Sve kategorije po listama
24
sri
12/25
Dan 1400.
ap-placenici.blog.hr
Karta: https://t.me/Slavyangrad/151196
Zbog Ukrajinskih napada na Ruske tankere i Krim nastavljeno je kažnjavanje Primorskog kraja s Odesom kao središtem. Rusi su do sada tolerirali rad te luke, ali više neće. Njeno zatvaranje zaustavit će sve što je Ukrajini stizalo preko Crnog mora. Struje i dalje nemaju, a uskoro bi mogli ostat i bez 60% goriva za agregate. Uz to su im teško oštetili most Majaki, odsjekavši tako prometno cijeli prostor južno od Odese. Sad za doći do središta regije moraju putovati preko Moldavije. Od pokreta na terenu bilježimo oslobađanje Svitloja u Mirnogradskom kotlu, ali i novi prekogranični upad u Sumsku regiju u kojem su zauzeta sela Visokoj i Grabovski. Zauzeto je napokon i selo Vilča južno od Volčanska u Harkovskoj regiji. MORF 23.12. javlja zauzimanje Prilipke u Harkovskoj i Andrijevke u Dnjepropetrovskoj regiji. Uz borbe nastavljene su razmjene bespilotnih sustava slabijeg intenziteta sve do atentata SBU-a na general bojnika Sarvarova u Moskvi. Sljedeću noć Rusi na ciljeve u Ukrajini šalju 673 DOS-a.
Karta: https://t.me/the_Right_People/60492
Uz 635 bespilotnih, 13 raketonosaca Tupoljev na ciljeve lansira 35 krstarećih H-101. Tri MiG-31K lansiraju isti broj hiperzvučnih Kindžala. Dok polako doznajemo što je gađano, objavljene su rute kretanja raketa i dronova. Brojne regije su nakon toga ostale bez struje. Rusko-Američki vikend-pregovori u Miamiju su završili bez objave konkretno dogovorenog. Nastavit će se navodno, ali nije poznato kada. Pojačava se i US pritisak na Venecuelu sa otimanjem trećeg tankera. Međutim Ruski tanker "Hyperion" se uspio probiti kroz njihovu pomorsku blokadu i privezati na terminal Amuaj rafinerije Paraguaná. USAF/USMC je uz brojne lovce F-35 na Floridu prebacio 28 zrakoplova cisterni KC-135 što je znak sve bližeg napada na Venecuelu. Uz tu nelegalnu otimačinu nafte koja u 80% slučajeva plovi prema Kini, dostavili su odmetnutom Tajvanu oružja u vrijednosti 11,1 milijarde U$D među kojim se ističu 82 lansera i 420 balističkih raketa ATACMS. Kineski zmaj je za sad bez reakcija. Šute, rade i gomilaju zalihe.
Slika: https://t.me/intelslava/80738
Na osobnom planu obuke izvršen je transport vlakom na jug. Prije 15 godina isto je putovanje s nagibnim vlakom trajalo šest sati. Sada opet traje osam sati u prastarim vagonima s kupeima. To je valjda napredak na naš način. Ponedjeljak je bio ispraćaj na Lovrincu. Utorak provodimo prijenos oružja s oca na sina i nabavljamo jelku. Dok majka/baka radi sarme, piše se ovaj post. Ostatak tuzemne obitelji će stići na Badnjak sa cestovnim prometalom i predvečer pristupiti kićenju naše jelke. Dvije jelke nam se kite u dalekoj Nizozemskoj i Irskoj. Vjerojatno ponoćka, a zatim otvaranje poklona pod okićenim drvcem. Djeca su već velika, ali veselje je isto. Božićna trpeza će biti pečena janjetina i odojak, koji će se uz sarmu jesti još dva dana. Subotu ćemo u posjet junačkoj krajini zapivat koju gangu, a u ponedjeljak ujutro ćemo krenut nazad. Dok se WW3 nastavlja...
Slika: Manga
23
uto
12/25
Zašto je pile prešlo cestu
samolagano.blog.hr
Vic i pitanje su stari, ali danas su mi izronili iz arhive pamćenja.
Volim se tako ponekad nasmijati nonsens vicevima i isto tako nonsens odgovorima koji se mogu naći po internetu. To osvježava.
Mom trenutnom raspoloženju odgovaraju ovi:
DARTH VADER
Pile nije moglo odoljeti moći tamne strane.
MOJSIJE
Bog siđe s neba i reče piletu: 'Ti ćeš prelaziti ceste.'
ARISTOTEL
U prirodi je pileta da prelazi cestu.
Redoslijed ove gospode je sasvim slučajan i ne odaje moje afinitete.
Svaka mi čast što se uspijevam uživjeti u ovakvu vrstu humora, živjet ću vječno (hm hm hm).
A sad ozbiljno: ako nešto djeluje blesavo ili nelogično, čemu se opterećivati.
Zašto je netko uradio ovo i ovo ili ono i ono? Ne treba razbijati glavu o tuđim razlozima nekog djela ili nedjel(c)a. Ne moramo sve razumjeti, ono što trebamo znati objasnit će se samo, a ono što ne trebamo, nije vrijedno naših misli.
Božić bez tebe
filiparumenovic.blog.hr
Na prozoru mraz crta bijele cvjetove,
dok gradom vesela buka zabavlja ulice.
Na stolu jedna čaša vina, miris borovine,
i tihi sat što otkucava sate kasne.
Lampice trepere, ali ne griju sobu,
svjetlo im je hladno, kao dalek sjaj.
Tražim tvoj glas u vjetru što vani plače,
tražim u mraku jedan zagrljaj.
Svi su prozori budni, sjaje u daljini,
čuju se pjesme, smijeh negdje vani.
A kod mene samo snijeg na pragu spava,
Hladan i bijel, dok me tuga svladava.
Gdje si ove noći, dok mraz polja krije?
Čije srce sada tvoja ruka grije?
Hoćeš li mi doći, kroz mećavu i dvor,
da još jednom skupa okitimo bor?
Božić je velik, a soba je prazna,
samoća je ova k'o najteža kazna.
Sretan ti Božić, negdje u daljini,
dok tvoje ime tražim u bjelini.
Božićno nakuhavanje
fragmenti2.blog.hr
O.K., sad bi lagano mogli prijeći i na zvončiće...
Bila sam u mesnici.
Sve je dobro dok sjedim doma, ako nekamo odem velika je vjerojatnost da ću kući dovući hrpu stvari koje mi baš i nisu neophodne, kao i to da ću se vratiti s dosta tanjim stanjem na računu.
Hm...
No, dakle - bila sam u mesnici.
Ispred mene su stajale još tri osobe, i dok sam čekala da dođem na red, palo mi je na pamet milijun mesno-božićnih recepata koji mi do dolaska u mesnicu uopće nisu padali na pamet :/
Da... i vratila sam se doma s torbom teškom šest kilograma :I
Između ostalog, kupila sam tri lungića... jedan za pork Wellington (jer nije bilo goveđeg filea :I), a preostala dva zaa... nešto s jabukama, borovnicama, brusnicama, šljivama... što mi već padne na pamet, kad mi padne na pamet. Možda nešto i s pršutom jer u hladnjaku imam 700 g narezanog pršuta, a za Wellington mi ne treba toliko.
Ni blizu.
Znam biti neumjerena.
Al' ne smeta mi, jer mi je sada nekako sve više 'božićno'. Naravno, Božić bi bio i bez sveg ovog cirkusa, ali sada ću se ja malo i zabaviti, i nekako je s time atmosfera potpuna.
Inače, što se tiče govedine Wellington, znate li da se za najveći Gordon Ramsay upisao u Guinness.
Kao i to da ga je odabrao za posljednji obrok kojeg bi htio pojesti.
Zapravo, Ramsay više ne drži svjetski rekord za najveći beef Wellington... sada ga drže dečki kojima je on pomogao da ga sruše.
25 kilograma :O
Zanimljiv video. Ludo :)
Jedne zime u New Yorku
zeljkinkutak.blog.hr
Naslov: Jedne zime u New Yorku
Originalan naslov: A Winter in New York
Autor: Josie Silver
Prevela: Marina Horkić
Izdavač: VBZ
Siječanj 2025. godine
335 stranica
Knjiga ostavlja dojam tihe, ali emotivne priče o gubitku, novim počecima i onome što nosimo sa sobom, čak i kada mislimo da bježimo od prošlosti. New York ovdje nije samo kulisa, već grad koji diše zajedno s likovima – hladan i užurban, ali istovremeno ispunjen malim trenucima koji unose toplinu.
Irisin dolazak u New York djeluje kao pokušaj bijega, no vrlo brzo prerasta u potragu za odgovorima koje nije ni znala da traži. Priča se razvija polako, bez naglih preokreta, uz stalnu emocionalnu napetost. Posebno se ističe način na koji se prošlost i sadašnjost isprepliću kroz obiteljske tajne koje postupno izlaze na površinu.
Romantična linija ispričana je nježno i nenametljivo. Umjesto velikih gesta, naglasak je na razgovorima, tišini i svakodnevnim situacijama, zbog čega odnos između likova djeluje stvarno i uvjerljivo. Likovi nisu idealizirani – nose vlastite sumnje i terete, što ih čini bliskima i lako razumljivima.
Ovo nije klasična ljubavna priča s naglaskom isključivo na romantiku, već roman koji se bavi gubitkom, obiteljskim vezama i pitanjem koliko prošlost utječe na odluke koje donosimo. Ljubavna priča razvija se postupno i nenametljivo, bez pretjerane dramatike, oslanjajući se više na svakodnevne trenutke i međusobno razumijevanje nego na velike geste. Zimski New York dodatno pojačava atmosferu intime i blage melankolije koja prati likove kroz cijelu priču.
Advent
y-complicated.blog.hr
Dragi moji,
Panoramski kotač, mijenja boje. :)
Svi znamo za koga je ova slika. :)))
Ova je slika za sve moje blogere.
Nenadano su iskrsnuli neki veći zahtjevi za radovima u kući pa je nestalo i ono malo vremena za bloganje. :(
Znam kako ćete me razumijeti i oprostiti mi što nisam bila više angažirana.
....................
Za ovaj Božić vam prije svega želim da nađete mir u svojim srcima. Želim vam i da nađete način da volite čovjeka, kakav god nesavršeni bio i da mu oprostite.
Iskoristite dane blagdana da nazovete prijatelja kojeg dugo niste čuli, svom svojom snagom svojim bližnjima pokažite koliko ih volite jer tome ovi dani i služe.
Odmorite se, voli vas vaša Ypsilonka
Prapoće – putevima vode i izvora
viatrix.blog.hr
Prapoće je naselje koje se nalazi u Općini Lanišće, a prema popisu stanovništva iz 2021. godine imalo je 31 stanovnik. Do naselja vodi cesta L50035 koja ga povezuje s Lanišćem, te nerazvrstana cesta koja ga povezuje s Klenovšćakom. Prapoće se prvi put spominje u urbaru iz 1358. godine, kao i ostala susjedna naselja, kada je pripadalo rašporskoj gospoštiji, a 1394. godine pripalo je pod vlast Venecije. U prošlosti je gospodarski život naselja bio vezan uz poljoprivredu i stočarstvo, posebice uz proizvodnju mlijeka koje se nekad prodavalo u Trstu.
Priča se nastavlja... Kliknite!
ZAŠTO MI SE OPET GRICKA KAROTA??? 2025ta KAO GODINA PASIVNE AGRESIJE I ADHD-a
splicanistika.blog.hr
I taaako, još jedna godina curi i nisam se stiga okrenit, a ono već je blagdansko doba. Ili doba kad me, kao i svake godine u ovo doba, pritisnu adventski rokovi za božićni broj jebeno najboljeg bloga u blogosferi – „ST-ćanistike“. I baš zbog pogleda unatrag na prebogatu literarnu ostavštinu „ST-ćanistike“, odlučio sam se za još jedan pogled, ali pogled prema korijenima i misiji ovog bloga. Za one koje algoritam slučajno naplavi na ove stranice, s desne strane u gornjem info-boxu nalazi se jedan glupasti tekst naslovljen „Zašto mi se gricka karota?“. A na kraju tog glupastog teksta stoji jedna rečenica za koju mi je trebalo skoro 18 godina (ili čitava punoljetnost u autorskim godinama) da je shvatim iako ne znam zašto sam je tada napisao tako kako sam je napisao. Ta rečenica se zatvara „problematikom tipla na udici“ kao središnjom okosnicom „ST-ćanistike“. Kako 18 godina plus znači manje neuralne plastičnosti, ali više karakterne rigidnosti, problematiku tipla na udici sada sagledavam rigidno – tipal kao ženski princip sužavanja rupe na strogo prihvatljive dimenzije, a udicu kao muški princip sa špicastim vrhom koji uvaljuje probadajuću bol na prvi zalogaj naizgled laganog obroka i vuče van zone komfora. Zbog potonjeg, ribe se jedino mogu osvećivati „pasivno-agresivno“ i to dračom u grlu, koja se ispere bevandom ili smrvi bilim kruvom. Preko bevande. Dakle, jedva vrijedno spomena. Ali da ne skrećem s teme, i tipal i udica predstavljaju dva principa istog elementa – kačenja. A tipal na udici je situacija u kojoj elementi kačenja završe u glupom i trajnom klinču. Otprilike onakvom u kakvom se već godinama nalazim s redakcijom „ST-ćanistike“ zbog čega, kad se spremam na posjetu, moram uključit obe hemisfere mozga – i intelektualnu i senzibilno-umjetničku jer nisam siguran kojom od te dvi hemisfere ću bolje otkačit onaj ludež koji je trajno nastanjen u redakciji...
U redakciji su me primili uljudno, što je bilo sumnjivo. Čak su me ponudili pivicom i grickalicama, što je bilo još sumnjivije. Ali dio njih mi se samo kurtoazno osmjehnuo bez daljnjeg obadavanja dok su stavljali božićne ukrase i klapali klamericama što je, na sreću, raspršilo svaku sumnju. Jer to je znak da pripremaju teren za još jednu dementnu raspravu do dugo u noć kakve sam dokumentirao u više brojeva „ST-ćanistike“. To su rasprave koje uvik završe tučom i podjelom u nove frakcije do idućeg broja. Ranije ove godine su išli na kolektivni izlet u Rim na poziv jedne udruge Hrvata u Rimu koja se zove „Hrvatsko-talijanski mozaik“, ali nisu smatrali da me o tome tada obavijestiti. Ne znam koju su priču prodali onima iz „Hrvatsko-talijanskog mozaika“, ali navodno su ostavili vrlo pozitivan dojam. Pa su mi rekli da im Rim uopće nije jasan. Pitao sam zašto, a oni su mi odgovorili da je to zato što nisu naletili na nijedan starorimski spomenik na kojem je natpis uklesan Times New Roman fontom u kurzivu. Ja sam im rekao da bi to možda moglo biti zato što je kurziv izmišljen tek u Veneciji kojih iljadu i kusur godina od raspada Carstva i to zato što štedi prostor pa je lakše tiskati džepna izdanja knjiga. S druge strane, klesat u kurzivu je zajebano pa ako i štedi prostor na kamenu, onda duplo tare karpalni tunel onoga ko kleše. Oni su mi rekli da ne serem i da se ne slažu s povijesnom činjenicom. Pitao sam kako to da se ne slažu s povijesnom činjenicom koja je povijesna činjenica baš zato što je dobro dokumentirana. Oni su mi rekli da na to imaju pravo i da su u Starom Rimu imali većinu u Senatu, ili apsolutnu vlast ko neki od rimskih careva, da bi naredili da se svi natpisi preklešu u kurzivu pa ko mu jebe mater. Jer da šta, većina starih Rimljana su bili seljaci koji su ili gutali nastavke za futur prvi, ili nisu znali kako se koristi ablativ. Osim toga, ovo je manje stvar ekonomičnosti, a više rebrendiranja – nešto slično ka toranj u Pisi koji je sam po sebi „I“ u kurzivu. Na moju primjedbu da bi možda i „ST-ćanistiku“ onda trebalo objavljivati u kurzivu ako nam je do brzog rebrendiranja, rekli su mi da ne žele raspravu spuštati na moju razinu i da je u redakciji odavno uvedena nulta tolerancija na Gerino pasivno-agresivno ponašanje. Tu sam tražio da mi pojasne dvi stvari. Prvo, zašto su odustali od netolerancije i uveli nultu toleranciju na moje pasivno-agresivno ponašanje. A drugo, da mi konkretno kažu šta je to pasivno-agresivno ponašanje jer ja to ne razumim – ili si pasivan, ili agresivan, spajat to dvoje mi ne izgleda spojivo. Na ovom mjestu moram priznati da me ponekad iznenade koliko su dobro informirani o potpuno nebitnim stvarima. Ono prvo su mi objasnili vrlo tolerantnim tonom da smatraju da je netolerancija divljački konstrukt jer je po dometu opća, dok nulta tolerancija dolazi s matematički definiranim pragom. A što se tiče onog drugog, da je njima dobro poznato da je pojam pasivne agresije prvi koristio američki psihijatar Carl Menninger (ali ne MenninGERO) nakon Drugog svjetskog rata za vojnike koji se nisu otvoreno bunili, nego su neposluh iskazivali otezanjem u izvršenju naredbi, „nespretnošću“ ili tihom sabotažom, o čemu je pisao i James Heller u „Kvaki 22“. Na moje protupitanje da ako je to tako, doživljavaju li onda moj otpor njihovim suludim idejama ne kao ljudski čin, nego kao psihijatrijsku kategoriju, odbrusili su mi da ne padaju na te glupe moše di u biti igram na njihov ADHD iako je moj ADHD dobro dokumentiran. Tražio sam da mi pojasne odakle im to da imam ADHD. Pa su mi rekli da ako ADHD znači nemogućnost zadržavanja koncentracije na iole zahtjevnu i dugotrajnu aktivnost, odnosno hiperfokus na ono što je samo meni stimulativno, emocionalno nabijeno, nagrađujuće i kratkoročno dopaminsko, onda su tekstovi na „ST-ćanistici“ (i sadržajem i učestalošću objave) najbolja potvrda toga. Morao sam odgovoriti da ne bi bilo demokratski zabraniti mi da vodim unutarnji dijalog s više likova u glavi, i da za razliku od nacionalnih medija (od HRT-a preko N1 do debelog iz Bujice) koji npr. lavinom priloga i intervjua s analitičarima upozoravaju na ekstremizam, na ugroženost domoljublja i apokaliptičnim projekcijama najavljuju Thompsonove koncerte, „ST-ćanistika“ barem ne daje ruke dresuri, dilanju i rehabilitaciji ADHD-a na kolektivnoj razini. Pogledali su me snishodljivo i uz hermetični smješak rekli da ne moram kriviti sebe što box za komentare jedino pune autokomentari. I to nemušto napisani. Ali da je u redu ako mislim da nije do mene, nego do neurotransmitera. Nakon svake rasprave s njima moram u izolaciju uz gregorijanske korale...
Taman kad sam mislio još nešto reći da zaokružim njihovu besprijekornu logiku, jedan od onih koji su stavljali ukrase i klapali klamericama mi je gurnuo pod nos dopis njemačke desničarske glazbene kuće „ROCK Nazi GmbH“ za koju bi „Splićanistika“ trebala odradit faturetu. Naime, na otvaranju splitskog adventa, direktor „ROCK Nazi GmbH“ (koji je bio na siti brejku u ST-u) nas je čuo kako masakriramo „Rock galamu“ od Nene Belana i Đavola na pseudonjemačkom pa je naručio od nas kompletni prepjev „Kreativnog nereda“ Dina Dvornika na pravi njemački. Mi smo rekli da može jer smo bili pijani, a Švabo ka Švabo, je sve to shvatio ozbiljno i poslao službeni dopis s narudžbenicom. Navodno je slušajući refren u kojem ponavljamo „Emil und Ahni“ osjetio neodoljivu fuziju urbanog nerva i nacionalnog naboja i taj osjećaj, s osebujnim mediteranskim štihom koji resi „ST-ćanistiku“, poželio je prenijeti njemačkoj publici. I to osobito potomcima njemačkih podmorničara. Jer u našoj obradi „Rock galama“ je prepjevana kao „Rock Alarm“ nakon kojeg neminovno ide zaranjanje u kriglu. Međutim, o tom potom jer pred nama su blagdani i svečarska atmosfera. Osim toga, što zbog lokalnih aktualnosti, što zbog ADHD-a od kojeg stvarno patimo, hiperfokus skrećemo na nešto što nam je trenutno stimulativno, emocionalno nabijeno i kratkoročno diže dopamin – kako je najavljen novi Thompsonov koncert na Gripama u prvi misec, i kako su Božićni blagdani ipak vrijeme mira i dobrih vibri, želimo pokazati da je Thompson (čak i od svoje publike) u biti pogrešno shvaćen. Jer u podlozi njegova opusa od monumentalnih sudbina, štektanja zbrojevki, kamene težine i ratničkog tona, zapravo je potisnuta čežnja za stiskavcem na plesnom podiju, dvo-taktom Vespe, životnom lakoćom i dobrom spizom. I zato smo, kao dar svima koji se spremaju na koncert, pripremili prepjev „Gena kamenih“ u Italo disco (nije bez razloga u kurzivu) verziji. Pa kaže...
Loša bila četr'es' peta ------------------- Tuo sorriso – il coperto
Rasula nas preko svijeta --------------- Mio sguardo – t'ho offerto
A sad nova loza raste ------------------- Bocca ride Parmigiano
Vratile se kući laste ---------------------- Cuore chiama Gran' Padano
Plave krvi, bijelog lica ------------------- Mi avvolgi – Bolognese
Rađaju se nova dica --------------------- Con il sugo – forte prese
Na kamenu ka' na svili ------------------ Come crema di Cannoli
Di oduvik mi smo bili -------------------- Serviti gia – siamo soli
Gdje god da te život nosi -------------- Baccio corto – piů d’espresso
Uvik moraš znati ko si, heeej! -------- Tra e li… l’amor’ adesso, siii!
Geni, geni kameni ----------------------- Geni, geni - tuoi i miei
Vatra gori u meni ------------------------ Manca due - lui e lei
Geni, geni kameni ---------------------- Geni, geni - dove sei
Takvi smo mi rođeni -------------------- Cuore batti - io vorrei
Uzmi ili ostavi ---------------------------- Tutto qui – o scapperei
Ako bi „Martin u Zagreb – Martin iz Zagreba“ u srpskoj verziji bilo „BRE u Stobreč – BRE iz Stobreča“, onda je vrime za svima najdraži dio, a to je tradicionalno topla božićna čestitka „ST-ćanistike“ prezrenima i onima koji su zakinuti u razvoju na najmaštovitije načine. Dakle, svima koji pate od ADHD-a i izlječenje vide u pasivnoj agresiji na dugi rok, šačici koja zna da Kolmogorov-Smirnov nema veze s votkom nego s testiranjem normalnosti, još manjoj šačici koja misli da je prvi korak čovjeka na Mjesecu bio mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječuljka, Dijani Čuljak, ekipi u Ćacilendu koja sprema vatromet za ekipu oko Ćacilenda, izvoznicima koji su na udaru Trumpovih carina i uvoznicima koji su na udaru dogovora s Trumpom oko carina, Maduru i upravi Durexa, onoj ženskoj šta je umisto Dene jedanput vodila kviz u „Vrimena“ i završila s „Marko Livaja i laku noć!“, seljačinama iz Lazia, skretničarima iz Perkovića koji neće vidit Thompsona na Gripama, artritičnima, reumatičnima i kritičnima na JIL-u, Bahreincima, Nepalcima u domovini, ali bez remitende, debilima u likri koji nabijaju FTP, meni jer mislim da ludim i naravno, vama, dragi i cijenjeni čitatelji, GERO i cila ludež iz redakcije „ST-ćanistike“ žele sretan Božić i ako ništa, onda bar malo zdrave i dobro fokusirane agresije u 2026oj! Ta-ta-ra-ra-raaaaaaa...
Sretno ti posljednje putovanje
bez-obzira-109.blog.hr
Umjesto da ti uputim božićnu čestitku moram se oprostiti od tebe.
Nakon višegodišnje patnje i par mjeseci teške agonije, iz krila
svojih najmilijih otišla je moja "prija", žena koja je odgojila tri krasne
kćeri, jedna je došla i u moju obitelj. Odgojila je mnoge generacije
učenika i pored svih znanja, do u tančine im je usadila ljubav prema
poeziji, posebno onoj Tinovoj. Rijetki su na ovom prostoru bili toliko
posvećeni Tinu i njegovoj ostavštini. Život je pokazao svoju ružniju
stranu i tako je njen odlazak u mirovinu bio ujedno i rastanak s Tinom.
Danas se opraštaš od svih koji su te cijenili i voljeli, ostavivši natruhe
gorčine zbog svega onoga što si ovih godina podnosila. Očekujem
da će ti ono svima nama nedokučivo mjesto pružiti smiraj i možda u
krugu sebi dragih pronađeš mjesto za nastavak svojih pjesničkih
analiza. Pronađi mir i spokoj na nepreglednoj božanskoj oranici,
s ljubavlju i poštovanjem tvoja prija:((
2 dana do Božića
kockavica.blog.hr
Čudno se te stvari nekad poslože,
i ono što ti je danima izmicalo,
neshvatljivo,
nedokučivo,
izvan dosega,
odjednom sjeda na mjesto.
I čudiš se sam sebi,
jer bilo ti je pred nosom,
očigledno,
jasno ko dan!
Ponosno s vama mogu podijeliti
zadnje i najvažnije otkriće,
konačni rezultat napornog rada,
čekanja u zasjedi,
korištenja sivih stanica,
e da bi se došlo do odgovora na pitanje:
Zašto se Brgljez pojavljuje samo za Božić?
Slika govori tisuću riječi.
Ah, ti Istrijani!!!
agava505.blog.hr
Ah ti Istrijani, malo je ali ih ima
da ih nema, ja ne bih bila ja
a ni oni bez mene ne bi bili kompletni
a vi, potrpite ih malo ako možete
ako ne možete ne brinite
možda ćete moći iduće godine
****
" LABINJON"
Za vreme Labinske republiki Labinjani so oteli ,
koko i saka država, da jimajo svoji beci.
Pokle dugeh pensiri jedon ot njeh je ote
da se domoći beci zovejo "Labinjon"
- Ne, to ne more - di drugi.
Koko bi bilo da gremo na Vlašijo kupit tovara i da nan oni,
kat budemo pitali
koliko košto jedon tovor rišponde: Dvajsti Labinjani!
( beci- novac; di- kaže; rišponde- odgovore; dvajsti- dvadeset
***
MESEC
Gonajo se Sipe i Mote:
-Si vide koko Rusi i Merikani već živijo na Mesece?
- To ni nic kontra non.
Mi živimo ot meseca do meseca već toliko lit, pa ca?
( gonajo- govore; nic- ništa; pa ca-pa što)
***
OŠTARIJA
Naš Tonić, poznateji kako Toni Bevonda,
ni se ot oštariji vrnu se do škurega,
pa je njegova Franica, jodna kako brek, šla ponjega.
Barno ga ona, siromaha, veselega ot oštariji i da je mogla,
zajno bi ga bila zadovila.Sa dišperana, ona mu di:
- Ne moremo mi tako poć više napret, moj Tonić.
- S tobon son dakordo- rišpondi Tonić-
pak tarnojmo se zajno va oštarijo!
(oštarija- kavana; vrnu- vratio; brek- pas; ponjega- po njega; barno- vuče;
zajno- odmah;
dišperana- žalosna; dakordo- suglasni; tarnojmo- vratimo se)
***
KVADRELA OD CUKARA
Jena bjondina zove kamarjera :
- Molin vas, još jeno kvadrelo cukara!
- Ma već ste hi sedan stavila va to kafe.
- Znon, ali se so mi šle fondo
(bjondina- plavuša; kamarjer- konobar;
kvadrela. kockica šećera;
šle fondo- pale na dno)
*** Vicevi pisani na labinjonskoj cakavici koju od 2019. godine
krasi Status zažtićene nematerijalne baštine
Bisernice sreče
modrinaneba.blog.hr
One so moje hčere svetlobe,
z njimi diham kot eno
Foto: moja osebno
Blagdani i tradicije koje mi nitko ne brani
dusakojaluta.blog.hr
Zanimljivo je kako se tradicije mijenjaju. A najdraža je, na kraju, ona koju sami stvorimo. Jer možemo. I jer nam se da.
Kad sam bila mala, bor se kitio isključivo na Badnjak.
Pravilo je bilo jasno i neupitno. Nisam znala za Djeda Mraza.
Na Badnjak bi se okupila obitelj na večeri (baka, djed, tetka…).
Nakon večere mi djeca bismo otvarali poklone i igrali se,
dok su odrasli slavili dugo u noć.
Na Božić je bio ručak kod bake, i tamo su nas čekali novi pokloni ispod bora.
S godinama je ta tradicija nestala.
Pravila su se promijenila, a ja nisam razumjela
zašto više ne smijem otvarati poklone na Badnjak.
Kasnije sam shvatila da je to zapravo bio moj tata koji je to dopuštao,
ne mama.
Sitnica, ali meni ogromna. Volim rutinu. Volim da su neke stvari nepromjenjive. I kad se promijene bez objašnjenja,
to mi ostane pod kožom dulje nego što bi trebalo.
S prvim mužem bor se nije kitio uopće.
Nisam smjela kupovati djeci poklone,
pa sam ih švercala mami da ih otvore na Božić.
Danas, sa svojim dragim, imamo novu tradiciju.
Bor se kiti početkom prosinca.
Odrasli kupuju poklone jedni drugima, a djeci poklone donosi Djed Mraz.
Muž i ja teoretski otvaramo poklone nekoliko dana prije Božića.
U praksi, čim ih kupimo. Jer se ne možemo strpjeti.
Poklanjamo si sitnice za smijanje do idućeg Božića ili nešto korisno za kuću.
Sa djecom je, zanimljivo, puno lakše.
Djeca poklone dobiju na božićno jutro, dok čarolija traje.
Odnosno, dok još vjeruju.
Nova Godina
Kad sam bila mala, Novu godinu nisam dočekivala. Nikad.
Morala sam spavati. Jer je bila noć. I jer djeca spavaju. Točka.
U prvom braku smo par puta išli van na doček.
Ja bih uglavnom bila sama, a on bi bio tko zna gdje.
Ostalih godina sam Novu godinu dočekivala doma, spavajući s djecom. Romantično? Ne. Mirno? Tako-tako. Zapamćeno? Nažalost.
Danas je drugačije.
Danas Novu godinu dočekujemo svi skupa. Doma.
Imamo disko u dnevnom boravku. Plešemo. Glupiramo se. Skačemo po krevetu.
To je ona noć u godini kad smijemo raditi (skoro) sve... Kasno ostati budni, biti glasni, jesti gluposti i ponašati se kao da sutra ne postoji.
U ponoć pijemo šampanjac (djeca dječji, ali iz istih čaša, jer pravda mora postojati), gledamo vatromet i smijemo se.
I napokon, Nova godina mi ne znači grč u želucu, nego noć koju jedva čekam.
Podroom
nachtfresser.blog.hr
EPILOG
Dies ist ein Keller Ovo je podrum
hier lebe ich ovdje živim ja
dies hier ist dunkel ovo ovdje je mračno
feucht und angenehm vlažno i ugodno
dies hier ist ein Schoss ovo ovdje je pucanj
Songwriter: Blixa Bargeld "Kuća laži"
U gradiću iseljenih, gradiću u kojem sam završio gimnaziju i odmah počeo samostalni život, paralelno sa studijem u obližnjem gradu, iscijeđenom i ispaćenom u prethodnom ratu, otvorena je prije par mjeseci replika "Starog podruma", birtije u kojoj sam započeo put truleži i propadanja i vidim po video snimcima odlično posluje, za vikend se traže rezervacije, štimung je savršen, pjevaju i lumpuju, što bi mali Perica rekao, sretni ljudi. I omjer žena i muškaraca je savršen, što dodatno daje patinu starih vremena. Vikendom tambura tip iz mog vremena, jedino su pjevačice mlađe, kod pjevačica i stjuardesa se i u nova vremena starost loše trži, ali zato među gošćama razabirem i ozarena lica djevojaka svoje mladosti, čija obličja su prekrile maske besmisleno grubih vremena. Sve generacije su unutra, idealno, skoro kao na Instagramu, izmiješane.
Jedino iz snimaka ne mogu nazrijeti, jesu li još na zidu stihovi, a vjerojatno su pri restauraciji zaboravljeni, stihovi s kojima sam ja, s društvom uglavnom preminulih, uz stol u kutu, mlađahan oplakivao sudbinu kletu:
Nek' se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i srecu ...
Neka ide sve u materinu ...
Nikad, druze, ja umrijeti necu.
S.Jesenjin
Ništa me ne privlači odlasku u tu birtiju. Kad su u njemačkom zatvoru Stammheim likvidirali Gudrun i Baadera, znao sam da je sve gotovo, priključio pionirima "Novog vala", odživio svoj nespokoj i eto, još, naravno nekima neprepoznatljiv, trajem i lijepo mi je dok ljeti ponekad sjedim meditirajući uz jezero i kuću na koju su stavili spomen ploču da su u njoj svojevremeno živjeli Sergej Jesenjin i Isadora Duncan, magarac na prvom mjestu, mada mi je i u Berlinu uz Brechta ljepše, on nikad nije bježao.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr