Sve kategorije po listama

Podroom

nachtfresser.blog.hr

EPILOG
Dies ist ein Keller Ovo je podrum
hier lebe ich ovdje živim ja
dies hier ist dunkel ovo ovdje je mračno
feucht und angenehm vlažno i ugodno
dies hier ist ein Schoss ovo ovdje je pucanj

Songwriter: Blixa Bargeld "Kuća laži"

U gradiću iseljenih, gradiću u kojem sam završio gimnaziju i odmah počeo samostalni život, paralelno sa studijem u obližnjem gradu, iscijeđenom i ispaćenom u prethodnom ratu, otvorena je prije par mjeseci replika "Starog podruma", birtije u kojoj sam započeo put truleži i propadanja i vidim po video snimcima odlično posluje, za vikend se traže rezervacije, štimung je savršen, pjevaju i lumpuju, što bi mali Perica rekao, sretni ljudi. I omjer žena i muškaraca je savršen, što dodatno daje patinu starih vremena. Vikendom tambura tip iz mog vremena, jedino su pjevačice mlađe, kod pjevačica i stjuardesa se i u nova vremena starost loše trži, ali zato među gošćama razabirem i ozarena lica djevojaka svoje mladosti, čija obličja su prekrile maske besmisleno grubih vremena. Sve generacije su unutra, idealno, skoro kao na Instagramu, izmiješane.
Jedino iz snimaka ne mogu nazrijeti, jesu li još na zidu stihovi, a vjerojatno su pri restauraciji zaboravljeni, stihovi s kojima sam ja, s društvom uglavnom preminulih, uz stol u kutu, mlađahan oplakivao sudbinu kletu:
Nek' se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i srecu ...
Neka ide sve u materinu ...
Nikad, druze, ja umrijeti necu.
S.Jesenjin
Ništa me ne privlači odlasku u tu birtiju. Kad su u njemačkom zatvoru Stammheim likvidirali Gudrun i Baadera, znao sam da je sve gotovo, priključio pionirima "Novog vala", odživio svoj nespokoj i eto, još, naravno nekima neprepoznatljiv, trajem i lijepo mi je dok ljeti ponekad sjedim meditirajući uz jezero i kuću na koju su stavili spomen ploču da su u njoj svojevremeno živjeli Sergej Jesenjin i Isadora Duncan, magarac na prvom mjestu, mada mi je i u Berlinu uz Brechta ljepše, on nikad nije bježao.

Digitalna diktatura

toco1980foto.blog.hr

Zadnji hir EU birokracije jest nametanje digitalizacije svega i svačega.

U posljednje vrijeme sve češće se u medijima spominju digitalne vozačke dozvole, digitalni novac, digitalna naplata cestarina, digitalna kontrola na granicama i slična digitalna "moderna rješenja", a pri tome se govori i o bezrezervnom oslanjanju na "umjetnu inteligenciju", koja se u praksi do sada vrlo često pokazala - prilično neinteligentnom.

Problem ovdje nije tehnologija sama po sebi, već slijepo, gotovo fanatično vjerovanje da je digitalizacija nečega automatski sinonim za napredak. Ta današnja fah-idiotska opsjednutost digitalizacijom svega vrlo često ignorira stvarni fizički svijet, stvarne ljude i stvarne probleme koje digitalizacija može uzrokovati.

Digitalizacija bez mogućnosti izbora

Jedna od stvari koja se uporno prešućuje i ignorira je činjenica da ne koriste svi ljudi pametne telefone! I to nije nikakav zločin, jer ne postoji ni zakon ni zakonska obveza koja propisuje da svatko mora posjedovati i koristiti pametni telefon, instalirati određene aplikacije, imati mobilni internet ili stalno biti "online".

Neki ljudi jednostavno to ni ne žele, već radije koriste starije, prokušane i pouzdanije tehnologije. Ima ljudi koji radije koriste starije "obične" mobitele. Jednako kao što ima ljudi koji i danas radije fotografiraju klasičnim fotoaparatima na film, umjesto da koriste isključivo moderne digitalne.

Unatoč tome, ide se u smjeru da se sve više osnovnih usluga za građane planira učiniti dostupnima isključivo u digitalnom obliku, bez onog fizičkog i materijalnog, i zapravo se pokušava građane prisiliti na korištenje tehnologije koju možda ne žele, ne razumiju, ili si je ne mogu priuštiti.

To pak najviše može stvarati probleme starijim ljudima koji su često slabije računalno pismeni jer su živjeli i odrastali u nekim drugim vremenima; ponekad im je već i samo osnovno korištenje pametnog telefona (poziv ili SMS poruka) veliki izazov, a kamoli prijavljivanje u razne on-line sustave, pamćenje PIN-ova i zaporki, korištenje aplikacija, autentifikacija u dva koraka, te stalna ažuriranja aplikacija i sustava koje često za sobom vuku i zbunjujuće promijene izgleda korisničkog sučelja... Štoviše, čak i mlađi korisnici ponekad imaju problema sa time.

Nametnuta digitalizacija koja bi isključivala i marginalizirala dio društva koji ju ne zna ili ne želi koristiti, nije napredak već diskriminacija.

Osjetljivi sustavi i stvarni rizici

Još jedan problem koji se uporno i sustavno ignorira jest potpuna ovisnost digitalnih sustava o računalnoj i komunikacijskoj tehnologiji koja nije apsolutno pouzdana, te o dostupnosti električne energije.

Što ako mobitel bude izgubljen, ukraden, ili padne pa bude oštećen do neupotrebljivosti? Što ako se isprazni baterija na mobitelu, a nema dostupnog punjača? Što ako negdje nema signala ili nestane internetske veze? Što ako padne centralni računalni sustav? Što ako dođe do kibernetičkog napada, pa procure osobni podaci milijuna građana?...

To nisu nekakvi hipotetski "najgori mogući scenariji" - to su realne situacije koje se već događaju, i to sve češće! I svaki put kada se dogode, ljudi se ni krivi ni dužni nađu u problemima.

S druge strane, papirnata vozačka dozvola ne treba ni mobitel ni internet. Gotovina ne treba server. Fizički dokument ne može se "hakirati", ukrasti ili izmjeniti s druge strane svijeta.

No bez obzira na to, digitalna rješenja se pokušavaju na silu nametnuti uz izliku veće sigurnosti, učinkovitosti i kontrole. U stvarnosti, kontrola se sve više centralizira, a građani gube autonomiju, jer kada sve postane digitalno, postaje i uvjetno - može se isključiti, ograničiti, suspendirati, ili nadzirati jednim klikom.

I tu više nije pitanje "hoće li se to zloupotrijebiti", nego kada i do strane koga.

Zaključak

Digitalizacija bi trebala biti opcija, odnosno alat koji olakšava život onima koji je žele koristiti, a ne nametnuta prisila od strane birokratskog sustava koja bi marginalizirala one koji ju ne žele. Jer dokle god se radi o nametanju bez alternative, bez slobode izbora, bez ozbiljne rasprave i bez uvažavanja stvarnih problema, ne radi se o napretku, već samo o još jednom birokratskom iživljavanju i eksperimentiranju koji se provodi na leđima običnih građana.

Svaki pravi...

stella.blog.hr

Svaki pravi...

Život je pun crtica koje nam bljesnu u sećanjima
kad se najmanje nadamo. Pomene se nešto i mi se
setimo scene za koju bismo se kladili da smo je zaboravili.
A vredi je pamtiti.

Moj prvi kum je poliglota. Obožava da čita na raznim
jezicima i uči ih lako. Udvarao se kumi recitujući joj
Lorku na španskom…koja bi odolela?
Pre više godina odosmo na izlet u Topolu. Posetismo
Karađorđev konak. Na ulazu poduži tekst na
staroslovenskom jeziku. Meni nije značio ništa, ne mogah
ga čitati. Ali kum stade da prevodi, tečno i lako…
iza njega pop u neverici gleda, sluša, pa sačeka da
kum završi i onda ga zapita:
“Vi ste svakako studirali bogosloviju?”
“Nisam”, odgovori kum.
“A istoriju umetnosti?”
“Ne”.
“Filološki fakultet?”
“Ne.”
“Pa kako onda znate staroslovenski?”
“Prosto. Svaki pravi Srbin treba da zna staroslovenski”.
To reče i uđe u konak.
Pop ostade zamišljen: ”To je pravi Srbin!”,
kad li suprug dodade:
“Ali on nije Srbin. On je Slovenac!”

(Rumba 2011)

Pretpraznička groznica hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Danas i sutra imamo XXXL postove,
danas pretpraznička groznica i sutra Čestitka za Božić
uz citate poznatih..HoHoHo..



Što je Božić? To je blagost prema prošlosti,
hrabrost za sadašnjost i nada za budućnost.
Agnes M. Pahro



Božić je dan koji sve vrijeme drži na okupu.
Alexander Smith



Jedan od najveličanstvenijih nereda na svijetu je
onaj koji nastane u dnevnoj sobi na Božić.
Nemojte ga prebrzo očistiti.
Andy Rooney



Dobra savjest je neprekidni Božić.
Benjamin Franklin



Božić nije doba godine. To je osjećaj.
Edna Ferber



Neka nam Božić bude prekrasan
bez ijedne pohlepne misli.
Ann Garnett Schultz



Ne učinimo li Božić prigodom za dijeljenje blagoslova,
ni sav snijeg Aljaske neće ga učiniti "bijelim".
Bing Crosby



Najbolji dar ispod božićnog drvca je prisutnost
članova obitelji umotanih u sreću.
Burton Hills



Božić će trajati onoliko dugo koliko mi stojimo srcem
uz srce i s rukom u ruci.
Dr. Seuss



Voli darivatelja više nego dar.
Brigham Young



Božić je nužan. Treba postojati bar jedan dan u godini
koji nas podsjeća da ovdje nismo samo zbog sebe.
Eric Severeid

Ta strašna igračka um

radivjetra.blog.hr

Prošle noći, one s nedjelje na ponedjeljak, legao sam spavati pod temperaturom. Suprugu sam "otpravio" u spavaću sobu, a sebi sam napravio krevet u dnevnoj, znajući dobro što me čeka (bude to otprilike jednom godišnje). Prije toga gledali smo - po tko zna koji put - film Dozvola za brak (eng. Meet the Parents) s Benom Stillerom i Robertom De Nirom, koji je za mene uvijek iznova jednako smiješan i zanimljiv kao naš Tko pjeva zlo ne misli. No petnaestak minuta iza ponoći shvatili smo da ga nema smisla gledati do kraja jer su preduge reklame bile svako malo i film je trebao završiti tek oko 0:40. Pogasili smo sve i otišli na spavanje.

S eteričkim tijelom u kaosu, ležao sam osjećajući svaku sekundu kao puno predugu, tijelo kao sveprisutnu pobunu živaca i hladnoću kao prijeteću neman ako samo razmaknem poplun u nekom trenutku. Dobro mi poznato stanje, ali, na sreću, jedanput ili dvaput godišnje. A onda je počelo - noćna mora koncepata i ideja. Već desetljećima to tako biva, ali svaki put na neki nov način. Krene s onim što je moja najsvježija asocijativna ili konceptualna nit, a to je u ovom slučaju bio upravo gledani film. U njemu je lik kojeg je glumio Ben Stiller malo pomalo ulazio u sve teže situacije spram oca svoje zaručnice i radnja je fino gradirala tu napetost prema kulminaciji. To fino gradiranje napetosti preuzeo je moj um pod temperaturom i započeo svoj konceptualni košmar: osmislio je, naime, ili počeo osmišljavati, "kompjuterski program" koji bi se u filmovima bavio upravo tim segmentom, gradiranjem napetosti prema kulminaciji, uzimajući u obzir samo one scene koje s tim "gradiranjem napetosti" imaju veze. Tako sam stalno iznova u sjećanju vrtio slike rasta napetosti iz upravo gledanog filma, sve dok nisam zgotovio proizvod u obliku, recimo, crvene verzije. A onda sam počeo ispočetka, smišljajući novu, možda malčice nježniju verziju koja bi naglašavala neke druge dionice filma, ali bi isto imala za zadatak zgotoviti neku finalnu verziju "gradiranja napetosti prema kulminaciji". Dakle, isti film, ali malo drugačiji izbor scena, ne toliko drugačiji da se izbriše bit "gradiranja napetosti", dakle tek neznatno drugačiji, ali ipak drugačiji. Trebalo je uložiti velik napor da se to nijansiranje osmisli. Na koncu sam novu verziju "gradiranja napetosti" nazvao plavom verzijom. Nježnijom, suptilnijom, pa ipak jednako u istom konceptu. Ponadao sam se da je to sada valjda to i da ću konačno moći zaspati. Ali ne! Pojavila se ideja da bi se možda mogla uspostaviti neka treća verzija koja bi pomirila prve dvije, ali na veoma suptilan način, i koja bi onda zapravo bila vrhunac prikaza ili neke vrste kritičkoga osvrta samoga filma. Pa sam počeo raditi na njoj i nakon mnogo vremena provedenog u osjećaju konceptualnog užasa i krajnjeg mučenja duše konačno osmislio tzv. zelenu verziju, koja bi bila ne samo obična sredina između crvene i plave, nego i njihovo umjetničko nadmašenje. Bio sam zadovoljan zelenom verzijom, smatrao sam je istinskim konceptualnim majstorstvom svog uma, ali u tom "zadovoljstvu" i "smatranju" nije bilo ničeg doli užasa i mučenja, košmara koji prisiljava um da sudjeluje u nečemu u čemu ne želi sudjelovati. Istovremeno sam znao da u bilo kojem trenutku mogu otvoriti oči, ustati iz kreveta i prekinuti taj košmar jer sam sve vrijeme zapravo bio u polusnu. Ili sam samo mislio da to znam i da mogu prekinuti taj košmar?

Od ponoći i petnaest do šest i petnaest ukupno sam išao šest puta mokriti. Tek nakon trećeg mokrenja ovaj se košmar s crvenim, plavim i zelenim "gradiranjem napetosti" prometnuo u nešto drugo. To drugo očito je bilo na dubljim razinama jer ga više ne mogu prepričati, no znam da je bilo prepuno povijesti, i to svakako one vezane uz Bliski istok, Grke, Rim, kršćanstvo itd. Ono što je bitno naglasiti jest da se osjećaj košmara ili duboke duševne nelagode promjenom teme nije završio, nego je zapravo i porastao. Bile su tu neke građevine kroz povijest, neki važni povijesni momenti, neke konstelacije koje se mogu primijetiti tek nakon dugih vremenskih i povijesnih perioda, no sada, u ovom trenutku, više ništa od toga ne mogu obuhvatiti svojom pažnjom. Ono jedino što ipak sa sigurnošću znam jest da je cijeli taj košmar s drevnim civilizacijama, gradovima i društvenom zbiljom u mojemu umu trajao stoljećima, zapravo tisućljećima, mislim da sam po buđenju imao osjećaj o najmanje 50 zadnjih inkarnacija.

Pred kraj imao sam doživljaj ili viziju nekog Srbina (baš tako, samo Srbina) koji je prije mene već doživio sve ovo što sam i ja te noći i o tome načinio izvještaj u obliku riječi, slika i maketa. Te njegove makete bile su fascinantne jer su prikazivale upravo one građevine i zdanja koje sam i ja vidio u svojim košmarima, baš tim redom i na taj način. Njegovo je izvješće bilo kao neki precizan materijalni, vidljiv vodič kroz sve ono kroz što sam ja tisućljećima prolazio. I opet ponavljam: sve vrijeme uz mučenje i veliku duševnu patnju kakvu košmari već sa sobom nose.

I kad je došlo to konačno otpuštanje, negdje iza sedam ujutro, rekao sam ženi mrtav ozbiljan: "Znaš što, noćas sam doslovno proživio tisuće i tisuće godina." I to i sada mislim. Fizičko tijelo vrlo je ograničeno u pogledu mogućnosti podnošenja patnje, no um izgleda nema takva ograničenja. Ja sam vrlo doslovno imao doživljaj ili iskustvo ili znanje o tome da sam otprilike pedesetak zadnjih inkarnacija, ili svakako nekoliko tisuća godina, u tim košmarima proživio, i sve te živote u užasu prisile doživljaja, prisile vizije, svakako nečega što nisam ni želio ni odabrao doživjeti. Pa ipak, nakon buđenja iz tog "trajnog polusna" moj um - iako je bio duboko uvjeren u to da je upravo kroz nekih šest ili sedam sati zapravo proživio tisuće i tisuće godina iskustva - nije bio u stanju fatalne iznurenosti iskustvom, bio je manjeviše isti kakav je i inače. :) Jesam li si umislio sve to? Tko može reći da jesam ili nisam, kad ne mogu ni ja sam? :)

Tell Me There's A Heaven

samolagano.blog.hr

Ova pjesma izvlači iz dubina i tugu i dobrotu.

U vrijeme Božića ljudi su možda isforsirano dobri, zato treba tu dobrotu zapamtiti i pružati ju cijele godine, koliko god je moguće.

A moguće je samo ako smo dobri prema sebi i ako se izlažemo dobrim stvarima - poput ovje pjesme. I eto nas u jednom lijepom krugu.

Chris Rea - počivaj u miru.

Paradoks velikog izbora...

toco1980foto.blog.hr

odlazak...

usvijetutajni.blog.hr

Odavno nisam pisala...ne znam zašto zapravo, život je relativno miran pa valjda nisam imala potrebe za ispušnim ventilom. No eto, skupilo se sad malo tema, ovako pred kraj godine, kad malo rezimiramo.

Kolegi je umrla mama, pa je to nekako povuklo na temu, što bismo mi kada nas ne bude. Neki ne žele ni svijeće, drugi žele da ih se istrese u rijeku...ja...imam samo jednu molbu, da svira Imagine od Lenona. Nadam se da sam to dovoljno puta ponovila pred svojim bratom koji je dovoljno mlađi da bi trebao biti tu kad mene ne bude.

No, ono što me sad izulo iz cipela je tekst koji sam pročitala o demenciji, osobni, napisan tečno i iz duše...istinit ili ne, mene je baš sašio. Rasplakala sam se i zavapila, sve, samo to ne. Post je zapravo bio o ljubavi i tome kako slavimo prve korake, a nitko ne spominje one kasnije, teške.

Tata je uvijek govorio kako ti znanje nitko ne može uzeti. Oh, kako se prevario. Osjetila sam nakratko i na vlastitoj koži kako je to kad...tvoj um više nije tvoj. Trenutak koji te promijeni iz temelja, mene je srećom vratio neoštećenu. Možda i jaču i bolju, no itekako svjesnu da te život ponekad odneseeeeeeeeee....miljama daleko od doma. I tu ne možeš ništa, osim vjerovati.

Znam da su kojekakve rakčuge gadna stvar, da postoji bezbroj autoimunih gadnih bolesti, sve to...no, demencija mi se zaista čini kao nešto najstrašnije na svijetu. Polako zaboravljati tko si i što si, zaboravljati svoje najbliže, ostati u nekom trenutku u limbu i samo postojati... biti ljuštura osobe koja si bio nekada...povrijediti sve oko sebe, ne namjerno, no opet jednako duboko...

Pitam se, koji to dio nas ostaje vječan? I nakon što umremo? Jer nekako znam da postoji. Da li pamtimo sve, tko smo ikada bili jer vjerujem da i reinkarnacija postoji?
Što to izgubimo?

Možda je to kao uspon na planinu...samo dobijemo širu perspektivu.

Bubi

konobarica123.blog.hr

Tata je bio gromada, preko sto kila. Za trideset godina braka njemu i mami Zakoniti i ja poklonili smo par papigica tigrica. Bila je iza Konta trgovina, čini mi se da se zvala ZOO i tada, dobrih sad već preko kvarat stoljeća unatrag, nešto slično današnjim pet centrima.
Dakle, kupili papigice, krletku i sve popratno što treba. Barba nam je objasnio što i kako s papigicama vezano uz hranjenje i čišćenje. Na dan obljetnice, pojavili smo se kod mojih, uručili im krletku sa dvije raspjevane papigice. Bili su oduševljeni. Dečko je bio zeleno žuti, curka plavkasto bijela. Mama i tata su im nadjenuli imena. Bili su to nadimci kojima su oni jedno drugo zazivali u mladosti. Đoko i Soka. Slatko.
I lijepo je na zametskoj adresi trajao suživot dva para. Dok je mama u 15-15 aranžmanima lomila kičmu po Italiji, tata se uglavnom brinuo o pernato cvrkutavim novim članovima kućanstva.
Nakon nekog vremena, ljubavi i pažnji svog partnera a i njenih ljudi unatoč, Soka je odlučila otići. Ne odletjeti, već otići fizički. Najprije je tata primijetio da ne jede (krletka je bila blizu njegova mjesta za stolom), pa da stalno "kunja" i onda ju je jedno jutro pronašao izvrnutu na dnu krletke. Bilo je malo tuge, no kupili smo Đoki novu Soku i život je išao dalje, dok i nju nije sustiglo preseljenje... Nije nam bilo jasno što se Sokama ne sviđa u tom okruženju. Predlagali smo opet novu Soku, ali tata i mama su to kategorički odbili i rekli da je i Đoko dovoljan.
Ne znam kako je Đoki pak bilo u tom aranžmanu.
Tata je nazvao jedan dan. Vidno uzrujan, neka čim prije dođem jer mi ima nešto reć, pokazat i nije htio preko telefona. Stislo mi se malo, sjela sam u auto i sa drugog kraja grada dojurila u roditeljski dom.
Tati oči pune suza, "vidi, vidi...ja se jutros digao i on tu dole., molim te ti to riješi, ja ne mogu nikako." A neš ti frke, uginula papigica, pomislila sam. Tada sam tati suze u očima vidjela treći put. Prije toga zauvijek je izgubio mamu i brata.
Danas sam se te scene, kako je njega, gromadu od preko 100 kilograma satralo uginuće papigice od doslovno možda pet dekagrama a ja se tome čudom čudila, sjetila mnogo puta.
Vremenom, te neke životinjice, životinje ili živine s kojima smo odlučili kroz život postaju nam bitan sastavni dio života, članovi obitelji. Vežemo se, volimo ih, čuvamo, njegujemo, pazimo mi njih i oni nas.
Iza našeg Bubija dvije su infuzije, danas je primio treću. Prognoze su loše, pitanje je dana. Bubrežna infekcija galopira njegovim tjelešcem koje se u zadnjih nekoliko dana doslovno upolovilo. Mislili smo da ćemo danas morati odlučiti. Na svu sreću nismo morali.
Iako pitanje je dana kada će odluka morati biti donesena.
Došao nam je prije 12 godina kao tromjesečni mačić. Juniorka je htjela mačku ili psa, za psa nije bilo uvjeta i eto nama Bubija.
Izuzetno dobrog karaktera. Prijatelj sa ljudima, društven. Nešto manje je prijateljevao s mačkama u okolici, ali jednom se zaljubio i jednu bijelu macu doslovno doveo doma.
Jutro u strepnji, Juniorka je odradila veterinara i primitak vijesti o da ili ne... Prije toga, kada ga je malo pustila van, a ona otišla časkom do dućana po povratku nije ga mogla ni pronaći, ni dozvati. Nakon nekog vremena spazila ga je prilično daleko od zgrade na livadi kako polako klipsa u daljinu.
Možda je on još jutros osjetio da se bliži odlazak i krenuo. Možda smo odluku trebali donijeti jutros. Možda ćemo ovako svi još više patiti... Ne znam.
Jedno znam.
Ni vrijeme, ni godine, ni kilogrami ili dekagrami...
Povezanost, ljubav, davanje, primanje - nema to cijene.
Pomisao na konačni rastanak baš boli.
I puni oči suzama...

Moja odgovornost, moja snaga

liviodinspiracija.blog.hr

Nitko ne živi moj život umjesto mene.

Svaka pogreška, svaki izazov, svaka teška odluka – moja je odgovornost.

I upravo zato u njima vidim svoj rast.

Preuzeti odgovornost znači prestati kriviti druge, okolnosti ili sustav.

To znači suočiti se s neugodnim istinama o sebi – i upravo u tom suočavanju rađa se snaga.

Snaga da djelujem unatoč strahu.

Da brzo učim iz svake pogreške.

Da gradim svoj put vlastitim odlukama.

Korak po korak.

Odluka po odluci.

Tu se rađa istinsko samopouzdanje i sloboda.

danas je...

hawkeye1306.blog.hr

18-698

danas je, za mene, vrlo tužan dan
moja lijepa velika kornjača, Učo
vjerovatno broji svoje posljednje sate




višetjedno liječenje nije dalo dobar ishod
jučer je još mogao podići glavu, danas više ne
znam da ima i gorih događaja u životu
svejedno, suze teku nezaustavljivo

Kad slika progovori

agava505.blog.hr

kad slika progovori
može izreći tisuću riječi
ova neka kaže samo kratko
hvala ti, draga,
i ove godine ukrasila si moj stol
ispeglala stolnjak i nadstolnjak
jer moja ruka još nije u funkciji...

(pohvalite me, usta moja
do daljnjeg tipkovnicu
masiram lijevom rukom...



slika:moja...

Athina

modrinaneba.blog.hr

KAMENjE za KAMENJAR

komentatoricamicaa.blog.hr

jednom davno pročitala sam negdje , da pričati treba uvijek i o svemu.
jer, tišina među nama pretvara se u kamenje,
od kamenja nastaju zidovi
a zidovi postaju nepremostive daljine ...

zar i ovaj blog nema funkciju usmjerene komunikacije ?

Praznični...

pozitivka.blog.hr