Sve kategorije po listama
30
ned
11/25
Održivo poslovanje u praksi: Što donose CSRD, CSDDD i Omnibus I
klik4klik.blog.hr
Posljednjih godina održivost je iz poslovnog “trenda” postala zakonska obveza. Europska unija
jasno je postavila smjer kroz Europski zeleni plan, čiji je glavni cilj postići klimatsku neutralnost
do 2050. godine. To znači duboku transformaciju načina na koji poduzeća posluju- od korištenja
resursa I utjecaja na okoliš, do odnosa prema ljudima u cijelom lancu vrijednosti.
Upravo zato, donose se novi propisi koji definiraju što poduzeća moraju objavljivati o svom
utjecaju na okoliš, društvo I ekonomiju, ali I kako mogu financirati tranziciju prema održivom
poslovanju. Održivo poslovanje više nije samo “korporativna odgovornost”- ono postaje uvjet
konkurentnosti, pristupa kapitalu I očuvanja ugleda na tržištu.
CSRD I ESRS
CSRD je Direktivom o korporativnom izvješćivanju o održivosti (Corporate Sustainability Reporting
Directive), na snazi je od 05. siječnja 2023. Predstavlja novu europsku regulativu EU-a koja od velikih
društava i određenih manjih i srednjih poduzeća (koja su uvrštena na burzu) zahtijeva transparentno
izvještavanje o svojim ekološkim, društvenim i upravljačkim praksama. Cilj joj je poboljšati
pouzdanost i usporedivost podataka o održivosti, proširiti opseg obveznika izvještavanja u odnosu na
prethodnu direktivu (NFRD) te osnažiti transparentnost za investitore, potrošače i druge dionike.
Prilikom izrade izvještaja o održivosti poduzeće se obvezno treba voditi načelom dvostruke
materijalnosti. To znači da u izvještaj treba uključiti informacije koje značajno mogu utjecati na sliku
dionika o poduzeću i njihove odluke povezane s poduzećem. Izvještaj o održivosti treba biti sažet i
jasan, ali informativan i relevantan. Upravo zato je procjena materijalnih tema, odnosno odluka što
uključiti u izvještaj izuzetno važna na početku svakog procesa izvještavanja. Osim za izradu izvještaja,
analiza materijalnosti može biti i vrlo korisna za donošenje odluka o investicijama. Istraživanja
pokazuju da ulaganja u materijalna ESG područja mogu pozitivno utjecati na vrijednost poduzeća u
dugom roku, dok ulaganja u nematerijalna područja neće rezultirati značajnim financijskim
rezultatima. ESRS, ili Europski standardi za izvješćivanje o održivosti, propisi su nastali od strane EU-a
koji standardiziraju izvješćivanje o održivosti za društva. Prve obvezne primjene započele su 2024.
godine za određena poduzeća, a postupno su se nastavile širiti na širi krug obveznika. Ti standardi
određuju koje, kako i kada tvrtke trebaju objavljivati informacije o okolišnim, socijalnim i
upravljačkim temama. Cilj im je osigurati da su informacije o održivosti usporedivije, pouzdanije i
transparentnije.
Taksonomija EU i financijski kriteriji
EU taksonomija služi kao jedinstveni okvir kojim Europska unija određuje koje se gospodarske
aktivnosti mogu smatrati ekološki održivima. Njezina je svrha povećati transparentnost i
usporedivost među poduzećima, kako bi se jasno vidjelo koje aktivnosti zaista doprinose
okolišnim i klimatskim ciljevima. Investitorima omogućuje pouzdane informacije o održivosti
projekata, čime se smanjuje rizik od “greenwashinga”. Time EU taksonomija pomaže
usmjeravanju kapitala prema održivim ulaganjima i potiče poduzeća na tranziciju prema
zelenijem poslovanju. U okviru ove teme potrebno je spomenuti usklađenost s EU
taksonomijom, koja znači da je neka gospodarska aktivnost službeno prepoznata kao ekološki
održiva prema pravilima koja je propisala Europska unija. Da bi se to postiglo, aktivnost mora
ispuniti četiri jasno definirana kriterija: mora pridonositi jednom od šest ekoloških ciljeva, ne
smije činiti značajnu štetu bilo kojem od šest ekoloških ciljeva, mora zadovoljavati “minimalne
zaštitne mjere” kao što su Vodeća načela UN-a o poslovanju i ljudskim pravima kako ne bi imala
negativan društveni učinak i mora biti u skladu s tehničkim kriterijima provjere koje je razvila
Tehnička stručna skupina EU-a (trenutno samo za prilagodbu i ublažavanje). Još jedan pojam
koji je izuzetno bitan ako govorimo o održivosti je transparentnost koja omogućuje da poduzeća
jasno i vjerodostojno pokažu stvarne učinke svojih održivih aktivnosti. Time se investitorima,
potrošačima i regulatorima daje točna slika o tome koliko je poslovanje doista “zeleno”. Upravo
zbog toga postaje ključno spriječiti situacije u kojima se održivost prikazuje neistinito ili
pretjerano. Potrebno je naglasiti važnost izbjegavanja greenwashinga jer se na taj način
sprječava da se poduzeća lažno predstavljaju kao održiva, što narušava povjerenje tržišta i
odvraća kapital od projekata koji zaista doprinose okolišnim ciljevima. Transparentnost i borba
protiv greenwashinga zajedno pomažu da se financiranje usmjeri prema stvarno održivim
rješenjima.
OMNIBUS I - novosti i olakšice
Europska unija predstavila je početkom 2025. godine paket reformi poznat kao Omnibus I, s ciljem
pojednostavljenja i rasterećenja regulative održivog poslovanja. Nakon godina ubrzanog uvođenja
ESG-pravila, mnoge su se tvrtke suočile s velikim administrativnim troškovima i kompleksnim
zahtjevima. Omnibus I pokušava pronaći ravnotežu to jest zadržati smisao održivog poslovanja, ali ga
učiniti realnijim i pristupačnijim. Najznačajnija promjena odnosi se na CSRD, europsku direktivu o
održivom izvještavanju. Prema novom prijedlogu, obveza izrade ESG izvještaja zadržava se samo za
velika poduzeća s više od 1.000 zaposlenika i određenim financijskim pragovima. Time se broj
obveznika značajno smanjuje, što je posebno važno za srednje i manje tvrtke koje bi u suprotnom bile
suočene s vrlo složenim i skupim procesom izvještavanja. Istovremeno, primjena pojedinih dijelova
CSRD-a pomiče se za dvije godine, što daje dodatno vrijeme za pripremu. Standardi izvještavanja –
ESRS – također prolaze kroz pojednostavljenje. Umjesto detaljnih sektorskih standarda, predviđen je
jedinstveni skup pravila koji je jasniji i kraći. Zadržava se i “limited assurance”, blaži oblik provjere
izvještaja, čime se dodatno smanjuju troškovi i administracija za poduzeća. U okviru pravila o dužnoj
pažnji (CSDDD), koja se odnose na odgovornost za održivost u opskrbnim lancima, naglasak se stavlja
na izravne dobavljače. Time se tvrtke oslobađaju obveze kontroliranja cijelih, često vrlo složenih
lanaca opskrbe. Velika praktična novost je uvođenje praga od 10 % u EU Taxonomy sustavu.
Aktivnosti koje čine manje od deset posto ukupnih prihoda, investicija (CapEx) ili operativnih troškova
(OpEx) više se ne moraju detaljno prijavljivati. Ova promjena posebno koristit će tvrtkama koje
posluju u više različitih područja, ali im pojedini segmenti nemaju značajan udio u poslovanju. Ako
bude usvojen u predloženom obliku, Omnibus I značajno će smanjiti regulatorni teret, posebno za
mala i srednja poduzeća. Ona će se moći više posvetiti razvoju vlastitih održivih praksi bez straha od
visokih administrativnih troškova ili kažnjavanja zbog neispunjavanja detaljnih izvještajnih obveza.
Ipak, iako se pravila ublažavaju banke, investitori i veliki kupci i dalje očekuje transparentnost i ESG
informacije. Stoga održivost ostaje važan element dugoročne konkurentnosti.
Održivost sve više postaje dio standardnog poslovanja, a ne samo regulatorna obveza. Propisi
poput CSRD-a, CSDDD-a i Omnibus I donose jasnija pravila, zahtijevaju transparentnost i
potiču poduzeća da bolje upravljaju rizicima, utjecajima i podacima. Tvrtke koje to naprave
na vrijeme imaju prednost, lakše dolaze do financiranja, smanjuju rizik od kazni i jačaju
povjerenje kupaca, zaposlenika i investitora. Iako se na prvi pogled može činiti kao dodatno
opterećenje, održivost je u praksi i prilika. Uređeniji procesi, kvalitetniji podaci i jasni ciljevi
omogućuju učinkovitije korištenje resursa, manji operativni rizik i bolje donošenje odluka. U
tržišnim uvjetima koji se sve brže mijenjaju, poduzeća koja prate ove standarde bit će
dugoročno otpornija i konkurentnija. Zato se odgovorno i održivo poslovanje ne bi trebalo
promatrati kao smetnja, nego kao ulaganje u sigurniju, stabilniju i moderniju budućnost
poslovanja.
*antif_ada
moody.blog.hr
Opskurni skupovi održani su između 29.11. (dan II.Yu) i 01.12. (dan I.Yu).
Gradonačenica Rijeke je kazala : "Ne idem na skupove s maskama i zastavama propale države!" (SIC!)
A bilo je transparenata u duhu SANU :"Balkanska federacija bez država i nacija!"
A režiser Jerko Markovina ja pozornici na glavnom trgu Zagreba okupljenima izgovara kako "Hrvatska već 35 godina živi u ustaškom sistemu kojeg su uspostavili branitelji."
Veličanstveni skupovi infantilnosti i debilizma.
Koliko se poruke razlikuju od onih 1991?
#HRT screenshot
Usporena im evolucija.
Još zazivaju Palestinu od rijeke do mora...CCCC
U prilog tome (nije usamljen primjer):
@SpectatorHR:
"Otišao sam sa skupa prije završetka. Svjestan činjenice, antifašizam je moja religija. Zaključana u mene, u moje misli i moje osjećaje. I tako treba i biti. Ali moje poimanje antifašizma posve je drugačije od jučer iskazanog."
...
Teško je mene iznervirati (godine iskustva), ali ta šuplja priča, frazeologija, musaka svih mogućih ideja, od Palestine do rodne ideologije. Bojim se da o pravim problemima većina i nema neki stav. Ili ih ne vide. Glupavi transparenti, čudni napisi."
...
Dosta ljudi znam od ranije i čije ideje ja ne dijelim, niti držim do njih, akcijaši, valjači po podu. I oni su valjda nekakvi antifašisti. Ali to nije to."
...
"To i bubnjanje, nije niti vrijedno spomena. Cirkus"
Touchee!
Prva
kintsukoroi.blog.hr
..... posvećujem svakome tko previše prati vijesti, katastrofična predviđanja,
onom malom, zbunjenom čovjeku, koji ne razlikuje ekstrem od ekstrema,
onome koji uskače rado sebi u usta, pa mu bude zlo,
kao i onome tko sve vidi crno, u najboljem slučaju sivo kada je bolje volje...
...posvećujem je običnom, radnom čovjeku, koji za sumraka ide kući
i ne zna kako si uljepšati dan...
...palim je za one koji pate od ozbiljne depresije, pa ne izlaze danima iz kreveta...
kao i svima kojima financije ne dopuštaju mala, slatka veselja...
..posebno je palim i molim za one loših nalaza ili u iščekivanju istih....
Nepokoreni grad
luki2.blog.hr
Dakle, današnji dan je poseban. Fantastičan! Nema predaje! No pasaran! Dragi moj Zagrebe, nepokoreni grade!
Ujutro jedna brza kava s prijateljicom u Španskom. Ničim izazvana, donijela je već blagdanske poklone. Pa da vidimo:
.jpg)
Divna šalica sa malom žlicicom, lavanda - ulje i svježa lavanda, slatka Ferrerova zvijezda, i malo zagrebačko srce.
Posebno me se dojmila mala šalica, na kojoj se nalaze gradovi Hrvatske.
I poslije kave - prosvijed. Protiv fašizma. Iako sam mislila da se ta tema ne može nikada više vratiti - pokazalo se da ipak nije tako. :(((( Žalosno je da se u 21. stoljeću moramo boriti za osnovna ljudska prava.
Ne želim državu u kojoj će me u Preradovićevoj okružiti skupina zakrabuljenih crnokošuljaša, samo zato jer imam Đole kapu na glavi. Srećom pa je policija stigla - odmah. Ne želim se bojati za svoj ni za tuđe živote. Hvala na pitanju, u pedeset i šestoj godini se znam brinuti za sebe. Kad jedem, s kim se družim, zašto posjećujem predstave i promocije knjiga - moja je briga. Imam li dijete ili dvije životinjice - papigu pričalicu i Miju - također je moj problem. U koliko sati idem spavati - može brinuti eventualno moju doktoricu i mene. I nikoga više.
I zato će ovakvih skupova biti i ubuduće, sve dok je situacija kakva već je.
Na svom Facebook profilu profesorica na fakultetu i odlična spisateljica, poetska diva Andrijana Kos Lajtman napisala je na svom Facebook profilu sljedeće:
Danas je bio jedan od onih dana za pamćenje. Zagreb je, ne po prvi put, pokazao svoje pravo, zadivljujuće lice - ono koje pruža jasan i glasan otpor crnilu, mržnji, nasilju, ono koje se ponosi svojom antifašističkom prošlosti i koje je otvoreno cijelom svijetu.
Divno je biti dio zajednice ovakvih ljudi!
Među brojnim sjajnim govorima, najviše mi se svidio onaj koji je napisala spisateljica Olja Savičević Ivančević, a na pozornici pročitao glumac i režiser Damir Markovina.
"Prijateljice i prijatelji,
Danas smo ovdje zato što želimo bolju Hrvatsku, zato što se ne želimo sramiti svoje zemlje, zato što ne želimo da potone u barbarstvo i fašizam.
Ovdje smo danas da mijenjamo budućnost Hrvatske, jer prošlost je nemoguće promijeniti, koliko god to nekima nije jasno.
A u toj prošlosti upravo su antifašisti ispisali najslavnija poglavlja. Odbijamo biti taoci onih kojima odgovara da rat nikada ne završi.
Danas, trideset godina nakon rata mi smo taoci stvarnih mrzitelja Hrvatske:
ratnih profitera, propovjednika mržnje, huligana i nasilnika koji za njih obavljaju prljavi posao.
Hvala svima vama koji perom i djelom branite svoju domovinu od neistine, onim novinarima i novinarkama, režiserima i redateljicama, piscima i spisateljicama, umjetnicima i kulturnjacima koje fašizam danas želi napraviti egzilantima i marginalcima u vlastitoj zemlji;
Vama koji ćete prije dobiti nasilničke prijetnje tog istog fašizma po inboksima i zidovima svojih kuća, negoli državnu nagradu za umjetnost s imenom prvog predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, Vladimira Nazora - a koji bi danas, da je živ, stajao ovdje uz nas, kao i mnogi drugi antifašisti, velikani naše kulture i književnosti kojima se danas, kada su mrtvi, Hrvatska diči.
Mi smo živa kultura ove zemlje, baština dvadeset i prvog stoljeća. I nitko nam nema pravo reći da mi nismo Hrvatska.
Pretke nitko od nas nije birao, ali biramo ono što jesmo.
Unuci nisu ni krivi ni zaslužni za djela svojih predaka, ali smo itekako odgovorni za svoje postupke danas.
Zato hvala svim mamama i tatama koji su naučili svoju djecu da ne dijele i ne mrze ljude prema porijeklu, vjeri, naciji, boji kože ili seksualnoj orijentaciji. Dali ste svojoj djeci najljepši poklon - ljubav za svijet.
Ta djeca neće s crnim kapuljačama nad očima sijati teror, zastrašivati i mlatiti svoje vršnjake samo zato što su iz Novog Sada ili iz Splita.
Pozdrav svim građanima ove zemlje koji su ni krivi ni dužni na svojim sudbinama osjetili što znači biti pripadnik nacionalne manjine; hrvatskim građanima srpske nacionalnosti kojima bi neki najradije zabranili disati. Ova zemlja se ponosi i Preradovićem i Teslom i brojnim drugim hrvatskim Srbima, sportašima, umjetnicima i znanstvenicima.
Vi ste naši prijatelji, susjedi, kolege i rodbina i ne damo na vas! I vi ste Hrvatska!
Građane Hrvatske uvjeravaju da su im potplaćeni umjetnici i još siromašniji migranti uzeli posao ili onaj jedan posto iz ukupnog budžeta koji se u Hrvatskoj izdvaja za kulturu.
Nas nisu osiromašili ni umjetnici ni migranti nego loše politike i prebogati kriminalci.
Naše bi društvo njih trebalo pozvati na odgovornost.
Oni su pravi krivci za stanje zbog kojeg danas marširamo.
Mi samo želimo umjesto permanentnog rata i poraća živjeti mir i slobodu: a mir i sloboda ne smiju biti povlastica za odabrane.
Za kraj, parafrazirat ću onaj poznati citat Martina Niemollera, koji konstantno i uporno upozorava na pogubnost šutnje:
kada su došli po glumce, mi nismo šutjeli, kada su došli po pisce i novinare, mi nismo šutjeli, kada su došli po folklor iz Srbije, mi nismo šutjeli, kada su došli po antifašiste mi nismo šutjeli, kada su došli na Interliber, ne po knjige, nego po Splićane i Zadrane, mi nismo šutjeli, kada su došli po Nepalce, mi nismo šutjeli, kada su došli po feministkinje, mi nismo šutjeli - i kada dođu po šutitelje, bit ćemo jedini koji neće šutjeti.
Nećemo ušutjeti dok god postoji neravnopravnost i nepravda koja se u našoj zemlji radi u naše ime.
Nećemo šutjeti dok god postoji ijedno mjesto s kojega možemo govoriti i pisati, a u slučaju da to mjesto nestane, mi ćemo ga izmisliti. Ne trebaju nam za to velike pozornice i sjajni mačevi, samo britko pero, čisto srce i ničeg se ne boj."
Veličanstveno! Jako sam sretna da sam bila na ovakvom skupu. Bilo je tu jako puno "mojih" ljudi, ljudi koji razmišljaju vrlo slično meni i s kojima se rado družim jer su prvenstveno - dobri i pametni ljudi.
Malo fotkica (mojih):
Početak prosvjeda kod spomenika kralju Tomislavu.
Nakon odličnih govora, posebno studentice Lucije, maršira se do Trga Bana Jelačića.
Bubnjari su bili baš posebni.....
Dijana Pleština i ja- snimio Teatralni s mojim mobitelom. Hvala!!!
A tko je Dijana Pleština?
"Večernji list" kaže:
Dijana Pleština magistrirala je na Sveučilištu Carleton u Ottawi. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom.
Rođena je u Zagrebu, 7. ožujka 1950. Dva desetljeća kasnije, a nakon što je s roditeljima preko Njemačke iselila u Kanadu, diplomirala je francusku književnost na Sveučilištu Carleton u Ottawi, gdje je 1973. i magistrirala komparativnu književnost. Na Sveučilištu Kalifornije, Berkeley, SAD 1987. je doktorirala političke znanosti na temu regionalnog razvoja. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom.
Od 1987. do 1992. docentica je političkih znanosti na Sveučilištu Wooster u Ohiu, a 1994. i 1995. Bila je predstojnica Katedre za politologiju. Dijana Pleština je treća žena pokojnog premijera Ivice Račana, on je bio njezin prvi suprug.
Vjenčali su se na Staru godinu 1993. Kad se k njemu u Zagreb preselila 2001. ostavila je u Ohiju radno mjesto šefice Katedre za komparativnu politologiju na sveučilištu Wooster i prodala kuću. U Hrvatsku su je, kako je izjavljivala, vukli ljubav, zajednički život sa suprugom i"zanimljiva situacija u našoj novoj, pomalo autoritarnoj demokraciji".
U Hrvatskoj se, nakon dolaska, angažirala u razminiravanju, pa postala u Ministarstvu vanjskih poslova savjetnica za protuminsko djelovanje.
Nakon što je 2000. godine postala i do danas ostala članica Upravnog odbora Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, po konačnom preseljenju u Zagreb bila je je 2002. do 2006. članica Upravnog odbora Hrvatske za žrtve nasilja nad ženama.
Skoro cijelo desetljeće, do 2010., bila je i članica Upravnog odbora Međunarodne zaklade za humanitarno razminiranje (ITF) u Ljubljani, preko kojeg prolazi većina sredstava za razminiranje jugoistočne Europe, a koja dodjeljuje SAD.
Dijana Pleština nije se politikom službeno bavila. Pa ipak, kada je 2010. napustila Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je provela više od desetljeća i poslodavce "mijenjala kao na traci", obznanila je da su se u Ministarstvu vanjskih poslova godinama prema njoj ponašali nekorektno i prljavo, što je preraslo u jednu vrstu mobinga. U poslu kojim se bavila, vezanom za razminiranje , željela je "posložiti stvari kako bi se problemi rješavali istitucionalnim putem, a ne ad hoc, kako se to kod nas često radi".
No, kako je izjavila, zbog nedostatka političke volje, kojem su se pridruživali neznanje i korupcija, shvatila je "da u danim okolnostima ništa više bitno neće moći napraviti". Optužila je i bivšeg šefa diplomacije Gordana Jandrokovića, tvrdeći da ju je degradirao nakon 12-godišnjeg uspješnog i međunarodno priznatog rada, smanjio joj plaću za četvrtinu i snizio ocjenu rada. Uložila je žalbu i deset mjeseci kasnije stiglo je rješenje od Ministarstva uprave, kojim se ukida odluka ministra Jandrokovića. No, nekoliko tjedna prije dala je otkaz u MVP-u. Novi šef diplomacije, Tonino Picula, zaposlio ju je kao savjetnicu za protuminsko djelovanje, ali je ona tražila da ne prima plaću.
Dijana Pleština kani napisati knjigu o tranziciji i njenim posljedicama u Hrvatskoj. Ima iscrpnu korespodenciju o političkim temama, koju je vodila sa suprugom Ivicom, i njegove opise ovdašnjih prilika koje joj je slao dok je živjela u Americi.
Sa suprugom je bila do posljednjega njegova dana. Zajednički život uglavnom su proveli razdvojeni poslom i putovanjima, ona je osam godina bila u Americi, on u Zagrebu. Pa i po preseljenju putovala je, mahom poslovno, diljem svijeta.
Živjeli su u neveliku i skromnu premijerovu stanu na Trešnjevci Nisu imali čak ni radnu sobu. Nisu željeli mijenjati stan dok je Račan bio na funkciji. Prodali su ga i kupili novi u središtu Zagreba tek kad Račan više nije bio predsjednik Vlade. Ponajviše su uživali u vikendici na Kupi, u Kamanju, te povremeno u Pučišćima na Braču.
Vijest o suprugovoj teškoj bolesti i neizvjesnu stanju, zatekla ju je u Grčkoj.
Vlada Zorana Milanovića je Dijanu Pleštinu u travnju 2012. imenovala ravnateljicom Ureda za razminiranje.
Jako sam zavoljela Dijanu, upravo preko gospodina Račana, kojeg sam (i još uvijek je tako!) izuzetno cijenila i voljela. Uspio je održati Vladu, usprkos svim interesima. Svaka njemu čast kao čovjeku i kao političaru. Vjerujte, Dijana je jednako vrijedna kao i on!
Prosvjed se nastavlja na Trgu.....
Poruka za kraj!
Bilo je još zgodnih transparenta, na primjer: "Nećete u knjižnice, niste niprije" i sl.
Sve ljudi koji te gledaju u oči, a ne kao crne košulje da im oči jedva i vidiš:(((
Bilo je dosta ljudi s bloga, i u Rijeci i u Zagrebu. Za Zadar još ne znam....
Prijetnje se dobivaju i na blogu.....:(((( Pa vi vidite.....Nikada više nam neće trebati Oluja. Dosta je bilo rata i ratovanja! I fizički i u glavi. Dosta!
Ljubim!
Ujedinjeni
recenzijefilmova27777.blog.hr
Kod Moslavca Luki je ostavila komentar
"Bila. I Teatralni i ja. Pišem kasnije post."
Radi se naravno o skupu ujedinjeni protiv fašizma sigurna stvar da će Luki objaviti post pitanje je hoće li i Teatralni što mi je i dalo ideju samo što će on objaviti iz svog kuta. Iz istog onog kuta
kojim se ovaj blog od prvog dana vodi-popularizacijom kazališnih i filmskih umjetnosti jer je i jedna os stavki skupa bila i zabraniteljska cenzura umjetničke slobode. Ali da krenem nekim redom, sve ima svoje i ovdje se daju odgovori na pitanja zašto je umjetnost omiljena meta raznoraznog crnokošuljaškog klateža.
"Tisuće ljudi na antifašističkim marševima u Zagrebu i Rijeci: ‘Kontra mraku, kontra sili!"
Sila cenzure sila nasilja "domoljubnog" narativa. Kad sam koju godinu unazad na blogu polemizirao s Isabelči o moći domaće kinematografije i kazališta oboje smo-rekal bi ona dobili mozgovno usijanje od rekacija na neke filmove i to ne klateži tipa ove protiv koje smo na prosvjedu stali, mislim iste ako se gleda samo profil, nego od onih stručnih krugova koji su neke filmove ocijenili kao "genocidne" i da "vrijeđaju žrtve" radi se konkretno o filmovima quo vadis Aida film po riječima s wikipedije Radnja se događa 11. srpnja 1995, kada Aida, prevoditeljica za Ujedinjene narode, pokušava spasiti svoju obitelj nakon što Vojska Republike Srpske preuzima Srebrenicu i počinje s genocidom nad bošnjačkim stanovništvom tog područja. Nisam gledao nije bilo načina osim na sumnjivim web mjestima pa neću baljezgat u istoj toj nepoželjnoh kategoriji bio je i ovdje nedavno recenzirani Dara iz Jasenovca koji je još i više nego Aida bio crvena krpa onima protiv kojih smo danas stali u obranu umjetnosti slobode demokracije progresivnog društva u kojem nema podijela i kategorizacija. Elem, dotaknulo se i pitanja pljačke i lopovluka dok istovremeno mračnjačke sile poseljačuju društvo i vraćaju nas u neka crna vremena. To je razlog više zašto je "Dara iz Jasenovca" važan film koji treba više puta gledat. A bilo je i prizemnih recenzija istog kako je njihovim riječima "brutalnost ustaških zločina prikazana na katostrofalan način.". Da, ovo je baš relevantan izvor a ne oni koji su za film daleko kompetentniji a i komentari ispod toga blistaju subinteligencijom i primitivizmom.
"Dara, Porfirije, Vučić, Đoka......koja je ovo ofanziva s Istoka"
"Srpska propaganda i laž."
"Volio bih vidjeti vučičev film o Vukovaru, Škabrnji, Srajevo trznica, Srebrenici, ..ima tog još. Kako brzo preskače ono što mu ne paše."
"Kako je onaj njemački povjesničar rekao o istinitosti događaja u filmu : ovaj film otklanja i najmanju sumnju u Srbe kao lažove i prevarante "
"Tako je Dara . To su i Ameri rekli da se filmom vidi pravo lice tih svetosavaca , lažljivo , prevrtljivo , pokvareno ..... Ali to je normalno kad znamo da je izmišljen narod mix tursko , romsko , albanskih naroda"
"dara@ vidi se vaše pravo lice da u američkim filmovima vas prikazuju uvjek negativno, a ni jedan film američki nisam vidio da Hrvate tako prikazuju"
Ipak ovaj zadnji ruši sve rekorde u subinteligenciji-da tako "hrvate prikazuju" koje hrvate? Crnkošuljaše? Oni nisu hrvati oni su sramota, i prikazani su kao koljači što su i bili. Film je realističan i to je crni dio povijesti-koji ovi koji skandiraju "nazavisnoj" konstantno izvlače i nameću kao nešto pozitivno. Bit filma i dramske umjetnosti je da slobodno govori i problematizira tu toksičnost što zabranitelji nastoje cenzurirat. To je prva stavka koje nam je previše i zbog koje smo imali skup.
VEČERNJI
Ujedinjeni protiv onih koji veličaju taj sustav i sipaju imbecilne komentare na film koji problematizira mračnu stranu prošlosti, zato i je važan film iako nas vraća u prošlost ali crnokošuljaštvo je problem i u sadašnjosti. Drugi slučaj izvanredan govor Lucije Marković o sve više i intenzivnijem zabijanju nosa dotičnih u tuđe krevete i reproduktivne organe. Ovdje je bio slučaj prizemnog komentiranja predstave "godine" kategorizirajući istu kao "promašaj" Nisam čitao sve samo kucao na preskok ionako kritike ne čitam dalje od naslova doduše bilo mi je na stotu jasno odkud puše ta kategorizacija. Usporedbe na relaciji "audio knjige s kostimima" (što je već samo po sebi nonsens parexcelans) preko usporednih relacija sa drugim stranim izvedbama. Ono što se ističe kao apsolutni trenutak koji ledi krv je ovo.
"Ne mislim da je poželjno da publika u kazalištu pada u nesvijest. Želim reći da Annie Ernaux piše autofikciju, i piše ju ogoljeno, dokumentarno, gotovo sociološki. O vlastitoj prošlosti, majci, pobačaju, ljubavnim vezama, seksualnosti ili bolesti, o klasama, društvenim strukturama, kolektivnim iskustvima, Annie piše bez sentimentalnosti, radikalno, stilom koji odbija retoriku. Ona piše neudobno.
A ta narativna neugoda izaziva fizičku reakciju koja proizlazi ne iz šoka, nego iz prepoznavanja, iz duboke, iskonske identifikacije s potresnim iskustvom."
T PORTAL
Da i u čemu je problem? U padanju publike u nasvjest? Koje je možda ovdje i napuhavanje, što proizlazi iz problematiziranja adaptacije na scenu izvođenja ilegalnog pobačaja? Nisam puno u tu temu ulazio u Les Années-u osim što je usputno spoemnuto jer predstava se bazira na kompletnoj priči o tehnološkoj evoluciji i slobodi plus primitivizmu koji isti kontrolira i ograničava pa ću sad ovdje-predstava problematizira i pitanje zabrane pobačaja što protagonistica u svojim dvadesetim doživljava. Neželjenu trudnoću mora prekinuti ilegalno što je rizična i opasna metoda ili kako je Luki ovo ljeto u svom postu izvanredno uočila: ovdje njoj ostavljam riječ "Scene abortusa su strašne, ali meni je još strašnije mamino propadanje....:(((( Ti su dijelovi baš teški....Taj je dio odlično "odradila" Iva Mihalić, koja glumi kao da je prošla neko takvo prestrašno iskustvo."
Koja je glavna i bitna razlika u precepciji? Kod nas koji gledamo kako treba vidimo i u čemu je problem-ne u samoj šokovitoj interpretaciji to i treba tako biti-ono što se onim drugim zgroženima stavlja kao nelegitimno je uopće takvo što glumit snimat režirat, po njima nije problem što su abortusi negdje ilegalni što dovodi do toga da se isti rade u ilegalnim opasnim uvjetima nego što se o tome bez cenzure izravno govori i problematizira. Isti je profil ovih protiv kojih smo danas bili ujedinjeni-isti oni koji si daju pravo ulaziti u tuđe krevete i reproduktivne organe. Umjetnost je na meti jer isto stavlja na tapetu kao problem ono što problem stvarno i je. Protagonisticu u različitim životnim periodima glume 4 glumice ona u svojim dvadesetim definitivno se suočava sa najgorom traumom i rizikom za život. To je isto jedna od stavki koju predstava problematizira, ista ona stvar koja se događa i isti onaj cenzorski mentalitet koji osim što bi ograničavao nečija bogomdana prava bi ograničavao i umjetnost kao zabranitelji u Benkovcu. Ali ima još primjera nedavno sam imao post o jednom kratkom filmu sa jakom porukom "janje" iz 2019-e na koji je Starry imala izvanredan njoj uobičajeno komentar.
"Film je mučan, jako dobro prikazan autističan odnos tinejdžera prema situaciji, premda bi prema janjetu vjerojatno pokazivali više naklonosti, dakle zarobljenik je još diskriminiraniji. Mislila sam da će mlađa djevojčica nešto učiniti za dobrobit zarobljenog, međutim nema happy enda. Autistične ko klečavci, bravo za metaforu i usporedbu s klečavcima, u tvojoj analizi. Dominacija, dominacija, dominacija. Dominacija kao perverzija. "To je koncept kojega je 1945. godine definirao norveški psiholog i filozof Ingjald Nissen,a koji podrazumijeva načine neizravnog omalovažanja i ponižavanja žrtve."
Jedina zamjerka filmiću je ona maska na crncu na kraju filma, bolje bi sjela maska janjeta, po meni, kad je već naslov filma Janje.
Nina se profilira u jako zanimljivu autoricu. Sve pohvale tebi za izbor filmova i tema i način na koji izvodiš feedback, tj., kritiku negativnih društvenih pojava oko okosnice, izabrang umjetničkog djela. Bravo!"
Konkretno radi se o troje klinaca jedan dovede svoje 2 prijateljce u neki stan u kojem drže nepalca ili što je već. Situacija od pasivne agresije sa protokom eskalira u aktivnu. Baš izvanredno izvanredna projekcija ovog što se događa vani. Samo što u filmu to počinje još prije tinejđerskih godina. "Dominacija kao perverzija" starry gađa sve u cenera-a i to je bio dio našeg okupljanja poruka dotičnima da odjebu od krojenja općeg narativa kako bi svi mi trebali živjeti, i to je oblik fašizma protiv kojeg smo ujedinjeni. A sjetio sam se i tokom programa da u to nisu uključili klačavce a savršeno odgovaraju onom protiv čega je skup. To me sjetilo na predstavu "nebeski svod" u kojoj je glavna premisa problematizacija ženskog patrijahata ali u pozadnin istog je muška verzija.
"Ova premisa odgovara Zajecovoj interpretaciji uloge Tee, politička aktivnost kao ozlaz od realnosti koja se nakuplja godinama i nakon silnih godina grune pod pritiskom političkih namještaljki. Rekonstrukcija Karlovog kampa je iz ove pozicije više nekog osobnog karaktera-vjerovatno osvete života s istinom koja godinama stoji u podsvjesti koja je godinama bila na relaciji s internalizacijom fiktivne slike "normalnosti" koja nakon puno godina pod pritiskom puca samo se treba (sa)gledati ključne reference u scenariju Karlova žena-drago joj je što je nema (sad više ne mora živjet sa iluzornim slikama i pravom istinom) i kćer-cijeli prvi čin, zaokupljenost političkim/ideološkim parolama i aktivnostima u drugom kao realizirana odrasla osoba i mlada perspektivna političarka u ključnom trenutku puca pod navalom istine. A (ne)posredno se problematizira i politika na generalnoj razini ali fokus je stavljen na više oblika osobnih nestajanja." To sam se referirao na jednu situaciju u kojoj do točke pucanja dolazi uslijed dugogodišnjeg konstantnog pritiska i onog što je u podsvjesti. Iako ne "nebeski svod" za razliku od "nestajanja" u 18 stoljeću opet je suvremena predstava ne samo po godini izlaska nego i po radnji. Između provg čina i pauze na video-zidu se vrti snimka muškog djela ansambla zagrebačkog hnk što je implikacija da su oni stvarni suci i oni koji presuđuju ženskom patrijahatu je korijen onaj palanački po kojem je sad njima dozvoljeno da sude je li dotična trudna a u principu to je proforma nikakvo realno pravo i moć.
ZAGREB INFO
A 2018 je snimljen i jedan isto realističan film
"Prekrasno je nedjeljno jutro. Ona se budi i gleda ga kako ukrcava zadnje komade namještaja u kamion. Dok beba mirno spava, njih dvoje broje zadnje sate u svojem domu čekajući deložaciju. Budućnost je nesigurna, ali izbor pred njima jednostavan je. Moraju odlučiti hoće li prihvatiti nepravdu ili joj se oduprijeti."
Film o još jednom realnom problemu zelenaškim kamatama deložacijama a pored svega toga dotaklo se na skupu i rasprodaje svega stranom kapitalu i lihvarskih stambenih kredita koji su danas svima nedostupni. Što je konzistentno sa skupom, filmskom i kazališnom umjetnosti i crnokošljašima? I film i kazalište problematiziraju maligne marginalce u društvu, deložacije kredite kamate petljanje u tuđe reproduktivne organe sve ono što i je problem i zato i jesu na meti kao i svi koji zagovaraju ravnopravnost i slobodu.
Dara iz Jasenovca
INDEX
Godine
Nebeski svod
DNEVNIK.HR
Projekcije društvenih malignosti kroz umjetnost koju se sputava a kao što tendiraju kontroli i ograničavanju toga tako i kompletnoj moći i kontroli nad svima. Ovaj skup danas pored filma i kazališta je jedna rijetka svjetla točka Hrvatske.
Nada
supatnikll.blog.hr
Hvala vam svima koji ste komentirali prošli post i tako dali svoj doprinos nastojanju da obranimo advent od Grinča
Kažu da prva svića simbolizira nadu, ali eto mi se nećemo samo nadati nego ćemo se suprostaviti Grinčovima
Bosančeros je prvu šteriku upalio jučer, jer cilj je naravno advent kako draga Sarah kaže učiniti ateističkom gej paradom.
Eto kad smo htjeli tugovati u sjećanje na svoje mrtve i žrtve Srbijansko Jugoslovenske agresije, zasuli su nas Srbijanskom kulturom i izložbama posvećenim notornim četnicima.
Sada kada bi se htjeli radovati i slaviti svoju vjeru, maltretiraju nas sa antifašističkim gej paradama, ćirilicom i bratstvom i jedinstvom koje smo platili desetcima tisuća života.
Valjda je svakome iole inteligentnom da se među ovima koji marširaju nalazi gomila likova jednakih kao što je Ratko Mladić, koji bi da im se pruži prigoda na isti antifašističkim način branili bratstvo i jedinstvo.
Zato bi bilo lijepo kada bi represivni aparat bio jednako brz kao onomad u Splitu i sankcionirao sve koji krše Ustav pozivanjem na balkanske federacije, i mašu ćirilicom i petokrakama.
U protivnom žeti će Oluju.
Alerta antifascista- Rijeka 30.11.2025.
nachtfresser.blog.hr
Danas smo bili na antifašističkom maršu i prvih put zadnjih godina je iskrsnuo problem, ekipa se u gužvi nije mogla sva pronaći, tako da za neka znamo da su bili, ali se nismo vidjeli. Napad grupe maskiranih crnokošuljaša se dogodio upravo kad smo mi dolazili na trg, vidio sam metež, vidio sam naše redare i grupu koja je pohrlila prema crnima, nisam se mogao probiti do mjesta događanja, neki su se nasmijali kad sam drugaricu pitao koji su naši, zaboravio na Duccea, jbga crvenocrne su bile i boje anarhista, ovi bi trebali kao u Germaniji biti smeđi, poput zdravih govana. Pojavila se policija i brzo je stvar bila riješena i prvo zagrijavanje parolama, vodile su preko megafona tri cure ili mlade žene, jedna ima klinku od tri godine, sreća da ju nije vodila, ovo i nije više baš sigurna zemlja. Ipak više od tisuću ljudi u svakom slučaju, nisam ni pola kolone mogao snimiti, nije lako zaplašiti, drugi put su napali u kafiću kad smo se velika većina razišli. Inače maskirana banda je napadala petardama, očito se najviše boje žena i pasa. Nas nekolicina smo primijetili pobočnika najpoznatijeg desničara ovih krajeva kako je sve filmovao, on je iskreni antifašist kao naši desni blogeri, kad bi netko želio ne bi bilo teško otkriti tko šalje maskirane batinaše. Glavni junaci marša su naravno drugarica i Jin, morao sam naravno i sebe ugurati u post, uniformirani redari su sve poznati likovi alternativne riječke scene, zajedničko im je da ne podnose uniforme, ali danas su se s razlogom očito tražili muški za čuvanje kolone...
Krenuti ce
andrea-bosak.blog.hr
Pripreme za blagdane, a ja postala Grinc jer blagdani za mene više ne postoje.
OTOK LEZBOS
starrynight2022.blog.hr
Zanimljive su mi ove časne sestre lezbijke, gledala sam onaj domaći nagrađivani igrani (?) dokumentarac o časnama lezbijkama, Nun of Your Business (koje su se "skinule" na kraju priče iz mantija), jer ako je ušla u kler jer želi biti Kristova djevica, Kristova zaručnica, ne želi brak i obitelj, a onda se oda putenosti u kurijskim budoarima i namigivanju na misama, želi li onda ona sex samo i sigurnost egzistencije na nas svjetovnjaka teret? Kako se tu onda uklapa njena aktivacija u "hodu za život", kad lezbijka život ne može niti - stvoriti? I čednost? Zarediš se i položiš zavjete čednosti i čistoće, odaš se poroku sexa, hranimo te i oblačimo i financiramo ti izlete i ti se cijelo vrijeme tucaš i hodaš za pravo na život? Ček, ček? Čiji život? Tvoj? Financiran ugovorima o održavanju svettaca & svettica na teret svjetovnjaka?
SAPFO je rođena između 612. i 630. godine prije Krista u Mitileni, otok Lezbos u Grčkoj. Odgojena da bude svećenica ljubavi boginje Afrodite, pripisuje joj se da je bila prva pjesnikinja erosa. Bila je kći trgovca vinom i sestra službenog gradskog točioca vina. Vino je teklo u ovoj obitelji! Njezin otac je umro kada je Sapfo imala samo šest godina, a kasnije je bila prisiljena na privremeno progonstvo na Siciliji zbog političkih nemira.
Sitna, vrlo sitna, s nježnom koštanom strukturom i tamnom kosom, Sapfo nije bila neprivlačna, ali njezin fizički izgled bio je suprotan idealu tog vremena, koji je cijenio svijetlu kosu i bujniji ženstveni oblik. Kada su je pjesnici nazivali „lijepom Sapfo“, podrazumijevalo se da njezina ljepota nadilazi fizičke granice - govorili su o Sapfo kao pjesnikinji, ženi i ljubavnici, ne samo o njezinom fizičkom izgledu.
Kao ravnateljica djevojačke škole za poeziju i glazbu, Sapfo je aktivno sudjelovala u obrazovanju svojih učenica, koje je voljela kao vlastite kćeri ili, u mnogim slučajevima, kao ljubavnice. Kultura u Grčkoj tijekom njezina života navodno je bila biseksualna. Brakovi su se dogovarali iz ekonomskih, političkih i prokreativnih razloga, a izvanbračni spolni odnosi istog spola bili su uobičajeni. Sapfo nije bila iznimka, ali njezina biseksualnost nije ono što ju je učinilo jedinstvenom u povijesti - već je način na koji je ovjekovječila svoje osjećaje u svojoj poeziji učinio je posebnom. U svojim vezama, Sapfo je bila govornica koja je ovjekovječila vlastite osjećaje.
Sapfo je bila domaćica kreativnog i obrazovnog društvenog kruga žena. Za mnoge koje su dolazile izdaleka učiti od nje se govorilo da su joj bile ljubavnice, ali i učenice. Postojao je niz mladih žena, pjesnikinja i učenica, s kojima je, kako se kaže, imala ljubavne veze.
Jedna njena prekrasna pjesma:
SAPFA
LJUBAVNA STRAST
Čini mi se bozima sličan onaj
Štono smije naprama tebi sjedit,
Te izbliza slušati tebe kako
Ljubazno zboriš,
Smiješkom slatkim smiješiš se - što je meni
Sve u grudma stravilo srce žudnjom.
Čim te vidim samo na časak, glas mi
U grlu zapne,
Jezik meni zanijemi, pa me tihi
Po svem tijelu ljubavni oganj prođe,
Nit već vidim očima, nit šta čujem,
Uši mi šume,
Teški znoj mi teče sa čela, dršćem
Sva ko prut, a žuća sam nego trava,
Čini mi se: zamalo te bih bila
Umrla jadna.
Treba ipak trpjeti kad je tako...
(Prema prijevodu Kolomana Raca)
ZANIMLJIVOST:
"Grčki sud trebao je odlučiti može li se riječ 'lezbijka', koja znači stanovnica otoka Lezbosa također koristiti kao naziv homoseksualnih žena.
Naime, jedan stanovnik i dvije stanovnice Lezbosa uložili su žalbu grčkom pravosuđu zatraživši da se zabrani uporaba termina lezbijka grčkoj udruzi koja je registrirana kao 'Grčka homoseksualna i lezbijska zajednica' (OLKE) uz obrazloženje kako je njime nanesena uvreda njihovom povijesnom identitetu i osobnostima.
"Prosvjedujemo zbog proizvoljnog korištenja imena našeg zavičaja od strane osoba koje su specifične", piše u izjavi troje tužitelja objavljenoj u konzervativnom listu "O Davlos".
Riječ se od 1960-ih godina uvriježila kao naziv za žene homoseksualce. Temelji se na činjenici da je najistaknutija antička pjesnikinja Sapfo podrijetlom s Lezbosa.
Ona je u 7. stoljeću prije Krista imala ljubavne odnose sa svojim učenicama, a u njezinim djelima nalaze se tragovi ženske homoseksualnosti.
Na Lezbosu se više puta godišnje održavaju susreti lezbijki. Dio stanovnika u tome vidi pozitivan događaj koji koristi mjesnom turizmu, dok se drugi izričito protive korištenju imena otoka u kontekstu homoseksualnosti."
Niti me smeta ime niti mi smeta sexualna orijentacija nečija, ali mi smeta da mi homoseksualci i lezbijke propovijedaju čednost i moralne pouke djeci na vjeronaucima po sekularnim školama koje financiramo porezima i javnim davanjima, a kojih poreza i javnih davanja su homoseksualne osobe pod egidom klera oslobođene i privilegirane po izrazito nepovoljnim Rimskim ugovorima za svjetovni rad i radnike, pa ispada da rintamo za klerske lezbijke i homoseksualce e da bi nas oni podučavali - moralu i čednosti. Svašta, zaista, u apsurdistanu.
Da mi je...
agava505.blog.hr
Dođe mi tako, da iz čista mira
morima znatiželje zaplovim
da u rijeku nade novčić za sreću bacim
da bijelom labudu ukradem komadić jezera
u kojem krilo kupa poput kraljevića …
dođe mi tako da protrčim dolinom ljubavi
gdje ljubovali su nesretnici
dok ih je samo oblak
kapljicom nade darivao…
dođe mi tako da kao uragan
sve ratove, mržnju,
pohote oholosti i zlobe pometem…
da ugrijem srca koja strepnjom zebu
koja zaziru od zlobnika koji milosti nemaju
raširiti da mi je krila ....
da, da, da...poletim
što bih sve preletjela ...
Moć razumijevanja timskih uloga – što nas zapravo uči Belbin
dop-blogatel.blog.hr
Ovog tjedna na predavanju ponovno smo govorili o timskom radu, temi o kojoj se toliko često priča da se počne podrazumijevati. Koliko smo puta čuli rečenicu: „Važno je znati raditi u timu“? Toliko puta da više gotovo ne razmišljamo o njezinom stvarnom značenju. No predavanje o Belbinovom modelu promijenilo je način na koji gledamo suradnju među ljudima. Shvatili smo da rad u timu ne znači samo raspodjelu zadataka i zajednički rok, već mnogo dublji proces – razumijevanje različitosti i prepoznavanje načina na koji svaki pojedinac može doprinijeti uspjehu grupe.
Belbin polazi od vrlo jednostavne, ali moćne ideje: ljudi se razlikuju po svojim prirodnim sklonostima i nitko ne može biti dobar u svemu. Iako nam se ponekad čini da uspješan tim mora biti sastavljen od samih „najboljih“ pojedinaca, istina je potpuno suprotna. Najbolji tim je onaj u kojem su ljudi različiti, a njihove razlike se ne sudaraju, nego nadopunjuju. Tek tada tim postaje živ organizam u kojem svatko ima svoje mjesto i svoju vrijednost.
Kada se prisjetimo naših studentskih grupa i projekata, sada vidimo koliko često problemi nisu nastajali zato što je netko bio nemotiviran ili manje sposoban, nego zato što se očekivalo da svi rade sve jednako. Koliko puta smo se našli u situaciji gdje nitko ne zna tko vodi projekt, tko donosi odluke, tko se brine o rokovima, a tko je odgovoran za kreativna rješenja? I koliko puta se dogodilo da se tim raspao jer su dvije osobe pokušavale preuzeti istu ulogu, dok je ona najpotrebnija ostala prazna?
Belbin nas uči da u timu postoje uloge koje pokreću, uloge koje kontroliraju, uloge koje povezuju i uloge koje stvaraju. Jedni daju energiju, drugi ideje, treći stabilnost, četvrti atmosferu i sigurnost. Uspjeh dolazi onda kada se sve te struje susretnu u pravoj ravnoteži. U trenutku kada prestanemo očekivati da netko bude nešto što nije, tim počinje disati.
Posebno nas se dojmilo naglašavanje da svaka uloga nosi i svoju slabost. Osoba koja tjera tim naprijed ponekad može djelovati autoritativno ili nestrpljivo. Onaj tko brine o detaljima ponekad može izgledati kao da se bavi sitnicama. Osobe pune ideja mogu pogriješiti kada je riječ o praktičnoj provedbi. No te slabosti nisu nedostatak, nego prirodna cijena njihovih snaga. Problem nastaje tek kada ih drugi ne razumiju ili kada tim pokušava promijeniti osobu umjesto da joj omogući da radi ono u čemu je najbolja.
Kada tim nauči poštovati različite uloge, događa se nešto izvanredno: ljudi prestaju skrivati svoje slabosti, a počinju razvijati svoje talente. Atmosfera se mijenja. Komunikacija postaje otvorenija, suradnja postaje lakša, a rezultati dolaze brže i uz manje napora. Umjesto osjećaja natjecanja, stvara se osjećaj zajedničkog putovanja.
Svi želimo raditi u okruženju gdje se naša vrijednost prepoznaje. Belbin nas podsjeća da se takvo okruženje ne gradi slučajno, nego svjesnim izborom i međusobnim poštovanjem. U praksi to znači da pravi lider nije onaj koji sve zna i sve može, nego onaj koji vidi snagu u drugima i pomaže im da je razviju. To je najteža, ali i najljepša lekcija timskog rada.
Najvažnije što nosimo s ovog predavanja jest spoznaja da tim nije skup pojedinaca koji rade zajedno, nego zajednica ljudi koji se međusobno dopunjuju. Ne trebamo savršene pojedince trebamo pravu kombinaciju ljudi. Kada to shvatimo, nestaje pritisak da budemo sve, a pojavljuje se motivacija da doprinosimo na svoj način. A možda je upravo to ključ uspješnog tima: da svatko pronađe svoje mjesto i da zajedno izgradimo nešto više nego što bismo ikad mogli sami.
Prvi advent
modrinaneba.blog.hr
Početak Došašća - razdoblja prije Božića,
koje završava na Badnjak, 24. prosinca.
Neka ovo vrijeme bude mirno, radosno,
puno nade i ljubavi za sve
Foto: Lee Hudson Photography Art (dozvola autora)
Duga pješčana uvala
penetenziagite.blog.hr
- - -
Tako su Biserka i Ivan, uz njegov nevoljki pristanak, odlučili da se on u noći na koncu sljedeće nedjelje sakrije kod nje na tavanu; jednostavno – od tog ponedjeljka više neće dolaziti u školu.
Biserka je Ivana uvjeravala kako kod nje na tavanu ima dovoljno mjesta; njen stari umjesto Drage još uvijek prima plaću koju donose iz vojske, pa će mu ona lako odvajati nešto za jelo; u noći može poći u vrt i dvorište, tamo gdje svaki čovjek ide sam a obavi što mora – i tako će Ivan kod nje čekati da se zbi što se zbiti mora i da ta oluja nad ljudskim glavama prođe kao što svaka oluja proći mora, pa da se ponovno može početi živjeti mirno i bez straha.
Biserka više nije bila dijete – i dobro je znala da će, ukoliko Ivana uspije spasiti – u njegovoj duši steći zahvalnost i naklonost; činilo joj se da i on nju gleda očima muškarca koji voli – a ne samo kao nekoga tko mu je dobar i drag, ili očima pohote i strasti.
Jer, kao što se svakog proljeća uvijek iznova razbudi strast i život u nekada mrtvim i suhim biljkama, tako je i Biserka osjetila da je u njoj ponovno probuđeno ono što je nekada osjećala za svog Ivana, još iz onog doba kada su bili djeca, slobodna i bezbrižna; prije nego je oteše i odvedoše u život kakav su za nju naumili.
- - - - - -
Večer prije nego li se Ivan popeo s njome na onaj tavan, sjećala se Biserka, on ju je pod lipom dotaknuo po ruci pa svojim dlanom čvrsto stisnuo njenu nadlakticu obučenu u grubu, debelu košulju od sukna. Biserka se okrenula prema Ivanu, puštajući ga da je drži tako čvrsto, na rubu boli, slušajući sve ono što joj je bez glasa ovaj mladić na taj način govorio i što je mislila da čuje a iz njegovih usta nikada nije bilo izrečeno.
- Sutra ćeš navečer doći do crkve, pa ćemo otići kod mene; popet ćeš se na tavan u mraku sa stražnje strane ljestvama da vidiš što je sve gore i što će ti trebati, a možeš donijeti neke stvari da onda kada budeš dolazio ne moraš donositi sve – rekla mu je na koncu.
- Ja ću te spasiti; neću te pustiti da te uzmu. Čuvat ću te onako kako si ti mene čuvao kad smo bili djeca – više prošapće nego reče Biserka nekud u mrak, ali ipak da se čuje, pa okrenu glavu prema gore, da njene riječi podupru mjesec i daleke zvijezde, strašeći se od onoga što bi u Ivanovim očima mogla ugledati nakon njih.
Sve što je Biserka o Ivanu znala jest to da je neustrašiv i dobar; čovjek može odrastati, mogu ga kvariti bogatstvo, nada ili nerad – ali dobrog se čovjeka, mislila je Biserka, ne može pokvariti. Dobrota je neugasiva!
Ivan je šutio i držao je za ruku čvrsto i dugo, kao da osjeća da bi ga – samo da je pusti – velika matica vode što plovi rijekom života uz njih odnijela niz vodu da ga nikada više ne bude.
- - - - -
Kako su konačno dogovorili, tako i bješe: Ivan je potiho i kroz mrak, skrivajući se uza zidove i prolazeći kroz mračne vrtove i voćnjake stigao do crkve u nedjelju navečer, već duboko u vrijeme policijskog sata, pa ga je Biserka uhvatila za ruku i povukla uza se u mrak one lipe – i nakon što su jedno drugome prošaptali pozdrave, tako otrčaše ulicom do ruba vrta njenog dvorišta, pa preskočiše stare i raspadnute ograde.
Prošli su kukuruzište i vrt, pa se prišunjali staroj kući sa stražnje strane, a onda se po odavna postavljenim ljestvama popeli na tavan kroz malena vratašca pod samim krovom.
Ivan je u mrak Biserkine sobe odložio svoj ruksak i skinuo cipele i kaput, pa ga ona privuče sebi i zagrli u toj tmini obgrlivši ga rukama onako vrela od trčanja i penjanja. Kako ga je zagrlila, tako je u sebi čula neki glas koji joj govori da ga ne da pustiti od sebe više nikad, ako treba; ostala bi najradije s njime ovako stojeći i grleći ga s glavom položenom na njegovim prsima sve do kraja samog vremena ne tražeći ništa više za sebe.
Zapravo, kada bismo bolje zagledali u Ivanove oči, mogli bismo vidjeti da su i one u mrak gledale tek tako, da ne vide ništa, već da budu: i Ivan je osjećao kako je toliko privučen sjajnom i nježnom Biserkinom ljubavi pa je duboko u sebi znao da takvo što nikada nije osjetio u životu, niti je sanjao da takvo što postoji.
Znao je on zagledati se u školi u kakvu lijepu djevojku iz grada, ali od njihove nadmenosti i hladnoće bivao bi odmah snažno i zauvijek odbijen. Zato se često povlačio u osamu svoje kuće u kojoj bi provodio vrijeme u čitanju knjiga ili slikanju; otac mu je u nekoliko navrata znao donositi slikarske boje iz obližnjeg dućana, pa je Ivan uživao čitajući knjige o slikanju i gledajući fotografije djela starih, slavnih majstora, pokušavajući svojom rukom na kakvoj nevješto razapetom staroj plahti oponašati ono što je vidio.
Uživao je u svom domu u samoći, čitanju i slikanju puno više nego li u druženju s drugim ljudima – i sada je ovako, u Biserkinom zagrljaju – prvi put nakon dugo, dugo vremena osjetio toplinu drugog čovjeka i važnost brige za njega koju nije osjetio još tamo otkada mu je mati preminula.
Ti ćeš sada, čitaoče moj, najbolje umjeti i znati sam sebi prepričati što je to što osjećaju Biserka i Ivan - i je li vrijedno toga da se o tome piše i priče raspredaju – a ja ću te tek pokušati uvjeriti u to da jest.
Jer, kada se dvoje mladih ljudi što od nesreće ravnodušnosti, svejednosti i prezira svijeta oko sebe žele spasiti ono drugo pogledaju u oči – ne poželiš li i ti sam o tome ispričati kome neku priču?
- - - - - -
Je li u njihovu zagrljaju prvi pokret učinio Ivan, ili je to bila Biserka, sada je tako malo važno – ali negdje u gluhoj i hladnoj noći, među glasovima prvih ćukova i sova i dalekom tutnjavom topova u mraku, oni se primakoše postelji, pa se počeše skidati i kupati svoja tijela usnama, dugo i polako; kako se već ljube dvoje koji ne znaju ni za što drugo u životu osim za vatru što u njima za ono drugo plamti poput požara.
Kada je Ivan prošaptao Biserki na uho da je već jutro, ona se polako obuče, pruži mu iz ormarića pored kreveta nekakav smotuljak hrane, pa mu pokaže gdje da se krije, po kojim gredama da ne hoda i što da radi kada mu dođe raditi ono što čovjek čini tamo gdje odlazi sam od sebe i jer tako mora.
Biserka pođe u grad po neke stvari, vidjeti ima li posla u tvornici i hoće li trebati još uvijek šivati kakve vreće, uniforme ili cerade, a ponajviše zapravo zato da sazna što se s tim planom vojske u propadanju zbiva i hoće li doista dječaci iz škola bivati uzimani pod oružje.
Tada ona prvi put u životu osjeti kako u njoj bukti radost što je skrivati valja, jer će inače probiti i provaliti iz nje poput bujice, samo ako ne ukroti to ludo srce što lupa u grudima do neizdrživosti.
- - - - -
Na trgu već bijaše velika masa ljudi što se okupljala izvidjeti što se zbiva s njihovim najmilijima i hoće li se vojska doista povlačiti iz grada uskoro i u neredu, kako je izgledalo. U tom času priđe ljudima neki oficir s pištoljem u rukama, pa ispali nekoliko hitaca u zrak i ponovi ono za što je tvrdio da je već stoput svima kazao, a to je da će svi dezerteri bivati kažnjeni smrću na licu mjesta, i da će umjesto njih, budu li bježali od svoje obveze, uzimati njihove najmilije, rodbinu, roditelje da ih utamniče dok se ovi ne vrate pod oružje.
- - -
Sva uzbuđena i vrela od guranja u masi, Biserka predvečer - nakon što je pomagala u nekoj predionici slagati tkanine u ormare i za to dobila vreću s nešto brašna - pođe s tom vrećom pod miškom kući, pa zaobiđe nekoliko glavnih ulica i kroz vrt se u potaji uvuče u kuću.
Njeni stari uplašeno su gotovo polumrtvi ležali u kući pod prozorima, naviknuti na ono najgore što jedni ljudi drugima već čine kada su ratovi, prevrati i nesreće, pa im ona pristavi na štednjak slabu juhu od toga što je kući donijela i poskrivećki dio te juhe odvoji u posebnu posudu koju će odnijeti Ivanu.
- - - - - -
- Vubili ga budu, Biba, vubili – reče Ivan držeći glavu među dlanovima i misleći na svog nesretnog oca kojemu Ivan o njihovom planu baš ništa nije rekao. – Što će on sada, morat će me poći prijaviti u redarstvo da sam nestao, jer inače će u razredu vidjeti da me nema, pa će doći po njega, da ga odvedu i da ga nitko nikada više ne vidi.
- Mrak ga bude pojel!
Pomisao na to da bi Ivan nakon majke mogao ostati i bez oca unijela je u Biserku led i užas. Nije se usudila protusloviti mu niti jednom jedinom rječju; uhvatila ga je rukom za njegov dlan, pa nije puštala dok god se on nije pomakao – a onda mu je kroz zube promrsila:
- Ti si moj i uvijek budeš samo moj, a ja budem samo tvoja!
Te riječi bijahu posljednje što su to dvoje ljudi jedno drugome rekli. Kada se već spustila noć, Ivan bez riječi uprti onaj ruksak pa još jednom poljubi Biserku u čelo na rastanku, te se spretno spusti ljestvama u dvorište, a potom svojoj kući, da bi ujutro opet sjeo u svoju klupu u razredu gimnazije – i čekao da se s njime desi ono što se desiti mora.
- - - - -
Ivan u stvari, to vam već sada smijem ispričati, Biserku zavolio nije – i odmah mu je nakon one noći kada ju je onako obljubio bilo jasno kako se njemu takvo što s njome desiti ne može. Previše je naime lagodan život Ivanovo srce otvrdnuo i naučio ga na to kako se odmah pored nas bezbrižno žive životi očuvani tuđom mukom i znojem u kojima se ne mora raditi stvari koje se ne moraju raditi - i da postoje gospe koje će baštiniti bogatstvo i imanje, pa bi mu s njima život mogao biti daleko lakši i bezbrižniji nego s nekom ljupkom seljančicom što još uvijek o dvadesetoj bosa guske Biškupečkom cestom goni.
No, Ivan je u sebi znao osjetiti strast koju je pored njega u času probudilo Biserkino jedro, zanosno i zrelo tijelo; odreći se užitka u takvoj stvari bilo je za njega ipak previše – jer nije znao niti zbog čega bi uopće Biserku odbio kada je onako otvoreno od njega tražila nježnost utažujući tako vatru strasti što je u njoj prema njemu gorjela - niti je Ivan znao kako bi takvo što uopće s njom učinio.
Kada bi se nakon svega proživljenog u tim danima provedenim uz Biserku zagledao u sebe, Ivan je dobro razumio kako to maleno, prljavo i živahno klupko života zavoljeti nikada ne bi umio – ako bi uopće i znao što to voljeti znači, niti bi s njom mogao započeti nov život onako kako je viđao da to muškarci i žene od ljubavi čine, ne brinući o tome što će se s njima sutra zbiti i od čega će tu ljubav u vremenu pred njima hraniti i obodriti je da traje.
Biserka je u Ivanu budila ono što svako mlado i lijepo žensko u muškarcu probuditi može, pa nakon što je znatiželju i plamen tog izazova u sebi one noći obilato u blagoslovu njena naručja utažio, Ivanu se nimalo nepriličnim nije činilo ostati na Biserkinom tavanu skrivajući se od vojske, kada mu je već od srca ponuđeno – dokle god treba, a onda sići s tog ledenog, vlažnog i mračnog tavana u nov život ponovno čist i netaknut, kao da s neba silazi među ljude.
Davni je Ivanov san bio – onako kako je to viđao kod tečeka Štefa na njegovoj kuriji, sjediti u pletenom meko podstavljenom stolcu pod trijemom nad nekim lijepo obrađenim vinogradom, čitati knjigu i piti nešto slatko, meko i tiho kao što je sumrak nad beskrajnim bregima što se pružaju dokle god čovjeku pogled seže, bez ikakvih briga i posebnih težnji. Ivanov san bio je oženiti se za neku od bogatih djevojaka s kojima je polazio školu što su ga onako naočita zagledale uvečer na korzu, pa nemati posla ni s kime i nizašto, ako se takvo što baš ne mora.
Na tom je putu velika i strašna prepreka postao ovaj dugi i neshvatljivi rat u kojemu se jedni bore baš za to da gospodi omoguće da i dalje bez brige i tiho uživaju pod trijemovima svojih kurija, a drugi da sve te kurije razruše, otmu i spale i sagrade novi svijet u kojem nitko besposlen neće sjediti pod trijemom s nogama podignutim u zrak i piti neko slatko vino. Baš zato, Ivan je osjetio kako bi ga Biserkina snažna briga mogla zaštiti i izvući od rata, a dalje od toga njegova misao nije išla, kao što niti čvorak ne leti dalje od slatkog grozda u vinogradu, makar ga tamo čekala skrivena gazdina zračna puška.
Koliko je prokletstvo koje se na muškarca što osvoji žensko srce može sručiti kada takvo što iskoristi, umjesto da – ako ne osjeća isto – ne odbije i ne ode svojim putem i tako ne pokuša ugasiti vječni plam ljubavi, možda je Ivan mogao unaprijed doznati čitajući one knjige koje je već volio čitati, a u kojima su žene ljubile svoje odabranike srca tiho, stidljivo i ponajviše nesretno, jer njihova su srca bila ili tvrda i neosjetljiva, ili lako zapaljiva ali bez dubljih osjećaja za drugoga.
Odbiti žensko tijelo što se nudi samo, nemoćno i golo u svojoj strasti, vatri i samoći za Ivana nije postojalo kao mogućnost, niti je i takvom čemu uopće razmišljao. Navikao uzeti od onoga što se nudi baš sve bez pitanja i ikakva obzira, on je kročio kroz snažan vonj i vrelinu Biserkine želje onako kako mlad i radostan kraljević kroči pokorenom zemljom kojom će već sutra vladati.
Ivan je negdje u sebi možda naslućivao, ali nije želio znati niti misliti o tome što je u stvari u Biserkinim očima upalio kada se pred njima onog popodneva pored groblja pojavio (pa se zato valjda tako lako od njena zagrljaja posljednje noći i otputio i odlijepio, pošavši izgladiti to sa svojim ocem, obvezama i vojskom kako i priliči i kako je i red).
Jer, moguće još da bih vam o svemu mogao ispričati i ovo: žena kada iskorištava muškarčevu ljubav čini to očitom zavodljivošću i lakoćom koja svakog tko umije barem malo gledati i očima, a ne samo srcem - duboko i jasno upozorava: bježi. Žene u stvari vrlo slabo umiju lagati, šepureći se pred onim čije su srce obuzele lako i nevješto i uživajući u kakvom imetku, lijepom izgledu ili kojem drugome zlatnom teletu što ga na svoj oltar života stavljaju, pa oko njega obigravaju i kite se njime očito, neskriveno i zaigrano poput malena djeteta.
Muškarci pak - samo kada se uhvate nečije ljubavi bez da je ikada imaju namjeru ičim uzvratiti - tihi su, podmukli i oprezni tati i otimači s malo ili bez ijedne riječi. Muška je laž puna tišine kao što je umrla školjka na žalu prepuna pustoši davno osušena pijeska. Žensko je tijelo prebogata lomača za snove sazdana od šutnje i potrebe.
Možda - da se Ivan usudio o svemu promisliti bolje i shvatiti kako je počeo opasnu i strašnu igru s nečijom sudbinom – ne bi tako olako prihvatio sve što mu se tih dana samo od sebe u svojoj golotinji, prostoti i neizdrživoj iskrenosti prostrlo pod nogama, već bi se o tome usudio sa samom Biserkom kakvu tihu ali odlučnu rečenicu prozboriti, da joj njome izreče sve što u sebi nosi.
Ili ne nosi; tako da to čega u njemu nema nikada s onim što je u Biserki trajalo još godinama poslije – do konca njenog vremena pod nebom – istim postati ne može?
- - -
......
Tako je Biserka iza sebe u vlastitoj duši ostavila tri groba, tri muška života od kojih onaj prvi nije stigla, onaj drugi nije umjela, a ovaj treći nije – božejojoprosti – niti poželjela spasiti.
Pitala se Biserka u godinama što su slijedile – koliko je njene krivnje u svemu, pa je od takvih dugih, tmurnih i teških misli ne bi uspjelo spasiti niti šivanje čipki u mraku pored vatre u prizemlju kuće, kamo se sada – kada je doista i postala udovom – spustila živjeti.
Japica i mati poživješe još nekoliko godina, pa su i njih potom ispratili prema groblju, da ih zakopaju pored pepika i Drage – i zaborave, a onda su u kuću uselili Biserkina sestra i muž sa djecom, dogradivši joj posebnu sobu na strani prema lipi i zdencu, da u njoj dočeka starost i konac onako kako se stara i zaboravljena živina negdje u kutu naših pogleda dotepe do smrti i kraja.
Biserka je u godinama što su slijedile radila u nedalekoj tvornici tkanine, naučivši s vremenom krojiti, šivati i prošivati složene i teške zahvate na odijelima i ženskim kostimima, pa je konačno napredovala do položaja marljive i šutljive predradnice koju su muškarci poštovali i slušali, a žene se bojale zamjeriti joj – jer tko zna, trojicu je ta pokopala, pa da ne bi i još koga, mislili su ljudi oprezno zagledajući za njenim leđima kada bi prolazila prema hodniku uprave.
- - - - -
Nitko Biserku više u oči pogledao nije, a ona je na takvo što i navikla – i nije niti osjećala potrebu da bi je itko u oči gledao, ako to ne može biti njen Ivan.
No, s vremenom je i njegov lik postajao sve bljeđi i nejasniji, pa je Ivan u Biserki prelazio iz sjećanja u san, a iz sna u nadu; u ufanje kako će stići dan kada će se sve razjasniti, pojaviti i sići s neba među ljude onako kako istina jednom mora doći na red.
Tako i bi.
- - - - - -
Biserki već bješe skoro pedeseta, pa se bližio i onaj čas u kojem će se o njenom umirovljenju početi pričati – u tvornici i po hodnicima i po rodbini i susjedima, a kada jednom priče o tome krenu, ljudi stanu tražiti nekoga tko će onoga o kome je riječ odmijeniti, pa ga lako i brzo zaborave.
Jednog popodneva, maglenog i toplog, u kojem južina bijaše puhala Biškupečkom cestom noseći lišće i prašinu poput pošasti pa se s onih crnih brda nad Plitvicom spuštala nad grad gurajući sav zrak na sjever, Biserka je u poštanskom sandučiću svezanom komadom žice na staru, zahrđalu lesu pronašla plavu, neuglednu kovertu s nepoznatim rukopisom, oblijepljenu sa svih strana ljepljivom trakom.
Strpala je onaj komad papira u unutarnji džep kaputa, pa se ogrnula i potiho uputila sa stražnje strane kuće, škripajući visokim, crnim gumenim čizmama po slabim prečkama starih ljestvi što su još od onog vremena stajale naslonjene pored otvora na zidu pod krovom i vodile na tavan. Tamo se uvukla u mrak i vlagu i sjela u tišini na daske što su preostale od one postelje koju je još dedek istesao Dragi i njoj da tamo zasnuju obitelj, a sada su zaboravljene i stare trulile na tavanu.
Biserka je razderala rub one plave koverte, a unutar pisma pojavi se još jedna koverta; bijela, malena i lijepa, što je sa strane bila obojana ukošenim sitnim crvenim i plavim prugama. Ta je koverta bila otvorena, ali pravilno odrezanog ruba, a na njoj su bile zalijepljene mnogobrojne sitne i raznobojne marke dalekih zemalja preko velika mora.
Na koverti je lijepim, starinskim slovima bila ispisana adresa gospođe Jelice; žene što je živjela u gradu i – Biserka se odmah sjetila – s Ivanom i njom polazila isti razred pučke škole još onomad, kada su svi bili malena i bezbrižna djeca. Jelica je bila djevojčica iz dobrostojeće gradske obitelji; otac joj bješe sudac a mati je vodila nekakav salon za gospodu u prizemlju zgrade u kojoj su stanovali, tamo blizu samog Kapucinskog trga.
Biserka na nos iz džepa natakne naočale debelih, skoro prozirnih okruglih okvira, zabaci kosu što joj je na čelo padala skroz iza uha, izvuče iz one bijele koverte dvostruko presavinut komad toliko tanka papira da ga se poboja uzeti u ruke - pa u polumraku, kroz svjetlo što je dopiralo kroz daske ispod starih crijepova ugleda na dnu onim istim lijepim i pravilnim rukopisom ispisan potpis Ivana Tugarića.
- - - -
..............
- Ako ne želim ja, možda ćeš željeti ti – pomislila je Jelica tada, i nikada se zbog toga što je učinila pokajala nije, jer još uvijek ovim svijetom hodaju duše što od dobra vjeruju kako su ljudi poput obojanih kocaka u slagalici, pa kada jednu izvadiš, lako ćeš po obliku i boji pronaći drugu da je na slobodno mjesto umetneš.
Biserka pak – to ste već odavna shvatili – nije spadala u tu grupu ljudi, već je od malih nogu, još otkada je odvojiše od njena Ivana i poslaše na njive i u nadničarstvo, razumjela da ljudi nisu zamjenjiva roba poput cipela, stolaca ili svjetiljki, pa da umjesto jedne utakneš drugu da ti svijetli i služi u životu i čini te radosnim i spokojnim.
Ljudi su posebni – i traju u nama tek onda kada ih srcima a ne očima gledamo, da nam budu svjetlo i da mi njima budemo isto to svjetlo što će trajati u tminama i žalostima njihovih života.
- - - - - -
Držeći ono pismo u džepu mantila što ga je navukla na sebe kada je iz Sela pošla do one daleke, pješčane, vjetrovite medulinske plaže, Biserka je razmišljala o tome kako je Ivanu dala sve svoje što je imala; čast i poštenje i ugled žene i supruge do kojih je držala malo ili ništa pred ljubavlju što je osjećala za njega, samo da ga spasi i udalji od vojski i ratova i smrti – a on se sakrio na onaj tavan poput tata dok je njeno tijelo oteo i uzimao kao što bi uzimao običnu vreću brašna pa ono što je u njoj - usuo u kotao vruće vode da se od toga najede, izdovolji i pođe dalje.
Dragu je zamrzila zbog Ivana i zbog toga što su njegovi učinili Ivanovima, iako je dobro znala što su oni Ivanovi prije toga činili Draginima, pa i dok je još Drago bio s onima među kojima će Ivan dočekati kraj rata – ako se uopće jedni i drugi smiju i mogu njihovim imenima u tom ratu punom prevrata, gadosti i nesreće zvati – i pokopala je Dragu umotanog u prljavu vojničku deku poput vreće od kostiju i trula mesa, i sina je svoga jedinog voljela onih nekoliko mjeseci dok je bio i dok nije prestao biti i život mu u samrtno i bolesno tkivo udisala svake noći bez uspjeha, a Ivan je dotle sanjao o drugoj, kako s njom sjedi pod trijemom daleke, bogate kurije pa gleda u sumrak pijući slatko, crno vino.
Ivan je - sjeti se Biserka tresući se od takve misli - sanjao drugu, i tko zna koje je još isto tako uzimao i otimao i krao im poljupce, blagost i nadu – samo da bi za sebe pronašao ono što tamo gdje je on tražio pronaći nikako ne možeš.
Jer, sve čovjek može u životu kupiti, prodati ili trampiti – i sve se u životu mijenjati može, samo ne može to da nekog zavoliš prvi, uopće ne znajući zbog čega si ga zavolio sam od sebe i jer drugačije nisi umio; pa od njega dobiješ to isto.
Najbolja stvar u životu posve je besplatna. Ne možeš je predvidjeti, niti tražeći pronaći, niti zamijeniti.
- - - - - - -
Biserka sazu s nogu one mokre i vlažne cipele u kojima joj se svijet na putu do mora činio širokim i ledenim klizalištem, pa bosa, tek u nekim starim, poderanim čarapama što su joj dopirale sve do sredine njenih već slabašnih i mlohavih bedara – nakon što je jedva, podupirući se rukama o pijesak ustala – učini nekoliko koraka u more. Hladna je morska voda brzo i požudno obgrlila njene slabe i mršave gležnjeve što su bili navikli na dugo i teško stajanje za strojevima i gaženje blatne zemlje po njivama, pa su je jedva pridržavali da se na trbuh i lice ne sruši u more.
Tada iz džepa mantila izvuče ono pismo, pa ga lagano ali odlučno baci daleko u more ispred sebe, gledajući nekud prema zapadu, prema suncu što se spuštalo u daljinama kupajući nebo svojim toplim i jakim svjetlom u posljednjem satu popodneva.
...........
Zbrajah stoljeća...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Kraj studenog, na vratima smo došašča, zima se uvukla
u kosti, oduzela nogama snagu koraka, usporila hod
kvartom do godinama omiljenog frizeraja Figaro.
U sutonu subotnjeg smiraja, pred san, čitah
pjesmu nad pjesmama, odlutah u zapise.
poroda ljubavi.
Čula sam glas Salomona, govorih srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne, oazu Judejske pustinje
i grozdove njene.
Sanjah kuću od cedra i svodovlje od čempresa.
Razgovarah sa srnama i košutama, zaklinjah
mjesečinu za blagost njegova sna.
U snu zbrajah stoljeća.
svanulo je sunčano nedjaljno jutro.
Dijana Jelčić
Prva adventska svijeća – svijeća nade
filiparumenovic.blog.hr
Prva adventska svijeća uvijek nosi posebno značenje. Ona je početak putovanja kroz Advent, ali i tihi podsjetnik da se u životu ne živi samo od onoga što vidimo, nego i od onoga čemu se nadamo. Obično se naziva svijećom nade ili Prorokova svijeća. Ona predstavlja išćekivanje dolaska Isusa Krista.
Plamen ove svijeće podsjeća vjernike na Božija obećanja dana kroz proroke. To je svjetlo u tami koje donosi nadu za bolju budućnost. Čovjek uvijek traži svjetlo: u odnosima, u životnim borbama, u svojim strahovima i neizvjesnostima. Nije to neka površna nada, nego dublji osjećaj da dobro uvijek pobjeđuje, čak i kada to ne izgleda tako. Nada je unutarnja snaga koja nas tjera da vjerujemo u bolje dane. To je pogled prema naprijed, čak i kad je sadašnjost teška. Nije uvjerenje da će sve biti savršeno, nego da nismo sami i da se isplati ustati, krenuti i pokušati iznova.
U kršćanskoj tradiciji, ova svijeća nas podsjeća na nadu koju je izraelski narod imao u dolazak Mesije. Oni su stoljećima čekali Spasitelja, nekoga tko će donijeti mir, pravdu i novo srce čovječanstvu. Danas ta nada znači vjeru da Bog i dalje djeluje, da se svjetlo rađa u malim stvarima i da promjena počinje u nama. Nadamo se mirnijem životu, boljim odnosima, manje briga, više istine i dobrote među ljudima. Nadamo se ozdravljenju tijela i duše. Nadamo se oprostu, novom početku i toplini koja nam ponovno daje snagu za život. Prva adventska svijeća nas podsjeća da te nade nisu naivne. One su pokret koji nas čini ljudima.
Još uvijek vjerujem u dobro. Još uvijek vjerujem da svjetlo pobjeđuje tamu. I još uvijek vjerujem da svatko od nas može biti dio toga svjetla.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr