Blog.hr

sri

12/25

Badnjak mi dođe tiho, gotovo neprimjetno, kao blagi dodir koji ne traži pažnju. U toj večeri sve se smiri – i kuća i misli i srce. Mirisi jednostavne hrane, borove grančice i svjetlost lampica vraćaju me onome što je stvarno važno.

Bog tada ne govori glasno. Dolazi nježno. Kao Dijete koje ništa ne traži, a sve daje. U toj krhkosti učim da ljubav ne mora biti savršena da bi bila stvarna. Dovoljno je da je iskrena. Da oprostim, da zagrlim, da budem tu.

Božić me podsjeti da ne moram imati sve odgovore. Da je dovoljno usporiti i pustiti mir da me pronađe. Svjetla koja palimo nisu samo ukras – ona su tiho obećanje da i mi možemo biti svjetlo jedni drugima.

Jer Bog je ljubav. Ljubav koja smiruje oluje i utišava bure. Ljubav koja dolazi poput kiše da nas osvježi i poput sunca da nikome u srcu ne bude hladno.

U ovoj svetoj noći puštam tišinu da govori, a srce da pjeva. Puštam Boga da djeluje. I vjerujem da Božić uvijek dolazi isto – u miru, u ljubavi, u radosti.

Sretan i blagoslovljen Božić svima, neka se rodi u našim srcima!

Vrijeme je za ... posebne poklone i posebne promjene

nepoznatizagreb.blog.hr

Zgrada PMF-a na Marulićevom trgu, sjeverna strana do Zelenog vala. Snimio: Vanja

Da, došlo je i to vrijeme.

Neću filozofirati na tu temu, imamo mi u ovom društvenom trenutku filozofa i previše, svatko nek sam odluči što rečenica iz naslova za nju/njega znači.

Nek je sretan Božić svima nama,
uz zdravlje, ljubav, mir i slobodu u svim dimenzijama!

BOŽIĆNA PRIČA

starrynight2022.blog.hr

TAKO je živjelo dvoje djece: brat i sestra. Bratu bilo osam godina, a sestrici sedam. Bijahu veoma nesretni i veoma siromašni, jer ne imađahu roditelja na životu. Otac je prije više nedjelja išao da čuva vlastelinsku šumu, jer je bio lugar u moćna i bogata grofa. U šumi je bilo jezero, a kako bijaše oštra zima, površina se jezera sledila, pa je lugar, da skrati put, pošao preko leda. U sredini jezera bio je led slabiji pa se pod lugarevim koracima prolomio, a jadni lugar utonuo i utopio se. Dva ili tri dana kasnije nađoše nad prolomom lugarova psa, a uz psa tek pušku i šešir lugarov. Kad su ženi saopćili nesreću, puklo joj od očaja i nesreće bijedno srce. Tako ostadoše djeca sama, hraneći se tek od milosrđa u selu, a inače zajedno s očevim psom držahu se lugarske sad već puste i hladne kućice. Samo na Badnju večer nije im se dalo da ostanu sami u tamnoj i neugrijanoj sobi, pa makar je bila strašna zima, snijeg visok da im je sezao do pâsa, ipak pođoše napolje, a stari im se pas pridružio. Nadahu se da će se možda sastati gdje s »božjim djetetom« o kom im je majka svake godine toliko pričala, a mali se dječak također sjećao da je prošle godine s ocem bio te večeri u grofovskom gradu, pa tu vidio drvo božićno, krasno, krasno, da je još dugo i dugo poslije snivao o njem. Idu oni tako putem dvoru, dršćući od zime i straha; mala sestrica gotovo nije mogla više disati, a od suza jedva je štogod vidjela, pa je brat morao, onako malen i slab, svaki čas dizati sestru i nositi je, duhati joj u ozeble ručice i obećavati joj sto i sto slasti što ih čekaju u dvoru. Ali napokon i on malo sustane, te bi bio najvolio već više puta da sjedne u snijeg i da se malo otpočine da nije bilo staroga psa, koji je veselo uzeo pred njim skakati, mahati repom i lajati kao da mu govori: »Nije više daleko, ajde, ajde samo!« - a čim bi djeca ipak ostala, lavež bi mu se prometnuo u grubi tulež, pače i zube bi pokazivao. No djeca najposlije ne mogoše dalje. U taj se čas odnekale nađe treće dijete, isto tako sitno, slabo, no još bjednije odjeveno pa u toj strašnoj zimi bosonogo i bez šešira. Krasna njegova glavica bila je zaštićena tek dugom njegovom gustom kosom.
-Kuda idete? - upita dijete nježnim i bojažjlivim glasom.
- Ah, a ti si bos! - rekne mala djevojčica.
- Jesam, jesam - plačljivo otpovrnu strano dijete.
- A znaš što? - rekne brat djevojčici. — Ti ionako ne možeš više da ideš. Pa ćemo dati tvoje cipelice njemu; tebe ću nositi ja, a on će mi pomagati! Hoćete li, djeco, tako?
I djeca se tako sporazumiju, pa odsada hodahu puno, puno lakše pod vodstvom staroga psa i dođoše pred grofovski dvor. Izvana se već kroz sjajno rasvijetljene prozore vidjelo ogromno božićno drvo, ukrašeno svakojakim bogatim darovima, slatkim voćem, zlatom i srebrom. Djeca se nekako kradomice ušuljaju u dvor, prođu neopažena toplim hodnicima, nađu se napokon u dvorani gdje je bilo božično drvo, a oko njega grof, grofica, grofovska djeca i sva sila gostiju u sjajnim odorama. U prvi čas nitko nije opazio djece koja se ne mogahu načuditi bogatstvu i drveta i darova, no čudno im je bilo što grofovska djeca, primajući ih, jedva se i nasmiju.

»Oh kako bih ja s mojom sestricom bio sretan da samo deseti dio toga dobijemo« - spomene lugarov dječak tiho, tiho pred stranim djetetom. Ono se blaženo nasmiješi, no nije moglo ništa više odgovoriti, jer u taj čas opaze gospoda tuđu djecu, a tako razderanu i siromašnu da su svi viknuli od užasa.
- Što vi cigančad, vi deriščad ovdje radite! - bijesno krikne grof, zazivajući sluge da otjeraju djecu.
- Grofe, supruže, umiri se, umiri se! - zaklinjala ga grofica. - Odmah ćemo ih otpraviti, ali vidiš kako su poderana, valjda i gladna - a Badnja je večer, dat ćemo im štogod odijela, ta ostalo je još nešto od onoga što ih je skupio »Odbor gospođa i gospode za božićno drvce siromašne djece«, a Janči ili Pišta neka ih odvedu dolje k služinčadi, pa će se nahraniti.
I grofica, ne čekajući što će grof reći, pojuri u kut, gdje nađe još dva-tri svežnja odjeće i cipela za siromašnu djecu, pa dade djeci - ne sama, plašila se njihova vonja, već po sluzi, kojemu i naloži da djecu izvede iz dvorane.
- Hvala lijepa, hvala! - javi se uto dugovlaso strano dijete. - Evo, moja dva sudruga, pa i ja, da nam je štogod od - eno - tamo - od onih krasnih igračaka i slatkiša.
- Što, što? - u čudu lane i grof i grofica i cijelo društvo, a grofovska djeca vikahu: »Ne, ne, od toga ništa, to je naše!«
- Dakle, toga vam se hoće? Nije to za vas. Gle ti njih! Budite sretni da vas ogrnemo od zime i nahranimo od glada, a ne još da i to dobijete! - Što niste oprezniji bili »u izboru roditelja«?
I stanu u bjesnilu grof i gosti njegovi da rivaju siromašnu djecu iz dvorane, a grofica brzo otvori prozore da vonj siromaštva iziđe iz sjajne odaje. Djeca plakahu, no nitko od društva nije im se smilovao, već ih, pače, otjeraše gladne iz dvora. Na dvorištu čekao ih pas, pa se djeca, plačući i roditelje svoje zazivajući, opet predadoše da ih on vodi. Slijedila su njegov trag. On pak zakrenuo k šumi. U prvi se mah i brat i sestra zaplaše od duboke tmine među visokim i tamnim jelama i borima. No strano dijete ih umiri. I dok je još u riječi bilo, pokaže se na nebu mjesec, svjetlo njegovo prodiraše kroz granje stabalja, i gle - dječica se gotovo ne mogoše dosta nadiviti krasoti što se očima prikazivaše. Ne jedno božićno drvo kao u grofovskom dvoru, već stotine, tisuće njih stajale su tu pred njima, nakićene biserjem, srebrom i alemima. I stigoše do jezera. Tu opet gledahu u modrim valovima zvijezdu do zvijezde ah, divota! Pas je sjeo na brijeg jezera i gledao k vodi, a djeca sumorna poliježu kraj njega.
-Ah, da dođe k nama »božje dijete«!- šapne mala sestra bratu. U taj se čas strano dijete digne, i gle ono nije više poderano i bijedno. U anđeoskoj krasnoj bijeloj odjeći stoji pred njima, oko divne glave sjaji svijetli kolobar, iz ruku mu sijeva sjaj kao od zvijezde, a mjesto ove šume, gle-gle, najedanput stoji tu sjajan od bijela mramora sazdani kraljevski dvor, nakićen zlatom, srebrom i dragim kamenjem, svakud rasvijetljen plamenima zvijezda i sunaca, a kroz vrata širom otvorena i kroz prozore struje lagodna toplina i miris tamnjana. Iz dvora dolete anđelići i na zapovijed stranoga dijeteta nose djecu u krasne dvorove, pa tu najprije maloj sestrici obuvaju na njezine bose nožice zlatne cipelice, onda i nju i brata odjenu u sjajne odore, slične sasvim anđeoskoj odjeći stranoga djeteta.
- Zar si ti »božje dijete«?
- Jest, ja sam Krist, i jer ste se smilovali jednom poderančetu, sami u krpama dali pače svoje krpe, jer ste sirote, gladne i bose, eto ulazite u carstvo nebesko da Badnju večer slavite na nebu. - I sad su djeca došla pred božićno drvo nebesko, lijepo i sjajno kako može da bude samo u nebu, i kojemu drvo u grofa ni sluga ne bijaše. Pa kad su primili iz ruku samoga Krista darove jedan ljepši od drugoga, i kad ih je sveti Petar napojio i nahranio - sve u društvu božjega djeteta - onda, ah, onda - evo opaze svoje drage roditelje ne više jadne, napô gladne grofovske sluge, već kao anđele odjevene i blažene. I djeca ostadoše gore u nebu, pokraj svojih roditelja i drugih božjih ugodnika, igrajući se često i često s božjim djetetom.
U šumi pak, na mjestu gdje su počinula, nađoše ljudi tek otrcanu i jadnu njihovu odjeću, pa se rasprostro glas da su ih vukovi pojeli, ali za kratko vrijeme bila je ondje podignuta crkvica, a da nitko nije znao tko ju je sagradio. U toj crkvici bijaše oltarna slika svetoga poroda u Betlehemu i na njoj, među anđelima što pjevaju: »Gloria in excelsis«, dva su lišca naličila sasvim lugarovoj djeci. A na nebu od onog vremena opaziše ljudi da se vije mliječna staza, što nije ništa drugo nego onaj snježni put kojim je božje dijete prolazilo s lugarovom djecom od grofovskoga dvora, do jezera u šumi. A pitat ćete šta je s grofom, groficom i grofovskom djecom? Bog ih je kaznio jer su otjerali siromašnu djecu s »božjim djetetom«. Umjesto srca stvorio se u svakomu kamen, koji ih je sav vijek strašno mučio, a od slatkiša što ne priuštiše djeci tako im želuci narasli i proširili se da nisu nikad siti bili, a ipak ništa ne mogoše s tekom jesti, pa najposlije bolesni i jadni odseliše se iz dvora, koji ostane pust, i naskoro se u njemu nastaniše zmije i sove.

Ksaver Šandor Đalski (Tisak štamparskog zavoda “Ognjen Prica”, Zagreb, 1964.)

*Kyiv (badnjak)

moody.blog.hr

via #DenysGlushko

Ukrajina je 2023.g. vratila proslavu Božića za 25.12.; nadnevak kojeg su boljševici promijenili 1917.g.

U posljednja 24 sata na Ukrajinu je ispaljeno 650 smrtonosnih dronova i 30 krstarećih projektila.

Među žrtvama je i četvorogodišnje dijete.

Bezobzirno uništavanje energetske i civilne infrastrukture ne slama volju za otporom Ukrajinaca.

Naprotiv!

Adventski vijenac

aneta.blog.hr

Svjetlost nove nade

U krugu vječnosti, i vjernosti, uveliko gore četiri svjećice, ljubičasta - proročka za nadu, ljubičasta - Betlehemska za ljubav, ružičasta - pastirska za radost i ljubičasta - anđeoska za mir.

Blizu je Božić.

Svaki čovjek treba činiti onoliko dobra svojim bližnjima koliko mu snage dozvoljavaju, koliko god može, a da pritom ne umanji vlastito dobro. To je Božji prag, koji mudar ne prelazi. Božja je volja da sve to dovrši na isti način, čak i ako mi ne možemo. Stvoritelj nam je dao različite načine kojima se možemo približiti ovom uzvišenom cilju, da se nekome usred tame pojavi jedno malo svjetlo nade, da srca naš postanu jaslice u kojima će se Hrist iznova rađati.

Vjerujem.

Vjerujem i u teškim trenucima uzdam se u Boga, kao što ga u sretnim slavim. A u svakom trenutku zahvaljujem Bogu, jer znam da:

"Božja nas volja nikada neće odvesti tamo gdje nas Božja milost neće zaštititi"

Sretan i blagoslovljen Badnji dan i radostan Božić vam želim!

Božićno

mcind.blog.hr

Šetnja gradom sa adventskim kućicama i ukrasima.

Miris fritula,, kuhanog vina, kolača...

Kuglice na božićnom drvcu na Korzu.

Kupovni i domaći razni kolači.

Križaljkica talijanka sa dva crna polja i sličicom.
Vodoravno
1. Nadam se da ste ju svi dobili. 2. Jezero u središnjoj Aziji koje se previše smanjilo. // Muško ime (njem. pisac May). 3. Židovski vjerski učitelj. // Novozelandska papiga. 4. Prekriveno šarama, precrtanost. 5. Morska riba, šarag, serah. 6. Radioaktivni izotop vodika.

Okomito.
1. Specijalist za pripremu i posluživanje kave. 2. Popularni balet P. I. Čajkovskog. 3. Nadimak vaterpolista Mladosti iz Zagreba. 4. Pripadnik Ilirskog pokreta. 5. Peto slovo abecede. // Goli, neobučeni. 6. Nogometni klub (kr.). // Rječca za tvorbu superlativa. 7. Mada, premda. 8. Najveći jadranski otok. 9. Sredstvo za rad, oruđe.

Prigodne premetaljke:
BOB ILI JEŽIĆ
HITNOĆA
NE DIRA MASNO
LEON TWIST

Kalendar za siječanj sa Tazom koji traži dom.

Jadranski trg navečer.

Kako spasiti onoga kojeg voliš

penetenziagite.blog.hr

- - - - - -

Lokomotive su bile građene za najveću voznu brzinu od gotovo 115 kilometara na sat, a kod dorađenih motora čak i desetak kilometara brže. Upravljački stol omogućavao je vožnju s obiju strana lokomotive na način da strojovođa može mijenjati svoje upravljačko mjesto ovisno o smjeru kretanja, a bilo im je karakteristično tamnozeleno bojenje sa zlatnim ukrasnim trakama.

Za takvim čudovištem ona su dvojica strojovođa stajala te daleke kolovoške noći čekajući da konačno i barem na vrijeme prispiju do Zagreba, gdje će barem nakratko otpočinuti, ukrcati nove putnike i krenuti dalje, prema državnoj granici, kako bi kompoziciju negdje oko Karavanki preuzele austrijske kolege. Pred njima bijaše još gotovo čitava noć na putu; jedna od trinaest onih koje su toga mjeseca proveli za kormilima lokomotiva.

U tmini ove noći naš Josip sigurno neće obraćati pozornost na boju te zlokobne lokomotive kada se ispod njega u krvavoj kupki od čelika i iskara bude odigravala borba za život stotina ljudi. Ili će mu možda u kutu oka, jer znamo da Josip najbolje vidi ono što se događa sa strane, ostati tamna zelena mrlja, da vječito pamti kako izgleda kada čelik okupa ljudsko meso i postane mu gospodarom.

Vi ćete sada ponovno upitati jesam li siguran da je Josip svojim nogama kročio iznad pruge ili je samo u tom svom hodanju dopro do ruba kolosijeka, tamo gdje je ponekad znao završiti s preskakanjem, izmičući prvim manevarkama i psovkama pospanih strojovođa i skretničara, a ja ću vam ispričati tek ono što sam u Josipovim očima zasigurno vidio, samo kada sam radi toga da bih ih gledao sklopio svoje.

Vidio sam Josipa, žmireći tako od strave i straha, jer znate – i mi koji vam pričamo nešto osjećamo kada živimo to o čemu ćemo vam poslije željeti pričati, a vi ćete znati jesmo li vam to umjeli ispričati kako valja ili smo vam tek oduzeli vrijeme. Eto, tako sam ja gledao Josipa – ili bolje rečeno, njegovu tihu i plahu dušu – kako u raskoraku zastaje točno na sredini onog nathodnika, baš nekako iznad trećeg kolosijeka gledano od sjevera prema jugu, pa gleda ni u što sluteći nekakvo zlo, kako to već ljudi slute po zvuku ili tišini ili onome što zlo znade okruživati, ili ljudi jednostavno pretrnu jer postanu posvema sigurni da slušaju samo zlo.

Kako se zlo glasa i koji je zvuk nailaska zla, mogli bi nam kazati svi oni samljeveni, pregaženi i ispečeni, samo kada bi pričati mogli i kada bi nam takvo što pričati željeli. Mi ih, naravno, nećemo tjerati na takvo što, niti bismo ih tjerali da ih ikada sretnemo, već bismo ih radije izbjegavali uopće gledati u oči, a kamoli bilo što razgovarati s njima, pa još o tome kako su umirali. Neki su od njih imali sreće pa su ih časkom probole metalne šipke ili im vratove odrezali veliki komadi prozorskih stakala na kupeima; drugi su pak umirali još u minutama, pa i satima što su slijedili prepuni zlokobnog šištanja iskara, napona i vreline.

Sve je to onim svojim očima što gledaju u mjesto koje nitko ne gleda – gledao Josip, pa sam ja – kada sam gledao njega nastojeći odgonetnuti što je zapravo vidio – vidio s njime.

Josip je, kako sam vam već ispričao, ili ću vam tek ispričati, upravo tako često i gledao svijet oko sebe, piljeći u neku točku daleko i nisko, u koju baš nitko nikada nije gledao, tako da svima bude jasno kako on uopće ne gleda to što gleda i tamo kamo gleda, nego da je sva sila njegova gledanja uprta u ono u što njegove oči zapravo ne gledaju, ali jasno vide: u ono što se događa sa strane i u što svi ostali osim Josipa gledaju – ali baš to nikada ne vide.
Jesu li Josipove noge uopće dirale trule i prašnjave stare letve nathodnika ili je u visini na prugom hodalo tek ono što Josipa Josipom čini, a to svakako nisu noge, oči i ruke – morat ćete ovdje ispričati sebi sami, a ja ću vam reći da i sam Josip baš nikada u životu nije poželio biti tamo gore pa gledati u ono što je gledao, jer Bog kada odabire ljude koji će gledati strahote – odabrat će one najsnažnije da se baš tih strahota mogu sjećati pa da nam o njima svjedoče, a mi – slabi, teški i sami – nikada nećemo biti sposobni vratiti se s tog mjesta među žive; među one kojima se priča.

Pa kako se Josip zatekao u visini, nad onom prugom, naslutio je da ispod njega prolazi sama lokomotiva, konačno kočeći i škripeći tračnicama poput podivljala čudovišta, okupanog iskrama, bukom i strahotom. Što se više lokomotiva udaljavala od mjesta prevrtanja, to se više onih devet vagona udaljavalo od pruge, tvoreći nad njom, oko nje i pored nje strašno kolo od smrti i bola. Josip će dobro zapamtiti kako je – nakon što se lokomotiva zaustavila – čuo onaj jedan čas tišine, u kojem se slilo sve zlo i patnja svih ljudi što će stradati u toj krvavoj kupki plamena, željeza i stakla, a potom Josip više nije čuo ništa, jer njegove su uši zaparali urlici patećih ljudi čija je tijela u daljini ili nekako baš pod njime deralo željezo, palila struja ili rezalo staklo. Josip – samo da preživi ono što će morati slušati i gledati – zažmiri i čučne, poželjevši se opet vratiti u nešto što je osjećao da su sigurnost i dobro; pa tako ostade nekoliko časaka; dovoljno da u njega ono zlo odozdo uđe i protrese ga iz temelja, a opet prekratko da taj doživljaj postane takav i tolik da Josipovo sjećanje učini nepostojećim.

Nitko nikada zapravo neće ni znati koliko je točno u vlaku što se drobio, mljeo i lomio pod Josipom bilo ljudskih tijela; neki će izvori spominjati brojku od četiri stotine putnika, od kojih je – kako to s nesrećama obično i biva – ponajveći broj pripadao sirotinji što se s ljetnih praznika vraćala na rad Njemačku. Ljudi su pogibali prerezani metalom i staklom, zdrobljeni u kupeima i pregaženi na hodnicima vagona ili ih je još žive pržila struja visoka napona što se oslobodila uslijed toga jer su vagoni udarajući o prepreke srušili stupove s vodovima uz prugu. Poslije će gotovo pedeset tijela pokopati u zajedničku grobnicu gradskog groblja na brdu uslijed toga što nije bilo moguće utvrditi kome točno pripadaju – jer toliko su bila unakažena, spaljena ili odvojena od nečega što bismo umjeli i smjeli zvati čovjekom.

Sve je to Josip slušao i gledao odozgo, smrt, urlike, iskre, plamen, prevrtanje, škripu, lom stakala, padanje žica na tlo, pa su se kroz mrak i povremene bljeskove struje i iskara metala u vagonima i pored pruge počeli nazirati komadi ljudskih tijela, puzeći bogalji što izlaze iz tog čeličnog, plamenog i staklenog pakla i – potom samrtna tišina, koju bi tek ponekad prekinuo neki neljudski jauk ili vriska; zov upomoć na možda desetak jezika što se govore od Save i Drave pa sve do dalekih južnih mora i – kraj; konac onoga što znamo da je život.

Jer kako smo naučili tamo još kod Josipova oca, Ivana Tomanušića, onog što ga je nasmrt prebilo u nekoj memljivoj kamenoj nastambi solju okupanog pakla dolje ispod Velebita, Vinodola i Senja, ljudi zovu upomoć i onda kada sasvim sigurno znadu da nikakve pomoći više nema niti će je ikada uopće biti, sve do časa kada im je suđeno da ih više ne bude. Zvati upomoć, to je jedno od temeljnih ljudskih obilježja; čovjek nije u zajednici zato da bi tamo bio od kakva dobra po drugoga, već po sebe sama; interes i korist su ti koji nas u zajednice guraju i uza njih vežu.

Nemati pleme od kojeg bi, ma kako se prema tebi odnosilo, dozivao kakvu pomoć, to može – kako kažu – tek Bog sam, ili zvijer, ali ne i netko tko bi se čovjekom zvao.

* * *
S našom ćemo pričom nastaviti na mjestu na kojem je Josip ni živ ni mrtav dospio na drugu stranu pruge, u ono što nazivamo gradom. Ili, hajde – Gradom; udovoljit ću tvojoj sujeti, čitatelju dragi. Kakav bio da bio, taj će grad morati odučiti hoće li našeg Josipa prigrliti i izvesti do Tomislavova trga, kojim će morati proći na svome putu kući, ili će ga takvog, zanesenog, pijanog i oprženog od ženskog mesa, pića i blizine smrti odbaciti pod kakav tramvaj, u kanal ili blato; tamo gdje taj grad već odbacuje sve kalo i nesreću koju ne želi gledati ni trpjeti, već je od sebe gura ni u što, poda se, kao da je običan čovjek kojem je stalo do dobra glasa, spokoja i zabave, a ne do smrti, borbe i pakla.

Josip je do svoje zgrade stigao teturajući, pa čovjek ne bi znao reći kako je uopće moguće da je toliki put prošao pješice a da ga baš nitko zaustavio nije. Ili su ljudi već i tada gledali svoja posla, ili je sav svijet pohitao ravno na onaj kolodvor kada se začula onolika buka, škripa i nesreća, ili je Josip prolazio gradom i svijetom onako kako mačke prolaze među kapima kiše, da ih nijedna ne dodirne, a da ih svaka upamti zasvagda.

Kada gurnu ulazna vrata, gotovo se srušio u hodnik, pa polako, gotovo četveronoške uđe u stan u prizemlju, gdje je na kauču, odmah do ulaznih vrata drijemala Borka. Gledajući u nju i jedva stojeći na nogama, otkopča džep na hlačama pa iz njega izvuče onaj smotuljak od izgužvane kuverte s novcem te ga gurne njoj pod jastuk. Sve je bilo tiho i mračno, pa bi svaki čovjek malo jačeg sna nastavio spavati bez ikakva problema, ali ono što je s Josipom ušlo u sobu probudilo je Borku, pa ga ona pogleda širom otvorenim očima.

Josip jedva razgovijetno i nepovezano započne pričati o onome što je doživio; izgovarao je riječi kao da na zid baca trula jaja pa se ona razbijaju i razlijevaju puštajući svoju prljavštinu da curi prema tlu. Žice, struja, vlak, mrak, noge, urlici, iskre, ograda, voda, ljudi, meso, žena, sise, plaća. Josip izvuče onaj smotuljak ispod jastuka pa ga gurne Borki u naručje, glasno ridajući. Ona ga zagrli pa razumje da je doživio nešto toliko strašno, teško i daleko da je najbolje baš nikada ga o tome ništa ne pitati – a ponajmanje tada, kada se takav pred njom stvorio kao da je stigao s vrata paklenih.

Polegne ga na krevet i svuče do gola, pa upali svjetlo i među njegovim nogama ugleda malen trag krvi. Voljela je i pazila svog brata onako kako tek majke brinu za svoje nesretne sinove, pa joj ništa neobično nije bivalo da ga vidi bez odjeće.

Zatim ga onakvog zagrli, dok je drhtao od plača na njenom ramenu i dalje pričao strahote. Poslije ga opere i obuče u čisto pa zamota u plahtu i uspava poput malena djeteta.

Kako je Josip nakon svega uspio usnuti, to Borki nije baš bilo jasno, premda će čitava života znati o onome kroz što je Josip prošao tek nekoliko općenitih stvari; možda je svemu pomoglo to što se radilo o petku, a već odavna u tvornicama se nije radilo subotom i nedjeljom, pa je Josip čitav vikend ležao u krevetu kao u bunilu, jecajući i pijući tek malo vode što bi mu je sestra izlijevala u usta da preživi to što oni ispod njega nisu uspjeli.

Nakon svega, Josip je uvečer trećega dana ustao kao iz mrtvih, te je jedva pridižući se na laktove prozborio Borkino ime dok ga je hranila toplom pilećom juhom brišući mu s osmijehom kutove usana što su drhtale i tresle se od slabosti. Od onoga što je tamo dolje vidio, nitko nikada neće saznati niti jedne jedine riječi; sve što bi netko o tome mogao znati, mogao je vidjeti u Josipovim očima samo ako se u njih zagledati želio i ako se zagledati od strahote uopće smio, a Borka takvo što ne da je umjela i smjela; ona je – samo da bi Josipa mogla poduprijeti na njegovu putu kroz život, takvo što morala zagledati.

Ničeg vrednijeg, jačeg i ljekovitijeg na ovom svijetu od ljubavi nema. Josip se spasio da živi dalje svojim jednostavnim i prostodušnim životom, usprkos samom srcu zla koje je ugledao one noći.

Borka je na tom putu odavna bila već spašena.

Niste nam bitni

mela.blog.hr

Poučavam djecu dviju malih jako bogatih općina.

Redovito smo svake godine za Božić i Novu godinu dobivali panetone od jednog komunalnog poduzeća. Za tako veliko bogato poduzeće mali znak pažnje, nama znak da misle na nas. Zahvalni smo. Dobili smo ga i ove godine. Stvarno lijepa gesta.

Također smo dugi niz godina od jedne općine dobivali botelju vina. Isto lijepa gesta.

Lani nismo dobili vino, nešto smo gadno skrivili. Ove godine promijenio se načelnik jedne općine, dijete načelnici pohađa našu školu. Pomislili smo da će se botelja vratiti. Ali jok, još smo u nemilosti. Mi smo jadni mali prosvjetari koje treba poniziti još više, dajući nam na znanje da smo nebitni. Eto hvala načelnici za šipak!

Pa ne čudimo se kada nas svi omalovažavaju i marginaliziraju kada nas lokalna vlast ne poštuje. Baš sam žalosna. Nije meni do botelje nego do časti.

Ove nove mlade generacije roditelja kao da se sveti nama koji obrazujemo i odgajamo njihovu djecu. E baš vam nećemo dati ni kemijsku ni rokovnik jadnici prosvjetarski!!! Zar mislite da ste nam bitni? Baš te jadni.

Evo prošla me ljutnja. Ispucala sam što me zaboljelo.

Ma koliko nas izostavljali i ma koliko mi prosvjetari bili u nemilosti, nikada, baš nikada, nitko neće moći ubiti u meni duh učitelja i ljubav prema poslu. Sad se ponosim još više jer znam da sam bitna, jer ja sam ta koja provodi s djecom dosta vremena njihovog života i usađujem im vrijednosti i darujem znanje.
Ova sadašnja generacija stalno me grli. Iz čista mira samo se zalete i skoro me sruše. Meni velika sreća.

A botelja vina? „Ionako je kiselo!“ - reče lisica.

Badnjak

filiparumenovic.blog.hr

Badnjak je trenutak koji nosi posebnu čaroliju i osjećaj zajedništva. Iako vani vlada hladnoća zime, kada obitelj krene okupljati se oko badnjaka, sve oko njih postaje toplo – tijelo se grije od vatre, a srce od ljubavi i radosti koja se osjeća u zraku. Paljenje badnjaka nije samo bacanje drveta u vatru. Prvo se odabire debelo, čvrsto drvo, često se s njim pažljivo postupa, razgovara se o tome tko će ga unijeti i tko će prvi dodati plamen. Badnjak se nosi prema kući ili u dvorište uz pjesmu, smijeh, sitne šale i iščekivanje – djeca trče, stariji se smiju i svi zajedno paze da trenutak bude poseban.

Kada plamen zahvati drvo, vatra počinje treperiti, a dim se diže prema nebu. Taj plamen, iako malen, nosi u sebi veliku snagu – snagu zajedništva i topline. Okupljena obitelj stoji oko badnjaka, ponekad u tišini, ponekad uz šapat molitve. Netko pomoli kratku zahvalnu riječ, netko šuti i gleda u trepereći plamen, osjećajući mir i spokoj. U zraku se osjeća iščekivanje – večer još nije počela, ali sve je ispunjeno radošću i toplinom.

Sitnice te večeri čine je čarobnom: smijeh djece koja trče oko vatre, miris hladnog zraka pomiješan s mirisom drveta, tihe šale, razgovori o prošloj godini, ponekad i pjesma koja spontano izbije iz grla. Svi su zajedno, dijeleći trenutke koji se pamte, osjećajući koliko je važno biti tu jedni za druge. Ponekad se dodaju ruke, netko poljubi drugo dijete ili supružnika, netko podigne čašu vina u tihi nazdrav. Sve je to radost koja dolazi iz zajedništva i osjećaja pripadnosti.

Čarolija badnjaka je u tom malom savršenom trenutku kada hladnoća vani, a toplina unutar obitelji savršeno balansiraju. Srce se širi od ljubavi, a tijelo se grije od plamena i smijeha. Čak i najmanje stvari postaju značajne – treptaj svjetla na licima ukućana, miris dima, zvuk drva koje pucketa, šapat molitve, osmijeh koji izazove suze od sreće.

Badnjak je simbol da smo zajedno, da dijelimo život, brige, radosti i ljubav. To je trenutak kada sve što vani postoji – hladnoća, tmina, buka svijeta – nestaje, a ostaje samo mir, nada i zahvalnost. Taj plamen, ti zvukovi i mirisi stvaraju osjećaj da je svijet na trenutak savršen, da smo u pravom mjestu, sa pravim ljudima, i da ništa drugo nije važno.

Nema naslova

lilianke789.blog.hr

Stille Nacht (tiha noć mira)

nachtfresser.blog.hr

Pišem ovaj prigodni ("kud svi Turci, tu i mali Mujo") post užurbano i nemirno, jer mi je početak badnjeg dana poremećen, njemački portali, a oni obično ne griješe, najavljuju početak kiše u Rijeci nešto prije 7 ujutro, mi po Jinovom bioritmu, kojem sam prilagodio svoj, izlazimo oko 7.15, znači valja danas ubrzati sve jutarnje rituale i nagovoriti svog psa, kao ljudi nakon buđenja tvrdoglavog i nervoznog, na raniju šetnju. Kad bi i kockastoglavi kršćani poštovali simboliku današnjeg i sutrašnjeg dana, pa da imamo dva dana tišine, mira i zašto ne, pravi vjernici molitve, ali ne, njihova uglavnom bjelopoljska kopilad će već, iskustvo govori, oko 11 ujutro nakon što gospodska djeca ustanu, te popodne za prvog mraka, i naravno preko tihe noći, oni će započeti i nastaviti s pedardaškim orgijama, kako jučer, tako i sutra. Eh kad bi barem neki ponosni dida ili otac ostao bez šake umjesto njihove uglavnom muške djece... Stop, oni ne smiju biti junaci današnjeg posta.
Pjesmu "Stille Nacht" je i UNESCO 2011. proglasio svjetskim nematerijalnim kulturnim dobrom, zbog svoje simbolike mira. Usuđujem se tvrditi da sam bio jedan od maksimum tuce profesora njemačkog jezika, koji je pjesmu obrađivao na nastavi otkako je počeo raditi, isto kao meni osobno još ljepšu pjesmu "Lili Marleen", koju nas je još manje obrađivalo, sve dok je na filmu nije veličanstveni Fassbinder rehabilitirao.
U nastavi sam uglavnom počinjao s lijepom legendom o nastanku pjesme i biografijom autora, zanimljivo da je po cijelom svijetu vrijeme potisnulo te mladosti zanimljive priče, pričom, istina realnijom, o kašnjenju popravka crkvenih orgulja u lokalnoj crkvi, te nastanku najjednostavnije, a samim tim najbliže duhu ovih blagdana i najprikladnije, slučajno i najljepše pjesme, uz običnu gitaru. Pri kraj svoje radne karijere, nakon božićnih školskih praznika 2022. ili 2023. godine, dobio sam i lijepo priznanje, najbolja učenica mi je zajapurena dojurila na prvi sat u novoj godini i zatražila riječ, mora svima reći da je i nadmiskup Uzinić na polnoćki, isto kao mi na satu, pričao o simbolici i značenju pjesme "Stille Nacht" za svijet, te apelirao da svatko učini ono što je u njegovoj moći da bar ta noć ostane tiha i sveta.
Pamtim godinu i po komentaru na prigodni post nastao taj put, ispostavilo se srećom, nekoliko dana prije praznika, bloger Dražen je ostavio link na predivan, nepoznat božićni koncert, u konjušnici bečkog dvorca Hofburga lijepe kraljice šlagera Helene Fischer. Taj youtube spot je postao i jedan od najgledanijih spotova na youtube kanalu svih vremena i Ruskinju rođenjem, digao u neviđene visine. Nisam dogmat i odmah nakon Draženovog blog komentara sam promijenio plan i umjesto verzije meni drage punk bake Nine Hagen, radili smo na satu verziju Helene Fischer. Ipak nisam mogao odoljeti pa sam, budući da je ostalo još dovoljno vremena, zainteresiranim učenicama pustio i verziju Nine Hagen, kao primjer bogatstva različitosti. To je dovelo već početkom odmora do neočekivane rasprave o outfitu obje pjevačice i nametnulo temu idućeg sata. Usput, ljudi smo, još nismo sveci, ni sveti Augustin nije znao da će to postati, što mislite o šminki Nine Hagen i haljini Helene Fischer, te za muzikalnije, koja vam od njih dvije ima moćniji glas?
Želim vam svima onoliko glasnu noć, koliko će uobičajeno imati blogerica Ani ram na otoku gdje uobičajeno provodi ove spojene praznike, za kvizaše, marihuana više nije službeno dopuštena u Tajlandu!
Uživajte u obje verzije, naravno vi kojima savjest i glazbeni ukus to dozvoljavaju:

Život između dva Božića

stella.blog.hr

Nekad datumi mogu da nam ucrtaju važne događaje
u sećanje zauvek, a da tada tih datuma nismo ni svesni.
Malo ko je slavio Božić 25. decembra u mom kraju kad
sam bila mlada. Ali na taj dan 1966. drugar iz škole
organizovao je plesno veče u mirnim prostorijama jednog
odmarališta u Makarskoj. Odigrala sam svoj prvi ples
na prelepu melodiju „And I love her“ od Bitlsa. Posle se
dogodio zvanični prvi ples na pravoj igranci, koji je u
moju knjigu ušao kao nežna priča o jednostranoj ljubavi,
„Ljubav na prvi ples“.
Između je protekao kaleidoskop Božića 25. decembra,
sa prelepim uspomenama iz moćne makarske gimnazije,
pa sa sjajnog medicinskog fakulteta u Rijeci, da bih ga
zamenila jakim beogradskim, kad sam se udala. Nova
životna knjiga, uspešno završene studije s visokim
prosekom, ceo radni vek proveden na istorijski značajnom
odeljenju velike bolnice, mnogo kongresa, bezbroj
predavanja i dobro primljenih stručnih radova po Evropi.
Dvoje divne dece kao nagrada nakon jedanaestogodišnje
borbe, njihovo odrastanje i uspesi, preslatki unuci.
Tako su u moj život uplovili Božići 7. januara. Prvo mi je
taj datum značio samo rođendan dragog prijatelja, a posle
su i zauzeli svoje nezaobilazno mesto. Sada s poštovanjem
obeležavam oba.
Na drugi značajni Božić 25. decembra rekla sam zbogom
dugom i teškom, ali i lepom radnom veku, bez isuviše
žaljenja. Neku novu knjigu ću listati posle njega.
Videćemo kako ćemo život i ja plesati, ispisujući te stranice.
(Bluz 2017)

odluka

ehsaznala.blog.hr

nisam prvo umočila prst i provjerila temperaturu

osjetila povodanj struje
procijenila mu snagu
nisam razmislila još malo

prije no sam okrenula leđa
i ostavila sve ovo
dosadno predvidivo sigurno
ma samo sam čvrsto ušetala
u to hladno bibavo varljivo
i u trenu se sklopilo nada mnom
zamamno i mutno i opasno

zaboravih sve što volim i mrzim
sve što znam i ne znam
predah se toj rastućoj struji
sasvim lagano, mirna daha
znatiželjno i čeznutljivo

a onda je za sve već ionako bilo prekasno

Blagoslovljen Božić svima..

eurosmijeh.blog.hr

Svima blogericama i blogerima želim
čestit i blagoslovljen Božić i da ga provedete u miru
i zadovoljstvu sa svojim najmilijima..
Prije Nove Godine bude jos jedan post,
tkz.Novogodišnji hehe

Moja ideja Božića, bilo da je starinski ili
moderan, je vrlo jednostavna: voljeti druge.
Bob Hope

Cijeniti mir i dobru volju, imati u sebi obilje milosti,
to je pravi duh Božića.
Calvin Coolidge

Mirisi Božića mirisi su djetinjstva.
Richard Paul Evans

Božićna čarolija je tiha. Ne čuješ je, osjećaš je.
Znaš da postoji. Vjeruješ u nju.
Kevin Alan Milne

Blagoslovljeno je doba godine koje cijeli svijet
ujedinjuje u urotu ljubavi.
Hamilton Wright Mabie

Božić je vrijeme kada čezneš za domom - čak i kada si kod kuće.
Carol Nelson

Volio bih da možemo božićni duh spakirati u staklenke i
svaki mjesec u godini otvoriti jednu.
Harlan Miller

Božić je most. Trebamo mostove kako rijeka vremena teče iz
prošlosti. Današnji Božić znači stvaranje sretnih sati za sutra i
ponovno proživljavanje onih od jučer.
(Gladys Taber)

Častit ću Božić u svom srcu i pokušati ga zadržati cijelu godinu.
(Charles Dickens)

Božićna čarolija je tiha. Ne čuješ je, osjećaš je.
Znaš da postoji. Vjeruješ u nju. (Kevin Alan Milne)

Prava poruka Božića je da svi nikada nismo sami.
(Taylor Caldwell)

Nije važno što nalazite ispod drveta, već koga pronađete okolo.
(Stephen Littleword)