Jedno ime, u srce utisnuto.
Jedan trenutak u vreme urezan.
Jedan uzdah kad godine stanu.
Kad sjaj zvijezde eksplodira
u beskrajnim snovima,
u tren oka sve se mijenja.
Dubine snova govore
o nekome tko čezne.
Strasti, osjećaji, želje,
tisuću muka, sve se skupi.
Dok samo
jedan tračak nade ostaje.
Dobro je što ti držiš
ključeve mog srca.
Dobro je što su
moje želje smjele.
Upoznati te,
zagrliti te,
poljubiti te,
milovati te.
Učiniti te svojim
u vrtlogu strasti
poput iskrice vatre.
I svježi cvjetovi šuma
umiruju naše brige.
To su pupoljci života
i svježa voda
koja hrani našu žeđ.
Neka sve to
bude nezaboravak slatki,
nježan pogled
na neizvjesno sutra.
Tvoje ime
u moje
srce utisnuto.

24.01.2026., subota

U seoskoj tišini




Pod plavim svodom, gdje vjetar šapće
starim kolima s drvenim rebrima,
uspomene stoje, nalik lišću zlatnom,
iz djetinjstva što miriše na travu svježu.

Tamo gdje se trava u plesu laganom ljulja,
trčala su moja stopala bosa, bez brige za sutra,
širio se smijeh, poput rijeke široke,
a nebo je bilo postelja za neke snove lude.

Danas, u tišini grozdova i zidova kamenih,
srce čezne za tim danima bez oblaka,
kola stoje, svjedoci vremena što leti,
al' u duši još jaše vjetar slobodan i star.

Nostalgija je most preko godina prošlih,
gdje dijete u nama još s leptirima pleše ,
u seoskoj idili, vječnoj i nježnoj,
tu vrijeme stane,
dok srce kuca nostalgijom snažnom.



fotka: moja

U seoskoj tišini, gdje starinska kola stoje pod plavim nebom,
budi se idila bezbrižnog djetinjstva prožeta nostalgijom.
Slika seoskih kola s plavim osovinama i zelenog okruženja
evocira dane slobodne dječje razdraganosti...
zapis inspiriran tom scenom,
s emotivnom dubinom koju u poeziji volim.

- 10:51 -

Komentari (7) -