Sve kategorije po listama

Nema naslova

taango.blog.hr

DVORAC DRUGI

starrynight2022.blog.hr

Čitam Hesseove Male radosti, kratki mudri esejčić o svima pristupačnim i nadohvat ruke "malim radostima". Uživanje u blještanju snijega u noći, npr., u zimskoj šetnji kada se grad čini kao dvorac s ledenim dvoranama punim kristala i svjetlucanja inja i ukrasa po drveću kao vitezovima okruglog stola, okrugli stolovi kafića i srcaste stolice prekriveni snijegom, crkveni zvonik po čijem satu i kazaljkama je napadao snijeg, streha s koje vise prozirne sige koji prizor nisi vidjela od djetinjstva, raskošni ogromni borovi s bijelim šlagom na granama nasuprot ljubičastom zimskom nebu... Za male radosti samo treba puno mašte i eventualno iskrenog i autentičnog književnog teksta kakvog dobrog pisca čiji savjeti će nas pratiti u našim čarobnim nalazištima dragulja svakodnevnog života, gdje drugi vide samo običnu golu granu na kiši mi vidimo blistavu ljepoticu. Kristalizacija se to zove, po Stendhalu, kada ružno postaje nam dragulj, ali ne jer se je ružno izretuširalo u nešto što nije, nego jer je naše oko otkrilo ljepotu - istine. Cijeli tekst je tu, pa poslušajmo "razmišljanja i raporte" velikog pisca:

Male radosti

Veliki dijelovi stanovništva u našem vremenu žive u dosadi bez radosti i ljubavi. Profinjeni umovi smatraju naš neumjetnički način života opresivnim i bolnim te se povlače iz današnjice. U umjetnosti i književnosti, nakon kratkog razdoblja realizma, osjećaj nezadovoljstva opipljiv je posvuda, a najjasniji simptomi su čežnja za renesansom i neoromantizmom.

„Nedostaje vam vjere!“ viče Crkva i „Nedostaje vam umjetnosti!“ viče Avenarius. U redu, meni. Mislim, nedostaje nam radosti. Bujnost uzvišenog života, shvaćanje života kao radosne stvari, kao slavlja - to je, u biti, ono čime nas renesansa tako blistavo privlači. Visoko poštovanje prema minuti, žurba, kao primarni uzrok našeg načina života, nesumnjivo je najopasniji neprijatelj radosti. S čežnjivim osmijesima čitamo idile i sentimentalne putopise prošlih epoha. Za što naši djedovi nisu imali vremena? Kad sam jednom pročitao Schlegelovu Eklogu o besposlici, nisam se mogao oteti pomisli: Kako biste uzdahnuli da ste morali raditi naš posao!

Čini se tužnim, ali nužnim da ta žurba našeg modernog života ima štetan i napadački utjecaj na nas od našeg najranijeg odgoja. Nažalost, međutim, ta žurba modernog života odavno je zauzela naše oskudno slobodno vrijeme; naš način uživanja u životu teško je manje nervozan i iscrpljujući od aktivnosti našeg rada. "Što je više moguće i što brže moguće" je moto. Iz toga slijedi sve više zabave i sve manje radosti. Svatko tko je ikada svjedočio velikom festivalu u gradovima ili čak metropolama, ili mjestima za zabavu modernih gradova, sjećat će se ovih grozničavih, iskrivljenih lica s uprtim očima bolno i odvratno. I ovaj morbidni način uživanja u životu, potaknut vječnim nezadovoljstvom, a opet vječno prezasićen, pronašao je svoje mjesto i u kazalištima, opernim kućama, čak i koncertnim dvoranama i umjetničkim galerijama. Posjet izložbi moderne umjetnosti zasigurno rijetko predstavlja zadovoljstvo.

Čak ni bogati nisu pošteđeni tih zala. Mogao bi, ali ne može. Čovjek mora sudjelovati, biti informiran, ići u korak s vremenom.

Kao i svi ostali, ne znam univerzalni lijek za ove probleme. Jednostavno želim podsjetiti na stari, nažalost prilično zastarjeli, osobni lijek: Umjerenost je dvostruko zadovoljstvo. I: Ne previdite male radosti! Dakle: Umjerenost. U određenim krugovima potrebna je hrabrost da se propusti premijera. U drugim krugovima potrebna je hrabrost da se književni novitet ne sazna nekoliko tjedana nakon izlaska. U najširim krugovima, smatra se da je netko posramljen ako nije pročitao današnje novine. Ali poznajem neke koji ne žale što su imali tu hrabrost.

Svatko tko ima kino pretplatu ne bi trebao misliti da ima što izgubiti ako je koristi samo jednom svaka dva tjedna. Jamčim im: dobit će. Svatko tko je navikao gledati slike u masi trebao bi pokušati, ako je još uvijek u mogućnosti, provesti sat ili više ispred jednog remek-djela i zadovoljiti se time za taj dan. Dobit će od toga.

Isto tako, strastveni čitatelj itd. trebao bi to isprobati. Nekoliko će se puta iznervirati što se ne može pridružiti razgovoru o nečem novom. Nekoliko će se puta osmijehnuti. Ali uskoro će se i sam nasmiješiti i znati bolje. I svatko tko se ne može natjerati na bilo koje drugo ograničenje trebao bi isprobati naviku odlaska u krevet u 10 sati barem jednom tjedno. Bit će zadivljen koliko se briljantno nadoknađuje ovaj mali gubitak vremena i uživanja. Sposobnost uživanja u "malim užicima" usko je povezana s navikom umjerenosti. Jer ta sposobnost, izvorno urođena svakom ljudskom biću, pretpostavlja stvari koje su često atrofirale i izgubile se u modernom svakodnevnom životu, naime određeni stupanj vedrine, ljubavi i poezije. Te male radosti, posebno one koje se daruju siromašnima, toliko su neupadljive i toliko brojne u svakodnevnom životu da ih tupe umove bezbrojnih radnih ljudi jedva da više dotiču. One prolaze nezapaženo, ne reklamiraju se, ne koštaju ništa! (Čudno, čak ni siromašni ne znaju da su najveće radosti uvijek one koje ne koštaju novca.)

Među tim radostima, najpoznatije su one koje nam otkriva svakodnevni kontakt s prirodom. Naše oči, prije svega, mnogo zlostavljane, prenapregnute oči modernog čovjeka, posjeduju, ako se samo poželi, neiscrpan kapacitet za užitak. Kad ujutro idem na posao, brojni drugi radnici žure sa mnom i prema meni, upravo se probudivši iz sna i kreveta, drhteći brzo i preko ulica. Većina hoda brzo, držeći pogled na cesti ili najviše na odjeći i licima prolaznika. Glavu gore, dragi prijatelji! Pokušajte ponekad - drvo ili barem dobar komad neba mogu se vidjeti posvuda. Ne mora uopće biti plavo nebo; svjetlost sunca se uvijek može na neki način osjetiti. Naviknite se svako jutro na trenutak pogledati u nebo i odjednom ćete osjetiti zrak oko sebe, dah jutarnje svježine koji vam je darovan između sna i rada. Otkrit ćete da svaki dan i svaki krov ima svoj izgled, svoje posebno svjetlo. Obratite malo pažnje na ovo i imat ćete ostatak blagostanja i mali dio zajedništva s prirodom za cijeli dan. Postupno se oko bez napora uvježbava da bude posrednik mnogih malih podražaja, da promatra prirodu, ulice, da shvaća neiscrpnu komediju svakodnevnog života. Od tamo do umjetnički uvježbanog pogleda je manja polovica puta; glavna stvar je početak, otvaranje očiju.

Komadić neba, vrtni zid obrastao zelenim granama, lijep konj, prekrasan pas, skupina djece, lijepa ženska glava – nećemo dopustiti da nam se išta od toga oduzme. Svatko tko je napravio prvi korak može vidjeti prekrasne stvari unutar ulice bez gubljenja ijedne minute. Ovakvo gledanje nipošto nije zamorno, već jača i osvježava, i to ne samo oko. Sve stvari imaju živopisnu stranu, čak i nezanimljive ili ružne; čovjek jednostavno mora biti voljan vidjeti ih.

A s gledanjem dolazi vedrina, ljubav i poezija. Čovjek koji prvi put ubere mali cvijet kako bi ga držao blizu dok radi, napredovao je u svom uživanju u životu. Preko puta kuće u kojoj sam dugo radio bila je djevojačka škola. Razred desetogodišnjaka imao je svoje igralište na toj strani. Morao sam naporno raditi i patio sam od buke djece koja su se igrala, ali koliko mi je radosti i životnog žara pružio jedan pogled na to igralište neopisivo je. Ta šarena odjeća, te živahne, vesele oči, ti vitki, snažni pokreti povećali su moj životni žar. Jahaonica ili kokošinjac mogli su mi slično poslužiti. Svatko tko je ikada promatrao učinke svjetlosti na monokromatskoj površini, poput zida kuće, zna koliko je oko zadovoljno i sposobno za užitak. Zadovoljit ćemo se ovim primjerima. Mnogi drugi mali užici sigurno su se nekim čitateljima dogodili, poput posebno ugodnog mirisa cvijeta ili voća, slušanja vlastitih i tuđih glasova, prisluškivanja dječjih razgovora. Pjevušenje ili zviždanje melodije također pripada ovdje, zajedno s tisuću drugih sitnica od kojih se može utkati svijetli lanac malih užitaka u vlastiti život. Svakodnevno doživljavanje što više ovih malih užitaka i štedljiva raspodjela većih, napornijih užitaka na blagdane i lijepa vremena, savjetovao bih svima koji pate od nedostatka vremena i motivacije. Za opuštanje prije svega, za svakodnevno olakšanje i oslobađanje, dani su nam mali, a ne veliki, užici.
(1899)
Hesse, Hermann: Razmišljanja i izvještaji 1899–1926

PANORAMA

komentatoricamicaa.blog.hr

Bio je danas popodne izvrstan Hesseov tekst o dobroti, dobrim ljudima , onima koji znaju voljeti ljude , ali - makla sam ga i stavila ove slike s Marjanske vidilice snimljene danas oko podneva kad smo se moja frendica Mirjana i ja uputile na brzinsku kavu između posla koji je gotov i obveza koje slijede.
Mi smo izabrale radost - evo je uslikana na postu.







i moj fejs frend Joško šalje sliku upravo sa šetnje Rivom


i ne vara nikor ko zapiva " ta divna , spli'ska noć
u luci male barke
ti siti se mene
i moje jubavi žarke...


slike s Marjana su moje
Riva je J.Gudić, autor

Jelka

dvitririchi.blog.hr

Nisam je još raskitila.
Stoji još...
Nekada davno bila je radost.
Nekada je bila svečanost.
Bila je pogled na razdraganu djecu koja je kite.
Malene božiće koji griju srce
jer se vesele, raduju životu, bezbrižni.

Sada je bolni podsjetnik na traumu.

Hvala im.
I vječna slava.
Junacima.

...
Alkohol je zlo.
...
Trebat će vremena da je raskitim.

Ekstaza beline

modrinaneba.blog.hr

Ko mraz riše tišino, jaz lovim srečo.
Ne da bi vedela kaj iščem, je moja sreča
nagrada ali samo občutek topline

Foto: Posa Tamas (dovoljenje avtorja)

:)

dusakojaluta.blog.hr

Ena pesem

modrinaneba.blog.hr

Nekaj pa je še takih ljudi, ki se jih človek razveseli

Rado ide Hrvat u ...

nachtfresser.blog.hr

U velikoj sam gužvi, za razliku od socijalističkih vremena i nestašica kava i deterdženta radi se o nestašicama vitalnih stvari, nužnih za opstanak. Još u staroj godini je počelo s traganjem za inzulinom, uspjeli smo ga naći u maloj privatnoj virovitičkoj ljekarni, oklijevali, jer smo ga mogli samo naveliko kupiti, na kraju nam se itekako isplatilo. Sad već tragamo za špricama,a po dućanima je umjetno izazvana i nestašica dijabetske pseće hrane, pokušava se stvoriti monopol one koju psi ne žele. Dovijamo se narudžbama, no paketi s prazničkim darovima su izazvali kaos kod svih naših dostavnih službi, a snijeg, potpuno neočekivan u ovo doba godine je problem dodatno potencirao. Ha, koju smo naivnu sliku imali o kapitalizmu i potrošačkom društvo "Trebat će samo novaca pa ćeš imati i biftek i dobar pršut te francuske sireve i sve što uzaželiš."Novca za nužno za preživljavanje bi se našlo, makar sve prodali lihvarima u pola cijene, ali malo sutra, istina je nešto drukčija. Završavam, idem na mail, još tinja nada za pronalaženjeg željenog paketa, gospođa iz središnjice privatne službe se zbilja trudi, ali teren je, kao u stara dobra vremena, nepredvidiv.
Ajmo na pjesmu i na za Hrvatsku bitnije stvari:

težimo li sreći ili uspjehu?

ehsaznala.blog.hr

kompromisi su uspješni ako se sve dobro odvija dalje, iako ni jedna strana nije potpuno sretna u tom procesu. vodi li sreća neuspjehu?

Najslađi muzej

stella.blog.hr

Muzej čokolade jedan je od najmlađih beogradskih muzeja
Otvoren je u Beogradu, februara 2020. godine. U ovom
muzeju, osim sa eksponatima, posetioci mogu da se
upoznaju sa zanimljivostima i istorijom nastanka čokolade.
Muzej je osnovao Nenad Radulović sa suprugom,
a svi eksponati su originalni.

Muzej se sastoji od četiri prostorije, a svaka je uređena
tako da predstavlja jedan period u razvoju čokolade:
Soba posvećena Južnoj Americi, postojbini čokolade
Prvo ćemo u šume Ekvadora, naći ćemo plod kakaovca
i kušati ga. Nije loše.

Soba posvećena dolasku kakaoa u Evropu – razvojni
put, od dolaska u Španiju

Kušaćemo crnu, belu i ružičastu čokoladu.

Soba posvećena istoriji čokolade u Srbiji i Jugoslaviji

Soba sa eksponatima – različitim predmetima iz
svakodnevnog života, u celosti napravljenim od
čokolade, koji su jestivi, kao ova gramofonska ploča.

Na kraju dobijate smesu crne, mlečne i bele čokolade
i tridesetak dodataka, pa pravite svoju čokoladu.
Kad se ohladi u frižideru, spakuju je i ponesete je da
kući uživate u vašem origianlnom priizvodu.

Ima li zime kod vas hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Zima. Napolju minus pedeset.
Kaze Mujo Sulji da ide do rijeke da okupa macku. On ce ti njemu:
- "A gdje ces je sada kupati kada je minus pedeset vani, smrznuce se."
Mujo ti mjemu:
- "Ma kakvi, vidjeces."
Poslije nekog vremena dolazi Mujo sa krepanom
mackom a Suljo ti njemu:
- "Jesam ti rekao da ce krepati."
Mujo rece:
- "Ma nije ona krepala od zime nego kada sam je cjedio."



Kamion. Semafor.
Plavuša sva zadihana kuca na prozor.
Vozač kamiona otvara prozor. „Zdravo, zovem se Aida, sve ti nešto
ispada iz kamiona, gubiš teret.“ Vozač ne reagira.
Nastavi vožnju. Sljedeći semafor. Plavuša sva zadihana kuca
na prozor. Vozač otvara prozor. Plavuša sva zajapurena:
„Zdravo, zovem se Aida, nešto ispada iz kamiona, sve ćeš prosuti.
“ Vozač opet ne reagira. Nastavi vožnju. Treći semafor.
Plavuša sva izbezumljena kuca na prozor.
Vozač vidno ljut otvara prozor. Plavuša na izmaku snaga ispaljuje:
„Zdravo, zovem se Aida. Tebi nešto ispada iz kamiona.“
Vozač konačno odgovara: „Zdravo, ja sam Fikret, vani
pada snijeg i ja sipam sol!“



Mladi polarni medo dodlazi do mame i upita ju:
Mama,mama jesam li ja pravi polarni medvjed?
Mama: Jesi sine, pravi si.
Medo: A jeste li ti i tata pravi polarni medvjedi?
Mama: Jesmo sine, pravi smo.
Medo: A jesu li baka i djeda pravi polarni medvjedi?
Mama: Jesu sine, zasto pitaš sva ta čudna pitanja ?
Medo: Zato sto je meni jebeno hladno!



- Zasto ove godine nije bilo snijega u BIH?
- Zato sto snijeg i piramide ne idu zajedno!



Mjenjam dečka s motorom za dečka s kolima.
Šifra:Zima je...



Dama je otišla na odmor na Hawaiie. Po dolasku tamo
upoznaje crnca i nakon noći strasne ljubavi pita ga kako se zove:
Ne mogu vam reći. - odgovori crnac.
Svake večeri su se sastajali i ludo vodili ljubav i svaki put bi
ga pitala za ime, a on joj uvijek daje isti odgovor.
Zadnju večer odmora ga ponovno zamoli:
Molim te, reci mi kako se zoveš?!
Ne mogu vam reći ime jer ćete mi se smijati.
Vjeruj mi, zaista nemam razloga za to.
Dobro, zovem se Snijeg!
Žena prasnu od smijeha, a crnac će joj ljutito:
Znao sam da ćete se smijati.
Ma ne, ne smijem se ja tvom imenu. Razmišljam o
svom mužu koji mi neće vjerovati kada mu kažem da
sam svakoga dana imala 25 cm snijega na Hawaiima.



Mujo se ujutro probudi, a ono snijega po ulici kao u priči.
Upali on radio uz jutarnju kavu, pa čuje spikera
kako čita priopćenje gradskih komunalaca:
- Mole se građani da danas parkiraju aute na strani ulice sa
neparnim brojevima da se može očistiti
barem snijeg sa druge strane ulice.
Mujo izađe i preparkira auto. Sutra padne jos veći snijeg, i
opet Mujo ujutro sluša radio, kad krene priopćenje:
- Mole se građani da danas parkiraju aute na strani ulice sa
parnim brojevima da se može očistiti snijeg sa druge strane ulice.
Mujo opet izađe i preparkira auto. Treći dan napada ponovno snijeg,
još više nego prva dva dana, i sluša Mujo vijesti na radiju:
- Mole se građani da danas parkiraju aute na .. - i nestane struje.
Sav zabrinut Mujo se pita što će sada, gdje da parkira auto.
Na kraju kaže sam sebi:
- Ma ko i' jebe, ostav'ću ga danas u garaži!

SARAJEVSKI NIŠANI (ili BITI LOVINOM)

huc.blog.hr

za Miljenka


Dr. Weis prvo ustrijeli jednogodišnje dijete u majčinom naručju. Pošto starci za odstrjel bjahu „for free”, on skinu dvojicu, a nešto kasnije ubi i sredovječni par. Bio je to dobar ulov. Nekog je sarajliju poštedio tek toliko da se vidi kako je Bog milostiv. Zapravo, Alah. Jer na mladićevu licu bili su jasno vidljivi tragovi turskih gena. Metci su fijukali ponad njegove glave dok je trčao prema pivovari po vodu.

Nakon safarija, zahvali se lokalnom vodiču na usluzi, pa sjede u auto i odveze se u BG, odakle je i došao. Na put zgazi crnu mačku.

U hotelu se otuširao. Vruća je voda godila dok se širio izvan granica tijela. Ispunjavao kupaonicu. Sobu. Grad. Kakav dobar osjećaj! Zatim se obrijao i aftershave kremom polako izmasirao obraze. Iz kataloga koji mu je dao recepcionar nazvao je eskort službu. Odabrao je djevojku koja je najviše nalikovala njegovoj otuđenoj kćeri. Nakon rastave rijetko ju je viđao. Hilda je bila preslika svoje majke. U svakom smislu.

***
Telefon zazvoni.

– Djevojka je stigla – obavijesti recepcionar.
– OK, stižem – odvrati dr. Weis.
Istapša lice kolonjskom vodom, uzme kofer i iziđe. Odjavi se iz hotela te pokupi djevojku u foajeu.

Djevojka je sjajno izgledala, nešto poput Anne de Armas, u Jamesu Bondu iz 2021 . Reče da se zove Bojana ali da je, ako želi, može zvati Palome. On reče da ga podsjeća na nekoga i da bi je rado zvao Hilda. Nemam ništa protiv, odvrati ona. Zapute se u Skadarsku ulicu te sjednu u „Dva jelena” gdje ih spremno dočeka rezervirani stol na ime Beli. Jeli su dobro. Jela s ćumura. Naravno.

Razgovor na engleskom je zapinjao. Bojana se usiljeno smijuckala njegovim pokušajima da bude duhovit. Pa ipak, dr. Weis bio je zadovoljan tim smijuljenjem.

Na odlasku u knjigu utisaka zapisao je rečenicu iz Bhagavad Gite „Sada sam postao Smrt, razarač svjetova.” A zatim dodao nešto autohtonije: „Arbeit macht frei”. Nacrtao je malog čovječuljka s velikim penisom koji trči za psom i u oblačiću govori: „Jebo vas Tito!”

***
Odvezli su se do rijeke. Dr. Weis pusti Straussa, Na lijepom plavom Dunavu.
– Mogu li vas zamoliti za ples? – upita.
–Naravno – odvrati Bojana.

Izišli su iz auta i započeli plesati. Znala je korake. Išla je u fine škole. Klasična gimnazija, balet i to… Vrtjeli su se kao Franjo Josip i kraljica Sisi u rezidenciji monarhije na kokainu, kao dobro uigran tandem, kao otac i kći na maturalnoj večeri… a onda, odjednom –

BAM –

šaka je sletjela na lijepo lice. Odmah zatim snažan udarac u jetru što ju obori na koljena. Njezine velike crne oči gledale su u nevjerici.

Dr. Weis nasrne kao mahnita zvijer.
KURVO, KURVO, KURVO – vrištao je dok joj je zadizao haljinu straga i trgao gaćice – kurvo!
Zgrabio ju je za vrat i gušio.

Velika masa vode lijeno je oticala prema jugu.
Nikada ne možeš dvaput ući u istu rijeku…
Crni talas. 1. crni tal a s 2.
nikad ne možeš… 3.

Tucao ju je, a madame Smrt je sve to promatrala postrance.
Zatim je svršio, pridigao se i zakopčao.
Djevojka se upinjala da dođe do daha.

Vidio je kamenčugu pored nje. Pogledao na sat.
Ipak, bio je milostiv, jer Bog je milostiv. A ponekad i Alah.

Sjeo je u auto i odvezao se.
Djevojka se osovi na noge te briznu u plač.

***
Dr. Weis obavi check-in.
Pričeka sat vremena pa uđe u avion.
„Dragi putnici, fasten your seat belts…”
Avion s jedinstvenim identifikatorom zrakoplovnog leta 666 grabio je u smjeru Tajlanda.

Prvi dan godišnjeg, a dr. Weis već se odlično zabavljao.

Artsy „ST-ćanistika“: pogledali smo „Crvenu vodu“ tako da vi – NE MORATE!!!

splicanistika.blog.hr

...ali bi bilo lijepo od vas da ipak pročitate ovaj osvrt na predstavu kojega pišemo kao redakcijsko priopćenje. I kao dokaz da smo, na razini redakcije, daleko iznad Gerinih grezunština umotanih u celofan verbalnih bravura. U ocjeni „Crvene vode“, predstave koja je napravljena prema istoimenom Pavičićevom romanu, nastojali smo pisati odmjerenim stilom kazališne kritike kakva se inače može pročitati u najeminentnijim tiskovinama. Budući da je povijesni okvir važan za razumijevanje radnje „Crvene vode“, također smo se potrudili biti što informativniji za slučaj da ste ili potisnuli, ili prespavali, ili pukim tajmingom susreta roditelja jednostavno nesvjesni krvavo bolne i glupe tranzicije osamdesetih i devedesetih na ovim prostorima. Jer ako je ova predstava, baš zbog panoramskog pristupa adaptaciji predloška, išta uspjela tako vjerno dočarati je koliko je bolna i glupa (a ne krvava) bila tranzicija na ovim prostorima. Točno tako – bolno i glupo – smo se osjećali nakon otprilike dva sata davljenja u „Crvenoj vodi“ uz jedan kraći predah zbog pišanja u tranziciji između zapleta i songa u izvedbi Saše Antića. A sad, idemo psihoanalizirati pozadinu naših osjećaja...

Pravilo „prvih 100 dana“ veže se uz Franklina D. Roosevelta, koji je preuzeo dužnost predsjenikovanja SAD-om usred Velike depresije. Zemlja je bila paralizirana, banke su propadale, nezaposlenost rasla, a povjerenje u institucije potrošeno. Rooseveltova zakonodavna ofenziva, kad je u prva tri mjeseca svog mandata progurao čitav niz mjera koje će kasnije biti objedinjene pod nazivom „New Deal“, pretvorila se u političku konvenciju – novoj vlasti se daje 100 dana fore da pokaže namjeru i elementarnu sposobnost upravljanja krizom. I ta ideja prijelaznog razdoblja, tog hodanja po rubu između starog koje se rapada i novog koje još nema oblik, čudno je bliska onome o čemu piše Jurica Pavičić. Njegova „Crvena voda“ je kronika jedne tranzicije – ne samo političke i ekonomske, nego i moralne, obiteljske, mentalne. Kao i u Americi tridesetih, i ovdje se društvo raspada brže nego što se može popraviti, institucije kasne za stvarnošću, a ljudi se snalaze kako znaju, često preko tuđih leđa jer to isto spada u kategoriju „kako znaš“. Međutim, na ovim prostorima ta tranzicija nije imala svoj završni crescendo u ratu, nego je rat postao njezin središnji dio, dio u kojem je sklopljen drugačiji New Deal. Jer ako je izvorni New Deal bio pokušaj da se šok-terapijom spasi društvo od krize, u balkanskoj verziji kriza je iskorištena da se ratnom šok-terapijom društvo spasi od – vlasništva. U toj balkanskoj perverziji od tranzicije, koja za razliku od američke nije izdignula srednju klasu nego pse rata, nastala je trajna društvena praznina u koju su zalutali svi ostali, ti gubitnici tranzicije. Isti oni koji cijenu toga skupo plaćaju dandanas. Jer i upad na „Crvenu vodu“ se plaćao.

U suvremenoj teoriji dramaturgije postoje dva pravila slična pravilu „prvih 100 dana“ u politici. Prvo pravilo glasi ovako – ako u kazališnoj predstavi istovremeno glume Nives Ivanković i Arijana Čulina (pri čemu je nebitno koja je glavna glumica), primjenjuje se pravilo „prvih 100 sekundi“. 100 sekundi označava razumno dug period u kojem se sjedi mirno, cinizam je prigušen, ne traže se greške i dopušta se da Nives Ivanković i/ili Arijana Čulina uspostave ton, ritam i jezik svijeta kojega igraju. Ali ako je jedino što se uspostavi nakon tih prvih 100 sekundi ton, ritam i jezik Nives Ivanković i/ili Arijane Čuline, onda je razumno otići s predstave. Drugo pravilo u suvremenoj teoriji dramaturgije slično pravilu „prvih 100 dana“ u politici glasi ovako – ako se želi odgledati do kraja i preživjeti kazališnu predstavu u kojoj istovremeno glume Nives Ivanković i Arijana Čulina (pri čemu je nebitno koja je glavna glumica), a ta predstava se zove „Crvena voda“, primjenjuje se pravilo „prvih 100 minuta“. U tom slučaju, 100 minuta je razumno dug period u kojem je cinizam prigušen, ne traže se greške i dopušta se da Nives Ivanković i/ili Arijana Čulina nastave s tonom, ritmom i jezikom svijeta kojeg su već uspostavile, ali za kojega vas zaboli kurac jer je „prvih 100 sekundi“ ionako davno prošlo i već ste u mislima o „prvih 100 sekundi“ nakon predstave koje znače slobodu do sukljanja prvog od 100 duvana ispred teatra. Možete se mentalno postaviti kao kazališni redatelj koji konačno riskira prvih 100 godina splitskog HNK i zamisliti što bi bilo kad bi, usred one tranzicijske obiteljske svađe koja eskalira, Jakov dao neglumljenu, nefingiranu trisku Nives Ivanković i bi li to u prvih 100 desetinki nakon triske promijenilo ton, ritam i jezik svijeta kojeg je uspotavila Nives Ivanković dok je Arijana Čulina čučala iza scene. Možete otići još dalje s razradom ovih dramaturških pravila i zapitati se bi li Maduru bilo lakše da primjeni pravilo „prvih 100 godina“ za američki zatvor u kojeg su ga strpali niti 100 sati prije ovog prikazivanja „Crvene vode“ po kojem dopušta crnadiji iz Bloka C da odrede ton, ritam i svijet u koji će bježati dok se tušira. Dakle, mogućnosti su razne i ako ništa, „Crvena voda“ je dovoljno široka da budete slobodni otploviti bilo gdje. U svakom slučaju, mi smo uspješno primijenili pravilo „prvih 100 minuta“ što nam je dalo dovoljno snage da izdržimo zadnjih 20 minuta tranzicije od monologa-priznanja Arijane Čuline do onog songa Saše Antića kojeg smo spomenuli na početku. Ili je tranzicija bila obrnuta? Zaboravili smo.

Međutim, treba biti pošten i osvrnuti se na elemente predstave koji su nas dotakli. Prije svega scenografija koja je vrlo ekonomično i elegantno riješena s četiri različite scene na pokretnoj platformi koje su se rotirale prema potrebama radnje. Što nas je podsjetilo na Kolo sreće. Naime, pitali smo se hoćemo li imati sreće da se platforma zaustavi na segmentu u kojem slučajno nema ni Nives Ivanković ni Arijane Čuline. Također, vrlo upečatljivo je bilo obraćanje lika Silve Vele u zadnjih „100 sekundi predstave“ (ne računajući vrijeme za naklon glumaca i ovacije publike). To obraćanje nećemo parafrazirati. Ovdje samo iznosimo poantu, a to je da je svuda oko nas crvena voda koja će nas svih preplaviti ili tako nešto. I u tom trenutku smo ostali pogođeni apokaliptičnošću te poante, iako s malo daltonizma. Jer u stvarnosti, nakon „prvih 100 sati“ jače kiše u Splitu, iz svake špine curi smeđa voda. Koja nas preplavljuje i potvrđuje onu tranzicijsku mutnoću što se vuče još od devedesetih. I koju uredno plaćamo. Pa zato, na kraju ovog osvrta, mišljenje o predstavi (što ćemo potvrditi rezolucijom na idućem sastanku redakcije „ST-ćanistike“ bez Gere) ipak mijenjamo za 180 stupnjeva. Zanemarite sve što je napisano u prethodnim odlomcima. Jer „Crvena voda“ je zapravo genijalno kazališno uprizorenje kojim je melodramatski prenesena bit tranzicije na Balkanu – kao čistog gubitka vremena.

O knjigama, serijama i internetu

samolagano.blog.hr

Kako starim, shvatila sam da se zaista transformiram. Sigurno ne u tolikoj mjeri da ću se pomladiti, kao što to mnogi žele za sebe, a to ni ne želim. Iako ima i takvih primjeraka, odnosno hodajućih karikatura.
Nisam usamljena u tome jer sam čula od mnogih mojih vršnjaka kako postaju selektivniji u onome što puštaju u svoj život. Tako i treba.

Obožavam činjenicu što mogu birati čime ću popuniti slobodno vrijeme. Sjećam se da sam kao mlađa za mnoge stvari mislila da ih "moram" pročitati, vidjeti, proživjeti itd. i kada to ne bih stigla uraditi, eto frustracije.
Zato sada i jesam samolagano, :))

Neku večer sam slučajno nabasala na seriju Grof Monte Cristo na jednome od TV programa i isto tako slučajno (ili možda ne) nastavila gledati. Rekoh, nekoć sam to čitala i pročitala pa zašto ne vidjeti kako ću to doživjeti sada. Nisam sigurna je li bila koja ekranizacija i jesam li je gledala, ali prošlo je dovoljno vremena i ne bi mi trebalo biti dosadno. I nije.

Povratak u vrijeme kada smo i gledali i čitali - Dumasa, Hugoa, Dickensa, Vernea ... i to ne samo kao lektiru nego kao ulazak u svijet prošlosti i ljudskih karaktera. Čitalo se više, to je danas općepoznata činjenica. Neki ni tada nisu voljeli čitati, ali to je valjda do osobnih tvorničkih postavki. Nije osuda, nego činjenica. Ne doživljavaju svi isto čitajući neku knjigu, ne uspijevaju vizualizirati tu priču u svojoj glavi. Mislim da je to jako lijep dar na kome treba biti zahvalan.

U mojoj obitelji se puno čitalo i bilo je puno knjiga, ali ne toliko da ne bih odlazila u knjižnicu. Bilo je čarolije u tome da mi početkom godine izdaju novu kartonsku iskaznicu koja će za nekoliko mjeseci dobili brojne žigove s datumima posudbe i vraćanja i koja će se prilično brzo pohabati.

Knjige tada nisu baš zadovoljavale današnje kriterije očuvanosti, a ni korisnici nisu baš bili civilizirani (šteta). Bilo je iskidanih listova, mrlja od hrane, kojekakvih upisa kojima su neki željeli pokazati svoju duhovitost i nisu uspjeli u tome. Često je bilo selotejpom zalijepljenih listova i PVC omota oko korica.

Čudna, davna vremena, ali ono što je bitno je sadržaj tih knjiga. Nekome zanimljive, nekome dosadne, ali za svakoga ponešto.

Šteta što se danas više ne čita kao nekada. Tim više što je ipak moguće uspješno pomiriti stare i nove hobije. Jednako koliko volim čitati, toliko volim i proširivati znanja ili jednostavno opuštati mozak na internetu.

Ne treba biti isključiv.

Pitanje:

dvitririchi.blog.hr

Ukoliko netko djeda smatra ocem, oca prijateljem, baku majkom... što mu po toj logici može biti majka?