novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

11

uto

01/22

zna li tko?

andrea-bosak.blog.hr

da mi objasni kako da zaradim dnevno bar sto kuna kako bih koliko toliko popravila kućni budžet jer dok platim sve račune skoro mi ništa ne ostane za raspodjelu do idućeg mjeseca a tako bih voljela imati barem 100 kuna dnevno.
Tražila sam mogućnost da radim preko neta ali svugdje traže početni ulog.
Kao influencer raditi ne mogu jer moje tijelo nije stvoreno za fotografiju, niti se krećem u krugovima mode,
pa me silno zanima kako zaraditi dnevno sto kuna da pomogneš sebi a ne oštetiš nikoga.

Post "reda radi"

bubuleja.blog.hr

Napokon sam počupala obrve. I to je jedino dobro u ovoj cijeloj priči. Nažalost, jako mi je mračno u mojoj kući koja je zaklonjena od sunca starom „oficirskom“ zgradom pa je jedina pozitivna stvar u svemu ovome što na poslu imam jako puno svijetla i sunca i mogu si priuštiti, između ostalog, i čupanje obrva..
Shit! Da se odmah ispravim; na poslu, dakle u mojoj kancelariji, imam jako puno svijetla. A moje jedino Sunce je ostalo doma. Život moj. Oči moje male. Riba moja draga. Maca moja mala. Ljubav mog života. Huligan moj mali. Moje sve. I nisam još sve nadodala što sam mu jutros sve rekla grleći ga i ljubeći odlazeći na posao. Ali zadnje je bilo; D. je *eder i to ću mu ponavljati svakoga jutra dok možda moj Mali i ne progovori i shvati da ja nisam kriva.... ;-)
Shvaćam da je životinja i da je pas i da jednostavno mora biti doma dok ja mukotrpno zarađujem za naš kruh. Kako li to samo zvuči patetično?! Ali to se samo tako kaže, a ja kruh ni ne kupujem, ali zato puuuuuuno igračaka kupujem mojoj bebi maloj. I zato se raditi mora. Sad sam samu sebe uvjerila u tu konstataciju i sad mi je lakše. ....Recimo.
I eto me tu gdje jesam. Kao da nikad nisam ni otišla. A nije me bilo više od četiri mjeseca. Posla ima, ali posao nikad nije bio problem.
Stalno gledam na sat koliko još ima do mog odlaska kući mom jedinom Suncu. Vremena ima dovoljno za jedan mali post. Materijala ima. Ali moram „držati jezik za zubima“. Nisu svi dobronamjerni.

- I što ću onda?
- Napustiti blog????
- Ne dolazi u obzir.
- Otvoriti novi blog sa novom tematikom?
- ....hmmm možda bi i mogla,... ali neću. Nije to TO.
- Idem dalje, ali bez dlake na jeziku i bez cenzure.
Jedino što mi pada na pamet su sexy priče. Proživljene ili ne proživljene ostavljam čitaocu na procjenu.

A možda samo lažem?!!!!

Falili ste mi kompiči moji dragi. ;-)*

Lipota neba

star-rose-bloger.blog.hr

Dok igraju se i idu, bježe u daljinu.
Pričaju priče, zadivljuju i ostavljaju
misterij okruglih, čistih vječnih
prostranstava. Ono za oko novi svijet,
isto nebo a različita boja u očima.
Ta idila koja zadivi, priroda tako
netaknuto savršena.
Ja ko mala kapljica
hvatam boju, tako čistu,
divnu a često i moju.

Budi ka boja, ostavi trag,
jednostavan u suton a tako blag.
Nek nosi te u dubini, takve boje
ne stoje u krivini, čekaju vedro
pojave se u čistini.




bug nema koga da jede

freshcayg.blog.hr



prestrašno, mislim da je prijelomna točka bila kada se administrator počeo miješati u sukobe na blogu, i to na način da se zauzimao za neke sudionike sukladno osobnim preferencijama

zanimljivo je kako su navedeni postupci kolege administratora naišli na nepodjeljeno razumijevanje, ljubavologa, antifašista, antivaksera, i sljedbenika Noleta i Đoleta

rekla bi moja pokojna baba, svaka tica svome jatu leti, JAT

Razgovor

penetenziagite.blog.hr

Jako me se dojmila ovdje jedna nedavna diskusija o broju mobitela umrle osobe kojeg se netko libi izbrisati iz memorije svoga uređaja, i o tome kako zapravo, kada ogolimo stvar do kraja – u našoj imaginaciji ne postoji razlog da se ta osoba, ukoliko bismo smogli snage pritisnuti tih nekoliko mjesta na ekranu – ne javi. Dapače, pojavilo se i nekoliko komentara o tome da je vjerojatno kako će se ta osoba javiti, ma na koji način.

Prije ili kasnije ovo što sam napisao zazvučat će čudno, jer neki unutarnji glas u nama (ako već ne tkogod od komentatora na blogu) sasvim grubo i pomalo bolno navest će nas na razmišljanje kakvo je uobičajeno, a tiče se argumenata o tome da ljudi odlaze, a ostajemo mi, i da razgovora sa drugom stranom nema.

Što bi sad ovaj čudak, razgovarao sa mrtvima; zar nije dovoljno buke na ovome svijetu što je proizvodimo mi, živi?

Kao što već vjerojatno nije ostalo nezamijećeno, kada o nečemu pišem, trudim se naglašavati kako ponajprije ono što želim reći predstavlja nekakvo moje osobno i pojednostavljeno iskustvo; mislim da sam već dovoljno puta istakao kako ne znam nikakav univerzalni recept za sreću i da se grozim svijeta u kojemu bi svi mislili isto (ili još gore: u kojemu bi netko to od nas tražio; a takvih je već bilo iza nas, ohoho). Zato u ovoj svojoj crtici neću niti pokušavati dati nekakve odgovore ili komentare na pitanja i misli koje sam iznio u prvom odlomku; svjedočit ću o tome što sam sam na svojoj koži iskusio.

U mojim dvadesetima, baš nekako nakon što se rat razbuktao, kao da nije bilo dovoljno to što me i on usisao u svoj vrtlog (iz kojeg sam se, srećom, zdrav i živ vratio), zbile su mi se u niti tri godine i smrti roditelja: majka je preminula praktički s nogu (iako je dugo bolovala od kronične bolesti), a otac – dobrim dijelom shrvan i tim događajem, iako su posljednjih dvadeset godina svoje veze više proveli odvojeni nego zajedno – otišao za njom ubrzo (zaspao i prestao disati; tako sam ja to sebi objasnio, čak i u priči koju sam ovdje već napisao negdje prije godinu dana pod naslovom Jedan, jedan, dva). Nije sad bitno to kako sam ja sam ustanovljavao činjenicu smrti (u drugom slučaju skačući na visini od tridesetak metara sa balkona na balkon zgrade), bitno je to što se zbilo u času kada je njih oboje, odnosno ono što je od njih ostalo – prekrila teška betonska ploča nedaleko arkada. Ljudi su se razišli svojim poslovima, a ja sam sljedećeg jutra, kroz kišne kapi, sklanjajući se od njih pod gustom krošnjom obližnjeg ogromna bora, zbunjen pogledavao prema grobu pokušavajući naći odgovor na ta pitanja, noseći u kaputu čitav niz sasvim osobnih stvar koje su im pripadale i ne znajući što i kako s njima dalje. Čitava proljeća negdje u dnu džepova moga kaputa ostale su tako njihove osobne iskaznice sa nasmiješenim fotografijama, ili brijač moga Staroga, ili malena olovka sa poklopcem za aplikaciju inzulina moje Stare. Što je trebalo uraditi sa tim stvarima, koje su im još nedavno značile život? Stari se nikada, baš nikada u životu nije uputio među ljude a da se ujutro ne obrije, makar to značilo i ustajati u cik zore; Staroj je život ovisio o spasonosnoj inekciji, jer u to doba još dijabetičari nisu imali privilegiju da mogu – kao danas -kod kuće izmjeriti vrijednost šećera u krvi (ili se barem Stara i ja kao neuko i lakovjerno dijete za to nismo uspjeli izboriti), pa su o tome je li šećer visok ili nizak morali nagađati iz simptoma koje osjećaju. Naučio sam tako već negdje sa petnaest, po uputi odraslih oko mene, gledati u mamu kao u hodajući laboratorij: sada će početi crvenilo u licu, ili bljedilo, ili će joj ruke drhtati, ili će početi nepovezano pričati, ili žeđati. Svi su me učili da će mama umrijeti od šećera, ali me nitko nije naučio da bi mogla umrijeti od srca, jer šećer je vrag, i kopa po čovjeku kao rudar po zemlji; polako i tanko i sigurno, pa čovjek zapravo i ne može umrijeti od šećera, jer će ili on ili ovi oko njega već nekako reagirati, ali može umrijeti od toga što taj šećer čini organima u njegovu tijelu kao neki podmukli saboter. Ili Stari: poštujući sustav, kako je to već red, jednako kao i sa brijanjem, po velikom vjetru otišao je bez svoga šešira u daleku poštu, jer u našoj zemlji poštari nisu plaćeni za to da se – donoseći preporučene pošiljke penju na sedmi kat – pa je dobio upalu pluća, i u njemu se rodio nekakav mjehur koji je putovao krvotokom kao tat, sve dok ga noću, u blaženstvu i spokoju sna nije i ugušio.

I tako, nađeš se sa svim tim znanjima za koje si još jučer mislio da su važna pod krošnjom bora pored groba, i ruke i džepovi puni su ti još donedavno buktećeg života, ili onoga za što si mislio da taj život jest, a onda već u sljedećem času – shvaćaš da se radi samo o mrtvim stvarima, i da su tvoje misli tek nekakva sve slabija i slabija kemija, impulsi, nestajuća struja što je još jučer kolala kroz nas kao snažna rijeka, a sutra već bit će mrtvi rukavac. Upravo ta misao o struji, rođena u meni pod tim starim mirogojskim borom na kojemu odavna već nema niti jedne jedine iglice što me štitila od kiše, povezala mi se sa ovom mišlju o telefonijama i memoriranim brojevima: kakav je to poredak brojeva, koja kombinacija, koja formula koja označava naše postojanje, i zašto ta formula ne bi važila i negdje tamo, kamo smo pošli, htijući to ili ne, mireći se sa onime što nam je suđeno kao sa tmurnim i snažno otpuhanim oblakom nad mirogojskim ukapalištem.

Dugo već ne sanjam majku i oca; bili su to neki nadrealni prizori sna u kojima je otac nasmiješen i duge sijede kose ulazio u dvorište pitati me koliko ima do tramvajske stanice, ili me mama, vičući preko trećeg susjedovog plota - uvjeravala da će ona odvesti dijete u vrtić ako se meni žuri na posao. Hvala Bogu, selio sam od tada već nekoliko puta; neke su selidbe bile posljedica pukog bijega od nevolja koje su stizale, a posljednje bome i plod odabira, pa se u svemu tome kaosu među starim vojničkim čizmama, božićnim nakitom iz ranih tridesetih godina prošlog stoljeća ili spremljenim uvojcima moje kose kada sam bio jednogodišnja beba (sačuvala ih je Najdraža, ne brinite!) – zagubila i ta moćna gomilica njihovih osobnih stvari, dokumenata i robe. Srećom, pri prvoj takvoj selidbi, jednostavno sam iz sobe pokupio svu njihovu odjeću, svezao je u dva stara poveća kaputa i odnio kao vreće u obližnji ured Caritasa; tko zna što je još tamo bilo i otišlo sa time, ali sam nekako osjećao da je red da ode i da otići mora.

Danas, kada me se pita javljaju li se majka i otac i pričam li s njima, s gotovo ponosom i radošću, makar i u bradu odgovaram da kako ne: zapravo, javljam se ja njima – često, uporno i ustrajno; naginjući glavu ispod kakve bogate krošnje u šumi nad kojom se nazire moćno nebo, ili promatrajući što rade moja djeca i ne znajući koliko bi to što rade – ili ne rade – moglo biti važno za njihov život, a ne znaju da ih promatram; ili pak dok prelazim kakav pješački most, gledajući u mutnu i brzu vodu što teče pod njime. Bocnem ja te ljude preko – povremeno, tek toliko da se javim; uopće nije problem sa brojevima – lako je, samo trebaš biti odvažan i znati što ćeš reći.

Znati pokazati im da nisu živjeli i umirali tek tako, i da ta moćna i šumna rijeka koje smo svi dio, neće zamrijeti kada ja sklopim oči – upravo ono što su i oni htjeli za sebe. Da je važno konačno i zanavijek zaboraviti mrtvo i živjeti živo: jer samo ono što je umrlo može oživjeti, i samo ono što je živo bilo, može umirati.

Naš se život zapravo u dobroj mjeri sastoji tako i iz razgovora sa mrtvima: sa onime što je od njih ostalo u nama; onime što nas je izgradilo i oblikovalo; jer dobrim dijelom mi smo tvorevina onoga što su nas naučili i što smo vidjeli od drugih, učeći od njih primjerom i djelima a ne pustim riječima. Iz tih djela u nas dolaze misli, riječi, osjećaji; čitave rijeke razgovora teku u nama sve jače i sve dublje, što smo stariji, jer sve više stvari iz stvarnosti prelazi u sjećanje. Svaki puta kada nešto učiniš – ili propustiš - sjetiš se nečeg takvog; pobratimstvo duša u svemiru ne obuhvaća samo duše nas, hodajućih, srodne u patnji ili veselju; ono je puno šire i dublje, i obuhvaća prostor duboko u vremenu; ako je vrijeme uopće nešto što je važno, ili nam služi samo za neko mjerenje ovoga tu i sada, ili onoga što je bilo. Dragi ljudi koji su nas izgradili postaju uspomene; one su snaga i tkivo koje nas tvori, održava i bodri u svim brzacima sadašnjice, kao snažan zalog trajanja u dobrom i lijepom.

Hvala Bogu, neka stvari idu svojim tijekom: prvi sljedeći broj kojeg će ljudi morati brisati iz svojih uređaja trebao bi po prirodnom tijeku stvari biti moj. Obrisali ga ili ne; svakako ću im se javljati na njihove pozive, a i bez njih: nema dana da ih neću, ovako kao vas ovdje nemuštim prikazima planinarskih lokacija, daviti podsjećanjem na to da niti jedan dan na ovoj planeti nije zavrijedio da ga se izgubi. Da se temeljito i zanavijek zaboravi na ono što je bilo – uključujući i mene – i živi tiho, nenametljivo i mirno; zadovoljan, pomiren i sam, stavljajući nogu pred nogu u svaki korak kao da bi mogao biti jedan od posljednjih; kako to već ide u onim pričama o sretnim završecima.

San o snu u snu...

dinajina-sjecanja.blog.hr





O životu mogu pisati vraćajući se u prošlost. Misao mi omogućava putovanje kroz vrijeme,
povratak do granice pamćenja, do onih nevezanih događanja u kojima sam bila tek igračka vjetra,
razigrano djete u kolopletu bajki.
Stvarno odživljeni trenuci se isprepliću sa simfonijom snova.
Je li moguće kreirati prošlost, odjevati je novim senzoričkim slikama, ucrtavati nove karte u sivoj tvari?
Pokušavam iz davno napisanog izvuči riječi kojima sam oslikavala pojavnosti uma,
onih iz osjećanja izmaštanih krajolika duše.
Susrećem se sa spletom metafora koje danas imaju drugačije konotacije.

Ipak...Čovjek bez iluzija je stranac sebi samom. Camusova misao me vraća u svijet privida.





Mi smo čvorovi u makrameu svemira. Sjećam se puteva na kojjima su ostali tragovi naših koraka.
Uspinjali smo se ka suncu, spuštali u dolinu suza, zaustavljali na rondoima sudbine.
Pitali se hoćemo li stići do željene oaze sna u snu o snu.

Volim ovaj san.
Koji san?
San o snu u snu.
Kaži.
Sanjala sam polje makova. Bila sam kukolj.
Bila si mak.
Da, tek onda kada osjetih tvoj dah kao lahor istine,
kao veo kojim si me skrivao od tragača za opiumom života.
Tek u onom svitanju kada su noć i dan postali istovremenost,
poželjeh se probuditi.
Ti još uvijek sanjaš.
Snovita beskrajnost meobgrlila krugom svih krugova i
daruje mi osmijeh neba u kojem slušam glasove sretnih ljudi.
Živiš u snu.
Da, u snu o snu.

Dijana Jelčić

Novi sneg…

mecabg.blog.hr

Novi sneg…
Jučer pao sneg u sred zime kad mu vreme nije.
Deca se obradovala sankanju, ja i nisam jer sam više sklizo-padač nego uspešan sankač. Sneg pada, malo magle, dobro neće se videti ako tresnem u toj zimskoj lepoti.

Prevarih se i izađoh. Krenuli smo u kafić, ali nije ništa još radilo

Posipali su nečim, verovatno so, polivali vodom, ali sneg se tvrdogalavo pretvarao u led, pa sam za svaki sluičaj restoran zaobišla u širokom krugu.

Napravila sam milion slika, baš sam zgodna ovako sa maskom, kapom i zimskim tandrmoljcima . Neću da se hvalim, pa da blogo manekenke počnu držati dijetu. Ja je držim obema rukama u kojima su žlica, nož vilica i njam njam u tanjuru. Ne znam samo zašto vaga beži u kupaonu čim me vidi.
Treba učiti od životinja rekoše u komentaru prošlog posta, pa poslušah golubove koji su samo prošetali i odlepršali

Zdravi i veseli svi vi mi bili…

U nove radne pobjede hehe..

eurosmijeh.blog.hr



prodajem 3 mačke..2 različite i jednu istu..

Prodajem krevet za osobu bez nogu

Mijenjam ulazna vrata za izlazna



Mijenjam šum na srcu za Bol na Braču

Virim kroz ključanice

Ravnomjerno istiskujem zubnu pastu



Mljackam umjesto vas na svečanim večerama

Gledam vas dok jedete..

Trebam djevojku, ne da radi nego da pije, da zabavlja
goste



Dajem Končarov frižider, 98. godište, u dobre ruke, da ga napune

Izgubljen je crni doberman, molimo ako ga neko vidi - neka bježi!

Bušim balone na rođendanskim proslavama



Pušem na hladno

Vodim mozgove na ispašu

Prodajem rabljeni wc papir u vrlo dobrom stanju



Mijenjam elektricnu gitaru za plinsku (struja je preskupa)

Prodajem auto u dijelovima od Zagreba do Splita

Mijenjam sobnu lampu za dvosobnu!



Iznajmljujem sobu radnim djevojkama

- TV, na pola dnevnika izgubi glas

- Kupujem auto radio, novi ili ukraden



10

pon

01/22

Jedan, dva smijeeehh;)

star-rose-bloger.blog.hr

Neka svjetski dan smijeha zbilja ga donese. I svaki dan bude. Toliko je potreban a lijepo ga je čuti. Neka posebna melodija. Volim se smijati a fali mi ono kao nekad ali polako se vraća ako ništa drugo s nadom a tako smijeh je prisutniji što mi spontano dođe. Kad se sjetim šala, štoseva, fora, smijeha da me trbuh i lice od smijanja bolio. Divna vremena. Čak sam uhvaćena na više fotografija u žaru smijeha,;)) a na drugima s osmijehom a tako si odmah ljepši.:DD I kad je bilo jedno druženje prije više godina gledali smo razne fotke, moja Ja proglašena za osmijeh godine i društva. Rossyblo smijalica haha... Što bi rekla moja mala ljepotica tebi je sve smiješno.. to mi je tako lijepo čuti pogotovo od nje, ne da mi je sve smiješno, nego ovisi s kim se smijem, s nekima mi dođe da kroz razgovor rastegne se osmijeh. A nekima više ozbiljnost ali u duši zna se što stoji. Potjeraj tugu s prozora. Dosta je sve nikakvo oko nas pa onda treba zašareniti svoj kutak. A u nama naći izvor snage koja teče i slijeva se. Neka vlada
More smijeha, rijeka muzike i izvor sebe.


Svakome treba, pružiti je iako ne košta ništa a puno vrijedi.
Ono si što daješ... Budi sunce, budi svijetlo... To je život.

Prenosi ga i njime se ponosi. I budimo svi jedan veliki SMILE!!!
Kissy

Elena Ferrante

luki2.blog.hr

Pripreme za odlazak u HNK i Elenu Ferrante: "Genijalna prijateljica"......Naručila u knjižnici, da stignem pročitati prije predstave.....Pa da vidimo! Zanima me, jako. Glumačka ekipa je odlična....

Dobila sam kartu za 02. veljače. Uz testiranje. Jer HNK ima neke predstave koje ne zahtijevaju Covid potvrde, a ova zahtijeva. Meni trećega, znači dan kasnije, treba potvrda - tako da jednim udarcem dvije muhe. :))))



Ljubim!

Pogodi

kockavica.blog.hr

"- Šta bi ti mislio, nije tvoje da misliš, u tvojim godinama misle samo kreteni, tvoje je da živiš i da sanjaš, a ne da misliš. Starci misle, a i oni su , naravno, kreteni. Žene misle. Mo'š mislit. Djeca misle, to je tužno, to boli, zato: šta imaš misliti. Eno ti tamo, jedi i pij, lezi i spavaj, uzmi neku knjigu i čitaj, šta bi ti, pobogu, mislio kad od toga nema nikakve koristi, niti ima bilo kakvog smisla, dok ja sjedim u kadi, a ti se prestrašen vrzmaš tu po kupaonici. Misliti, o čemu misliti, kažem ti, mišljenja su za kretene i impotentna strašila."

Dajmo im ime

freshcayg.blog.hr

.

Deca ima da budu srećna jer ih je zarazio jedan Novak Đoković.

Kako bi vi nazvali ljude koji podržavaju nekoga tko je svjesno i namjerno širio zarazu na nečiju djecu.

Nema naslova

mojasavana.blog.hr

Još nisam porazgovarala sa sobom, a planirala sam to i odlagala već neko vrijeme. Nikad nisam voljela isključivost, možda ljudi imaju svoje razloge zbog kojih odu ili ne ostanu. Isto tako oni što ostanu, ne ostanu uvijek iz pravih razloga, ali što ja znam, neću sad lupiti šakom o sto i tvrditi da sam u pravu.
Pao je i snijeg i to je unijelo malo radosti iako nisam bila ni do sada bez radosti. Ali što da ne, malo dodatne energije koja isijava iz te bjeline. Na prozorima su još ostali nalijepljeni djeda mrazovi i saonice i sad kad gledaš kroz prozor, u pozadini je i pravi pravcati snijeg u dvorištu. Idila. Jelku sam raskitila danas. Bila je lijepa, crveno zlatna, s probranim kuglicama. Sama jelka je ove godine bila savršena. Ostale su mi još lampice u prozoru, ali neka ih još malo. Dobro dođu uz prigušena svijetla noćne lampe i televizora.
U cilju propagiranja neisključivosti, nagovaram sebe da će netko drugi možda imati nekada isti utjecaj na mene kao i on. I zapravo sam sebična jer izgleda da mi fali ona ja kakva sam bila, a da je manje važno tko će je takvom učiniti. Mada i ova ja, sada kakva sam, nije mi loša xaxa.
I tako obećah sebi, da nije važno koliko izgleda sada nemoguće, da ću se potruditi.
Uvijek mogu otići.
Lampice trepere i fina je prigušena svjetlost, tv je uključen i baca odsjaj na sobu i haski leži kraj kauča i stisnem send na poruku i onaj osjećaj žala što uopće to moram da radim i znam da te na neki način krivim za to, jer sad moram da dam šansu i sebi i drugima.
(uvijek mogu otići, uvjek mogu otići)

Vrtnja balade (jer, nigdar ni tak bilo...)

konobarica123.blog.hr

Nije mi na čast što nisam čitala Krležu. Ali nekako sam od njega odustala kod Latinovitza u srednjoj kad nam je bilo lektiru rješavati. Jednostavno nije išlo i gotovo. Uglavnom, eto danas mi došlo da mi prvi put žao. O spomenutom sam dosta pročitala. Mnogi se slažu da nije bilo većeg cinika među piscima na ovim prostorima. Pod ovim mnogi mislim na struku. Vjerujem da bi se i njegovi čitatelji složili. A zašto mi je žao? Zato što bih u njegovim uradcima i izdvojenim citatima, podcrtanim rečenicama i mislima najvjerojatnije uspjela bolje opisati cirkus, hipokriziju, grotesku malih prljavih poteza koje veliki vuku besramno. Najbolje bi se vjerujem Bardovim rečenicama i mislima opisala malograđanština i duboko ukorijenjeni mentalitet krepivanja krave susjedove.
Na poslu su nam oni odozgo, a ovo je koliko figurativno toliko i u stvarnosti istinito, jer uredi su pozicionirani nekoliko razina više od operative, opet malo pokazivali mišiće. I može im se. Njihovi nisu u grčevima dočekali završetak sezone. Kičma ovih u operativi malo boli, ne znam kako je sa kičmama mišićavih. Glupo bi sada bilo reći da se saginjanjem može kvalitetno istegnuti. I mišiće i kičmu. A može. I u redu.
Koliko god uvijek tvrdim, i stojim kod mišljenja da uvijek postoji izbor, i da nitko nije drvo, pa se samim tim može i pomaknuti od raznih toksičnih okolina i situacija, uvijek se zapitam zašto se ustvari ne bi ostalo i poradilo na boljim uvjetima ostanka. Zašto? Jednostavno je. Radi onih gore, njihovih mišića, kičmi i viših razina.
Nadalje, na globalnoj se razini već danima pažnja pridaje običnom spinu. Plešu se užička kola, dežura pred ambasadama, drže mitinzi, sve diže na biblijsku razinu, kompromitira pravni sustav koji stišće i prdi istovremeno (umjetnost je to, svaka čast), prekida konferencija kad krenu nezgodna pitanja, čami u hotelu, sport spušta u crne rupe, bitan je cirkus. Koji je uzbibao mase, podelio ceo svet na naše i njihove, napunio stupce i televizijske minute. Samo nek se vrti.
Lokalno, globalno, svugdje isto. Jer - oni gore...
Kruha, kolača, igara.
Na kraju balade (ili vrtnje, svejedno), slegneš ramenima, sagneš se da istegneš kičmu i otreseš grčeve iz umornih mišića, zarežeš šrtucu, namažeš fetu. Zagrizeš.
Jer,
nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo.
A moja mama zna reći da je s kruhom sve dobro.
...pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu...

( toliko sam pročitala :) )

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum