao rezultat napora pojedinca koji paranoično reagira na stvarnost svijeta. To su one ‘’objave’’ koje je Descartes imao nad Ulom za vrijeme francuskih pohoda koje su rezultirale njegovom idejom o mathesis universalis. Odatle toliko Popovićevo razmatranje paranoje I paranoidnih reakcija ali je ono ostalo uglavnom na tradicionalnoj, staroj psihijatriji ( posebno kod Adlera )koja je paranoično strukturirane osobe sa nepravom
Označila osobama latentne homoseksualnosti pored otkrivanja takozvanoga ‘’svjetskoga plana’’ koji nije ništa drugo nego dokaz Boga.Neka su vojna psihijatrijska istraživanja baš u to vrijeme u Francuskoj I Njemačkoj pokazivala da u sastavu armije I visokoga zapovjednoga kadra nema više od 2% homoseksualizma mada je na primjer danas ta situacija daleko drugačija pa se dozvoljavaju I istospolni brakovi. Kod Kellyja ta je paranoidna struktura osobnosti shvaćena u smislu da je racionalno dohvaćanje svijeta ‘’preširoko’’ I zapravo posljedica životnih nedaća u kojima se ljudi nalaze, više izraz stvarne ljudske bijede nego što je riječ o nekoj specifično oblikovanoj duševnoj bolesti. Jer sve one imaju svoj socijalni korelat. Znači pitanja transcedencije nisu kod Popovića postavljena u smislu filozofskoga zahtjeva za obuhvatnijim razumijevanjem svijeta ili pak prirodnom potrebom ljudi jer se ta ideja Boga pojavljuje kao apriorna sila našega zakonodavstva, kao zakonodavstvo umskih I ograničenih bića kao što su ljudi , kao naša fundamentalna struktura mišljenja koja postupa prema svrhama a svrha nije samo upravljenost čovjeka prema nekome cilju, prema nekome zadatku nego je, ako slijedimo Aristotela iz njegove Fizike, ‘’ ono što je za čovjeka najbolje’’. A najbolje je postupati prema načelima Najvišeg Dobra. Znači umjetnost I stvaranje se ne bi razvijalo s druge strane ćudorednosti koju je Popović proglasio ‘’izopačenim moralom’’ nego je primjerenost volje najvišem dobru dakle da ČOVJEŠTVO u našoj osobi nama samima mora bit SVETO. To Koči Popoviću, međutim nikada nije bilo jasno. Sasvim drugačije stanje zatičemo kod Ćopića jer je tu transcedentalna ideja trajno osigurana u jednom političkom djelovanju koje računa na moralno zakonodavstvo čovjeka . I čitav ratni opus Ćopića dokazuje tu istinu da je nužno postupati ljudski čak I u tim ekstremnim situacijama kada se iskušava cjelina našega bića I da zakonodavstvo uma ima primat nad zakonodavstvom sile. Da bih ilustrirao na najbolji način ove navode ja poštovanom čitateljstvu predstavljam otprilike dvije stranice Ćopićeve knjige Doživljaji Nikoletine Bursaća koje se nalaze na samom početku te knjige u odjeljku pod imenom Obračun sa Bogom:
,Nikoletina se opet mrsti, cuti, nesto zvace, zatim
se usturuje na stolici i prokašljava se. Oprezna mati
diže glavu od ognjista i ocekuje sta ce momak reci.
-
Majko, -
svečano zapocinje Nikoletina i
udara dlanom po stolu - odsada da znas: nema boga!
Starica se zaprepašteno ispravlja s masicama u
ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
-
Ma sta ti to rece?
-
Nema boga, jesi li čula?
-
Pa otkud to, moj sinko? Sta ti bi?
-
Od veceras, da znas ...
Stara se krsti i uzdise:
-
Ma od koga si to cuo, jadna ti sam?
-
Cuo sam u ceti, od komesara. Kazo nam ne-
kidan.
Starica nijece glavom i cokce jezikom kao nad
nekom golemom nevoljom.
-
Pa ko ce nam onda dati dragu kisu kad boga
nema?
- Nece niko. Sta ce nam kisa? - nabusito odgo-
vara momcina. -
Kad se oslobodimo, njive će se
orati karakterom. Nece kise ni trebati.
-
Sta ti je sad opet karakter, pobogu dijete?
-
Karakter ... to ti je - tako kao napriliku jed-
na masina koja ide sama od sebe i ore brda i doline.
-
E, moj sinko, moj sinko! -
vajka se starica
i obraća se Italijanu.
-
Cu Ii ti ovo, dij ete?
-
Dobro, dobro! -
pomalo uplasen, smireno
potvrduje ltalijan Opažajuci da Se tu nesto važno
raspravlja.
Nikoletina se prokasljava kao da isprobava svoje
govorno oruzje i prelazi u napad:
Kakav bog! Gdje si ti vidjela boga, kad tako
u nj vj eruj es?
- A gdje si ti vidio taj tvoj karakter, kad vec
njime ores brda i doline?
-
Prico nam komesar. Pedeset je ljudi to culo.
-
Ai ja sam čula boga. Kad on zagrmi gore na
nebesima, cuju ga sve država od Bosne do Like, a ne
tvojih pedeset ljudi. Deder, ko ti ono gore sijeva i
grmi kad nema bog a?
Momak se rogusi i neodredeno gunda:
-
Hm, grmi! Sta ti tu mene ispitujes, nije ovo
skola. Zna se sta grmi.
-
Deder, deder, sta? -
navaljuje starica osje-
ćajuci Nikolinu slabu tacku.
-
Ma sta si se tu nadovezala ko
Blagoje na
cicvaru? -
brunda momcina. -
Kad si bas tako
navalila, pitacu ja i to komesara, pa
ces ti onda
vidjeti.
-
Pitaj, pitaj ! -
osokolila se ma ti, pa mu se
vec i ruga. - A ko nas j e stvorio, Iijepi moj sine,
kada nema boga.
- I to se zna.
-
Sve se kod tebe zna. Pa kad si vec tako mu-
dar, ko je stvorio sunce kad nema boga!
Nikoletina vidi da ce ga da1ji razgovor uvaliti u
grdnu nepriliku, pa pribjegava visoj sili:
-
Bog s tobom, majko, nijesam ja to izmislio,
nego je tako doslo iz staba odreda. Kad komanda
kaže da nema boga, onda ga nema i kvit!
-
Pa sto tako ne kazes, sramoto svoja! -
Po-
mirljivo docekuje starica i vec se nimalo ne ljuti
na sina. Ona je rodom Licanka, graničarka, navikla
jos od svojih starih da postuje vojsku i njezine na-
redbe. Nema zato nista ni protiv ove o bogu. Kad
vojska kaze da ga nema, onda je red slusati, jer
vojska zna sta radi.
Pomirena sa sudbinom, starica se okreće svom
Italijanu i slijeze ramenima.
-
Eto ti, 'Talijančiću, jesi li čuo: nema bog a.
Izasla takva naredba, pa sta mu mozes. Budi bog
s nama i s ovom kucom.
-
Dobro, dobro! -
slozi se Italijan.
A Nikoletina dotle savija novu cigaretu, cuti i
nikako nije zadovoljan sobom. Zaista, ruku na srce,
stara ga je stjerala u čošak svojim skakljivim pita-
njima. Red bi bio, zna on to, dobro, da joj se na sve
to posteno odgovori, ali koja vajda kad Nikola to
ne zna.
I sta je sad uradio?
Izvrdao, brate, izvrdao na kukavicki nacin: zaklo-
Nio se iza autoriteta staba i komande. Cudna mi
junastva! Ako tako i ubuduce budemo radili i ljude
poklapali strahom i naredbama, jos neko moze i Ni-
koletinu proglasiti za boga, pa da vidimo ko ce smjeti
reci da nije tako.
Nikoletina se grdno zamisli videci kud bi ga od-
vela njegova malopređašnja linija, pa progunda:
-
E, necemo tako, komesaru. Najprije ti meni
imas da objasnis i kako, i otkud je postao čovjek
i jos trista čuda, pa kad ja to budem znao, lako ce
meni biti za boga. Moci cu onda i staroj objasniti,
a i sam nacisto bi ti jesi Ii mi ti o njemu istinu kazao
ili nijesi.
Pa se zagleda u mater i uze da mrmlja:
-
Pazi ti nje, otkud joj samo onako skakljiva
pitanja? Pokolebala bi i politkoma brigade, a kamoli
ne mene, obicnog desetara, najnizi rukovodeci ka-
dar. E, majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora
bog ima u mojoj kuci.
Str 45-47
Vidimo dakle da je riječ unekoliko o naivnoj slici svijeta bez obzira da li je riječ o Nikoletinim osporavanjima ili majčinim dokazivanjima ali je slika jednostavna unekoliko naivna ili se ona nama tako čini. U svakoj toj naivnosti ipak leže fundamentalna ljudska pitanja o usudu čovjeka u svijetu, njegovog položaja u cjelini kozmosa I među drugim bićima. Ali također govori I istinu o našemu revolucionarnome pokretu I o načinu kako su se revolucionari nosili sa tim banalnostima I naivnostima običnog našega svijeta. I u tome se sastoji realizam ove literature, a taj je da se izlaže jedna istina o ljudima I njihovim životima. Druga Jugoslavija, onu koju znamo kao socijalističku državu bila je svakako specifična po tome da je provođena snažna ateizacija stanovništva jer se religija držala ‘’opijumom naroda’’ ‘’otuđenom svijeti’’ ‘’opsesivnom idejom’’ ‘’reakcionarnom svijesti’’. ..koja predstavlja balast novoj revolucionarnoj sili u njenoj izgradnji komunističke besklasne zajednice ravnopravnih naroda. Na njeno mjesto stupila je vjera u socijalizam kako bi to rekao Losky, znači nema vjere ali je ipak socijalizam religija I ljudi su doista I shvaćali taj socijalizam u tom religijskom duhu. I mislim da je to bila najveća teškoća Branka Ćopića da je zapravo bio vjernik, onaj koji vjeruje u socijalizam konačno I u ljude koji ga izgrađuju. Na žalost iz tako krivoga drveta kao što su ljudi teško se može bilo što istesati. Ali je iza sebe ostavio znatno djelo koje danas pamtimo I koje danas pamte I najnovije generacije kroz njegovu Ježevu kućicu, I druge njegove pjesme. Nema nikakove sumnje da je iza sebe ostavio djelo neprocjenjive vrijednosti.
Ova pitanja odnosa socijalizma I religije bila su od posebnoga interesa ruskim teoretičarima I piscima. Igor Šafarevič je u svom Socijalističkom fenomenu odbacio tvrdnje Sergeja Bulgakova kako je socijalizam religija ateizma . A Šafarevič smatra da je ateizam slobodan izbor pojedinca . Odatle njegovo razlikovanje ateizma I teofobije . Teofobija bi bila organizirana I sveobuhvatna mržnja prema božanskom utemeljena na nekim doktrinarnim I ideološkim temeljima unutar veće skupine ljudi. Dok bi ateizam bio pojedinačni izbor osobe. Razlozi za teofobiju nalazi se u socijalistima revolucionarima koji mrze religiju. Oni pokušavaju da socijalizam ,kao sveobuhvatnu interpretaciju čovjeka, suprotstave religiji I da samu religiju zamjene religijom socijalizma. Ja danas ne znam točno kojoj vrsti ljudi pripada Koča Popović a također niti Branko Ćopić. Ali mi se danas čini da postoji velika razlika između njih, između praksis filozofa I onih koji su pokušavali nešto naučiti iz filozofije- da ne vuče vranac vranca – kojima filozofija nije bila borba za vlast niti jedna teorija reducirana na političku znanost I teoriju klasne borbe u kojoj se iskazivala sva njena teofobičnost za razliku od socijalizma koji je naivno bio shvaćen kao vjera. Mislim da je Ćopić pripadao ovoj drugoj vrsti ljudi.


RELIGIJA I SOCIJALIZAM


ne bih sada nešto posebno razmatrao ovaj odnos ali je za spomenutu problematiku važno također reći da između socijalizma i Svetoga pisma na kojega se pozivaju i pravoslavci i katolici nema neke bitne razlike kao što dokazuje sam Marx koji je možda s nepravom nazvan velikim ateistom i osporavateljem religije kao "opijuma naroda ". O tome sam već ranije pisao u svojoj knjizi Povijesna lutanja pa ja sada dostavljam poštovanom čitateljstvu tekst pod naslovom Kritika Gotskoga programa iz 1875 promatrano iz perspektive Svetoga pisma:


KRITIKA GOTSKOG PROGRAMA IZ 1875. PROMATRANO IZ PERSPEKTIVE SVETOG PISMA
Kritiku Gotskoga programa Karl Marx je napisao i objelodanio 1875. godine, kao jedan prilog u djelovanju i teoretskom promišljanju njemačke social-demokratske partije.
S obzirom, da smo spominjali ovaj Marxov rad u kontekstu kritike neoliberalističke politike socijalne raspodjele, koja favorizira najbogatije i najviše klase u jednom društvu na uštrb najsiromašniih slojeva, koji posjeduju rad i njegovu vrijednost, bilo je potrebito malo pojasniti Marxova stajališta u odnosu na navode, koje nalazimo u Svetom pismu, tj. u Novom testamentu.
Sasvim dakle suprotno uvriježenim stajalištima, da Marx nije imao nikakve veze sa religijskim idejama, nego je religiju denuncirao kao ‘’otuđenu svijest’’.
Tako na stranicama ‘’Kritike Gotskog programa’’ nailazimo i na ove navode:
"Jednaka količina rada u jednom obliku razmjenjuje se za jednaku količinu rada u drugom obliku.
Zato je ovdje jednako pravo još uvijek po principu - buržoasko pravo
Ovo jednako pravo ima još uvijek buržoaski okvir.
Pravo proizvođača proporcionalno je radu koji oni daju; jednakost se sastoji u tome što se mjerenje vrši jednakim mjerilom - radom
Ovo jednako pravo je nejednako pravo za nejednaki rad.
Ono ne priznaje nikakve klasne razlike, jer je svaki podjednako samo radnik; ali ono priznaje prešutno nejednaku individualnu obdarenost, prema tome, nejednaku radnu sposobnost kao prirodne privilegije.
Zato je ono, po svojoj sadržini, pravo nejednakosti, kao i svako pravo.
Pravo može, po svojoj prirodi, postojati samo u primjenjivanju jednakog mjerila; međutim, nejednake individue mogu se mjeriti jednakim mjerilom samo ukoliko ih uzimamo sa jedne određene strane, u danom slučaju, na primjer, posmatramo samo kao radnike.
Pri jednakom radnom učinku i, prema tome, jednakom udjelu u društvenom fondu potrošnje jedan će faktički dobiti više nego drugi, jedan će biti bogatiji od drugog itd.
Da bi se izbjegli svi ti nezgodni momenti, pravo bi moralo, umjesto da bude jednako, biti čak nejednako.
U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske potčinjenosti individua podjeli rada, a sa njom i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvitkom individua porastu i produkcione snage i kad svi izvori društvenom bogatstvu poteku obilnije - tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski buržoaski pravni horizont i društvo će moći na svojoj zastavi napisati: "Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama"."
Međutim, kad se malo zaviri u Novi testament, tada se također nailazi na slične odredbe.
Tako u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao izlaže svoju filozofiju i svoju vjeru u Isusa Krista pa u trećem poglavlju zapisuje :
‘’Onaj, koji sadi i onaj, koji zalijeva jedno su, ali će svatko primiti svoju plaću prema svome trudu.’’ (3,8).
Nemam sada namjeru posebno razmatrati navedna stajališta, jer mislim da su oba prilično jasna i razgovjetna, ali bih svakako posebno zahvalio gospođi Jadranki Varga, što je na navode kritike neoliberalističke politike u tekstu pod naslovom ‘’Tko je opasan, a plemenit’’ stavila svoj palace ‘’gore’’ u znak podrške i slaganja sa navedenim stajalištima autora, jer se na koncu pokazala istinskim vjernikom pa joj Prva poslanica Korinćanima nikako ne izgleda stranom i za to joj veliko hvala.

* Purica i mlinci ... 420 kcal

minus40kg.blog.hr

5 dag puretine ... 80
5 dag mlinaca ... 190
0,05 dl suncokretovog ulja ... 50
5 dag zelene salate ... 10
0,1 dl bučinog ulja ... 90
sol, papar, aceto balsamico, ...

- ispeci puretinu u pećnici
- serviraj uz mlince i zelenu salatu

Tradicionalni ručak na Sisvete kod nas.

Projekt šef

zeljkinkutak.blog.hr

Naslov: Projekt šef
Originalan naslov: The Boss Project
Autor: Vi Keeland
Prevela: Morana Panjkota
Izdavač: Znanje
Kolovoz 2024. godine
334 stranice


Kemija između Evie i Merricka bila je apsolutno savršenstvo. Iskrilo je na sve strane od prvog susreta, a naglašeno nježnošću i razigranim flertom koji ih je činio cijelim paketom.

Nakon što su krenuli krivim putem i malo posrnuli, Merrick i Evie potpuno su pronašli svoj put. Postojala je struja seksualne napetosti, ali i poštovanja, povjerenja i pažljivosti u njihovim interakcijama. Jednostavno volim kako su se doista spojili u potpuno ljubavno-seksi partnerstvo.

Svidjelo mi se kako su jednostavno "dobili" jedno drugo čak i kad su stvari postale bolne. Njihova je veza imala mnogo obrata i prepreka, no oni su probleme rješavali kao odrasli ljudi bez igre.

Kraj je bio vrijedan svake neravnine na putu. Bilo je dirljivo i senzacionalno slatko. Apsolutna preporuka od mene za sve ljubitelje ljubića.

Šveđanke

fragmenti2.blog.hr

Kad ne radim ništa pametno (a što je i inače jako rijetko), ja onda radim gluposti (a što je, pak, poprilično često)...
Najnovija glupost kojoj sam ovih dana sklona je zaustavljanje cirkulacije u nogama... plus noćni grčevi (već dvaput u tjedan dana!) od pretjerane tjelesne aktivnosti.
A svemu tome bih sad možda mogla pridodati i lomove...

Alzo... palo mi je na pamet nakon dužeg vremena nositi klompe, koje btw. do sada nisam nikada uspjela nositi duže od pet minuta, i u tih pet minuta sam svaki put sama sebi govorila da sam zaradila Stockholmski sindrom ... i onda te klompe zovem Šveđankama, je l'.
Moje mučiteljice...

I ni ovaj put nije ništa bolje bilo. Pet minuta i već sam nažuljala stopala. A ne znam i što sam očekivala kad inače stopala nažuljam i na platnene kućne papuče :I
Al' ovaj put sam se iz očaja sjetila Majku svih glupost (Internet) pitati za savjet... i ona je rekla da se obuća može razmekšati parom debelih čarapa i fenom za kosu. Jest' da nešto tako glupo skoro nisam čula, ali nisam imala što izgubiti pa sam pokušala.
I nije mi se dalo tražiti baš debele, debele čarape, nego sam na noge navukla četiri para onih tanjih. Svaki novi par je, naravno, više od onih prethodnih stezao moje zglobove i tako sve dok nisam potpuno zaustavila cirkulaciju u nogama... al' Internet je rekla da se tako mora pa sam ja otrpjela. I rekla je Internet da fenom dobro zagrijem klompe jer da će se one onda prilagoditi ovim mojim stopalima bez cirkulacije... pa ja onda jesam.
I jesam... sve dok više nisam mogla izdržati bolove pa sam poskidala višak čarapa.

Al' gle čuda, izgleda da je Internet ovaj put bila u pravu - klompe su se pošteno raširile. Lijeva nešto više od desne, ali za sada se sve čini puno bolje nego ranije...
No...teško da je sve baš tako idilično - znam ja da je meni to samo još jedna nova prilika za razbijanje. Ne moram ja sebi prijetiti padanjem s visokih lojtrica, sad si mogu prijetiti i padanjem s nogu, je li.. A ove klompe su dušu dale za izvrtanje nožnih zglobova :I

Znam što pričam. Imala sam ja nekad davno jedne bijele klompe, u odličnom stanju - samo se malo istrošio onaj gumeni potplat na peti, točnije, otpao je :O, al' to meni ni najmanje nije smetalo za stalno struganje u njima i za (a to mi je već malo smetalo...) stalno padanje... jer svaki i najmanji kamenčić koji bi podletio pod drvenu petu bacao me na koljena...
I tako sve dok mi jednom (konačno) nije sinulo da ih baš i ne moram nositi, i da ja njih mogu baciti u kantu za smeće.
Od tog vremena, gle čuda - dosta manje sam padala :O

Ovim klompama ništa ne nedostaje... al' svejedno zglobovi s nepovjerenjem gledaju u njih... i tko zna, možda mi je najbolje da ih, sada kad mi ovako fino pristaju, ponovno spremim na dulje vrijeme :))

OTISCI STOPA NA PUTU

potok.blog.hr

MASLINA

Kad umren u maslinu ću se pritvorit,
čvornato drvo uz more.
Žene i judi poda mnon će se odmorit
dok čekaju vapore.

Kad umren, u maslinu ću se pritvorit,
i svitlit u luminu,
i dugo u noć ko lanterna ću gorit
uresla u stinu.

U vike duge, ogrnuta miron,
gledat ću pučinu
i čekat trubju šta sve će budit širon
ja, ogrnuta u maslinu,


NADAHNUĆE

Utihnite valovi duše,
nek srce preplavi tišina,
da čujem nadahnuće Duha,
što puše gdje hoće!

SREĆA

Tražila sam uho zorno.
tražila sam riječi blage,
tražila sam sućut srca.
tražila sam izvor snage.
Tražila sam, našla nisam,
samo prezir, pogled ledan.
Preveć dugo čekala sam,
a život je samo jedan!

Još od danas daj mi, Bože,
da sam sućut, izvor snage,
da sam uho koje sluša,
topla riječ za ljude drage,
blagi odsjaj tvoga bljeska
u svitanju vječnog dana,
u tišini i predanju
sreća tvoja darovana!

TIŠINA

Titraji zvuka
u bezdanu srca.
Tišina!

MRTVII DAN

Oblaci sivi, sivi put
i sivo brdo, a čempresi mrki
stražu čuvaju nad plamenim morem svijeća
i bijelih i žutih krizantema,
Oblaci sivi, sivi put
i sivo brdo, a čempresi sklapaju ruke.
Miriše vosak i plamen leluja,
a tebe nema,
Gle, na tuđenm grobu plameni tutišanti.
Mrtvi dan djetinjstva moga,
šimširi, puteljci svježi...
Duša mi sjećanjem plamti.
U kanpu zvono breca,
stari odjekuju kanti,
leluja plamen, molitve znamen.
Requiem aeternam!
Amen!



Evo nekoliko crtica prikladnih za razmišljanje na današnji Dušni dan, koji smo mi uvijek, nimalo teološki, nazivali "Mrtvi dan."

Bez buke

star-rose-bloger.blog.hr

Budi muzika, a ne buka ..
Svijet je dovoljno glasan ..
Treba imati mjeru, granicu
milovati nečiju osjećajnu stanicu.
Pažljivo i nježno svirati,
notama plesati a riječima dirati.

Budi Ti iznutra, svatko ima svoje
danas a sanja lijepo sutra. Zato
muzika neka spaja jer buka svih
razdvaja. Njeguj i nek te ton prati
svatko ima da to shvati.

Budi ono što liječi, glas koji miluje,
srce koje dodiruje u snazi života..
Smijeh do suza sjeti te da život je i u tome se sastoji sva ljepota.

Molitva

mrrmau.blog.hr

Foto: Župa Krista kralja


Ave Maria

Ave Maria
Gratia plena
Maria, gratia plena
Maria, gratia plena
Ave, ave dominus
Dominus tecum
Benedicta tu in mulieribus
Et benedictus
Et benedictus fructus ventris
Ventris tuae, Jesus.
Ave Maria

Ave Maria
Mater Dei
Ora pro nobis peccatoribus
Ora pro nobis
Ora, ora pro nobis peccatoribus
Nunc et in hora mortis
Et in hora mortis nostrae
Et in hora mortis nostrae
Et in hora mortis nostrae
Ave Maria

Dušni dan...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Mary Elizabeth Frye... prepjev i obrat pjesme Enes Kišević


Sinoć je nebo nad grobljima bilo crveno, ne od zalaza sunca, nego od plamena svijeća zapaljenih svim svecima i mučenicima vremena. Danas palimo svijeće na grobovima naših zauvijek otišlih, ali oni nisu tu, tu su samo ostaci njihova pepela, mjesto oproštaja. Tin kaže leti dušo, za let si stvorena, nebo nema granice, let je sloboda u carstvu anđela. Dušni dan mirisom ruža i krizantema, titrajima voštanica je tek jedan u nizu svih onih tužnih i sretnih u kojima ih osjećamo u sebi i vodimo vječni dijalog s njima.






Osjećam, tek svojom srećom ih mogu učiniti sretnima, jedino tako se mogu odužiti na bdijenju nad mojim ovozemaljskim trenucima.

Dijana Jelčić

STIL

donabellina.blog.hr

.......malo šale slikom na sve ono

što zovemo stilom

KRIZA

sewen.blog.hr

Genetika, debljaš se pa smršaviš pa vratiš.
Za poludit je koliko ti truda triba da shvatiš
Al propatiš jer lako je skliznuti za zacrtanog puta,
Jer pisali smo ga sami, sastavili za par minuta.

Genetika, blagdani, rođendani, fešte i vjenčanja,
Sačuvajmebože, opet će biti onih mojih stanja,
Oči su gladne, očima jedeš, nemoš se zasitit i stat,
Sad bi valjalo napravit đir, sve bi od sebe triba dat.

Genetika, patetičan je izgovor koji imamo na sve
A valja nam samo ustat, navuć nešto lagano i pokrenit se.
Ma lakše je leć i ni slučajno obid ostavit da se ladi.
I kriza je nediljom kad zafali slatko, a dućan ne radi...

Vječni mirisi

nachtfresser.blog.hr

Jutros sam naletio na jedan članak koji me s jedne strane raznježio, s druge mi potvrdio kako smo mi u nekim aspektima ipak bili sretna djeca, razapeta u kombinaciji dva sustava. Naime Playboy piše o novim izdanjima šest vječnih muških mirisa i od tih šest, današnjoj mladosti po cijenama gotovo nedostupnih, ja sam za trulog socijalizma, iako nisam pripadao komunističkoj obitelji, još kao student koristio dva: vječni mirisi
Naravno, mislim da su svi, koji nisu bili baš pitralonska sirotinja, barem jednom kupili Pino Silvestre, koji je onda bio u trendu, kao prvo Carrera, pa Levis traperice. Levis je nama bio u kategoriji jeansa Paco Rabanne, moj prvi ozbiljniji miris, ovdje na popisu među odabranima. Karijeru sam završio s Diorovim Sauvage, koji mi je ostao najdraži miris ikada, a vidim ovdje je među šest klasika danas najskuplji, nije uvijek bilo tako, nekad su Lauren pa kasnije i Joop bili dosta skuplji, ali ja sam se brzo pronašao i nisu me privlačili.
Danas se kolonjske dobivaju kao darovi za razne prigode i ja koristim poslije brijanja ono što dobijem. Srećom u mom društvu nitko ne bira "slatkaste" mirise i svi su mi dragi. Sam sebi sam u Berlinu kupio par puta jeftine replike poznatih mirisa i duftale su sasvim zadovoljavajuće :D