Sve kategorije po listama
06
sri
11/24
Kašćerga – istarska Padova
viatrix.blog.hr
Naselje Kašćerga administrativno spada pod Grad Pazin i prema popisu stanovništva iz 2021. godine ima 235 stanovnika. Iz naselja Trviž, prema sjeveroistoku, nerazvrstana cesta 504400 nakon šest kilometara ulazi u naselje Kašćerga. 1177. godine, kao Carsiaga, prvi je put spomenuta Kašćerga. Te godine je postala feudalni posjed porečkog biskupa, a nakon toga je prelazila iz ruke u ruku crkvenih feudalnih gospodara. Sredinom 13. stoljeća je prešla pod vlast Pazinske grofovije. 1498. godine je upisana u urbaru Pazinske grofovije kao Kasternn, a u 17. stoljeću službeno je preimenovana u Kaiserfeld te je postala ime baruna Rampelli koji je tada gospodario feudom. Kašćerga je često stradavala s obzirom na blizinu granice grofovije i mletačkog dijela Istre (Motovun). Zbog tog razloga je bila više puta napuštena i ponovno naseljavana.
Šetnju naseljem Kašćerga započeli amo pored trafostanice i igrališta tako što smo krenuli ulicom prema sjeverozapadu.
Ulicom smo ubrzo stigli do jednobrodne župne crkve sv. Marka, jedina župa s tim zaštitnikom na području Porečko-Pulske biskupije.
Župna crkva sv. Marka je izgrađena 1686. godine, prema nekim izvorima te godine je obnovljena već postojeća crkva za koju se ne zna kada je izgrađena, dok je obnovljena 1891. Zanimljivo je da je crkva izgrađena na najnižem dijelu naselja Kašćerga te je rijetkost na području Istre gdje se crkve obično nalaze na najvišem dijelu. U unutrašnjosti crkve se nalaze tri oltara s kipovima. 1801. godine je uz crkvu podignut sedamnaest metarski zvonik sa satom.
Pored župne crkve sv. Marka je mrtvačnica s trijemom koja podsjeća na gradsku ložu.
Vratili smo se ulicom, te nakon tridesetak metara, stigli na usku popločenu ulicu s kojom smo došli do središnjeg trga.
S trga smo krenuli prema jugu, prošli pored spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata koji je postavljen 27. srpnja 1966. godine,...
...nastavili cestom prema Trvižu (Pazinu) i prošli pored zaseoka Petkovići.
Dvjestotinjak metara dalje je zavoj na lijevo na kojem se nalazi raskršće s makadamskom cestom.
Skrenuli smo desno na makadamsku cestu s kojom smo prošli pored vodovoda te se popeli na vrh brda Padova (444 mnv), po kojem je naselje Kašćerga dobilo talijanski naziv, Villa Padova. Ovdje se nalazi jednobrodna crkva sv. Antuna Padovanskog, koja nosi i drugo ime crkva Blažene Djevice Marije Snježne ili sv. Marije od Sniga. Vjerojatno se na tom brdu, koje je dobilo ime po crkvi, nekada nalazio feudalni kaštel.
Crkva sv. Antuna Padovanskog, koja je bila župna crkva do izgradnje crkve sv. Marka, izgrađena je u 12. stoljeću, a obnovljena 1859. godine. Crkva ima preslicu s dva otvora s jednim zvonom. Predaja kaže da je nekoć davno 5. kolovoza na brdu Padova zabijelio snijeg pa su ljudi potaknuti tim čudom na njegovom vrhu podigli crkvu.
Iz Kašćerge je rodom slikar Antun s Padove (16. st.) koji je freskama oslikao više crkva na istarskom poluotoku, među kojima su crkva sv. Roka u Draguću, crkva sv. Roka u Oprtlju i crkva sv. Jeronima u Humu koje su spomenute u prethodnim postovima.
Karta naselja Kašćerga s lokacijom župne crkve sv. Marka i crkve sv. Antuna Padovanskog.
Dužina rute 999 m.
NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA
starrynight2022.blog.hr
Noćna četrnaestica je skretala u Savsku, dugokosa djevojka bijesno je psovala nekog na mobitelu, da kako se usudio tako ju osramotiti pred cijelim društvom, isuviše bijesna da bi ličilo na prekid alive u tramvaju, veza se prekida smireno i hladne glave a njena ispušta paru ko uzbuđeni Papinov lonac, iza njenih psovki putnici su razgovarali što uzajamno a što na gadgete i glasan žamor ljudi s mobitelima ispunjavao je prostor tramvaja. Prisjetih se, gledajući gadgete u skoro svakoj ruci u tramvaju, kako je neki tip redovito i svakodnevno kontaktirao umjetnu inteligenciju po svim pitanjima, pretvorivši si ju u za komunikaciju uvijek spremnog, ugodnog, pristojnog, sveznajućeg, inteligentnog i diskretnog najboljeg frenda, gadget frenda bez opasnosti da će sadržaj biti iskompromitiran i smrdljiva tikva puknuti a prljavi veš se razletiti po gradu u vidu trača kako to obično biva s najboljim frendovima u reali. AI neće tračati i prepričavati te doma sa ženom ili u društvu i uspoređivati sa sobom, jer „najbolji frend“ je uglavnom samouvjereno egocentrično mjerilo kakav svijet treba biti, drugi su podbačaj i greška a prednosti im se prešućuju i umanjuju kako bi ego mu ostao nenačet i snažan. Ego najboljeg frenda je galaksija u kojoj se vrtiš kao satelit. „Najbolji frend“ je utopija. Trač i pikantna osobna informacija su krv društva, a „najbolji frend“ je uvijek revan i radostan dobrovoljni darivatelj tuđe krvi. AI nema krv i zato je dobra opcija za pouzdanog frenda kad ne želiš da neka privatna stvar za koju trebaš konzultaciju ide dalje i komentiraju te idioti i nepoznati ti tipovi i ustajale profesorice s dumbo ušima veličine satelitskih antena razvaljenih od slušanja i prikupljanja data i tračeva iz okoliša.
Nedostajala je samo kava to go u prigušenom svjetlu i žamoru pa da tramvaj postane veliki noćni putujući kafić koji glumi tramvaj i kruži Zagrebom linijom 14. Krug je putovanje bez izlaza. Putuješ a ne dolaziš niti odlaziš nikud. Samo sjediš i gledaš kroz prozor kako promiču već viđena mjesta dok tramvaj otvara i zatvara vrata nekim drugima. Vječna vožnja u mjestu. Na ogromnom križanju rasvijetljenom kao demonstracija Teslinih i Thomas Alva Edisonovih pronalazaka zajedno, s rijekama svijetlećih automobilskih očiju nadirućih odnekud ispod obrisa nadvožnjaka na horizontu, utonulog u crni udovički veo noći, prisjetih se poglavlja NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA iz Bulgakove fikcije Majstor i Margarita i razgovora na klupi Patrijaršijskih ribnjaka - neznančevog upozorenja predsjedniku upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja Mihailu Akeksandroviču Berliozu, da čovjek ne može upravljati ničim jer ne može upravljati ni jamčiti ni vlastitu večer.
„I meni je žao! - složio se neznanac, bliješteći okom, i nastavio: - Ali eto, koje me pitanje uznemirava: ako Boga nema, onda se pitam, tko upravlja ljudskim životom i uopće čitavim rasporedom na svijetu?
- Sam čovjek upravlja - požurio se da ljutito odgovori Bezdomni na ovo, treba priznati, ne baš jednostavno pitanje.
- Oprostite - blago se odazvao stranac - da bi se upravljalo, nužno je, bilo kako bilo, ipak imati točan plan za neki, makar kakav, pristojni rok. Dopustite da vas upitam, kako može upravljati čovjek, ako je ne samo lišen mogućnosti da sastavi bilo kakav plan čak za smiješno kratki rok, no recimo, od tisuću godina, nego ne može jamčiti ni za svoj vlastiti sutrašnji dan? I, zaista neznanac se okrenuo Berliozu - zamislite da vi na primjer počnete upravljati, raspolagati i s drugima i sa sobom, uopće, kako da kažem, to vam se svidi i odjednom imate... khe... khe... rak na plućima... - Stranac se slatko podsmjehnuo kao da mu je misao o raku na plućima pričinila zadovoljstvo - da, rak, - žmirkajući kao mačak, ponovio je zvučnu riječ – i vaše je upravljanje završeno! Ničija sudbina osim vaše vlastite više vas ne zanima. Rođaci vam počinju lagati, vi, predosjećajući zlo, jurite učenim liječnicima, zatim šarlatanima, a možda i vračarama. Kao prvo i drugo, tako i treće - potpuno je besmisleno, shvaćate i sami. I sve to završava tragično: onaj koji je još nedavno smatrao da nečim upravlja, odjednom leži nepomično u drvenom lijesu, a njegovi bližnji, shvativši da od mrtvaca nema više nikakve koristi, spaljuju ga u peći. A događa se još i gore: čovjek je odlučio da otputuje u Kislovodsk - stranac je namignuo Berliozu - čini se, sitnica, ali on to ne može učiniti jer se iz nepoznatog razloga iznenada posklizne i padne pod tramvaj! Pa zar ćete reći da je on sam sobom tako upravljao? Zar nije pravilnije misliti da je njime upravljao netko sasvim drugi? - Sada se stranac nasmijao čudnim smijehom.
Berlioz je s velikom pažnjom slušao neugodnu priču o raku i tramvaju i počele su ga mučiti neke neugodne misli. »Nije on stranac! Nije stranac! - mislio je - on je čudan subjekt... ali, dopustite, tko je on?«
»Moram mu odgovoriti - odlučio je Berlioz - da, tako, čovjek je smrtan, nitko to ne osporava. Ali stvar je u tome da...«
Ipak, nije mu uspjelo izustiti te riječi, jer je progovorio stranac:
- Da, čovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje. Zlo je u tome da je on ponekad nepredvidivo smrtan, eto u čemu je trik! I općenito, on ne može reći čak ni što će raditi danas navečer.
»Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja... « - pomislio je Berlioz i odvratio:
- Ali, to je već pretjerivanje. Moja današnja večer meni je više ili manje točno poznata. Razumije se samo po sebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla...
- Cigla bez razloga - značajno ga je prekinuo neznanac - nikome i nikada ne pada na glavu. U vašem slučaju, uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ćete umrijeti drugačijom smrću.
- Možda vi znate kakvom? - s potpuno prirodnom ironijom raspitao se Berlioz, uvučen u neki stvarno apsurdni razgovor - pa ćete mi reći?
- Odmah, - odazvao se neznanac. Pogledom je promjerio Berlioza kao da se sprema da mu sašije odijelo, kroz zube promrmljao nešto kao: »Jedan, dva... Merkur u drugoj kući... mjesec je nestao... šest nesreća... večer - sedam... « - pa je glasno i radosno objavio: - Vama će odrezati glavu!
…
Ne slušajući više ništa, Berlioz je otrčao dalje. Pritrčao je obrtaljki i uhvatio se za nju rukom. Okrenuvši je nakanio je već da stane na tračnice, kad li mu je u lice briznulo crveno i bijelo svjetlo: u staklenom sandučiću upalio se natpis »Čuvaj se tramvaja!«
Istog časa doletio je tramvaj i zaokretao na novopoloženoj liniji s Jermolajevske na Bronu ulicu. Zaokrenuvši i došavši na ravan potez, u njemu su se iznenada upalile električne svjetiljke, on je poletio i povećao brzinu.
Oprezni Berlioz, iako je stajao izvan opasnosti, odlučio je da se vrati iza pregrade, stavio ruku na obrtaljku, koraknuo unatrag. Tog časa njegova je ruka kliznula i odmakla se, noga je nezadrživo kao po ledu kliznula po kaldrmi koja je koso vodila prema tračnicama, druga je noga klecnula, i Berlioza je odbacilo na tračnice.
U nastojanju da se za nešto uhvati, Berlioz je pao nauznak slabo udarivši zatiljkom o kaldrmu i uspio je vidjeti u visini, zdesna ili slijeva - više nije shvatio - pozlaćeni mjesec. Uspio je da se okrene na bok, istovremeno je hitrim pokretom pritegnuo noge k trbuhu i, okrenuvši se, ugledao je od užasa potpuno bijelo lice žene-vozača, koje mu se približavalo nezadrživom snagom, i njenu crvenu maramu. Berlioz nije kriknuo, ali je oko njega očajničkim ženskim glasovima zajauknula cijela ulica.
Vozačica je potegnula električnu kočnicu, vagon je sjeo nosom u zemlju, poslije toga na časak poskočio, i s prozorâ su uz prasak i zvonjavu poletjela stakla. Tada je u Berliozovu mozgu netko očajnički viknuo - »Zar uistinu? ...« Još jednom, posljednji put, ugledao je mjesec, ali već raspršen na komadiće, a zatim se spustio mrak.
Tramvaj je pregazio Berlioza i pod rešetke Patrijaršijske aleje odbacio na popločenu kosinu okrugli tamni predmet. Kotrljajući se s te kosine, on je poskakivao po kaldrmi.
Bila je to odrezana Berliozova glava.“
Na pretposljednjoj stanici izašla sam iz tramvaja, široka Savska cesta bila je potpuno prazna, na semaforu se upalilo zeleno svjetlo, ulični sat ispred pozaspalih vrba i nebodera preko puta pokazivao je ponoć, a meni se učinilo dok sam prelazila blistave pruge da je sasvim moguće da odnekud iz mraka izroni komsomolkin tramvaj i otvori mi svoja vrata, i da sam badava planirala vruću kupku i sobicu s Majstorom koji u njoj čeka. Prokletstvo velikih priča. Ostaješ haunted poslije čitanja doživotno. Veliki pisci su neznanci. NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA.
Ritam snova
dvitririchi.blog.hr
Rano buđenje i jutarnji tradicionalni kavomanski rituali dolaženja sebi u samoći ili udvoje, sve kraći dani i hladne noći uzimaju svoj danak u obliku promjene bioritma.
Popodnevni sanak od "samo pola sata da odmorim glavu, noge" pretvori se u tri sata čvrstog popodnevnog sna. Plus pet noćnog - taman.
Pa usfali slobodnog vremena budnosti za sve što se mora, a osobito za ono što se ne mora, a duša bi htjela.
Rečeno mi je da sam ječala u snu, a ja se sna ni ne sjećam, sjećam se samo neke nelagode, nekog straha s kojim se suočavam dok blaženo spavam. Detalja se sjetim pa odmahnem rukom. Što je bilo u snovima, u snovima neka i ostane.
Mačić je crn, posve crn, i ima bijeli vrh repa. Nešto kao unikatni osobni znak. Mačke imaju osobnost naravno, a ovo malo zaigrano skakutalo i zvrndalo je unijelo neku novu obiteljsku dinamiku.
Moja uloga tu je uglavnom da svima govorim što i kako u vezi hranjenja, u vezi mačjeg pješčanika i u vezi zatvaranja vrata. Dok se ne nauči odazivati na ime, dok ne zasluži apsolutnu slobodu istraživanja okoline..
Ne želim sebi priuštiti još i tu obavezu da okolo šuškam s paketićem mačje hrane da bih ga vratila doma djeci.
Tako da, definitivno, pas, vjerni pas, vjerna psima. ;)
Ali, trenutno nije trenutak, no i to će jednom doći.
Neron, jer car je crn. I lud. I jer pljucati treba kad ga sretnete na putu, i to ne dva, nego točno tri puta, za svaki slučaj. ;)
Crtice
ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr
Pred bijesom neba i ljutnjom vjetra
mali smo.
Pred urlikom zemlje
uplašeni.
Na rubu opstanka
nemoćni.
Nad provalijom ljudskosti
stojimo oholi.
****
Kad te ne vesele male stvari
upitaj se.
Kad ne primjećuješ ljepotu
zabrini se.
Kad nemaš volju dignuti se
u banani si.
Objavljeno u tjedniku "Apolon"
Dobro došo presjedniče
supatnikll.blog.hr
Eto završilo je sasvim očekivano.
Kao što kaže Aleksandar Musić, koji se još jednom pokazao kao intelektualno superioran svim ostalim politolozima, konzultantima, kolumnistima i analitičarima, sve je bilo sasvim jasno i nije trebalo biti naročito pametan da bi se predvidjelo što će se dogoditi.
Razlika između gospodina Musića i vašeg omiljenog blogera u odnosu na ostale analitičare i vrhunske intelektualce, je ta što oni sagledavaju stvarnost bez navijačkog refleksa, pa im se ne događa da pričaju gluposti.
Mene je u stvari cijelo vrijeme mučilo kako je osoba evidentno skromne inteligencije postala državna odvjetnica, pa onda i potpredsjednica, i sad mi se čini da je u pitanju bila kombinacija ženske i manjinske kvote, ne vidim drugo objašnjenje.
O novom predsjedniku ne bi imao reći ništa lijepoga, što naravno njega ni američke građane, uopće ne zanima.
Doduše ne smatram ga tolikim demonom kakvim ga se sustavno od strane objektivnih i profesijonalnih medija proglašava, ja bi ga svrstao u kategoriju kreten i ostavio tamo.
Više me u stvari veseli to što su salonske ljevičarske elite, potpomognute polu svijetom iz show businesa, epohalno popušile.
Oni naravno nemaju intelektualnih kapaciteta da bi shvatili kako to da ih je klaun poput Donalda pomeo, pa će nastaviti laprdati o pobačaju, i pravima muškarca koji ima testiklse, ali nema muda tuć se s dečkima da mlati cure, ne shvaćajući koliki su u stvari debili.
Sad ću se okrenuti proučavanju fenomena u kojem oni koji se zgražaju nad pobjedom Trumpa, svega nekoliko tjedana kasnije u drugom krugu glasaju za Zorana Milanovića.
Mislim da ću imati cijeli serijal o tome, analizirajući skupinu po skupinu Zokinih glasača.
It's Not Me
aniram.blog.hr
Nešto sam tražila po internetima, da, tražim si pametnog posla, vrijeme je već da se ozbiljno prihvatim pametnoga posla, traženje pametnog posla dovelo me na neku novu horror igricu u kojoj je glavni lik nonbinary child and their daily life, tražila sam onda prijevod za taj nonbinary child, reče google; nebinarno dijete, tražila sam pojašnjenje nebinarnog djeteta i sjetila se da u nekom jeziku koji ne koristi spolnu pripadnost djeca shvaćaju razliku cura - dečko negdje oko pete godine, prije toga ne znaju kamo spadaju jer im jezik to ne nameće, navodno, uglavnom, gubim se sve više, da, ali igrica nije horror zato jer je dijete nebinarno, nego zato jer ima čudovište u podrumu, ko bi reć da čudovišta postoje. A nebinarna djeca, štogod bila ta izmišljotina vrlog novog svijeta, da, da, postoje, eno ih već su glavni likovi u kompjutorskim igricama. A ako vam se kojim slučajem to sve s nebinarnim djetetom čini BOŽEMESAČUVAJ, onda čestitam, pobijedili ste na izborima u dalekoj zemlji Ameriki, koja se naizgled odlučila obračunati s tim debilanama. Onako, old school vrijednosti u obliku svjetleće šljaštećeg ukrasnog papira u kojeg su brižljivo umotane sve one amoralne vrijednosti gladne vlasti i hrane za vlastiti ego. Sve ono što nas oduvijek pokreće, nekog bolje, nekog gore, nekog dole. Inače, u dotičnoj igrici čudovište je pojelo nebinarnom djetetu roditelje i sad, eto, dijete ostalo samo u kući pa se brine o čudovištu, friška igra. Ne da mi se ustvari proučavat dublje igricu i autora i korisnike, ali, eto kako je široko to polje internetsko, lako se da zalutati. Gledala sam nedavno i kablove provučene preko cijelog svijeta ispod mora i gora, pa onda guste rojeve satelita koji nam u svakoj rupi i šupi šalju wifi signale, svo to čudo tehnologije s kojom si tražim posla preko interneta, posla koji je prije samo dvadeset godina bio nezamisliv i svakako nepostojeći, a gle sad.
Posla naravno nisam našla, u stvarnom životu jednim krajičkom oka pratim ekran, drugim škicam dete koje nemilice skače s balonima po krevetu na kojem se umorni mužjak nastoji pribrati, otac mu je naglo i jako obolio, preostaje nam i mu samo čekanje, veselo dijete energijom van svake kontrole ne pomaže baš nimalo. A i moj fokus postao je dostojan ozbiljnog ADHD poremećaja pod stare dane, što kažu i nije čudo, jer informacije, informacije, nemere se to pohvatat.
Moji stari demoni uvijek su oni isti, strahovi, nesigurnosti i odgađanja.
Moja susjeda preko puta ima dijete od dvije godine, terrible two histerično urliče kroz cijelo stepenište jer nešto nije po volji, zahvalna sam nebesima da smo to prerasli, inače bih mislila da nešto nije s njima u redu, neka iskustva ponekad dobro dođu. Pogotovo kad se ne ponavljaju.
Moji svi najbliži su manje-više dobro, starimo, neizbježno je, i to.
Onokad starimo svijet se sve više čini pravo svojim, samo jednim okrutnim mjestom koje nas cijelo vrijeme uporno pokušava ubiti, kompjutorska igrica sa samo jednim životom i vremenskom crtom koja se lagano prazni. I što smo stariji ne postajemo jači, jbg, u kompjutoru je život puno ljepši. I nebinarnost čudovištima uopće ne smeta. Sve dok su dobro nahranjena, naravno.
Hrana za ljudoždere
potok42.blog.hr
Kao izmorene krave vođene stazama za stoku,
što su prolazile kroz prerijske ravnice,
rutom Chisholm Traila, koja se protezala od Texasa
do Kanzasa, i moja sjećanja i uspomene,
preko plitkih rječica, uz prijetnje pljačkaša,
kaubojskim povicima dozivanja i upućivanja,
dolazile su do odredišta - Abilenea, Dodge Cityja i Wichite,
bile prodane trgovcima i preprodavačima, i dalje
prevožene namjenskim vlakovima do Chicaga.
Za razliku od krava moja sjećanja i moje uspomene,
moje živo meso, stizalo je u tijesnim vagonima
razmjene do tržnica i klaonica kao hrana za ljudoždere.
Amerika i Engleska... drugi put
fragmenti2.blog.hr
Treba znati što se želi, i onda to pokušati postići.
Otprilike tako nekako.
No... evo ovo bi bilo dosta sličnije onome što sam pokušala uslikati i prošli put...
Odbijaš biti dijelom stada kada....
auroralucidissima.blog.hr
...Ne toleriraš....
...društvene lubrikante, korupciju, lažne moraliste.....
....mlake mediokritete, prefarbane milosrdnike....
....plitke manipulativne osobe koje šećare mrvice kruha za svoju mizernu korist uništavajući nedužne duše....
....uredno začešljane usijane tikve...
Ples sa ranjenim djetetom V. – Odrastanje s narcisoidnim osobama
auroralucidissima.blog.hr
Ova tema se rodila vrlo spontano, te ju vrlo rado otvaram radi mnogih koji su na žalost bili primorani prolaziti kroz vrlo težak put odrastanja. Ovo nije niti najmanje bezazlen put odrastanja, ali izvana izgleda poput sasvim uobičajenog načina koji je iznimno politički/vjerski/školski korektan. Zbog čega naglašavam “uobičajen način”? Brojni mladi odrasli koji su na pragu zasnivanja prijateljstava, radnog odnosa, veze, braka ili bilo kakvih drugih odnosa, osjete s jedne strane da imaju sve uvjete kako bi situacija sjela na svoje mjesto, ali s druge strane osjećaj gubljenja tla pod nogama, te da nešto itekako nedostaje, ali nikako ne mogu definirati otkuda taj osjećaj dolazi. Izvana gledano, dijete je odrastalo sa roditeljima koji su mu omogućili krov nad glavom, hranu, školovanje te poneke male luksuze. Ti roditelji potječu iz obitelji koje su također naizgled sasvim poštene, radne, odgovorne i po potrebi bogobojazne osobe, do bola odane domovini te su im obiteljske vrijednosti na prvom mjestu. Zar to ne djeluje kao nešto sasvim dobro i da bi to bio jedan uobičajen način ophođenja prema mlađem naraštaju? Nitko se u stvari ne smije usuditi prepustiti propitkivanju svetosti stavova, jer naravno to je ipak generacijama ukorijenjeno. No što je navelo osobe na to da uživaju u vanjštini ovih svih spomenutih atributa? Iznutra postoji gotovo sve u obrnutoj proporciji. Želja za prezentiranjem sebe kao savršeno uklopljenog člana društva nadilazi gotovo sve. Narcizam, površnost, kondicioniranost, bešćutnost, lažno milosrđe te kontradiktornost samome sebi glavne su odrednice takvih pojedinaca. Kontradikcija samome sebi je ipak jedna od najneprijatnijih odrednica, jer s tim sve pada u vodu te se na najgori način reflektira na mlade.
Što se u stvari zbiva iza kazališnog zastora?
Roditelji da bi zadržali dobar privid o sebi uglavnom su i sami žrtve roditelja koji su živjeli kontradiktorno samima sebi. Tradicija se nastavlja provođenjem mjera kroz djecu, te najčešće ni roditelji nisu svjesni koliko su sebi samima kontradiktorni te zbog čega uopće ta ideja postoji. Mnogi nisu svjesni da svojom kontradikcijom održavaju lažni status quo te da je to samo sebi svrha. Roditelji ne znajući ništa dalje a niti bolje od toga, svim silama potapaju vlastitu djecu u labirint falsifikata uništavajući djetetovu autentičnost.
Postoji nekoliko elemenata u ponašanju roditelja:
-Potreba da im se drugi ljudi konstantno dive
-Žele da njihova djeca budu savršena kopija njihovog ponašanja i poimanja života
-Emotivne ucjene su dio svakodnevnice
-Površni su u iskazivanju osjećaja, češće su samo prazni
-Patološka želja samodokazivanja religioznosti
-Kompletan nedostatak empatije
-Puni lažnog milosrđa u vidu stvaraja slike o sebi poput velikih dobrotvora koji na oči svih pokazuju kojoj osobi i koliko novaca daju
-Najčešće izbjegavaju bližnje koji su potrebiti, no preko njih ne mogu stvoriti javnu reputaciju
-Misle da isključivo materijalna dobra, utjecajnost i vanjština garantiraju sretan život
-Nikada ne misle na ispunjenje obzirom na vrlo površne emocije ili gotovo prazninu koja vlada
Kako se oteti fenomenu “utamničene duše”?
Ovo spada u jedan od najbolnijih i najtežih procesa. Budući da se radi o relativno dugoročnoj izloženosti takvom obrascu ponašanja, ono se na žalost ukorjenjuje. Bilo kakve krivo naučene stvari nisu rezultat kratkoročnog procesa. Moramo shvatiti da se ne radi o djelovanju od par mjeseci, ipak ovo je vrlo dugoročan i složen proces u kojemu dijete upija svaku česticu ponašanja te u tom procesu nastaje pojam akcija – reakcija. Bolni podražaji kao i ne baš ugodne reakcije su obrasci koji se ponavljaju dok ih se osvijesti, da im se na ozbiljnosti te se polako počinju kroz rad sa stručnom osobom prerađivati. Početak prerađivanja situacija za ozbiljno nastaje tek konfrontacijama sa situacijama koje su dijete (tada dijete!) izbacile iz ravnoteže. No, jedna ohrabrujuća činjenica je ta- kako se slične situacije budu ponavljale, biti će se jednostavnije nositi sa situacijom jer prerađivanjem okidača bolnog doživljaja osoba koja djelomično savlada tehniku vladanja situacijom svakim danom je bolja u tome. To je taj put početka izlaženja duše iz tamnice. Svi koji su u procesu, neka imaju na umu da je svačiji način života i nošenje sa traumama u potpunosti individualno, stoga svakoj osobi potreban je različit vremenski period za razvijanje zdravih obrambenih mehanizama. Nikada sebe izlagati samokritikama, jer svačiji put k ozdravljenju je puno različit i svemu treba dati vremena. Samo sa ljubavlju i strpljenjem ka zvijezdama!
Koja je poanta svega ovoga?
Važno je bilo osvijestiti koliko naime u društvu ima visoko funkcionalnih pojedinaca a koliko iza takvih osoba postoji kućno kazalište sazdano od trans generacijskih trauma.
Ako to u pojedincu izazove divljenje ili umanjenje vlastitih vrijednosti te uspoređivanje, uvijek se treba podsjetiti na to što smo te koja je naša životna svrha.
U slučaju da i dalje postoji razlog za zapomaganjem, osvijestiti što je točno bio okidač za uspoređivanje i/ili umanjenje vlastitih vrijednosti.
Ne tražiti potvrdu vlastite vrijednosti od vanjskog svijeta, jakost se razvija upravo tada kada radimo ono što uzdiže našu dušu iznad svega.
Svi koji ste u terapijskom postupku ili planirate ići na terapiju, imajte na umu da je ovo putovanje koje traži posvećenost, izdržljivost i veliko strpljenje. Svi ste jedinka za sebe i gledajte isključivo u svoj domaći rad kada ste u procesu! Sretno! B
Zapamtite jednu vrlo jednostavnu rečenicu: Treba zagrebati ispod površine!
Hvala na čitanju i do sljedećeg posta!
Vaša,
Dr.Diva B
* dva sira i kruh ... 390 kcal
minus40kg.blog.hr
3 dag dimljenog domaćeg kuhanog sira ... 80
5 dag mliječnog kruha ... 150
3 dag krem sira za mazanje s vlascem ... 70
0,1 dl bučinog ulja ... 90
vlasac
e sad, volim te brze obroke,
ne traže gotovo ništa,
a daju baš puno
Popis
mrrmau.blog.hr
Ovo je jedna od divnih fotografija sa bloga "Kojekakve" blogera GP, Isti umjetnik je autor još jednog bloga pod nazivom "Bergaz naopačke"
Zadnja objava na blogu bila je u 8. mj. 2022.
Veze na ta dva bloga nalaze se u mom Popisu blogova koje pratim. Na tom popisu nalaze se i drugi blogovi, a dio njih nisu trenutno aktivni, ali stavila sam ih na popis jer:
- smatram njihov sadržaj kvalitetnim i želim ih pročitati u potpunosti,
- nadam se da će se njihovi autori ponovo aktivirati.
Sad moram objasniti zbog čega sve ovo pišem. Jučer mi je jedan bloger kod kojeg sam ostavila komentar blago rekao: "Daj odjebi".
Pa sam ostala s upitnicima iznad glave ?????
Onda mi se ipak konačno upalila lampica!
Izgleda da je ta reakcija bila na moju izjavu da sam kratko vrijeme na dnevnik.blog.hr, a na svojoj listi za čitanje imam blogove čiji su zadnji upisi bili preklani. Pretpostavljam da je to dovelo do zaključka da sam ja sumnjiva osoba, koja, iz tko zna kakvih razloga, lažno predstavlja.
Pa, eto, osjećam da moram objasniti kako sam saznala za te blogove.
Kad otvorim naslovnicu Blog.hr, tamo skroz gore lijevo nalazi se rubrika "Moj dashboard", ispod naslov "Novo na blogovima koje pratim", pa slijedi 5 naslova blogova (od kojih je jedan iz 2005. g, jedan iz 2006.). Kad izaberem naslov "Veterani i jedan malo mlađi :)" otvara se "Blog o blogu" sa postom o nagrađenim blogerima.
Tamo sam došla do linkova za GP blogove, a putem komentara do veze s drugim blogerima.
Nakon što sam pročitala ponešto od njih, neke sam izdvojila i stavila na svoj popis jer su mi se svidjeli.
Eto, to je to.
Nisu svi ljudi zlonamjerni sa neprijateljskim porivima i namjerama, iako takvi, naravno, postoje. Ja to sigurno nisam.
Čak i kad me ljudi povrijede, nastojim shvatiti zbog čega su to napravili. Ne stavljam ljude u pretince, ne dijelim olako etikete. Mislim da svatko od nas ima svoje kvalitete i mane i svaki čovjek je jedinstven i različit od drugih.
Život je jako krhka i dragocjena stvar, uvjerila sam se u to. Ne želim ovo vrijeme koje mi je još preostalo potrošiti na besmisleno ratovanje i negativne misli.
I da se vratim na početak priče. Na blogu autora GP netko je u komentarima u 12. mjesecu 2022.napisao RIP. Komentator nema blog i nisam imala koga dalje upitati o tome.
Njegovi blogovi su posebno vrijedna ostavština i bio bi veliki gubitak ako bi se Blog.hr zatvorio i sve te umjetnikove fotografije bile izgubljene. Ne samo njegove, nego i mnogo drugih vrlo vrijednih kreacija koje su se godinama stvarale na ovom internetskom prostoru.
Bilo bi prekrasno kad bi netko izdao knjigu s njegovim radovima. Ukoliko takva možda postoji, jako bi me razveselilo saznati kako do nje doći.
Na žalost, živimo u vrijeme koje je tako promjenjivo, vrijednosti traju tako kratko, brišu se i nestaju.
Na kraju stavljam staru pjesmu za koju mislim da je uvijek aktualna:
Još uvijek ne znam neke važne stvari
Zvonimir Golob
Sam Bog će znati zašto pišem pjesme
i kome treba to što sada sanjam.
Još od djetinjstva znadem što se ne smije,
pa ipak pseto svog života ganjam.
Djetinjstvo moje već je iza mene
i otad sve je pošlo naopačke.
Koliko vrijede moje uspomene,
moj vrt i tavan, gušteri i praćke?
Još uvijek ne znam neke važne stvari
o voću, ženi, ljubavi i smrti.
Još uvijek marim što drugi ne mari
i moj se život ko ruleta vrti.
O sebi znam još samo da sam ranjiv
od teških riječi, rastanka i plača
i ulicama hodam malo sanjiv
između ljudi, kuća i kotača.
I još se prenem na zvuk neke trube,
u stranu gurnut, kao da me nije,
pa tiho psovku procijedim kroz zube
i dalje idem - manji nego prije.
Još uvijek ne znam neke važne stvari
o voću, ženi, ljubavi i smrti.
Još uvijek marim što drugi ne mari
i moj se život ko ruleta vrti.
Sam Bog će znati kome sve to treba -
ti stihovi, te riječi i te rime?
Taj dio pakla i taj dio neba,
ta proljeca, te jeseni, te zime?
Sam Bog će znati zašto pišem pjesme
i kome treba to što sada sanjam.
Još od djetinjstva znadem što se ne smije,
pa ipak pseto svog života ganjam.
la, la, la, la, la, laaa
la, la, la, la, la, laaa
Još uvijek marim što drugi ne mari
i moj se život ko ruleta vrti.
Osmijeh bijele Lune...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena, govorio si
vodeći me u grad tvoje mladosti. Ponosan na povijest
pokazao si mi ostake rimske utvrde, vratio u vrijeme
ratova, puteva, osvajača obale smaragdne rijeke.
Iz magluštine zgusnutih suza su izranjale slike,
svijet je počinjao u dubini mog pogleda, svijet
vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus smokve, na obali šum
vjetra u krošnji tužne vrbe, grmu Ive i vitke breze,
nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom.
Vratili smo se na početak, na izvorište gdje se,
ne tražeći se, uvijek susrećemo. Tu smo, u
tragovima rijeke i vjetra, oblaka i kiša.
Bila je blaga ljetna noć, na terasi
Mogorjela je orkestar svirao
mjesečevu sonatu,
na lazurnom baršunu se smiješila bijela Luna.
Dijana Jelčić
Dan poslije jučer
donabellina.blog.hr
Čuvajte znakove interpunkcije!!
Čovjek je izgubio zarez, i počeo se bojati složenih rečenica. Tražio je jednostavne izraze. Jednostavne izraze pratile su jednostavne misli.
Zatim je izgubio uskličnik, i počeo govoriti tiho, sa jednom intonacijom. Ništa ga više nije radovalo ili uzbuđivalo, prema svemu se odnosio bez osjećaja.
Onda je izgubio upitnik i prestao da postavlja ma kakva pitanja.
Nikakvi događaji nisu budili njegovu znatiželju, gdje god da su se dešavali – u svemiru, na Zemlji ili čak u njegovom vlastitom stanu.
Kroz još koju godinu, izgubio je dvotočku i prestao da objašnjava ljudima svoje postupke.
Pred kraj života, ostali su mu samo navodnici. Nije iskazivao ni jednu vlastitu ideju, sve vrijeme je nekoga citirao – tako se sasvim odučio od mišljenja i došao do točke.
................................................................................................................................
U 5:25 sati po hrvatskom vremenu, The Associated Press je ustvrdio da je Trump osvojio 230 glasova elektora, a kandidatkinja Demokratske stranke Kamala Harris 187 glasova, prenosi Jutarnji list...cit: narod.hr
Volju birača treba ispoštovati i svaka država dobije vlast kakvu zaslužuje, rekao je Orwell vrlo davno
The Cure, novi album i ja
nachtfresser.blog.hr
Robertovo seciranje
Prva sjećanja na bend vežem uz početne ratne godine i rad u ekonomskoj školi, te grupu darkerica koje su me voljele. Mlađahan ja sam tad rastezao i skupljao plan i program poput žvakaće, koliko sam mogao, eksperimentirao s projektnom nastavom koja će tek valjda koje desetljeće kasnije postati pomodna i prezentirati se po usavršavanjima, najavljivao teme koje će se dopunski raditi, pa mi se znalo događati da bi i jedna iz tog društva, koja je inače učila engleski, dolazila uz moje dopuštenje na satove. The Cure im nije bio najdraži bend, imale su one svog tragičnog heroja o kojem sam već pisao, ali su ih slušale. Meni su onda bili u drugom planu, tad je zbilja postojao nevjerojatan izbor dobrih bendova.
Tada nisam ni znao da je Robert Smith moj vršnjak, djelovao mi je mlađi iako je par mjeseci stariji, danas znam, na neki način pomodniji, u nekom smislu sam bio konzervativan, ma koliko mi danas ta riječ bila u svakom pogledu odbojna, nisam se mogao poistovjetiti niti danas mogu, s tom napadnom šminkom, glazba sama po sebi uvijek mi je bila oki doki.
Promakla bi mi vijest, da jučer nisam, iz razloga navedenih u prethodnom postu, obilazio njemačke glazbene portale, da su the Cure objavili prije kratkog vremena novi album, da imaju materijala već i za sljedeći, da je Robert izgleda mračniji no ikad, što mi sad već i odgovara, skroz u skladu s vremenom, ovo što sam čuo mogu samo preporučiti, uostalom testirajte, i na linku koji sam priložio može se naći pokoja stvar...
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr