novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

19

ned

01/20

tako mi Bog pomogao

anino.blog.hr







Velike i nepotrebne polemike oko polaganja prisege Zorna Milanovića - hoće li dojahati na bijelom konju ( malo sprdexa ) ili će napraviti ono što je odlučio?

Prisegnuti, bez velike pompe na Pantovčaku, bez uzvanika drugih država okruženja i svijeta, s lentom ili bez lente.......stotinu nepotrebnih pitanja i komentara.

Definitivno, jedno ima pravo : ne potrošiti bajnih 660.000 kn namijenjenih ceremonijalu na Trgu sv. Marka a sve ostalo po Ustavu kako je napisano.

Svi, koji nešto znače u RH podržali su ga osim Josipoviča : možda, jer je on bio Predsjednik s klavirom pa mu eto nedostaje ta estetska

komponeta veličanstvenosti zbivanja.

A možda je Milanović nadmudrio i sam sebe pretpostavljajući, da mu neće doći ni Trump, ni Erdogan, ni Orban, ni Vučić

Čudna je ta politika, zar ne ?

I bi svjetlo!

bergaz.blog.hr


"Gornjogradska 'alka'" - Ćirilometodska ulica


"Vitez plamenog reda" - Dvoranski prečac


"Komocija" - Basaričekova


"I mačka na hladnom limenom krovu" - Vitezovićeva

18

sub

01/20

metar i žilet

donabellina.blog.hr


Nije zaludu poslovica
da u malim bocama špirit stoji

Najgore su one manje od metar i šezdeset....Pa to malo..... zajebano..... brzo..... Nikad ne znaš gdje ćeš se na nju spotaći.Nikad nisi siguran hoće li ti se u džep zavući čisto da vidi 'di ćeš?!'

I ono što te oko srca nekad stegne, nikad ne znaš dal' ti se kradom u njedra
zavukla pa te tu i tamo štrecne?!

Nemaš pojma šta ti je kada imaš osjećaj da ti je vlastita koža tijesna, al' ona zna da ti se odavno pod nju uvukla, a ti pojma nisi imao. Nisi ni osjetio...

Najgore su ti one od metar i žilet, one što ti dođu do pola! Do pola srca i od pola duše. ....Sto ti stanu u šaku, ali se ipak pruže na otvoreni dlan.... sto kad se svadjate stanu na stolicu da ti mogu sve stresti u facu!

Sto se ničeg ne boje jer kontaju da ih nitko tamo dolje i ne vidi. A one vide sve. Čisto i jasno kao sunce. Zašto? Jer cijeli život isključivo gledaju prema gore. Jer njihove nizine uvijek streme oblacima. Jer su njihova malena stopala većinom pregazila najdublje bezdane. Jer se u njihov zagrljaj prečesto ušuljao nečiji cijeli svijet! ....

aj dobro, neka nas ima svakakvih, ali bome tim malima grubo je skidat koltrine, obrisat prašinu na ormaru ...ma i neke druge stvari nisu im lake.........

spokoj

divljesrce.blog.hr



sama i opuštena
same moja sjena i ja
sami moji snovi i ja
samo moje srce i ja
samu sebe čuvam

Ilustracija: Sergej Pokotilov

Zašto čekati januar?

zenatosamja.blog.hr

Ovo je početak jedne moje priče a ipak ne pripada meni..Svaki put ta nova priča oživljava ovdje pod mojim prstima.Volim te osamljene sate... volim boju i zvuk u rječima koje oslobađam iz sebe.
U januaru povlačim crtu ,planiram neke nove ciljeve.Zašto? Zato što je on početak svih novih početaka.I tako već godinama.
Kao i svaka ljubav na početku i januar obećava.Obećava nam svaki put sve najbolje,svu sreću svijeta i tako već godinama.A da bi došao novi početak,staro mora imati svoj kraj.To ne znači izbrisati sječanja,iskustvo.Naprotiv sve ono što znamo i nosimo u sebi čini nas onim što jesmo a to .je preduvjet novoga života.Ono što trebamo odbaciti je sumnja da li je to što imamo dovoljno za novi početak, sumnje u svoje potencijale,realno, bez neutemeljenih ambicija bez usporedivanja.Odbaciti stereotipe i opće slike o dobrom.Sami postanimo ono što će imati vrjednost i što će biti energija posebno a najvažnije - volimo sami sebe.
Budimo dosljedni,strpljivi posebni -januar će sačekati nas.

Želja

modrinaneba.blog.hr

Pitam se dali če moja želja ikada na red doči...
blog

Dugokosa instalacija

rossovka.blog.hr

Čak i u pradavnim vremenima djecu se slikavalo za uspomenu na školske dane. Kad ostare da mogu kopat po tim volšebnim vizualnim skazanjima i čudit se ko začuđeni svatovi šta im je obuklo il napravilo s kosom za tu svečanu prigodu.

Kad me trebalo slikat u prvom razredu, mama je odlučila da moju dugačku kosurinu splete nadesno ( ne znam zašto, valjda joj se to činilo fensi ) i natrtrlji bijelu mašnu na gornji dio pletenice. Dotično je pletenje dovelo do toga da mi desno uho izgleda možda malo klempavo na fotki, a nema blagog pojma o tom da je inače klempavo, a sve zahvaljujući njenim frizerskim ekscesima na mojoj glavi. Srećom sam već onda bila fajn visoka, da sam bila niža vukla bi se pletenica za mnom koliku sam kosurinu imala. Sad sam tek primijetila da mi je lijeva obrva bila podignuta; to sigurno zato šta sam već onda trenirala dizanje obrva jer ih je i mama podizala kad god je prijetio šta verbalni, šta krvni delikt. A i taj šta je fotko mogo mi je baš reć da se onak spontano nasmiješim, a ne da na prvoj školskoj uspomeni imam usta stisnuta ko da mi neko gura žlicu ricinusa u ždrijelo.
Kad smo već kod kose, negdje do sedmog razreda sam imala kosu ko deku, znači Matovilka je za mene bila čisti amater. Dužina - negdje četri prsta ispod guzeluze, i to je bio spektakl šta oprat, šta raščešljat, šta osušit. Mogla sam komotno hodat zamotana u kosu, ništa se ne bi vidilo. E onda je usljed nepravilnog rukovanja, da ne kažem vezanja vrlo visoko, počela pucat i došlo je vrijeme da se šiša, prvo do pola ruke, pa do ramena, pa još malo i još samo malo i konačno sam se ošišala na kratko. Ajme olakšanja...ko da mi je neko skino s glave nakovanj. O pranju neću ni pričat; triput mahneš rukom i kratka kosa oprana, a s onom dužinom trebaš sto litara vode samo za smočit, plus još sto dok ispereš šampon puta dva, plus još sto iza regeneratora. Pa ja sam na mjesečnoj bazi trošila vode na pranje kose za potrebe manjeg afričkog plemena.

Kroz godine sam eksperimentirala s kosom, pa je puštala pa je šišala, pa opet puštala pa je šišala, pa se pretvorila u Zlatokosu, probala dobit svoju prirodnu boju nazad pa se snebivala kad god bi se pogledala u špigl i nabrzinu se opet vratila u plavušu.
Al svejedno...kad vidim tu pletenicu debljine ruke, sve mi dođe da pustim kosu da raste i onda slažem tornjeve na glavi ko Mardž Simpson. Srećom brzo me prođe kad se sjetim pranja i češljanja takve dugokose instalacije.


Inferno

athropa.blog.hr

Ljudi mi ne vjeruju da sam bila u paklu. A bila sam.
Ako se pakao može opisati kao mjesto velike boli i patnje, posjetila sam ga i izvukla se van.
Ne dobiju svi tu priliku. Najgora stvar je da bol koju sam osjetila nije bila moja.

S 21 godinom dobila sam svoju prvu dijagnozu. Teška povratna depresija.
Do tad sam znala da sam bolesna, ali nisam imala šifru.
Do tog trenutka mogla sam nabrojati barem 5 velikih epizoda.

Odbila sam bolničko liječenje, taj prvi put.

S 22 stanje se pogoršavalo, samo sam u procesu izvlačenja otišla u jednu drugu krajnost.
Nisam jela. Gotovo ništa nisam spavala. Osjećala sam se užasno, a prema van sam izgarala.

Prijavila sam se na bolničko liječenje tad. Svojevoljno i samoinicijativno.

Prve dane provodila sam na zatvorenom odjelu. Među najgorim slučajevima. U ostakljenoj sobi.
Sa sedam drugih slučajeva. Redovito je netko bio vezan. Jedna žena je vrištala cijele noći.
Jedna je bila sklona krađama i gomilanju smeća. Uz to je napadala sve za koje je zaključila da može.

Uglavnom, nije bilo lijepo mjesto za disanje. No, nije to bilo najgore.
Najgore je da sam osjetljiva na tuđu bol. A bila sam konstantno okružena boli.
Noćima, kao da sam mogla osjetiti svu tugu i patnju ovoga svijeta.
Gomilalo se u meni, a nisam to mogla izbaciti.

Nakon nekoliko dana prebacili su me u grupu s onima malo funkcionalnijima.
Sjedeći s njima na terapiji, čula sam strašne priče.
Pitala sam se, kako to čovjek preživi, a da se totalno ne slomi.

Tad sam shvatila. Ti ljudi se jesu totalno slomili.
U njima nije više bilo snage za korak dalje.
Imali smo nekoliko pokušaja samoubojstva.
Nažalost, još dok sam bila tamo, jedna od osoba s kojom sam se zbližila ostvarila je cilj.
Dokinuti patnju. Što se za tu osobu činilo jedinim bijegom.
Konačno rješenje za sve proklete.

Sjećam se kad su nam rekli, toj našoj grupi.
Puštali su nas povremeno van na vikend. Vikend toj osobi je bilo uže oko vrata.
Doslovno.

Teško mi se sjećati. Ne želim se sjećati.
Koliko god se trudila održati iznad vode, nešto me stalno vuklo unutra.
Bol. Bol ljudi do kojih mi je stalo. Moja bol.

------------------------------------------

8 godina nakon toga, i dalje živim.
Vjerujem da nisam ostala neokrznuta.
U tom trenutku trebala mi je stručna pomoć.
Potražila sam je. Dobila sam je, s vremenom.
Izgradila sam jedan nov život, iz ustrajnosti da živim.
Da se ne predam. Za sve one koji nisu mogli izboriti tu bitku.

Za mene ne postoji konačno rješenje.
Hoću živjeti. Ali sve dok živim, živjet ću s dijagnozom.
I sjećanjima. I boli.

Čudo

naelektrisaniguster.blog.hr

Život... Čudo, koje postoji. Niko ne zna kako, niko ne zna od kud. Po mom mišljenju život nije nasta, nego postoji od kad postoji i svemir. Mislin da je život intrizična kategorija svemira. Ne slažen se sa znanstvenicima koji smatraju da je život nasta tek nekad milionima godina prije. Ja mislin da je svemir živ. Samo je pitanje kakva je priroda njegovog života. U svakom slučaju, život je čudo. Postojanje bilo čega je čudo. I meni fascinantno pitanje: Kako išta postoji? Volim kad mi se desi da se to zapitam. Kad se to upitan i kad pomislin koliko je samo postojanje nevjerovatno i neobjašnjivo, krenen uranjat u duboki osjećaj ljubavi, prema svemu... Uronim u onu duboku, apsolutnuu, Ljubav koja je suština svega što postoji... Ljubav koju san doživija prije koje dvi godine i od tada nekad uronim u taj osjećaj nje... Kad je jednon spoznaš postaješ kanal za njeno širenje... Ali nju ne posjedueš. Njoj pripadaš. A i ona tebi.

..u Seme bez dileme...

elyca.blog.hr

...ima li ikog tko nije čuo za kultni kafić Semafor? ... mjesto je to gdje se okupljaju umjetnici, menađeri, staro i mlado....organiziraju se zabave, događanja, pričigini, promocije, press konferencije....mjesto je to gdje se sjedi satima uz kavicu u biranom društvu...



...nekad su se razmjenjivali i snimali filmovi, pjesme, knjige... uvijek su tu kritičari ...umjetnički, politički, ljudski.....tu se sve zna.... i svak svakog zna...

...zbog odustva iz grada, malo sam vremena provodila u gužvi Seme 80-ih...i ulice ispred njega... odnosno, nisam bila "Semaforuša" kako su zvali djevojke koje su tamo zalazile, ali su mi zato konobari čuvali sina koji je trčkarao okolo da ja u miru mogu popit kavu...

...danas oko njega nije tolika gužva.... ostali su uporni koji dolaze svakodnevno, oni koji dolaze često, povremeni gosti koji se prisjećaju mladosti ili ih je put tuda doveo...đaci i profesori obližnje škole...te svi oni koji su odselili iz grada, a žele srest ekipu iz mladosti...

...točno se zna tko dolazi u koju uru i za kojim stolom sjedi....tako ako prođete tuda nemojte se začudit da u praznom kafiću konobar stavlja oznaku "rezervirano" na neke stolove...to se čekaju stalni gosti....



...evo i njega.... slavi 50 godina sjedenja u Seme! ... ovo je zimska lokacija, a ljetnja je uza zid... uvik u istu uru... sjedne, naruči kavu, izvadi novce, dok mu konobar nosi piće i novine ...i prikuplja informacije.... čeka, čuva moju sirnicu... uglavnom grinta..

- daj mi sirnicu
- nije za tebe
- kako nije kad me Kirigin zva da će je tebi ostavit
- a malo sam je pojeo sa strane!
- nisi toliko hrabar! nego jesi li vidio članak u novinama kako te hvali...koliko si potplatio novinara?
- nemam pojma tko je to pisao. A mogla si i ti neki blog napisat! Nisi odavno!
- jesam, ali ti ne pratiš. A vidila sam snimku Ćubija, samo me bilo strah objavit da ne bi bilo loših komentara
- zašto bi itko loše komentira?
- zato jer su ljudi takvi. Uvik je lakše govorit ružno i rugat se, nego pohvalit!
- 24.000 pregleda u sat vremena. Ne možeš virovat

...govorimo o snimanju Novogodišnjeg programa u Seme 1985-e godine, a snimke je počeo objavljivat nakon Ćubijeve smrti



i o članku u Slobodnoj "Doris je bila prelijepa i "besramno" je zavela 24-godišnjeg Ćubija: ovo je emotivna i urnebesna posveta neprežaljenom Splićaninu koju morate vidjeti" (www.slobodnadalmacija.hr/mozaik)

...Danas Semafor slavi 50 godina svog postojanja. Najavljeno je to kako i doliči na oglasnoj ploči!



...u Seme bez dileme.... tko bi šao drugdje... nigdje nema toliko uspomena ...
...strašno je koliko su stari oni koji tu dolaze od prvog dana naughty

P.S: a noćas nas je napustio još jedan dragi bubnjar. maestro, zabavljač, aranžer, duša od čovika....



Žarko/Žare Siriščević

...odlaze ....jedan po jedan....

Osmina za jedinstvo kršćana

potok.blog.hr

Danas je u Osijeku započela molitvena osmina za jedinstvo kršćana.
Molitvena okupljanja predstavnika raznih kršćanskih zajednica održavat će se u bogomoljama u Hrvatskoj svakog dana do 25. siječnja kad je spomen Obraćenja sv. Pavla.
Svidjela mi se izjava svećenika Jure Zečevića, koji se bavi duhovnošću kršćanskog Istoka, kako smo mi, kršćani, već u određenom jedinstvu, samo treba moliti da se ono produbi i upotpuni.
Sigurno je u pravu, jer nas puno više sadržaja vjere spaja nego razdvaja.
U svemu trebamo biti otvoreni Duhu koji nas potiče na susrete i razgovore bez "fige u džepu".
Jedinstvo je pitanje kao i sva druga u životima pojedinaca i društva, i kad bismo bili iskreni i otvoreni prema Milosti sve bi se lakše rješavalo.
Budući da ne možemo nikome "narediti" da se otvori poradimo to svaki za sebe i tako ćemo u zajedništvu s dobronamjernim sumoliteljima doprinijeti rastu LJUBAVI.

Spetljana srca

slucajnosrce.blog.hr

(srce uočila Marina)

(srce uočila Mela)

Uštimaj oči, djevojko

messangerpigeon.blog.hr

Miris lovorika
Ispunja zrak,
Teške pod kišom
Grane su kao tvoje male pobjede:
Vise ponad zemlje,
Ali kad si probudiš srce šetnjom
Levitiraju
Umjesto da tonu.

Sve je stvar perspektive,
Protrljaj oci
I gledaj ponovo,
Djevojko u meni.

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum