Sve kategorije po listama

revija maski i osama

potok42.blog.hr

i pjesmarice su
dio kronike putovanja
kroz mapu snova,
kroz korake i susrete,
kroz zemlje i priče,
kroz gradove i sjenke,
kroz ceste i nepoznato,
kroz daljine i tišine,
kroz putovanja i povratke.

mrežna zajednica s kojom se dijele
zapisnici s ruta, putni memoari,
više je modna pista, nego arena ideja;
nije platforma za priče i izgubljene poglede,
već revija iluzija, maski i površnih komentara,
osama luta svijetom kao jedini vodič,
zajednički dah je izgubljena pjesma.

Siječanj

mcind.blog.hr

Zima je baš navalila, bilo je dosta snijega i bure a sad dosadna kiša koja ometa većinu zanimacija na otvorenom. Tradicionanli planinarski izleti se uglavnom održavaju, ljepše je gaziti čisti snijeg nego bljuzgu i blato.
Da li ste vidjeli visibabe ?


Zimski uspon na Klek nad Ogulinom uvijek atraktivan. Ova planina je inspirirala Ivanu Brlić Mažuranić za mnoge bajke dok je živjela u Ogulinu.


Planinarski dom. Kome se neda do vrha može ovdje odmoriti u toplom i nešto pojesti i popiti.


Planinari na vrhu.


Ovako piše na Wikipediji.
U vrijeme svojih putovanja po našim krajevima, na Klek se 1838. god. penjao saski kralj Fridrik August II. ujedno i botaničar amater, u pratnji između ostalih i ogulinskog časnika Josipa Jelačića, kasnije bana.
Razdoblje romantizma 19. stoljeća potaknulo je eskapizam i zanimanje za divlju prirodu. Ushićen usponom na Klek 1874. godine, dr. Johanes Frischauf, sveučilišni profesor iz Graza, sastao se u Ogulinu s časnikom i književnikom Budom Budisavljevićem te pravnikom i piscem Vladimirom Mažuranićem. Sastanak je potaknuo osnivanje Hrvatskog planinarskog društva iste godine u Zagrebu, kao 9. nacionalnog planinarskog saveza na svijetu.
Inače Ogulin sa Klekom ne spada u Gorski kotar kako negdje piše nego je posebna mikroregija, danas administravno spada u Karlovačku županiju.

Ovog 'polarnog medvjeda' nisam snimio na Grenlandu nego u Sloveniji nedaleko Babnog polja.


Na Kvarneru se održavaju maškarane fešte i završne pripreme za Riječki karneval. Pred šest godina iz Kaštela su došli sa ovakvim velikim lutkama a kakve će donesti na ovaj još ne znam a sigurno će se iz daleka vidjeti. Inače i pok. bloger @Umorno oko bio je aktivan u kaštelanskim maškarama i njihovom Krnjevalu.

Ovdje je program ovogodišnjeg karnevala.

Novi Vinodolski ima svoje Mesopustare u starim narodnim nošnjama i već spremaju optužbu za Pusta kojeg će na kraju i osuditi i spaliti.


Križaljkica 'talijanka' 8x7 sa 4 crna polja.
Vodoravno
1. Čest ljetni vjetar koji puše s mora prema kopnu, vole ga jedriličari. 2. Na Kvarneru naziv za gostionicu. 3. Hrv. putopisac i pustolov Davor, došao pješke sa obale Antarktike do Južnog pola. 4. Kratica za čvor. // Iranski nomadski narod sarmatskoga podrijetla. 5. Žitelj mjesta Ike kraj Opatije. // SI jedinica za električnu vodljivost (oznaka). 6. Ćiril od milja, Ćiro. // Organ njuha. 7. ... i piće. // Vrst bezrepog vodozemca.

Okomito
1. Ukrasi i suveniri kvarnerskog kraja, obavezno takve maske i na Riječkom karnevalu. 2. Mali ašov. lopatica. 3. Eu. telefon. sustav. // Najveće papige. 4. Pali anđeo, sotona, šejtan. 5. Gnjili, pokvareni. // Zadnje slovo u abecedi. 6. Poznata pjevačica sa Barbadosa. 7. Uglednik u osmanskom carstvu. // Velika sibirska rijeka. 8. Žen. ime (rukometašica Kalaus).

Viđam mace vani koje se snalaze kako mogu uz našu pomoć pa evo jedan, nadam se lagani rebus. Fraza 3,2,3,4,5,2,3. a odgonetka 5,5,6,2,4.


Pirjani kupus i integ. tjestenina od pira.

JESTE LI USAMLJENI?

zemlja2.blog.hr

POSVEĆENO SVIMA KOJI SU USAMLJENI!

Dan 1433.

ap-placenici.blog.hr

Karta: https://t.me/Slavyangrad/153607

Nastavljaju se razmjene daljinskih oružnih sustava (DOS) između Rusije i Ukrajine. Rusi u prosjeku svake noći lansiraju stotinjak bespilotnih sustava na ciljeve. Jedini izuzetak biva noć s petka 23.1. na subotu 24.1. kada su na brojne ciljeve prema PZO UAF-a lansirali 396 DOS-ova od čega 21 raketu. Međutim prema Ruskim izvorima navodi se lansiranje 23 rakete na sljedeće ciljeve. Primarni cilj te noći bile su preostale Kijevske termoelektrane TPP-5 i TPP-6 uz elektroenergetsko čvorište koje Kijevu dovodi struju proizvedenu u NE Rovno. Za gađanje tih ciljeva su uz 10 balističkih Iskandera-M, lansiranjem sa tri Tu-22M po prvi put upotrijebili šest raketa H-32 s bojevom glavom oko jedne tone. Na ciljeve su doletjele i četiri hiperzvučne rakete - dva Cirkona lansirana s brodovlja i dva Kindžala lansirana sa lovaca MiG-31K. Kao rezultat u sred zime Kijevljani su praktično ostali bez struje, vode i grijanja. Ukrajinskoj cenzuri unatoč navodno je preko milijun ljudi već napustilo taj zamrznuti grad.


Karta: https://t.me/Slavyangrad/153770

Pokreti na terenu nastavljeni su sa oslobađanjem Fedorovke, Ivanova i Novog Šahova u DNR, te nastavkom napada prema Toretsku i Pavlovci. Nastavili su napredovati oko Konstantinovke, dok su u Harkovskoj regiji zauzeli Siminovku kod Volčanska, te Staricu i Nesteroj. Ovo posljednje naselje rezultat je novog prekograničnog upada Ruske vojske iz Belgoroda u Harkovsku regiju. Od ostalih vijesti odrađena je nova runda pregovora u Emiratima. Napredak navodno postoji, ali pregovori će se nastavit i ovog tjedna. Nastavlja se gomilati US vojna tehnika na Bliskom Istoku, pa je sve izvjesniji novi napad na Iran. Koji je u prethodnoj tajnoj operaciji pretrpio znatnu štetu iz koje je potpuno razvidno strano vođenje iste. Kinezi za to vrijeme šute i rade, a od nedavno im se na toj ekonomskoj bojišnici pridružila Indija.


Slika: Manga

Na osobnom planu obuke uspjeli smo se okupiti i drugi put ove godine na airsoft treningu u sastavu jedne trojke i tima. Odradili smo ukupno šest borbi, a konačni rezultat je bio 4:2 za malobrojniju trojku. Naravno nijanse su odlučivale, ali konačni rezultat je bio posljedica bolje koordiniranog rada trojke na terenu. Dok je suprostavljni tim uglavnom ostajao na početnim pozicijama, trojka je koordinirano osvajala teren i kretala se kroz prostor naprijed. Naravno to je posljedica ukupno više sati odrađenih treninga tj. stečenog iskustva trojke u odnosu na brojniji tim. Naravno kako treninzi budu odmicali, zahvaljujući dosadašnjoj plaćeničkoj metodici rada na principu mješanja boraca različitog iskustva, napredak će zasigurno biti ostvaren i među novopridošlim igračima. Pomlađivanje ekipe se nastavilo, a na terenu nam se pojavio i odavno nestali drug Baća. Koji je u međuvremenu postao otac i počastio nas sa gajbom piva iz ženine domovine Slovačke. Nakon treninga isprobana je i nova termalna optika. Dok se WW3 nastavlja...


Slika: Manga

Čitaj me

inspirationsart.blog.hr

Objavljene su mi dvije pjesme na ovim stranicama.

https://www.citajmi.org/marijana-petrovic-mikulic-dvije-pjesme/

Tko je ubio stare gradove?

vermieterin.blog.hr

Čitam u Jutarnjem, žale se da je zagrebački Gornji grad mrtav. Na 30000 ljudi jedna trgovina.
Nigdje ne piše, ali, svi stari gradovi su mrtvi.
Moj 2000 godina stari grad je mrtav. Jedna trgovinica. Dvije mesnice. Tri poluprazna kafića.
Ulice su prazne. Na večer nema ni jednog prolaznika, ni psa ni mačke. Nema ni duhova. (Nema ni pacova, vlasti provode redovitu deratizaciju.) Prozori na starim zgradama mračni. Nema ni stanovnika u stanovima.
Svi su stari gradovi mrtvi.
Tko je ubio stare gradove? Gdje su ljudi?
U trgovačkim centrima!
U Mekdonaldsu s velikim parkingom na rubu grada.
U Leggieru.
Svaki grad ima svoj trgovački centar s identičnim trgovinama, s identičnim kafićima i identičnim restoranima.
Krcati su.
Čeka se rad za stol.
Tko ih je zvao da dođu?
Tko im je dao popust na svašta, samo nek dođu?
E, taj je ubio stare gradove.

Prije nekih godina novine su bile pune napisa kako dolazi strani kapital, strani ulagači...Čak su naši predsjednici putovali u strane zemlje ne bi li privukli strane ulagače da daju injekciju stranog kapitala našoj jadnoj zemlji. Došli su. Predsjednici gospodarskih komora i gradonačelnici su presijecali vrpce na otvorenju trgovačkih centara.
Sad se čudimo da su stari gradovi pusti.
Što smo mislili, da će strni kapitalci paziti na vitalitet naših starih gradova? Gronjih i donjih?

Upravne zgrade i uredi raznih poduzeća preselile su iz centara starih gradova u nove velebne zgrade na rubovima gradova. Umjesto po starom gradu, službenice šeću za vrijeme marende po puteljcima oko neobrađenih polja oko tih velikih zgrada.
Zašto su polja neobrađena?
Jer trgovački centri nabavljaju sve jeftinije na burzama hrane u nekoj zemlji. Ne našoj, ne.


Kina su još uvijek u starim gradovima. Mladi su do nedavno prije i polsije kina napravili đir po korzu i popili čašicu ćakule u slastičarnici. Sada idu u kino u trgovački centar na rubu grada. Ali tamo ne sjednu i ne popiju čašicu razgovora nego kupe kokice i kolu i to piju dok gledaju film. Da se ne gomilaju i ne smetaju u predvorju kina. Praktično i isplativo.
Trgovine u starim gradovima baknrotiraju, nema prometa. Građani kupuju sve od čačkalice do pečenih pilića u trgovačkim centrima. Praktično je, ne moraš nosit teške borše, s kolicima ideš ravno do auta, a još ti je i jeftinije. Imaš tamo odmah i jest i pit i kino i parkić da dica ne gnjave dok si ti po trgovinama. Ako pada kiša, ne močiš se, imaš kolko god hoćeš krova iznad glave.
Zašto ti ne ideš u stari grad u špežu? Ha?

Trgovački centri su ubili stare gradove. I poslovne grade.
Ali, možda tu mena nikakvog zločina. Stari gradovi su izumrli. Evolucija ih je odbacila.
Uz jadransku obalu, stari gradovi su se već pretvorili u kulise koje glume život. Zimi su to sablasno puste ulice. Žive samo ljeti dok ih turisti obilaze. Zimi u njima neka ni duhova. Briga o starin gradovima dobra je tema predizbornih kampanja. Programi revitalizacije starogradske jezgre. Moš mislit! Jedino ako otvore Mekdonalds na starom rimskom forumu.
Ali, to nije sve. Faza dva: izbaciti bolnice i gradova.

Jučer slušam Stankovića, on bi sve bolnice Zagreba u jednu zgradu na jedno mjesto. Progovara kako nije primjereno da po Vinogradskoj, koja je građena u doba stare Austrije kad je bilo poželjno da svaka grana ima zasebnu zgradu, ljudi stalno hodaju od zgrade do zgrade, teško im je, uzbrado je. Ali, to nije istina jer je na vrh brda psihijatrija, ne idu baš svi tamo. Što ćeš u zgradi psihijatrije ako si došao urologu. Stanković je pitao doktora što o tome misli a doktora ometaa što ga na hodnicima ljudi stalno pitaju gdje je koji odjel (a pitali bi ga i u velikoj objedinjenoj zgradi, jer ljudi pitaju, ne čitaju putokaze)
Stanković se zgraža što se ne može naći parking ispred ulaza u zgradu, mora se parkirat tko zna gdje i platit parking.
Zaključuje da bi trebalo sve te zgrade napustiti a sve odjele strpati jednu veliku zgradu s odgovarajućim parkingom.
Eto, uskoro neće bit ni bolesnika biti po starim gradovima, i njih ćemo usmjeriti na rubove grada, tamo gdje su prostrana polja, neobrađena, gdje stanu velike zgrade, objedinjene. s parkiralištima na kojima ima uvijek slobodnih mjesta tik do ulaza u zgradu.
Mislim si, kako će izgledat ta jedna velika bolnica za tolike ljude?. Koliko bi velika trebala biti? I koliko bi široko bilo parkiralište? Koliko bi ljudi morali svojim nogama hodati od parkirališta do ordinacije u velikoj zgradi. I kako bi pronašli odjel i ambulantu u koju su se uputili? Bi li na hodnisima zaustavljali ljude u kutama i pitali: jel na ovom katu laboratorij? Jel desno? Jel to uz hodnik desno ili niz hodnik desno?
U Vinogradskoj, koju su spominjali u emisiji i predlagali da se premjesti, radi preko 2000 ljudi.Više od pola su doktori. Koja bi to zgrada bila? Koliko soba?
U Zagrebu ima desetak velikih bolnica.
Koliko sam razumjela Stanovića, sve bi bolnice iz grada preselili na jedno mjesto. Ili možda nisam razumjela?
Ti se pacijeti voze po starom gradu, prave gužvu. Promet.
Samo da tu jednu bolnicu presele i stave u jednu zgradu na prefieriju grada, da ljudi ne traže parking pred ulazom u zgradu, koji bi to parking trebao biti? Jel bi bio besplatan za pacijente? Je l bi okolo bila žičana ograda?

Proleteri dragi, svašta nam prodaju, trebalo bi pripazit što kupujemo.

Diwali

stella.blog.hr

Nakon operacije katarakte, kontrole su prvog i sedmog
dana pa nakon mesec dana. U slučaju komplikacija češće.
Stalna dioptrija utvrđuje se nakon 4-6 nedelja.
Da proverimo šta vidimo u indijskom restoranu Diwali?
Ambijent poznajemo

Jelovnik je odličan, Ckicken korma i egzotična salata,
uz redovan naan i pirinač.

Vidim sve, a o ukusu neću da pričam, treba probati!

Zen-penzionerski haiku

alexxl.blog.hr

Jutarnji moto dana:

"Novi dan, novo Ništa"

Učmalost?

Nije depresija-to je Luksuz
Ništa ne gori, ništa ne zvoni, ništa ne traži… a kava i dalje postoji
Radni ljudi plaćaju retreat da bi došli do tog “Ništa”.

Učmalost je kad ti je dosadno i živcira te.

Mir + ironija + zdrava doza zajebancije.
“Upgrade” mota, evo par penzionerskih varijanti:

Novi dan, isto Ništa — ali sporije

Ništa me ne čeka, i baš mi je dobro

Plan dana: ništa. Ako stignem — odmor

Štel bi se referirati na jednu kokoš od neki dan...sa Fejsa,
daaaaa,
kaj mi penzići delamo po čitave dane???



Rekoh...visimo na Fejsu, gledamo gole babe,
šećemo, neko sebe, neko kožicu, neko prst po klitiću i tak u krug.

Da se vratim prvotnoj niti,
To “Ništa” zna biti savršena podloga za male, besmislene rituale koji dan učine dobrim
— bez cilja, bez svrhe, samo zato što možeš.

Možemo od tog “Ništa” napraviti hobi bez ambicije!!!

U nove radne pobjede hehe..

eurosmijeh.blog.hr

- Koja je razlika između radnika i
državnog službenika koji su ostali bez posla?
- Radnik je nekad nešto ipak radio.



Radnik: Sefe, necu danas na posao. Bog dao snijeg pao.
Sef: Boga nema, otkaz ti se sprema.
Radnik: Uh... Snijeg gazim, odmah dolazim.



Šef pita radnika: Voliš li toplo pivo?
Radnik: Pa, i ne baš...
Šef: A, voliš li oznojene žene?
Radnik: Ne, ne volim.
Šef: Odlično, ti ćeš onda na godišnji na zimu!



Uspješni biznismen koji baš nije mnogo brinuo o svojim
radnicima odluči da pred Novu godinu proslavi završetak godine.
Pozove on svog finansijskog stručnjaka i kaže mu:
- Hoću da to bude lijepo, na nivou, da ne košta mnogo,
da bude upadljivo i da se svi radnici provesele.
Gazda, onda je najbolje da se objesite. To neće mnogo
koštati, biće na visini i upadljivo, a radnici će se zaista radovati.



Srela se dvojica sredovječnih biznismena na nudističkoj
plaži pa jedan kaže: – „Vidim, konačno si našao malo vremena
da odmoriš od posla, dugo godina nisi bio na godišnjem…
“ A drugi, gledajući lijevo – desno, odgovori:
– „Ma kakvi, došao sam službeno, tražim novu sekretaricu!“



Šef šalje SMS Muji: „Pošalji mi jedan od onih svojih dobrih viceva.“
Mujo: „Trenutno radim, poslaću vam kasnije.“
Šef: „Ovaj ti je dobar! Pošalji mi još neki!“



Radnik : Oprostite, gospodine direktore!
Nismo primili platu 3 meseca!
Direktor : Oprošteno vam je!

Aboridžinski svijet

karantenskiblues.blog.hr

Prvih godina nakon selidbe u Australiju, prijatelji bi me često pitali - I, jesi li vidjela Aboridžine. Onako, kao da oni šetaju po gradu u grupicama ili polugili s kopljima u ruci. Prvo što bi mi palo na pamet reći je da ih ne vidim baš tako lako u samom Melbourneu, a niti mogu dobro razlikovati Aboridžina i Indijca. Iako sada već možda mogu nešto bolje, ipak sada ima već dosta Aboridžina koji nisu više tako tamne kože. Poznajem nekoliko cura koje izgledaju kao malo tamnije Talijanke ili Španjolke, ali su Aboridžinskih korijena i još jako utemeljene u svojoj kulturi. I već sam na poslu imala detaljne seminare o aboridžinskom svijetu gdje su mi predavači bili Aboridžini i naučila sam dosta stvari koje nisam znala. Zapravo, jedno od pitanja koje smo imali tijekom seminara je da nabrojimo imena poznatih Aboridžina i bilo me sram jer sam znala samo jedno, nekog sportaša koji igra australski nogomet i koji je stalno po vijestima. Znala sam i za neke stare aboridžinske glumce, ali se nisam mogla sjetiti imena.

I baš ovaj tjedan koji vodi u vikend kad nam stiže dan Australije (26. 1.) dogodio se neki incident u mom vlaku, na putu kući s posla, s jednim dečkom, tinejđerom, Aboridžinom, koji baš i izgleda kao Aboridžin. Ispirčat ću poslije što se dogodilo.

Zašto je važno znati da nam je ovaj vikend Dan Australije – zato jer je sada taj datum i praznik kontroverzan. Mi slavimo dan kada je stigla prva Engleska flota na obale Australije i dovela prve zatvorenike 1788. godine, ali je to i dan kada je počeo genocid nad Aboridžinima i Aboridžini taj dan zovu Dan Invazije. Vidiš veliku promjenu obilježavanja toga dana od kad sam stigla tu – od dućana punih australskih simbola, zastava, papirnatih šalica i tanjurića za izlete na plaži, i raznih drangulija s australskom zastavom i australskim bojama koje su se masovno prodavale u svakom dućanu, do zabrane njihove prodaje koja se dogodila nekoliko godina unatrag. Vjerojatno nitko to nije zabranio službeno, ali sada prodavači osjećaju pritisak ne izložiti to za prodaju jer izgleda da kao da promiču genocidnu prošlost. I sve to vodi do toga da Australija više baš i nema neki svoj dan koji se može otvoreno slaviti. Možda je Dan Sjećanja (ANZAC Day), koji se slavi u travnju kao dan sjećanja na poginule Australce u ratovima, čak više Dan Australije nego ovaj pravi Dan Australije koji imamamo sada u siječnju.

I tako ovaj tjedan sjedim u svom regionalnom vlaku na putu kući s posla. Vlak je po običaju jako pun, iako uvijek ima mjesta za sjesti. I onda odjednom čujem neko urlanje iza mene, malo se okrenem da vidim što je i vidim u daljini nekog tipa, bijelca, koji viče. I mislim se, opet neki manijak, možda pijanac, ni prvi ni zadnji. Ne obraćam puno pažnju jer sam umorna, pa često i zaklopim oči. Ovo je udoban, regionalni vlak koji expresno vozi između centra Melbournea i daljnih mjesta. Imamo i konduktera, što prigradski metro nema. Većinom već znam sve konduktere koji su na mojoj liniji i taj dan je jedna simpatična cura, ima možda 30-40 godina, srednje duga plava kosa u bobu, srednji rast, malo nabijena, ne debela, samo se malo proširila tijekom pandemije kao sve mi normalne žene koje nismo na Ozempicu, jer se sjećam da je prije bila mršavija. Kod nje mi se sviđa što je uvijek tako nekako smirena, ne ozbiljna, i ne preljubazna i nasmiješena kao neke druge kondukterice, nego onako drži uzdignutu glavu i smireno hoda vlakom.

Uglavnom, nekoliko stanica prije moje stanice na kojoj izlazim, vlak stoji malo duže i vidim konduktericu kako hoda vani uzduž vlaka. Kondukteri inače ne izlaze iz vlaka ako nije nešto ozbiljno, ako ne moraju pomoći invalidaima da uđu ili slično. Znam da je išla smiriti situaciju zbog one dreke. Vlak kreće, ali opet se čuje vika.

Iznenda jedna djevojka koje je sjedila nedaleko od mene i licem bila okrenuta prema toj dreki, pa je mogla sve i vidjeti, skače sa svog sjedala i počinje urlati tako glasno da sam se morala okrenuti da vidim što se događa. Djevojka stoji leđima okrenuta dečku Aboridžinu, tinejđer, možda nekih 17 godina, i viče prema muškarcu bijelcu koji stoji pokraj tog aboridžinskog dečka, čovjek srednjih godina, s velikim šeširom. Dečko Aboridžin ima dotjerane obrve, jako uske kratke hlače i bos je, djeluje jako feminizirano, meni to ne izgleda kao problem, ali pitam se nije li nešto u njegovom izgledu izazvalo tog bijelca. Naravno, ne bi ni to trebalo biti opravdanje. Čujem da cura tom bijelcu stalno viče “Fuck off! Fuck off! Fuck off!“ I nešto kao, „Hoćeš li sada napasti i ženu!“. Vidi se da je cura bijesna ko vrag. Muškarac začudo, samo sjedi i gleda je; nije ju napao, ništa ne govori, izgleda kao da je i on zapanjen tolikim izljevom bijesa. A i djevojka je zgodna bjelkinja. Tada se djevojka okreće dečku Aboridžnu koji je dosta visok, ali je i ona visoka, i zagrli ga. Vidim da joj dečko nešto govori i rasplače se.

Poslije sam mislila kako i nije dobro donositi prebrze zaključke o nekome. Tu curu sam vidjela na stanici dok sam čekala vlak i mislila sam se zašto mlade cure imaju te ružne umjetne trepavice koje izgledaju ko čupavci ili gušterice,koji totalno unakaze lice. Bez obzira kako ona izabrala izgledati ili šminkati se, pokazala se hrabrija i plemenitija od većine ljudi u tom vlaku. Razumijem Azijce koji se ne usude reagirati jer bi onda i oni bili žrtve rasističkog ispada, ali u vlaku je ipak bilo više bijelaca. Sjećam se kad sam davno čitala kad je neki filozof ili nešto drugo, napisao da kad se dogodi nepravda, oni koji su u boljem položaju se dužni regirati jer u takvim nekim situacijama samo oni mogu pomoći drugima koji su u lošijem položaju.

I tako, nakon što je cura reagirala, kondukterica je potpuno zaustavila vlak na sljedećoj stanici. Kroz prozor sam poslije vidjela aboridžinskog dečka kako sjedi na podu uz zidić s prijateljem (ne-Aboridžin, bijelac) i vidjelo se da je još potresen i na rubu suza. Dobila sam želju da izađem i utješim ga, pitala sam se hoće li to biti patetično i hoće li mu biti neugodno. Ali tada je već do njega došla ta smirena kondukterica, čučnula i razgovarala s njim. Ljudi izlaze iz vlaka, neki pale cigarete. Znam da nećemo krenut tako skoro jer je kondukterica pozvala policiju za sigurnost u vlaku, posebna australska policija koja je zadužena samo za vlakove i često ih se vidi na željezničkim stanicama. Potrajat će dok oni ne stignu. Mnogi ljudi koji žive blizu zovu obitelj da ih pokupi.

Sve ovo te baci na razmišljanje. Da sam živjela u Australiji kad su dolazili prvi kolonizatori, kako bih se ja ponašala prema Aboridžinima. Pogotovo ako sam bila Engleskinja, a ne neka mala Hrvatica. Možda sada dosta ljudi već zna onu priču o Hrvatskim Maorima na Novom Zelandu. Ti naši Hrvati koji su dolazili raditi na Novi Zeland nekoć davno, nisu bili privilegirana rasa, unatoč boji kože, nego siromašni radnici kao Maori, pa su se s njima najviše i povezali i počeli se ženiti Maorkama. Ali kako reagiraš na nepravdu kao privilegirana rasa ili nacija ili bilo što drugo? Znamo iz raznoraznih povijesti da ljudi često ne reagiraju na masovnoj razini, ali uvijek bude hrabrih pojedinaca. Najlakše je biti poštenjačina kada gledaš na te stvari iz povijesne perspektive. Vjerojatno da bi pravilno reagirao nije samo stvar osobnog poštenja i ljubavi prema svim ljudima, nego tu bude i nekakve edukacije, obiteljskog odgoja, socijalne atmosfere, državnih zakona, i mnogčega, što očito u svijetu u kojem živimo i u kojem još ima puno nepravde sve to ne funkcionira baš najbolje.



U ovo vrijeme po vijestima vidiš mnoge tekstove iz Australske prošlosti gdje se opisuju kako su mučili i vršili genocid nad Aboridžinima. Možda se najviše ponavlja jedna o nekom zločestom, bogatom tipu koji je živio negdje u zabiti i ubijao Aboridžine i skupljao njihove lubanje i uši. I kako je bio daleko u zabiti, nije se znalo to što radi. I zanimljivo je da je o toj njegovoj kući pisala žena, Emily Caroline Barnett, pionirka iz tog vremena, koja je vodila dnevnik o Australiji toga vremena, iako se iz njegnog dnevnika ne vidi da je imala pretjerano suosjećanje prema Aboridžinima, ali je opisala dosta činjenica iz toga vremena. Koliko je malih Aboridžina bilo sluge ženama poput nje iz toga vremena, i koliko ih je odvojeno od roditelja kako bi ih odgojili u zapadnjačkom duhu. Ima ta cijela Stolen Generation, Ukradena generacija djece koji su bili odvojeni od obitelji i odevedeni u razne katoličke ustanove i poslani kao sluge doseljenicima. O tome je napisana odlična knjiga (i film) Rabbit Proof Fence (napisala Doris Pilkington Garimara), istinita priča o bijegu djevojčica iz jednog od tih domova i njihovom pokušaju da se vrate kući.



Australija se trudi ispraviti svoj odnos s Aboridžinima i ima sada dosta novih politika gdje im se vraća vlasništvo nad zemljom, gdje ih se poziva da održe ples dobrodošlice. Na svakom sastanku na poslu ili bilo gdje u Australiji, počinješ s odavanje poštovanja tradicionalnim starosjediocima zemlje na kojoj si ti. Iako ovo nekima počinje ići malo na živce jer se to koristi na svakom malom sastanku. Moje malo misto nosi i aboridžinsko ime. I ja znam da je moje malo misto na tradicionalnoj zemlji Bunurong ljudi iz Kulin naroda. Ako radim od kuće i imam online sastanak, uz odavanje pošte narodima koji su na mjestu moga posla, dodam i ove koji su na mjestu gdje živim i odakle držim prezentaciju. Moj posao je jedan od onih koji nudi alternativni praznik umjesto službenog slobodnog dana na Australski dan - možeš sam izabrati želiš li imati kao praznik normalan praznik ili dan poslije. I zadnjih godina na Dan Australije tu i tamo u svom susjedstvu vidim male australske zastave obješene po ogradi, ali toga je sve manje jer je sada to kontroverzno.

Iako nije još sve savršeno za Aboridžine. Ima ih najviše na sjeveru i centralnom dijelu Australije i imaju oni svoje specifične probleme. Alice Spring, grad u centralnoj, crvenom dijelu, muku muči s porastom kriminala jer su mladi tamo bez posla, zapušteni, dosadno im je. Puno je još neriješenih problema.

Lijepo je pokušavati ispravljati prošlost, ali to neće vratiti sve one izgubljene živote. Zanimljivo je da je centar Australije, onako prevruć i užaren, najpustiji. Nedavno sam čitala kako je netko rekao kako je taj dio mogao biti puniji da nisu istrijebili ljude koji su znali kako živjeti u takvim uvjetima.

Sve su to nevini životi koji su nestali u genocidu, a koji su sada mogli imati unuke i praunuke, koji su mogli stvoriti buduće pisce, slikare, liječnike, farmere i znanstvenike, ili naprosto ljude koji bi sada živjeli normalno kao i svi mi. Sve je to nestalo, sve su to nepotrebno izgubljeni životi. Kao u svakom glupom sukobu kada netko uništava cijele obitelji samo zato jer netko misli da ima više prava od njih živjeti negdje ili da je bolja ljudska vrsta. Ne znam hoće li ljudi ikada naučiti lekciju.

Za tebe....

taango.blog.hr

Prizori bračnog života

komentatoricamicaa.blog.hr

Tih je i miran
šutljiv, staložen i ravnodušan
ne osobito druželjubiv , ne pije kavu osim jedne ujutro
i jedne na poslu . u kafiće ne zalazi, smeta mu dim cigareta
malo jede ,jedva dva obroka dječjih porcija , voće ne, kolače ne
ne podnosi mirise kuhinje , kapulu dinstanu pogotovo
zbog njega imamo A1 sportski program i sve svjetske sportove
ima svoju sobu i svoj televizor - staru Nokiu novijeg dizajna
svoje knjige na svojim policama , svoje naočale na dva mjesta u stanu
nije depresivan nego u šutnju zakopan i ja jako pazim kad ću i što ću
progovoriti nevezano za posao moj i njegov
previše briga živi s njim
a oči mu samo zablistaju predveče kad uđem u stan
vrata su uvijek otključana na vrijeme
lijepi znak pažnje, zar ne ?

"Point of no return"

mcmlx.blog.hr

Naomi Perez #Musicscore
glazba za piano i čelo (solo)


Tko je (pre)živio u totalitarnim sustavima zna za barem jednu inačicu točke bez povratka.
U političkom smislu.
Putin, Xi, Trump i još neki prošli su točku u kojoj osjećaju da si mogu priuštiti gubitak moći, čak i u parlamentu.
A to je opasan trenutak.

Odbojnost normalne osobe prema sukobu nije nešto imanentno autokratima imaju, i oni to iskorištavaju. Zastrašivanje običnih građana još je jedna ključna komponenta kampanja suzbijanja.
Autokratu su potrebni relativno apolitični umjerenjaci koji će šutjeti.
Reći da su uključeni samo radikali, i kako to nije njihova stvar, ida vjeruju da neće biti pogođeni.; to je uvijek lažno.

Dolazi vrijeme kada si režimi ne može priuštiti gubitak vlasti.
Znaju što će im se dogoditi kada odu s dužnosti.
Stoga nemaju drugog izbora nego postati "potpuni NACISTI".
Sada ulazimo u najopasnije vrijeme.

Autokrati&diktatori jure naprijed kako bi
1) probili zaštitne ograde prije nego što se mogu popraviti i
) gurnuli svoje lojaliste preko točke bez povratka.
Iz članka Gry Kasparova u Atlanticu iz veljače 2025.:
"Ovo nisu djela ljudi koji očekuju da će uskoro izgubiti vlast, ili ikada. Oni jure do točke u kojoj si neće moći priuštiti gubitak kontrole nad mehanizmima koje uništavaju i preuređuju na svoju sliku. Što će takvi ljudi učiniti kada vjeruju da je izvođenje državnog udara manji rizik za njihovu sreću i moć, ne može se predvidjeti."

Jučer se u Kini dogodio pokušaj puča, ali Xi je primio obavještajne podatke dva sata prije incidenta i od tada je uhitio gotovo 3000 ljudi, uključujući vojno osoblje i njihove obitelji!
Od sedam članova vojnog komiteta 5 ih je već prekriženo.

U Iranu je režim eliminirao 36.500 prosvjednika i oponenata.

Klimaju se stolci još nekim liderima.
Čak i ovdje, u susjedstvu.
Pitanje je da li su i oni prošli tu točku.

#Povratak u budućnost, screenshot

Laseri (ni)su igračke?!

toco1980foto.blog.hr

Mediji su nedavno pisali o slučaju u kojem je dvoje djece zadobilo trajna oštećenja vida jer su se igrala laserima. Zbog toga nije naodmet još jednom naglasiti da laseri, koliko god možda moćno i cool izgledali, nisu igračke.

Dvoje djece u Zagrebu oslijepilo je zbog igre s laserom!

Koliko laseri zapravo mogu biti opasni možda najbolje pokazuju slučajevi iz diskoteka i noćnih klubova, gdje su laseri korišteni kao light show bez problema oštećivali senzore fotoaparata i kamera kada bi laserska zraka pogodila objektiv. Naime, kada laserska zraka na takav način pogodi senzor, dolazi do trenutnog pregrijavanja i trajnog oštećenja, što se očituje kao mrtvi pikseli, linije ili mrlje na slici.

Laser damage to camera sensor
Laser Breaks Phone Camera

Kod ljudskog oka situacija je posebno opasna jer rožnica i očna leća djeluju poput povećala te fokusiraju lasersku zraku izravno na mrežnicu. Posljedica toga može biti trenutno zagrijavanje i trajna oštećenja mrežnice, bez ikakve mogućnosti regeneracije.

Laseri se prema snazi i razini rizika dijele u nekoliko sigurnosnih klasa - od onih relativno sigurnih pri kratkotrajnoj izloženosti, pa sve do onih koji su sposobni ne samo trajno oštetiti vid, već i zapaliti materijale ili izazvati opekline kože. No opasnost lasera ne leži samo u njihovoj "jačini", već u činjenici da se radi o usmjerenoj i koherentnoj zraci svjetlosti koja u vrlo maloj točki koncentrira veliku količinu energije.

Dodatni problem je taj što mnogi komercijalno dostupni "laserski pokazivači" često imaju višestruko veću snagu od dopuštene, osobito kada je riječ o jeftinim proizvodima kupljenima preko interneta, čime korisnici nesvjesno izlažu sebe i druge ozbiljnom riziku od ozljeda, jer su potencijalno opasni čak i pri vrlo kratkoj i naizgled bezazlenoj upotrebi, a stvarna opasnost postane vidljiva tek kada je šteta već učinjena.

Blagoćutnost kamena

liviod2.blog.hr

Otpornost je u tome:
da ostaneš blag
kad imaš razlog
da budeš kamen.