Sve kategorije po listama
09
pon
12/24
Prva škola u Americi
stella.blog.hr
(Post sam vratila, jer sam ga u petak skinula zbog važnijeg).
Ljera nam priča o St. Augustine, prvoj drvenoj školi u SAD
otvorenoj 1716. godine.
U školi-muzeju rekonstruiran je tadašnji sistem rada
sa lutkama koje govore
Neznalice su dobijale posebnu kapu za kaznu
Neposlušna djeca kažnjavana su maltene samicom
08
ned
12/24
IVAN BUNJIN
starrynight2022.blog.hr
"SUNČANICA
Posle ručka izašli su iz sjajno rasvetljene i vruće trpezarije na palubu i stali pored ograde. Ona je zatvorila oči, stavila nadlanicu na obraz i počela da se smeje neusiljeno i zavodljivo. Ta mala ženica očaravala je svim svojim bićem. Ona reče:
- Izgleda da sam pijana... Odakle se stvoriste? Pre tri sata nisam ni slutila da postojite. Čak ne znam ni gde ste se ukrcali. U Samari? Ali to je svejedno... Da li se to meni vrti u glavi ili brod zaokreće?
Pred njima je bila tama prošarana svetlima. Iz nje je duvao jak ali mekan vetar, svetla su bežala ustranu; kao što to čine parobrodi na Volgi, brod je oštro skretao i približavao se malom pristaništu.
Poručnik je uzeo njenu ruku i prineo je usnama. Ruka je bila mala i jaka, mirisala je po suncu. Pri pomisli kako ona verovatno izgleda ispod te lagane platnene haljine, čvrsta i tamnoputa posle čitavog meseca ležanja pod južnim suncem na vrućem morskom pesku, srce mu se sa blaženstvom i nekim pritajenim strahom stezalo (Ona je rekla da putuje iz Anape). Poručnik izusti:
- Da siđemo...
- Kuda? - upita ona začuđeno.
- Na ovo pristanište.
- Zašto?
On prećuta. Ona opet stavi nadlanicu na užareni obraz.
- Vi ste poludeli...
- Da siđemo, - ponovi on tupo, preklinjem vas...
- Ah, radite šta hoćete, reče ona, okrenuvši se od njega.
Parobrod u zamahu meko udari o slabo osvetljeno pristanište i oni zamalo da ne padoše jedno po drugom. Iznad njihovih glava prelete kraj konopa, zatim trzaj nazad, sa šumom uzavre voda, zagrmi mostić... Poručnik potrča po stvari.
Za jedan minut prošli su kroz usnulu poslovnicu, zagazili do gležnjeva u pesak i ćutke se smestili u prašnjavu kočiju. Blaga nizbrdica između retkih i nakrivljenih fenjera, mekana od prašine, učini im se beskonačna. Ali evo, uspeli su se i zagrmeli po kaldrmi. Tu je neki trg, razna nadleštva, vatrogasni toranj, toplina i noćni mirisi sreske varošice u leto... Fijaker se zaustavi pred osvetljenim ulazom iza čijih se otvorenih vrata strmo uzdizahu stare drvene stepenice. Stari, neobrijan stuga u crvenkastoj košulji i dugačkom kaputu mrzovoljno uze stvari i svojim razgaženim stopalima pođe napred. Uđoše u veliku, užasno sparnu sobu koja se preko dana usijala od sunca, sa belim, spuštenim zavesama na prozorima i dvema neupaljenim svećama na stoliću pod ogledalom. Kad uđoše i čim sluga zatvori vrata odlazeći, poručnik joj, kao van sebe, jurnu u zagrljaj. Celog života sećali su se poljupca koji ih je skoro ugušio: tako nešto nijedno od njih ne dožive u svom kasnijem životu.
U deset sati idućeg jutra, sunčanog, vrućeg, sretnog, punog crkvene zvonjave, pijačne dreke na trgu pred svratištem, mirisa sena, katrana i svega onog složenog i mirisnog čime odiše sreski gradić, ona, majušna ženica bez imena (svoje ime nije ni otkrila, u šali se nazivala prekrasnom neznankom), otišla je. Spavali su malo, ali ujutro, kad je izašla iza paravana pored kreveta, za pet minuta se oprala i obukla i bila je sveža kao da joj je sedamnaest godina. Da li se stidela? Ne, nije, vrlo malo. Kao i ranije, bila je neusiljena, vesela i već razborita.
- Ne, ne, dragi - odgovori ona na njegovu molbu da i dalje zajedno putuju: - ne, vi morate ostati do sledećeg parobroda. Kad bismo putovali zajedno, sve bi se pokvarilo. To bi za mene bilo neugodno. Dajem vam časnu reč da ja nisam onakva kako bi vi mogli da mislite o meni. Nikad nešto ovako slično nije mi se desilo i nikada mi se više neće desiti. Za mene je ovo kao da me obavila neka tama... Ili, bolje rečeno, kao da nas je oboje uhvatilo nešto poput sunčanice...
Poručnik se s nekom lakoćom saglasi s njom. U lakom i sretnom raspoloženju odveze je do pristaništa, upravo pred polazak crvenkastog »Samoleta«. Poljubi je pred svima na palubi i jedva uspe da iskoči na mostić koga su već povlačili.
Isto tako raspoložen, lako i bezbrižno, on se vrati u gostionicu. Ali se ipak nešto već izmenilo. Soba mu se pričini sasvim drukčija nego kad je ona bila u njoj. Još je bila puna nje - i prazna. Čudno je to bilo! Još je mirisala njenom dobrom engleskom kolonjskom vodom, na poslužavniku je još stajala njena poluprazna šolja, a nje više nije bilo... Odjednom se poručnikovo srce steže tako nežno da je morao užurbano da zapali i da prošeta nekoliko puta gore dole po sobi.
- Čudan doživljaj! - reče on naglas, smejući se i oseti kako mu na oči naviru suze. - »Dajem vam časnu reč da ja nisam onakva kako bi vi mogli da pomislite...« I već je otišla...
Paravan je bio odmaknut, krevet još nepospremljen. I on oseti da jednostavno nema snage da sada gleda na taj krevet. Ogradi ga paravanom, zatvori prozore da ne bi slušao pijačnu vrevu i škripanje točkova, spusti bele mehuraste zavese, sede na divan... Da, ovo je kraj »putnog doživljaja«! Otišla je - i sad je već daleko. Sigurno sedi u belom staklenom salonu ili na palubi i gleda ogromnu i sjajnu površinu reke pod suncem, splavove u sretanju, žute sprudove, sjajnu daljinu vode i neba, sav onaj beskrajni prostor Volge... I zbogom, već zauvek, zasvagda... Jer gde bi mogli da se sretnu? - »Ne mo- gu ja, pomisli on, ne mogu ja bez razloga da dođem u taj grad gde je njen muž, gde je njena trogodišnja devojčica, uopšte njena cela porodica i njen svakodnevni život!« - Njemu se taj grad pričinjavao kao nešto naročito, zabranjen. Pomisli da će ona u njemu živeti svojim usamljenim životom, možda će ga se često sećati, njega i njihovog slučajnog, kratkotrajnog susreta, a on nju nikad više neće videti. Ova ga je pomisao zapanjila i začudila. Ne, to ne može biti! To bi bilo isuviše grubo, neistinito i neprirodno! - I on oseti takav bol i toliku suvišnost svog daljeg života bez nje, da ga obuze užas i očajanje.
- Koji mi je đavo! - pomisli, diže se i poče da hoda po sobi nastojeći da ne gleda na krevet iza paravana. - Pa šta je to zapravo sa mnom? Čini mi se da mi to nije prvi put, ali eto... Šta ona ima nešto naročito u sebi i šta se to ustvari dogodilo? Stvarno, kao da je po sredi sunčanica! A kako ću ja da provedem ceo dan bez nje u ovoj rupčagi?
Ona mu je sva još bila u sećanju, sa svim njenim najsitnijim osobinama. Pamtio je miris njene opaljene puti i njene platnene haljine, njeno čvrsto telo, njen živi, neusiljeni i veseli glas... Osećaj skoro preživelih uživanja u njenoj ženskoj lepoti bio je još sasvim živ. Ali sada je preovladalo drugo, posve novo osećanje - neko čudnovato neshvatljivo osećanje, koje se uopšte nije javljalo dok su bili zajedno. Osećanje koje on sebi nije mogao da pretstavi kad se s njom upoznao, kad je sinoć sklapao poznanstvo za koje je mislio da će doneti samo zabavu. O tom novom osećanju on joj sada nije mogao ništa da kaže! - Ali, što je važno, pomisli on, to ja njoj više nikada neću moći da kažem! Šta da radim, kako ću preživeti ovaj beskonačni dan, u ovim uspomenama, s ovom neotklonjivom patnjom, u ovoj varošici koju je i bog zaboravio iznad sjajne Volge po kojoj je ona plovila u crvenkastom parobrodu!
Treba se spasavati, nečim se zaokupiti, skrenuti pažnju na nešto drugo, negde otići. On odlučno natuče kapu, uze štap, brzo pređe prazan hodnik zveckajući mamuzama i strča niz strme stepenice na izlaz... Ali gde da krene? Kod ulaza je stajala kočija. Mladi kočijaš u dobro skrojenom kaftanu mirno je pušio cigaretu. Poručnik ga pogleda rastrešeno i s čuđenjem: kako je moguće tako mirno sedeti na boku, pušiti i uopšte biti miran, bezbrižan i ravnodušan? - »Sigurno sam jedini ja tako neverovatno nesrećan u celoj ovoj varošici«, pomisli idući prema trgu.
Pijaca se već praznila. On je bez ikakvog razloga hodao po svežem đubretu između kola i taljiga s krastavcima, između novih zemljanih sudova i činija. Žene koje su sedele na zemlji pozivale su ga u jedan glas, uzimale suđe u ruke, lupale i zvonile po njemu prstima, pokazujući time kako je dobro. Seljaci su mu se derali u uši: - »Evo krastavaca prve klase, vaše blagorođe!«- Sve je to bilo toliko glupo i besmisleno da je on pobegao sa pijace. Pošao je u sabornu crkvu gde su već pojali glasno, radosno i odrešito, sa osećanjem ispunjene dužnosti. Posle je dugo hodao kružeći po malom, vrućem i zapuštenom vrtiću iznad provalije nad svetlo-čeličnim i ogromnim prostranstvom reke... Epolete i dugmad na njegovoj bluzi toliko su se zagrejali da ih se nije mogao dotaći. Kapa mu je iznutra bila mokra od znoja, a lice mu je plamtelo... On se vrati u gostionicu. Sa uživanjem uđe u veliku, praznu trpezariju u prizemlju, sa uživanjem skinu kapu, sede za sto kraj otvorenog prozora kroz koji ga je zapljuskivala jara, ali je ipak dolazio svež vazduh. Zatim poruči hladnu čorbu sa ledom... Sve je bilo dobro, u svemu je bila neizmerna sreća, velika radost, čak i na ovoj žegi i u svim pijačnim mirisima, u celoj ovoj nepoznatoj varošici i u ovom starom sreskom svratištu bila je ona, ova radost, a zajedno s tim srce mu se cepalo. Popio je nekoliko čašica rakije zalažući kiselim krastavcima sa mirođijama i osećajući da bi sutra umro bez ikakvog razmišljanja, samo kad bi je nekim čudom mogao da vrati i provede s njom još jedan današnji dan, da joj kaže, samo da joj kaže i da je uveri sa koliko je patnje i ushićenja voli... Zašto uveravati? Zašto ubeđivati? On nije znao zašto, ali je to bilo potrebnije i od samog života.
- Sasvim su mi popustili živci! - reče i natoči petu čašicu rakije.
Odgurnu od sebe ledenu čorbu, zatraži crnu kafu i poče da puši razmišljajući s naporom; šta treba sad da radi, kako da se reši ove iznenadne i neočekivane ljubavi? Ali rešiti se nje - bilo je nemoguće - on je to jasno osećao.
On se odjednom brzo diže, uze kapu i štap i zapitavši gde je pošta, brzo pođe tamo. U glavi je već imao gotovu rečenicu za depešu: »Odsad je sav moj život, zauvek, do groba vaš, u vašoj vlasti«. Ali kad stiže do kuće sa debelim zidovima u kojoj je bila pošta i telegraf, stade užasnut: znao je grad u kome ona živi, znao je da ima muža i trogodišnju kćerkicu, ali nije joj znao ni prezimena ni imena!
. . .“
Ivan Bunjin, SUNČANICA (početak priče)
moja knjiga, Bunjinove priče
jedan krasan valcer
Ivan Bunjin, prvi ruski nobelovac za književnost: "Ivan Bunjin je za Nobelove nagradu prvi put nominiran još 1922. (kandidirao ga je Romain Rolland), no 1923. nagradu je dobio irski pjesnik William Butler Yeats. Sljedećih godina ruski pisci-emigranti kandidirali su i dalje Bunjina, i on je na kraju dobio nagradu 10. 11. 1933."
I nekoliko slika žena bile su na UPSET festivalu
inspirationsart.blog.hr
Prvi put sam ove godine stavila nekoliko slika na UPSET FESTIVAL koji je poseban zbog ljudi koji sa svojim posebnostima sudjeluju u ovom festivalu. Moje slike su bile žene u različitim stanjima, Zapravo stanja.
Možete vidjeti dio ovdje.
https://www.facebook.com/upsetartfest/
Rođendani
fragmenti2.blog.hr
Znate li vi je l' Giboni ovo pjeva - Jednu svijeću, ljubavi, zapali za mene...,ili pjeva - Jednu svijeću ljubavi zapali za mene...?
Aj, kakogod, nije ni bitno. K'o i godine, i zlato, pa i rođendani. Dosade i oni više; znam to - točno dođe čovjeku nekad da si prosvira glavu... sam' da ima pištolj.
A nema ga... jer - il' ga uopće nije ni imao, il' ga je u akciji 'Vratite oružje' predao u PU (nekoj već)... pa ga onda zahebalo.
A ja svome (rođendanu, je li) nikada i nisam pridavala baš neku veliku pažnju. Uglavnom sam samo čekala da prođe. Lako moguće da je to zbog traume koju vučem još iz školskih dana.
Znate ono kad na svoj rođendan morate u školu ponijeti slatkiše za počastiti djecu, a i učitelje.
Takav je red bio 
Pa dok vas klinci skoro pregaze i pootimaju vam sve iz ruku, nastavnici vas, pak, nerijetko i odbiju jer oni ne jedu slatko... a vi jako tiho pričate
Pa dok netko pojasni to o rođendanu... ma, u zemlju propasti!
Taj dan se onda obično gledalo ne ići u školu :I
Jedino što nikad nije prolazilo :))
I sad ne znam kakvo je to prokletstvo da ja toliko tuđih rođendana pamtim.
Ozbiljno.
I ne samo to. Slabo pamtim ljude, al' sjetim se u pola noći što je rekao netko prije nego je uskočio sam sebi u usta... Pamtim povijesna zbivanja, al' ne pamtim datume istih.. a datume rođenja ljudi koji mi ništa ne znače nikako preskočiti. Dok bih svoj mogla bez problema.
Doduše, ne pamtim toliko one koji se stalno oglašavaju na sva zvona, nego više neka usput uhom ulovljena... al' poslije ih više nikako zaboraviti.
Pa tako, pored Njegovog, kojeg pamtim već godinama, iako se isto toliko godina nismo ni čuli ni vidjeli, pamtim još neke rođendane ljudi koji su jako, jako brzo prošli kroz moj život, a znam i mnoge s bloga. Pa tako znam da bi u iduću nedjelju Kupus slavio da je s nama, a sada jedino s jednim mladim čovjekom kojeg također nema već nekoliko godina...
Mayday, koja nas je nažalost također napustila, sjetila sam se prošle nedjelje. Jednom prilikom je Neverinu rekla da rođendan mogu zajedno proslaviti... i eto onda...
Naporno, brate, to kad te tuđi rođendani salijeću... al' okej... najmanje što mogu napraviti je svaki put poželjeti im puno sreće, pa to i napravim.
Pa 'primilo' se ili ne... ipak je uvijek puno bolje sjetiti se nekoga dok je još uvijek živ.
Miki u velikom poslu
sakurra.blog.hr
S obzirom da ću ovih dana biti dosta zaokupljena svakakvim obvezama odlučila sam vam pokazati našu Mikicu koja mrzi ili silno obožava papirnate ručnike. U svakom slučaju skrivamo pred njom sve što je papirnato hihihi...
Da sam pjesnik
najljepsapoglavljaotuzi.blog.hr
Objavljujem novu pjesmu, koja će zajedno s pjesmom "Noć prokletih ljubavnika" koju sam na blogu objavio prekjučer, činiti dio
moje prve zbirke poezije.
DA SAM PJESNIK
Stihove bih pisao krvlju, samo da sam pjesnik;
Stihove bih pisao krvlju - svaku riječ, svaki zarez, svaki uskličnik!
Stihove bih pisao krvlju, samo da sam pjesnik;
Stihove bih pisao krvlju - svaki sat, svaki dan, čitavi vijek!
Stihove bih pisao krvlju, samo da sam pjesnik.
Sve je počelo tada
penetenziagite.blog.hr
Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti.
Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.
Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“.
Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.
„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“
„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“
„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“
„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.
To je preživljavanje.“
Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.
Nije posljednji pozdrav
lilianke789.blog.hr
Na naslovnici piše 'posljednji pozdrav blogerici @Mayday'.
Odbijam slati , ikad više u životu, neke posljednje pozdrave,
ne priznajem rastanak zauvijek,
priznajem samo smrt tijela, ali to je jedino što smrt je,
no nije i nestanak duha (nazovi kako hoćeš, možeš, znaš, moraš, trebaš ...)
Blogeri dragi,
i dalje to mislim, i dalje to osjećam istinitim u svome biću,
i zato ne šaljem nikakav posljednji pozdrav.
Pozdrav da.
Vidimo se draga, srest ćemo se opet, budu li naše duše tako željele, što će ih spriječiti?
@Mayday mi je bila baš baš draga,
jako me ražalostila vijest o smrti.
Iznenadila.
Ono što je najbolje,
na dan kad sam čula vijest, koji sat prije,
sjetila sam se nje,
Mayday, mayday, kako neobično zvati se kao poziv u pomoć,
i pitala sam se tko zna piše li još.
Jer mene ovdje nije bilo dobrih pola godine....
pomalo su mi konci počeli iz ruku ispadati...
fokus mi je sasvim, sasvim drugdje...
i onda takva vijest.
I na poslu jedan kolega, dragi uvrnuti kolega,
frend mog pokojnog muža,
pamtim brdo anegdota njihovih,
i on je na odlasku,
a i stalno su mi na pameti smrti još nekih kolega i frendova...
pa moj tata,
i da
moj muž,
njihova mjesta nikada se ne popunjavaju,
te situacije nikada se ne popravljaju
i onda netko tamo pita...
što vam može ukrasti Božić?
Smrt krade Božić, a @Ypsilonka dobro kaže da je Božić stanje duha.
A ta nedostajanja, te žalosti, ne dopuštaju tvom srcu stopostotno radovanje, stopostotno puštanje...
srce krvari, ne možeš ga spriječiti.
Radovanjem gradiš novo, nove korake, nove odnose,
ali popravka staroga nema,
nema uzmaka.
Staro bolno i novo prožeto nadom žive paralelno.
I tako,
sada se ne može drugo nego - pusa na Onu stranu mojoj dragoj @May!
Advent na Gradini
mcind.blog.hr
_____Počeo je adventski ugođaj i na trsatskoj gradini sa puno lampica koje se vide iz daleka. Trsat je više godina za redom proglašavan najljepšim riječkim kvartom i volim ga obići u svim godišnjim dobima. Kad jače zahladi u parkiću do gradine bit će postavljeno i malo klizalište i još neki sadržaji. Do Trsata vozi linija 2 a nazad se može spustiti i Trsatskim stubama koje je počeo graditi kao zavjet uskočki kapetan Klisa Petar Kružić 1531. g. koji i počiva u kapeli sv. Petra u sastavu današnje bazilike.
Ulaz u gradinu je dosta ukrašen i mnogi se slikaju ovdje.
Djeci se posebno svidjeli ovakvi ukrasi a bila je i radionica za djecu.
Trsatski zmajevi čuvaju grad. Dvije skulpture zmajeva, ustvari baziliska austrijskog kipara A. D. Fernkorna su iz druge polovice 19. st. koje je naručio za svoj mauzolej feldmaršal Laval Nugent.
Pogled sa vrha kule na kanjon Rječine i most.
Pogled i na dio kaštela ispod.
Zmaj mi je nakratko pričuvao piće dok sam snimao.
Za čudo nije skuplje nego inače u kafićima (3€) a bilo je i ukusno a uz vanjske grijalice može se i sjesti. Naravno, za manje od duplo od ove čaše može se kupiti cijela litra u trgovini i napraviti doma ali nešto se mora i ovdje kušati. Nisam baš za prženo tijesto makar mi lijepo miriši a ni 4€ nije malo makar čujem da je negdje drugdje i dosta više.
Dvije fotke za povećati kako bi se vidjelo više detalja. Pogled na oslikanu kulu i dječja radionica.
Jednostavno i jeftino jelo, proso, grašak, mrkva, gljiva bukovača...
Zašto ne i malo enigmatike. Križaljkica talijanka 10x6 sa jednim pojmom bez opisa.
Vodoravno:
1. ? (zajedno sa 10. okomito.) 2. Zaselak vinodolskog naselja Bribir u Bribirskoj šumi (planin. dom Vagabundina koliba). / Poderan dio robe. 3. Bilo kakvo. / Kulturno umjetničko društvo. 4. Češći naziv za pivo u Primorju. / Nije mladi. 5. Majčin brat od milja. / Muš. ime ,književnik Desnica (1905. - 1967. 6. Grad u Japanu na otoku Honshu (ZOI 1998. g.) / Aleksandar od milja, Aco.
Okomito:
1. Nekad rimski naslov a danas dobar govornik. 2. Žestoko alk. piće. 3. Božanstvo iz staroslavenske mitologije. 4. Stariji kanadski pjevač, Paul. / Prvo slovo. 5. Uzgoj, hranjenje stoke. / Vladimir Nazor. 6. Sumpor. / Glavni grad Norveške. 7. Kapa bez samoglasnika. / Tantal. 8. Nadsvođe, luk između stupova. 9. Vrst ptice, dobro pliva i roni, kormoran. 10. Vidi pod 1. vodoravno.
Pomicaljka sa nekim jelima koja se koriste ne samo ovih dana. (Dva su u množini).
FOBIJA
SERDAR
SVIRKA
STEARIN
PUSLICA
PELCANJE
MADEIRA
Premetaljke:
NEDA TV
DRAGANI
MALI PEC
ONO HUK VANI
Lagani rebus ako se prepoznaju sličice.
POTONUĆE i .....
donabellina.blog.hr
Zašto ovo baš i zašto baš On ?
Zato, jer u glupom, nikakvom, sivom i hladnom nedjeljnom popodnevu
jedino Willie Nelson može i mora izvući me na površinu kad potonem
Ja, koja nisam ni od vina ni od piva s njim bih se napila vodkom
Zato je tu
Sa snovima
star-rose-bloger.blog.hr
Ne treba mi ogromno nebo da bih mogao sanjati. Sve što mi treba je mala zvijezda da mi osvjetli putovanje kroz oblake snova ..
Moramo imati snagu tigra i tišinu zalaska sunca da bismo se suočili sa svakodnevnicom..
Postoje trenuci u životu kada se sve čini da je magično. ..
Moje fotke:))
I noć ima svoju čar... prema putu snova
Vila i anđeo
supatnikll.blog.hr
Danas ćemo peći dvije ovčice, kravu, magarca, tri kralja, mamu tatu malog Isusa, i naravno vilu za koju mama tvrdi da je anđeo.
Viša sila se zajebala pa je ispričala mezimici kako će napraviti jaslice od tijesta, što je rezultiralo time da mezimica svako malo zove i pita jesu li jaslice gotove, i pošto je jako dobro informirana, jaslice moraju biti u punom sastavu ne smije faliti ni jedan od likova, to bi bilo svetogrđe, da bi sve bilo kako treba morali smo pozorno gledati slikovnicu u kojoj je sve detaljno opisano.
Inače obzirom da je dida bratu kupio božićnu piđamu s Mickeyem što je rezultiralo određenim stupnjem mrzovolje, princeza je morala dobit piđamu na kojoj Minnie jaše na jednorogu.
Kažu da je Uskrs najveći kršćanski blagdan, jer da Isus nije uskrsnuo ništa ne bi bilo.
Obzirom da sam ja heretik jer eto ne vjerujem u nepogrešivost ni Crkve ni Pape, niti mi je nužno da Isus bude mađioničar da bi ja vjerovao u Boga, meni je draži Božić.
Mislim da nema ništa ljepše u kršćanstvu od tog slavlja rođenja djeteta, da ništa na svijetu nije tako sveto ko svako dijete, i da nema većeg zla od zla prema djetetu.
Idem sad palit svjećice, jer kad princeza nazove sve mora svijetliti, od vile koja je u stvari mama kaže anđeo do vrha jelke.
Božićna pšenica
y-complicated.blog.hr
Jedan od problema oko Božića je što se moraju čekati određeni datumi kako bi se svi "obredi" učinili po protokolu. :)
Prvi protokol kojeg se nisam držala je protokol po suhim kolačima. Njih sam već pekla početkom prosinca pa smo ih se do sredine prosinca prejeli. Na Božić više nikoga nisu zanimali.
Drugi problem je božićna pšenica. Mora se čekati sv. Luciju, a 'ko to može?
Božićna pšenica je spremna
Ovo je ukrasna posuda za božićnu pšenicu, znači bit će posijana u onu plastičnu crnu
Rakija sa Adventa od prije najmanje dvije, tri godine!
Nije otvorena! :0 :0
Sigurno je opstala jer su je anđeli čuvali! :)
Pitanje dana glasi: da li da večeras otvorim medicu i posijem pšenicu ili da čekam Luciju i venem do tada?
Kada bolje razmislim mogu i večeras i na Luciju, tko mi brani? Protokoli?
Za rakiju se sad već bojim kako će se pokvariti!
Predugo stoji! :)))
Idem birati glazbeni broj.
To mi je jedan od gušteva. Pustim post pa biram glazbenu numeru.
Cmok.
A vi? Jel vam sviraju Zvonćići u pozadini ili je rano za njih?
Jedna od najvoljenijih božićnih numera
Update za @jelena
Jedva sam sliku izrezala da se u pozadini ne vidi slika djeteta.
Btw. moj radni dan još nije završio, nije ni blizu........
150 riječi će zadovoljiti.
Cmok.
Umirovljenik (73), beskućnik, nehrvatska adventska priča
nachtfresser.blog.hr
Sa 73 beskućnik
Od ovakvih stvari nemoćno uskiptim, ne piše se niti priča o njima, osim eventualno prigodno u adventsko vrijeme kad se organiziraju i neke akcije, da ne bude nesporazuma, svaku smatram dobrodošlom, kao što sam pozdravljao odluku i mrskog mi Linića, da umirovljenici dobiju besplatnu godišnju pokaznu kartu za javni prijevoz, od svih ismijavanu populističku akciju, sad nemamo ni to, kao što pozdravljam Plenkoviću odluku o 80 kuna jednokratne pomoći i te kako pomažu u borbi s režijama. Naravno problemi se tako ne rješavaju, ali nema veze, budimo realni, tražimo moguće.
Novi list organizira tradicionalno noćenje poznatih pod vedrim nebom s beskućnicima, koje se još tolerira u prostoru pred nekada velebnom halom Export drva, organizira se koncert, okrepa i humanitarna akcija, sve propraćeno kamerama i to isto tako pozdravljam. Neke od tih beskućnika sam sretao za vrijeme svojih vikend ludovanja, od nekih znam životne priče i legende, zajedničko mi je da svi ignoriraju noćna svratišta za beskućnike, vođena od humanitarnih organizacija koje pomažu grad i crkva. Većina koristi povlasticu besplatnog korištenja javnog kupatila, koje zalutali namjernik plaća, jednom sam se i ja uvjerio prije dosta godina, uredno je bilo za svaku pohvalu. Valjda svi ovi stalni na navedenoj lokaciji su skloni alkoholu i uvjetno rečeno, beskućnici djelomično svojim izborom. U prihvatilištima, naročito ovom katoličkom, strogo je zabranjen ulazak pod utjecajem alkohola, kod onih koji ne jedu redovito to se lako osjeti.
Sve ima nekog smisla, ali postoje i ovi drukčiji slučajevi, koji se valjda s razlogom ne spominju, valjda bi uznemiravali ionako nadrkanu javnost. Takav je slučaj koji spominjem na silom prilika reaktiviranom računu na Muskovoj x mreži (link na vrhu). Čovjek 73 godine, umirovljenik, izgubio je sudske sporove i maltene preko noći deložiran i postao beskućnik. Niti pije pretjerano, niti puši, u radu proveo radni vijek, nešto baš kao ti i ja. Pismen je, javio se sa svojom pričom novinskim kućama, u jednoj su eto stjecajem okolnosti tražili prigodne priče za božićno vrijeme i javnost je uznemirena, možda se nađe neki izlaz. Priča je naravno njemačka, koga bi to ovdje zanimalo.
Razmišljam malo, mi imamo grijanje namješteno preko dana na 24 stupnjeva i drugarica je jučer uključila plinsku peć dodatno, a zima još nije ni počela. Jin dobiva injekcije ujutro i navečer, a oboje imamo barem jedan lijek dnevno, a mladi smo umirovljenici.
Na jednoj tribini u bivšoj DDR sam javno kritizirao naslov rubrike iz najtiražnijeg časopisa "Iz jednog drugog svijeta", u kojoj su prenosili samo negativne vijesti iz zapadnih medija, poput umiranja beskućnika od ekstremnih hladnoća, te drame oko deložacija. "Ali mi samo prenosimo njihove vijesti i probleme s beskućništvom, to se ovdje ne može dogoditi i zakonski je regulirano kako spriječiti..." Pokušao sam kontrirati da i kod njih ima dovoljno problema o kojima se ne piše, naveo neke poput nedostatka južnog voća, korištenje Marxa kao zamjene boga "Marxovo učenje je svemoguće, jer je istinito" natpis na ogromnom plakatu...
Ipak ovdje su bili u pravu, različite su to kategorije nevolja, i u slobodnom svijetu i običnim savjesnim ljudima se događaju nedopustive stvari, od zakonito odobrenih krađa vrijedne imovine (dosmrtno uzdržavanje bez provjera, potpisano je, gdje bi se sud upuštao u svjedočenja susjeda da nije poštovano), do mile bogate i utjecanje rodbine koja one siromašnije svoje šalje na ulicu i svi bespomoćno zatvaraju oči dok na njih ne dođe red...
NU MENE
tignarius.blog.hr
U nekim fragmentima mojih letimičnih pogleda prema dalekovidnici upadnu mi u oko određene "zanimljivosti" nezanimljivih ljudi.
Naime Auto Krešo (Beljak) u jednom trenutku; valjda "povrjede poslovnika" odgovara nekom liku; da on ima 2 fakulteta!!!
Čovjek se mora odmah zapitati kakvo društvo ovakvom liku može dodijeliti i počasnu plaketu lokalnog DVD-a...a kamoli pravu diplomu, ali eto on se hvali svojim fakultetima.
(sve što imam sam ukrao, jedino sam diplomu kupio)
Drugi bezprizorni lik (kandidat velikog Andreja, za predsjednika) se hvali fotografijama gdje se on blesavo cereka na nekim fotogrfijama, s nekim, po njemu važnim osobama iz "javnog života"
I da je "doktorirao" u doba dok je bio ministar!
Ima jedan vic iz 70-tih
Male Amer i Rus se svaki da igraju u parku i Amer svaki dan dođe s narančom a Baćuška, natašte...
Sad Amer stalno provocira Baćušku -Ja imam naranču a ti nemaš ništa...
Baćuška ispriča Starom tu svoju frustraciju i stara Baćška keže; Reci ti njemu da ti imaš komunizma
Sutra; ja imam naranču..a ja imam komunizam..i Amer zanijemi, kaže Starom kako ga je Rus spisdio a i ne zna šta je komunizam..
Kaže njemu Stari reci ti njemu da ćeš i ti imati komunizam
Sutra: Ja imam naranču!
Ja imam komunizam!
I ja ću imati komunizam!
AAeee, onda nećeš imat naranču!!!...:))
Šta narod.hr. očekuje od ovakvih eugenija!
Ljudi bez kalibra se prikrivaju slikama, diplomama, položajima...ali iza tog plašta se najčešće krije subjekt bez sadržaja!
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr