Sve kategorije po listama
02
pet
01/26
siječanjska elegija
ehsaznala.blog.hr
oduvijek je između zemlje i neba
kamen taj koji u ljude gleda
kamen gleda i pamti ali ne zbori
vajde nema sve i da progovori
čudna il' čudesna igra svijetla i tame,
dana i noći, spomena i moći
toliko je staza kojima nećemo proći
mislimo da jaki vučemo konce
tek u magli pratimo najbliže zvonce
u mraku je mračno i hladno je svuda
nije grijeh poželjeti suputnika, druga
bilo sa sjevera ili topline juga
zavojita i pusta je ta staza duga
dok jedno grize duša tijesna
drugo misli, sirenina pjesma
ljudi mogu na toj stazi ustajati, padati
velikim se ljubavima nadati
od tišine pjesmu skladati
sretni zvjezdanim sjajem sjati
nekome postelje od laži tkati
tiho tugom tugovati
na osami se kamenu jadati
kamen šuti kamen zna
dom je tamo
gdje tlo pamti svako naše omiljeno mjesto
a ne tamo gdje srcem tek povremeno jesmo
01
čet
01/26
Sretna nova!
litterula.blog.hr
Srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere i nadam se da će nam ova godina biti bar malo bolja od prošle!
O pucanju
samolagano.blog.hr
Općenito
Prošao je prosinac, a koliko me sjećanje služi, slušat ćemo još rafala i eksplozija prva dva, tri dana siječnja… da se ne baci … Valjda je takva logika piroljubitelja.
Nisam nikada kupovala pirotehniku, ali slučajno znam kolike su cijene. Ima se, može se.
Ne samo kod nas, nego i van naših granica. Prema današnjim vijestima i žrtvama, ni ostali Europljani nisu ništa bolji, tako da to možda i nije samo naše obilježje.
Pokušavam razumjeti opijenost vatrometom. Recimo, lijepo izgleda i tako to …
Ono što ne razumijem je zašto treba gruvati cijeli prosinac i zašto neki ljubitelji pirotehnike moraju imati krajnje omalovažavajući stav prema protivnicima pirotehnike. Zašto moraju kolati izrazi poput “tko šljivi pse i mačke, djecu i starce”? U obrani svojeg stava ispuštaju ogromne količine pasivne agresije. Maltene ne smiješ reći da ti pirotehnika smeta jer će te okarakterizirati kao mlakonju, slabića ili neupućeno biće koje ne shvaća što su pravi životni užici.
Osobito za djecu i mlađahne tinejdžere kojima posljednjih godina nedostaje snijega pa pronalaze nove zimske radosti: bum-bumiranje između zgrada ili kuća.
Procedura: obuku hudice ili jakne s kapuljačama, natrpaju džepove ili ruke piro-artiljerijom koju su financirali njihovi još nezreliji roditelji (ne zanima me jesu li majke ili očevi, sve je to isti IQ).
Pronađu mjesto s, po mogućnosti, dobrom jekom, raspale i rastrče se kuda koji mili moji, ushićeni što su postigli cilj. Usput se cerekaju i smišljaju plan za sljedeću akciju. Ukoliko su ostali čitavi…
Tu ne vrijedi niti građanski reagirati, niti zvati policiju, jer što im reći kad ne znaš tko su ti dripci. Tu vrijedi biti samo dovoljno ogorčen i zao i poželjeti da strada još koja budala. Nije lijepo od mene, ali što mogu.
Ili možda u svakom gradu treba pronaći jedan napušteni objekt, a imamo ih hvala Bogu jako puno te u prosincu tamo zatvoriti naše zlatne kadete plus njihove sponzore na nekoliko sati nekoliko dana za redom, omogućiti im da se ispucaju. Pod nadzorom policije. Nek’ uživaju dok im ne popucaju bubnjići.
Osobno
Gledam svog malog dlakavog bijelog heroja u njegovom krevetiću. Proživio je mnogo i doživio je svašta. Ma koliko to bolno zvučalo, znam da proživljava jako kasnu jesen svoga života. Napunio je petnaest godina, jako slabo vidi, pomalo je klimav na nogama i više ništa ne čuje. Znam to i po tome što proteklu noć nismo proveli u kupaonici koja je najviše nalik skloništu. Osim toga, protekla dva, tri dana udrobila sam mu po jednu pseću tabletu za smirenje u hranu.
Svakako smo se snalazili svih ovih godina: postavljala sam mu jastučiće i dekice u ormare, pod krevete, u skrivene kutke i u najultimativnijem skloništu: u kupaonici.
Unatoč prskanjima i šištanjima pravoga vatrometa i unatoč udarima ilegalno kupljenih sredstava naše “sirotinje”, sinoć nije drhtao, nije bježao u kupaonicu, nije tražio moju zaštitu, samo je povremeno dizao glavu, zabrinuto me pogledavao (koliko me može vidjeti) i onda spustio glavu natrag. Sve je to izostalo ovog Silvestrova jer je, eto, totalno ostario.
Možda je meni i njemu noćas bilo malo lakše, ali mnogima nije. Znam da su neki četveronošci jednostavno imuni na buku, a neki drugi jednostavno zamru ili čak i umru. To je valjda nekakva životna lutrija.
Ispričavam se na dugom postu.
Svima sretna nova 2026. od srca, bez pucanja na užoj, a i na široj razini!
Raspucali šavovi
filiparumenovic.blog.hr
Život je neobično tkanje, satkano od niti koje često ne znamo ni imenovati, a kamoli kontrolirati. Ponekad sjedim i promatram kako se sunce polako uvlači iza obzora, ostavljajući za sobom samo grimizni trag, i pitam se — jesmo li mi išta više od tog trenutka prolaznosti? Prolaznost je jedina istina koju svi znamo, a od koje svi neprestano bježimo. Gledamo sat kako otkucava, gledamo svoja lica u ogledalu koja se polako mijenjaju i osjećamo taj neobjašnjivi strah. Ali, jesi li ikada razmišljao o tome da je upravo ona ono što životu daje boju? Da cvijet cvjeta vječno, nikada ga ne bismo pomirisali s takvim divljenjem. Da ljeto traje zauvijek, nikada ne bismo čeznuli za suncem. Mi smo putnici koji kroz ovaj svijet nose samo svoje osjećaje. Sve materijalno što dotaknemo, sve što sagradimo, jednoga će dana postati prah. Ali onaj drhtaj u glasu kad nekome priznaš da ga voliš, ona suza koja ti pobjegne dok gledaš zalazak sunca — to je ono što prkosi vremenu. Prolaznost nas uči najvažnijoj lekciji: sada je jedino što imamo. Ne sutra, ne "kad riješim probleme", nego ovaj trenutak, ovakav kakav jest – nesavršen, možda tužan, ali tvoj.
Postoje dani kada nas obuzmu osjećaji koje ni sami ne razumijemo. To je ona teška, olovna tuga koja se useli u prsa bez kucanja. Nije to uvijek tuga zbog nečeg konkretnog; ponekad je to jednostavno umor duše od svijeta koji je postao preglasan, prebrz i previše okrutan. U tim trenucima, depresija nije samo riječ, već sivi veo koji prekriva boje života. Želimo biti sami, bježimo u osamu, a onda, kad u njoj ostanemo, shvatimo da nas samoća ne liječi, već nas pretvara u otoke. Postoji ogromna razlika između toga da želimo biti sami i toga da se osjećamo usamljeno usred gomile ljudi koji nam se smiješe, ali nas ne vide.
Ljudi često bježe od te samoće jer se boje onoga što će čuti kad nastupi tišina. Boje se sresti sami sa sobom. Ali u toj samoći se rađa prava snaga. Tu, gdje nema tuđih očekivanja i potrebe da se nekome dokazujemo, počinjemo shvaćati tko smo zapravo. To je onaj osjećaj kada stojiš na ulici punoj ljudi, a osjećaš se kao da govoriš jezikom koji nitko ne razumije. Možda si danas umoran, možda se osjećaš kao da si zakazao – ali i to je dio tvog rasta. Ti si poput šume zimi: izvana izgledaš mrtvo i hladno, a duboko u tebi, ispod slojeva snijega i leda, život se tiho priprema za novo proljeće.
Priroda je, možda, jedina koja nas uistinu razumije. Pogledaj stablo u jesen. Ono ne plače za svojim lišćem. Ono ga pušta, svjesno jer zna da mora ogoljeti svoje grane kako bi preživjelo zimu i ponovno procvjetalo. To nas uči najtežoj lekciji: umijeću puštanja. Sunce mora zaći da bi zvijezde mogle zasjati. Bez tog mraka, nikada ne bismo vidjeli beskonačnost svemira iznad nas.
Produbiti osjećaj puštanja znači razumjeti da naša srca nisu skladišta, već rijeke. Rijeka koja ne teče postaje stajaćica, zamuti se i u njoj život nestaje. Tako je i s nama. Ponekad grčevito držimo ljude, uspomene ili ljubavi koje su odavno prestale biti utočište, a postale su kavez. Ponekad nosimo terete starih krivnji ili ljudi koji su nas izdali, misleći da nas to sjećanje definira. Voljeti nekoga ponekad znači imati hrabrosti reći "zbogom", ne zato što nam više nije stalo, već zato što nas ostanak uništava. Ljubav ne bi smjela biti teret, već vjetar u leđa. Puštanje nije čin slabosti niti poraz; to je najviši oblik ljubavi prema sebi. To znači reći: "Hvala ti što si bio dio mog puta, ali moj put ide dalje bez tebe". Tek tada oslobađamo prostor za ono što dolazi.
Ljudski odnosi su komplicirani labirinti. Svi mi nosimo maske čvrstine, glumimo nedodirljivost dok u nama vrište dječaci i djevojčice željni običnog, iskrenog zagrljaja. Često smo grubi prema onima koje najviše volimo jer se bojimo vlastite ranjivosti. Ali istina je — jedino kroz tu pukotinu ranjivosti može ući svjetlost. Svijet može biti okrutan i može nas slomiti na mjesta za koja nismo ni znali da postoje. Ali u tom istom svijetu postoji i miris kiše na vrelom asfaltu, ruka koja te dotakne kad misliš da si potonuo i ona neočekivana radost kad ugledaš prvo proljetno cvijeće.
Nemoj se bojati svojih "mračnih" faza i nemoj se sramiti što ponekad ne razumiješ vlastite suze. Mi smo bića satkana od zvjezdane prašine i blata. U nama žive i heroji i slabići, i to je u redu. Ljudi koji su najviše propatili često imaju najviše svjetlosti u očima, jer znaju cijeniti svaki tračak nade. Budimo oni koji će pružiti ruku, a ne oni koji će suditi, jer ne znamo kakve bitke netko vodi iza zatvorenih vrata svoje duše. Budimo nježni jedni prema drugima, jer svi smo mi samo djeca koja su malo ostarjela, još uvijek tražeći put kući u ovom velikom, ponekad hladnom, ali neopisivo lijepom svijetu.
U redu je biti tužan i osjećati se izgubljeno u vlastitoj koži. Naše su emocije poput plime i oseke — dolaze i odlaze, i nijedna nije vječna. Život nije samo sreća; on je i bol, tjeskoba i neshvaćena čežnja. Tek kad prihvatimo tu cjelovitost i dopustimo sebi da osjetimo sve te nijanse, tek tada počinjemo uistinu živjeti. Budite nježni prema sebi, svijet je već dovoljno grub. Naučite voljeti svoju tišinu, ali ne dopustite joj da postane vaš zatvor. Pronađite ljude koji vide vašu dušu i kada su vam oči pune suza i čuvajte ih kao najveće blago. Jer na kraju dana, kad se svjetla pogase i buka utihne, ostaje samo ono što smo dali i ono koliko smo iskreno voljeli — unatoč svemu.
Minus i plus
luki2.blog.hr
Ovih dana razmišljam o Kosovu. Previše gledam vijesti:((( Pročitala sam na portalima da je jedan čovjek, slaveći Novu godinu u Sarajevu, ušao u tramvaj u kojem su svi pjevali: "Minus i plus, ko Amer i Rus..... Magazin, sa Jelenom Rozgom.
Dakle, to je bila pjesma s kojom smo mi, sudionici odlaska na Kosovo, ulazili u naše novo obitavalište na idućih mjesec dana. Kada sam vidjela uvjete u kojima ljudi žive, zaključila sam da je rat veeeeliko sranje i nema tu pobjede....:((((( Strašno! Nedostajali su osnovni životni uvjeti, komunikacija, struja....Bože, kad se sjetim.....Od tada rat ni primirisati....:((((
Kad vidim crnokošuljaše, na mah se smrznem.:(((((( Odvratna žgadija, koja nema pojma "što je bilo".....Eto, između ostalog i to je bilo, nenormalni.
Nakon nekog vremena na Kosovu, a kako sam bila vezana za baku, osjetila sam kako nešto s njom nije u redu. Pokušala sam zvati, i to pomoću telefona koji je koristila vojska. Jer ništa drugo nije funkcioniralo. Ništa. Nitko se ne javlja. Zovi mamu. Mama provjerava. Baka je pala u kadi i s obzirom da je bila sama u Bratislavi, nije mogla dozvati pomoć. Uz pomoć susjede Beatke, ipak smo pomogli baki. Beatka je još živjela nasuprot bake - pisala sam o njoj ovo ljeto- jesen, kad su njena obitelj i ona otišla put mora. No, zaustavila se u Zagrebu da se nađemo na kavi. Pretvorilo se u cijelo popodne druženja, pa u večeru....Uglavnom, provalili su baki u stan i spasili je iz kade. Srećom, nije bila polomljena, samo se poskliznula i više nije mogla izaći iz kade.
Toliko smo moja slovačka baka i ja bile povezane. Jedna drugu smo osjećale.
Minus i plus
Jesi li blizu il' me vara osjećaj?
Čujem li tebe ili srca otkucaj?
U ovoj priči sve me navodi na grijeh
Život mi već odavno nema raspored
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Jesi li blizu il' me vara osjećaj?
Čujem li tebe ili srca otkucaj?
U ovoj priči sve me navodi na grijeh
Život mi već odavno nema raspored
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Izvor: Musixmatch
Kad sam se vratila, nastao je "Dnevnik s Kosova"....
Nisam mogla odoljeti:
Mia u Disney izdanju. Hvala, Chat gpt!
Ljubim!
Scary Teacher 3D
starrynight2022.blog.hr
.jpg)
.jpg)
SCARY TEACHER
stisnuti stolac uz stolac
grijemo se i surfamo
ne kaže ništa kad ga nešto pitam
samo se krasno ošišana glavica
čvršće stisne uz moju ruku
kojom tipkam svoje a on
tipka svoju Scary Teacher* -
dakle gospođica T misli da nam može
uništiti Božić?
napravi joj snjegovića
kojeg neće
nikad zaboraviti!
*Scary Teacher 3D je pakistanska horor survival igra koju je objavio ZNK games, a razvio Zubair Anwar, kao i Scary Dudes. Objavljena je 15. lipnja 2017. Sažetak: Gospođica T je sadistička učiteljica koja muči svoje učenike, muči i životinje, a čak je i ubila neke ljude, poput svog bivšeg supruga Sama. U igri ćemo morati prikriveno ući u kuću gospođice T kako bismo ju prevarili i naučili ju lekciju.
Pita
bez-obzira-109.blog.hr
Koliko je u godini bilo dana toliko je slojeva
pite
slatke
slane
bijele
sive
slagala sloj na sloj
prazna
ne samo jedna
opet ispočetka
svi namazi došli na red
hladni zimski
cvjetni proljetni
vreli ljetni
uspješni
mazala sam radost
miksala jesenjim kremama
šokantan namaz krajem jeseni
tjednima se mučim glazurom
s maksimalnim trudom za ublažavanjem okusa
gorčina se skriva u pokušajima miješanja slatkoće
završni pečat pjena od nade
šaljem ti komadić
ti znaš pronaći radost
ne daj se mila
složit ćemo mi svježinu
umotanu u novo ruho
rezuckati komadiće ne osvrćući se
opet ćeš biti nova ti
moja jedina
Stigla Nova, pa što....
agava505.blog.hr
Još jednom smo zakoračili u takozvanu Novu godinu…
bliješteću, varljivu, uz čaroliju vatrometa zavaravajući nas
kako je svijet zdrava jabuka i da za trulež ne zna…
zavaravali smo se da će novi kalendar konačno misli i snove staviti u red...
čaše su zveckale, neki su glumili sreću, neki su lice stavili pod duplu dozu pudera …
mreže pune srebrnih želja ozbiljno su upozoravale
da o promjenama i odlukama ne treba govoriti ozbiljno
jer mamurluk odrađuje svoje….
mamurluk je ona slatka fatamorgana
koja će pokositi sve zacrtane ciljeve i poruke…
fasade, blještave, svjetlucaju lažnu sreću disfunkcionalne obitelji
koja je bar za doček riješila biti sretna u ravnoteži sa svojim obećanjima…
slušam, još se vani puca, još se u nebo katapultiraju boje i grmljavina…
ispucala se tu hrpa eura pred suznim očima i gladnim ustima…
koga je briga,
prodaja donosi dobit ali ne gladnima i siromašnima…
možemo li odgovoriti što to točno znači Sretna Nova…
sretna kome, u čemu, od čega…
možda nije sreća nova, nego slučajna,
poput kapi koja padne gdje hoće
lijepo je vjerovati, makar znamo da nećemo dati odgovor…
znamo samo da ljudi vole početke,
a da stare izgovore pakiraju u novu ambalažu….
i tako sebe lažu…
stigla je Nova…
pa što…
jedino bitno je sačuvati mrvicu zdravlja,
s novim kalendarom i istim rukopisom ispisivati sve ono
što oni koji nisu hrabri kao blogeri,
na rubu dana mahnuti brizi
i ne shvaćati uvijek,
baš uvijek sve
ozbiljno
i sve
osobno…
slike: moje...
tako je bilo kod mene
kada se za jednu Novu dogodio
valcer pahulja...
Ono što smo bili
potok42.blog.hr
Lakše je onima
koji nikad nisu vidjeli i osjetili snijeg –
nego nama,
kojima su se pahulje topile na licu
i bijelile vunene kape,
kojima je zima ostavljala sjećanja na koži.
U našim postavkama
izbrisana su sva iščekivanja,
opozvane su sve komande
za prilagodbu.
Mi smo odjavljeni ljudi,
napušteni od vremena.
Ali tragovi zimskih poljubaca
još uvijek čuvaju ono što smo bili.
Richard Brautigan, ta luda
huc.blog.hr
beatničko-hipijevska zvjerčica,
taj divni brkati morž,
jednog sparnog ljetnog poslijepodneva
u svojoj ukletoj kući na rubu šume,
s pogledom na Tihi ocean,
zapisao je:
“Da je barem tri i pol posto ljepša...”
I doista —
da je samo tri i pol posto ljepša,
da nema one široke bokove
poput Venere Wilendorfske
i onu merlotsku bradavicu
iznad gornje usne —
već bismo se, i ja i zidovi,
užareno znojili
u polumraku kamene otočke kuće
koju je, poput Jeffersa,
kamen po kamen,
gradio njezin djed.
Djed, također pjesnik
trapističkih tišina.
Ovako —
tri i pol posto
odvaja me od Raja,
i od mogućnosti
da si potpuno sjebem život.
Počela je
andrea-bosak.blog.hr
Nova 2026 godina, naravno kod mene bez smijeha a Vama, da Vama svima koji me pratite i onima koji me ne prate uistinu želim godinu novu punu
zdravlja, sreće, radosti i osmijeha, te da Vam svima bude uspješna više no ona koja je sa ponoći otišla u nepovrat.
SRETNO VAMA NOVO LETO 2026
TAKOZVANO VRIJEME
komentatoricamicaa.blog.hr
ugasila se buka Silvestrovska, sve petarde,
raskošni vatrometi , umukli su konačno i
takozvani sretni ljudi u takozvanim željama sebi, urbi&orbi
običaj je kažu, lijepim željama natovariti godinu dolazeću
zbrojiti je onim proživljenim a godine su samo dogovor sa Svemirom
nikad ni od koga potpisan: propisan doduše, s tri točke na kraju
zato je svaka Nova - novo vrijeme iluzija da nešto novo svima započinje
ma vraga ...ne započinje nego se nastavlja spoznaja
da smo svi mi
oni koji stare
oni koji broje dane i godine
oni koji se nadaju ičemu ikad
vrijeme prolazi nepomućeno
bez naših imena
bez naših želja.
Doček Nove, otmjeno
stella.blog.hr
Najdraži način dočeka Nove godine? Kad grad
organizuje doček "Otmeno" u Guarneriusu.
Sladjana i ja smo neizmerno uživale.
Dirigent: Ljubiša Jovanović
KAMERNI ORKESTAR KAMERATA SERBIKA
Solisti:
Milica Zulus, violina
Anđela Josifovski, viola
4 tanga za violinu i violu
Milica Zulus & Anđela Josifovska
U novu godinu ušle smo uz "Libertango"
Bobana Bjelića
A onda ide vinska pesma iz opere "Travijata"
Valcer za učesnike programa
A moglo je da bude i ovako...
A sad bečki valcer...
nachtfresser.blog.hr
Doček je bio dobar, radili smo tortu, glazbena kulisa nam je u to vrijeme na satelitskom programu bila Rihanna, ja je baš ne slušam, ali je u to vrijeme uz mikser i dinamitaške orgije bila najpodnošljivija glazbena kulisa na televizijama, 3Sat je tradicionalno imao novogodišnji glazbeni maraton.
Nešto s tim receptom očito nije bilo u redu, ali problem je što se sa slatkim uglavnom treba držati recepta kao pijan plota, na kraju je to ispalo kat niže od željenog, ali s dosta zmiksane kreme da ne može biti loše, još je na hlađenju.
Ja zbilja ne pamtim ovoliko dugo bombaško masturbiranje, onaj luđak iz zgrade nešto niže o kojem sam pisao, kome se sve oprašta jer je stvarao ovu domovinu petardaša, je pucao iz oružja, ne u mom smjeru pa se ni ja više ne miješam, jer je uvijek "teško razlikovati detonacije ako se počinitelj ne ulovi na licu mjesta", a nitko nije lud ići na lice mjesta. Jin je stoički podnosio nikad isfrustriraniju muškadiju, čak je u vrtu cool kopao i piškio ne dajući se smetati od pijanih naoružanih budala na cesti, ali se skupilo toga i u njemu i meni je jutros nova počela laganim ugrizom, kad sam ga zadržao da se ne vrati u krevetić, umjesto jutarnje šetnje. Dezinficirao sam kolonjskom jer ujutro nemam pojma gdje rakija stoji (vidi čuda, u bifeu), konstatirao još jednom da ovi novi flasteri nisu ni na tragu nekadašnjeg hanzaplasta i požurio za njim, koji je već čekao otvaranje kapije. Patrijarhat i klečanje će nas doslovno doći glave.
Dok se nisam zabavljao miksanjem visio sam na blogu i na društvenim mreža uz spomenutu glazbenu kulisu, moja nekadašnja muška ekipa s kojom sam četvrtkom navečer dugo vremena redovito odlazio na bazen na plivanje, je skoro u nekadašnjem sastavu, bez nas dvojice, čekala novu godinu na otvorenom, na glavnom trgu u Ljubljani, vidio sam fotke na FB no uz najbolju volju nisam uspio izguglati tko je od glazbenika tamo nastupao, čak i ona standardna za metropole "vizit" stranica im je nepregledna, barem za ove brzinske preglede.
Lusty Libertine je na blue sky mreži novogodišnjom čestitkom šokirala puritance, muke ti njih šokirati, mene još jednom uvjerila da definicija Igora Mandića što je pornografija nije točna, otprilike otvoreno pokazivanje primarnih spolovila s tim da muško po njemu mora biti u erekciji, Mapplethorpe, odgovorno tvrdim, nije pornograf, a ni Lusty svojim novim neuobičajenim selfijem, koji sam ipak ovdje rezao, na blogu nema djece, ali ima katoličkih fanatika oba spola.
Još jedna žrtva bolesnog društva je postala jedna moja moja inače dobroćudna prijateljica, pala je FB statusom na kvaziargument i ovdašnjih blog primata, da su kućni ljubimci živjeli i na prvim crtama bojišnice, ja kao neki drugi to ne brišem s lista FB prijatelja, zanimljivo mi promatrati kafkijanske preobrazbe ljudi u gamad.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr