novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

01

pon

03/21

Nije sunce ono što će nas spasiti

metamorfoza.blog.hr

Mladić pomaže djedu u trgovini
Djed jedva hoda, mladić je brižan
Trpa stvari u vrećicu
Osjećam dobrotu i osjećam se živom

Djevojčica mi donosi prvo cvijeće na posao
Nabrala ga je usput
Vrijedi više od skupocjenog buketa

Trgovac pita, kako ste danas?
prijetelj šalje kratku poruku
nakon dana kada su me htjeli slomiti
Kako si?
je često puta život

Dvoje staraca u bolničkoj čekaonici
tješe se, čekaju satima
do njih starac koji mi nudi da sjednem
satkan je od dobrote

Zagrljaji su danas zabranjeni
prije su bili lijek
Normabel i Apaurin molim
dva zagrljaja


Svi se slikaju na terasama
i kažu da ćeš ih to spasiti
pije se dugo očekivana kava
iz malih keramičkih šalica
Slikaj me..kažu

I Sunce...
Kažu da ćeš ih sunce spasiti
I kava

No dobrota
Ono malo ljudskosti
Pogled unutra ispod maske
Koju sad svi nosimo
I pogled do duše
Koju su mnogi putem izgubili

Spasit će nas dobrota
Ona je sunce




Bakarac – izlet u nepoznato

viatrix.blog.hr

Cesta D8, poznata kao Jadranska magistrala, povezuje, uz prekid preko teritorija Bosne i Hercegovine, GP Pasjak (granični prijelaz s Republikom Slovenijom) i GP Karasoviće (granički prijelaz s Crnom Gorom). Na sjevernom dijelu, Jadranska magistrala prolazi uz Bakarski zaljev. Na jugoistočnom dijelu Bakarskog zaljeva, nalazi se uvala Bakarac u kojoj se nalazi istoimeno naselje. Naselje Bakarac je, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, imalo 313 stanovnika, a administrativno spada u Grad Kraljevicu, Primorsko-goranska županija. Kroz Bakarac je prolazila rimska cesta koja je povezivala Akvileju (Aquileia) u današnjoj Italiji i Drač (Dirahij) u današnjoj Albaniji. Rimljani su na području današnjeg Bakarca, gdje su udari bure na cesti bili najjači, u 4. stoljeću podigli zid (dužine 78 m, visine 2,5 m i širine 0,78 m) koji je štitio od bure. Zid je srušen 40-tih godina 20. stoljeća i njegov materijal se koristio za izgradnju Jadranske magistrale. Naselje je poznato po bakaračkoj buri koja je po jačini odmah iza poznatije senjske bure. Bakarac je u srednjem vijeku bio hreljinska luka.



Auto smo parkirali na parkingu sa zapadne strane ušća kanala koji služi za prihvat bujičnih tokova s okolnih brda.



Krenuli smo prema istoku cestom D8. Kada smo došli do prvog pješačkog prijelaza, prešli smo cestu i nastavili ravno.



Ubrzo smo stigli do župne crkve sv. Petra aposlola izgrađene u 18. stoljeću.



Kada smo prošli crkvu i došli do ceste skrenuli smo lijevo te na prvom slijedećem raskršću desno na cestu koja vodi u naselje Križišće.



Nakon dvjestotinjak metara došli smo do kapelice i mjesnog groblja Bakarac, koji se nalaze na desnoj strani ceste.



Nastavili smo dalje i ubrzo ušli u zaseok Turinovo Selo.



Na izlazu iz zaseoka, na cesti prema Križišću, zapazili smo zanimljiv zid sa sazidanim otvorom.



Sve smo se više približavali vijaduktu Kuk na autocesti A7 (Rupa-Šmrika, Kvarnerska autocesta). Oko 150 metara zračne linije od vijadukta cesta naglo skreće desno. Na samom zavoju se nalazi betonsko korito za bujične tokove.



Stotinjak metara dalje, s lijeve strane ceste, nalazi se ruševni kameni objekt „sakriven“ u vegetaciji. Oko četiristotinjak metara, istočno, visoko na brdu, nalazi se Hreljinska gradina.



Nastavili smo dalje i nakon 250 metara stigli do crkve sv. Trojice.



Pretpostavlja se da je crkva sv. Trojice izgrađena u 13. stoljeću, ali za to nema pouzdanih izvora. Izgrađena je uz srednjovjekovnu prometnicu koja je spajala Hreljin i Bakarac. Srednjovjekovna prometnica je napravljena na trasi antičke prometnice, kao dokaz je antički miljokaz koji je pronađen u blizini. Zvono iz 14. stoljeća, koje se neko vrijeme nalazilo u zvoniku crkve sv. Trojice, imalo je zanimljivo "putovanje". Nalazilo se u crkvi sv. Jurja na Hreljinskoj gradini, a danas se nalazi u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Uz crkvu se nalaze grobovi obitelji Švrljuga iz 19. st.



Od crkve dalje, prema Križišću, vodi šumska cesta. Krenuli smo dalje šumskom cestom i ubrzo stigli do kapije napuštenog groblja, koja se nalazi s desne strane ceste.



Kapija i groblje kao da su proizašli iz scenografije filma strave. Na groblju su zadnji ukopi bili početkom 20. stoljeća. U to vrijeme je i crkva sv. Trojice zadnji put obnavljana. Groblje je ograđeno zidom a u njemu se može pronaći desetak nadgrobnih spomenika te jedan ruševni objekt.



Na groblju smo imali neki osjećaj kao da nas netko promatra, a i neka nelagoda ili jeza nas je hvatala. (Vjerojatno sve to skupa proizlazi iz gledanja filmova strave, ali...)



Nakon razgledavanja groblja izašli smo preko strušenog zida na jugozapadnom kutu groblja.



Blizu groblja prolazi šumski put s kojim smo krenuli prema sjeverozapadu. Put prolazi pedesetak metara jugozapadno od crkve sv. Trojice, koju smo vidjeli kroz gole grane.



Malo dalje se nalazi raskršće s drugim šumskim putem. Na raskršću smo mogli ići desno uzbrdo ili lijevo nizbrdo. Mi smo skrenuli lijevo.



Nekoliko metara od raskršća, s desne strane puta, nalazi se betonska cisterna koja je bila skoro puna vode.



Cijelim putem, od kada smo napustili groblje, imali neki čudan osjećaj da nas netko (ili nešto) prati, tako da smo ubrzali korak.



Prošli smo pored hrasta na kojem su postavljene željezne stepenice. Na stablo se jednostavno popeti i možda služi kao neka izvidnica.



Jednim dijelom put vodi paralelno s dva suhozida (koji se strmo spuštaju) između kojih je, pretpostavljam, bilo korito za bujične tokove ili stara prometnica. Danas je korito ili prometnica obrasla vegetacijom, nalazi s lijeve strane šumskog puta, a "presjekli" smo je koji metar prije nego što smo došli do ranije navedenog raskršća.



Šumski put se strmo spušta te smo nakon nekoliko minuta izašli iz šume na čistinu, čuli žuborenje vode i nelagoda je nestala.



Izašli smo na mjestu gdje potočić iz prirodnog korita ulazi u umjetno.



Krenuli smo nizvodno makadamskom cestom uz umjetno korito. U koritu je vode bilo sve manje dok nije u potpunosti presušilo.



Ubrzo smo došli do raskršća s makadamskom cestom koja se spušta od zaseoka Turinovo Selo. Paralelno s cestom se spušta betonsko korito za bujične tokove (koje se spaja s još jednim koritom s jugoistočne strane), preko kojeg smo prošli cestom između zaseoka Turinovo Selo i crkve sv. Trojice, ulijeva se s koritom uz koje smo se kretali.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom uz korito. Kako smo se približavali Bakarcu, došli smo do serije improviziranih mostova koji su premošćivali korito. S lijeve strane nam se približavalo i brdo na čijem vrhu se nalazi lokalitet Gradac.



Došli smo do raskršća s nerazvrstanom cestom koja povezuje naselja Bakarac i Kraljevicu. Na tom raskršću se nekada nalazila zgrada, Narodni dom, koju je "Ribarska zadruga" dala izgraditi 1920. godine. Od 1965. godine u zgradi se nalazio hotel Neptun. Hotel je radio sve do početka 90-tih godina 20. stoljeća. Nakon što je hotel zatvoren, zgrada počinje propadati te je kompletno srušena krajem 2017. godine. Na raskršću smo skrenuli lijevo, prošli most te odmah poslije mosta skrenuli desno.



Došli smo do parkirališta na kojem se nalazi putokaz za lokalitet Gradac te krenuli uzbrdo prema lokalitetu.



Lokalitet Gradac se vjerojatno koristio kao promatračnica već u brončanom dobu, a kasnije su ga, vjerojatno, koristili i liburni u sklopu svojih sustava gradina. Rimljani su u 4. stoljeću na tom mjestu izgradili utvrdu kao nadzornu postaju nad rimskom cestom Akvileja – Drač. Utvrda je poslije dva puta obnavljana. U 6. stoljeću za vrijeme bizantskog cara Justijana te u 12. stoljeću u sklopu Frankopanske jurisdikcije nad Vinodolom.



Kada smo došli do vrha, na sam lokalitet Gradac, osim ostataka nekada moćne utvrde, otvorio nam se predivan pogled prema Bakarskom zaljevu i Bakaracu pa sve do crkve sv. Trojice, vijadukta Kuk (A7) i Hreljinske gradine. Lijepo se vide i ostaci ranije spominjane zgrade Narodnog doma (ulazno stepenište i zidovi).



Spustili smo se istim putem do parkirališta, na pješačkom prešli Jadransku magistralu (D8), došli do obale, krenuli prema zapadu i prešli preko pješačkog mosta koji premošćuje ušće kanala.



Ubrzo smo stigli do tunera koje su služile kao promatračnice za nadzor i praćenje tune te za izdavanje zapovijedi za zatvaranje mreža. Tunere su bile u funkciji do 1977. godine i izvorno su bile visoke 16 metara.



Ima zanimljiva legenda o nastanku tunera. Stanoviti Karleško je na istočnom dijelu zaljeva našao pogodno mjesto gdje je vadio kamen za gradnju kuće. Pomagala mu je njegova žena Karleškova. Radeći u kamenolomu žena je primijetila mnoštvo tuna. Taj prizor se ponavljao iz dana u dan te je nagovorila muža da postave mrežu. Kako sami nisu mogli uloviti tune, nagovorili su sumještane da im pomognu u lovu. Dalje legenda govori o pohlepi knezova Frankopana, gospodara grada Hreljina. Kada su vidjeli unosnost lova, oteli su prvu tuneru. Karleškova je tada osnovala drugu koju su opet oteli Frankopani, potom je osnovala i treću koju su joj opet oteli.



Nastavili smo dalje do uvale Sansovo. U uvali se nalazi mala lučica s koje se pruža lijep pogled prema Bakarskom zaljevu i naselju Bakar. U uvali se nalazi kameni most s tri luka iznad kojeg prolazi Jadranska magistrala.



Od uvale Sansovo, obalom smo se vratili sve do mjesta gdje smo parkirali auto.



Karta naselja Bakarac s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 6,00 km.

I ne sramim se toga.

labelleverte.blog.hr

645860-1298177454100-full
Nemam namjeru ovo objaviti. Samo pišem, jer me prsti to traže.
Slušam “Jantar” od Vatre, i maštam o osobi, iz nekog drugog svijeta, kako joj obećajem brda i doline… A ona ode, prije nego li sam uspjela i pokušati.
I bilo bi divno da se radi o samo jednoj osobi, pa bih znala kome, i o kome pisati.
Ovako ne znam ni sama.
Pišem, pa šta izađe.
Jedan se svake večeri, na treningu hrvanja, hvalio kako mu cura popuši svaku večer prije treninga.
Drugi se, pak, hvalio, jer me uzeo nekome tko mu ide na živce.
Treći je imao moje srce. Nije se morao truditi. Od prvog pogleda bila sam njegova.
Četvrti mi nije značio ništa. Možda ja njemu jesam. Lijepa smo vremena proveli u crvenom Cliu, pijani, drogirani, napaljeni.
Peti je znao sa mnom. Zabranjeno voće, jedva legalan. A tako vješt sa ženskim tijelom. Mmmm. Jedva smo izlazili iz kreveta.
Šesti me znao osloboditi kontrole. Bila sam njegova kučka i princeza. Odveo bi me na romantičnu večeru, a potom bismo proveli šest sati u divljem seksu, tijekom kojeg smo se opijali Redbull votkom.
Sedmi nije vrijedan spomena. Ogroman kurac s kojim ne zna šta radi. Hvala Bogu da je gotovo.
Osmi, izvanredan seks. Kad god i gdje god smo htjeli. Svršavao je u mene, bila sam na pilulama. Imao me gdje god je htio, ali uvijek ću se sjetiti onog na veš-mašini: “Smijem li svršiti u tebe?” - “Da, molim te!”
Deveti. Igra za jednu noć. Jedna od najboljih ikad. Uvijek urezano u pamćenje. Svi su nas kužili, svi su znali da me prčio u svakom kafiću što nam grad nudi.
Deseti. O njemu još ne mogu pisati.
Jedanaesti. Napalila se pacijentica na struku i obrnuto. Drago mi je što sam se barem napušila taj dan, kad već nije znao jebat.
Dvanaesti. Bila sam mu trofej. Ljepotica koja se voli provesti, zapaliti koju, popiti pivo, a pritom biti dama. Da je seks donekle valjao, možda bismo se i danas valjali po krevetu, tik do kreveta njegova sina.
I ovo su samo izražena sjećanja.
A, koliko ih je neispričano… Koliko srca slomljeno, koliko osoba razočarano, koliko bolesti rašireno.

Drolja sam. I ne sramim se toga.
Micdrop.
e64fddef0481a72c63809d3fdf0e7102

Baš cool :-)

hobbyanna.blog.hr



... pojma nemam koji je dan, uostalom nije ni važno....važno je da se sunce vani smije...
moj sićušni svemir se probudio, krugovala sam svoj krug oko kuće već oko 6...
narcisi su me pupoljcima pozdravili, šišarka s pinusa je našla odmorište u travi...
a palme...nešto su mi tužne....silovala ih je bura...

u zavjetrini mog malog raja, tamo uz zid, u kutu,
nikom na putu ljubičice se hvale svojim plavim krinolinama...

moj mali raj...da...

a ona faca iz zrcala jutros...koja je to faca...
nit me kudi, nit me hvali, ni to nije važno ...važno je da znam
da ću ja danas sebi biti dobra cura jer me kosti ne bole
i sebi sam baš cool...

divider-topshadow2

Kako se zove voda koja pada?

mehaginakci.blog.hr

Znate ono kad Eustahije Brzić u uvodnoj špici crtanog filma kaže „Zmijoljupci zdravo, zdravo, ja sam najbrža zmija na svijetu“.....(inače živi u Teksasu), pa ode na Antarktik i donese grudvu snijega....E, tako i ja. Odem na planinu i donesem grudvu snijega na ovo lijepo Sunce, pa se istopim skupa sa grudvom: od ljepote, od dragosti, od umora, od svega....

Moram vam reći da nemam novih putopisa, a da sam „išla u šetnju“, jesam. Išla sam na one čarobne vodopade, što se opisat ne mogu, a išla sam i na Ozren kod Sarajeva (Crepoljsko). Na mom blogu već ima napisano nešto o ovim planinama.

Kako kažu slike govore više neko 1000 riječi.

Uživajte kao što sam i ja ! :)












Jetrica

nachtfresser.blog.hr



Stariji posjetitelji mog bloga znaju, jer sam već pisao o tome da volim jesti iznutrice, uostalom netko je komentirao da je jetra najnezdravija jer se tu skuplja sve najgore. Ipak uživam svaki put, vjerujem svom tijelu kad nešto poželi i onda uživam.


Nema naslova

yoda.blog.hr

A je to

Happy

Nana-Sin u današnjici

betel.blog.hr

Posljednji veliki kralj Babilona je bio Nabonid, a on je oženio kćer Nabukodonosora II. Nabonid je bio sin važne svećenice boga Sin (Nana-sin) koji je pripadao grupi, takozvano božanskim, Anunna ili Anunnaki, kako su se zvali u dvaju jezika sumersko i akadskom.

Njegova majka je tražila od svog boga, da pomogne njegovom sinu u usponu na tron, a u zamjenu za tu uslugu, mu je obećala obnoviti sva njegova svetišta, koja su tada već postojala 1500-2000 godina, i koji su u tom trenutku bila zapostavljena.

Kad Nabonide postane kralj, on se sjeti obećanja svoje majke dane bogu Sin i započne obnovu svi njegovih svetišta. Jedan od tih mjesta koje je obnovio se zvao Yathrib, nakon čega je to mjesto ušlo u povijest Islama pod imenom Medina. Medina, svi znamo, je Muhamedov grad, tako da u stvari Yathrib zadobije ime Medina zračeća, svjetleća ili sjajna, a 622 poslije Krista i ime Medina al Nabi, jer Medina znači grad, odnosno „Grad proroka“.

Jedna od značajki Nanna-Sin-a, tog pripadnika sumersko-akadskoj grupi Annuna-Anunnaki, je bio znak prepoznavanja, kojeg je nosio kao svoj znamen, a to je bio simbol polumjeseca, po kojem je danas poznat Islam.
Ovdje dakle imamo direktan dokaz jednog kontinuiteta, ne samo u stoljećima, već u tisućljećima između jednog simbola i jednog božanstva imena Sin, čije je obožavanje započelo minimalno od 2600-2400 godina prije Krista, pa do 622 poslije Krista, te sve do današnjih dana. Kontinuitet koji opstaje u mjestima u kojim su postojali, pa i danas postoje, centri njegovog kulta.

Ovaj komunitet između daleke prošlosti i sadašnjosti je jedan sadržaj od apsolutne važnosti za svijet u kojem živimo, te si ne možemo dozvoliti kazati da su to stari spisi puni bajki, mitologije i legendi. Jer ako tako činimo, riskiramo mogućnost pristupa onom malo znanja, kojim nas današnje strukture moći drže pod kontrolom, kako mi ne bi imali pristupa. Jer, kao što reče Orwell „tko kontrolira prošlost, kontrolira i sadašnjost te posjeduje moć da pravi planove za budućnost. Jer Nana-Sin nije bilo tko, već najstariji Enlilov sin.



O ostalom, i imenima davne prošlosti koja se pojavljuju u argumentima viših političkih struktura današnjice, malo više kad prikupim građu.

Pa šta je ovo?

bellistra.blog.hr

Samo Ripove ostavljamo..
Slava ti Cico!
Veliki R. I. P.

Pledoaje emotivnom umu...

dinajina-sjecanja.blog.hr





Iza spuštenih trepavica blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…

Osjećam umiranje tmine, događa se prvo svanuće… Mjesečina i Sunčani sjaj na graničju noći i dana… titraju čestice i valovi… ulazim u labirint zrcala… vidim sva moja lica… simbiote mojih duševnih stanja… svjedoke mojih previranja… otkrivam sva moja dušogrizja… sve sebićnosti… sve grijehe… sva kajanja i sve oproste… u kaleidoskopu sjećanja koloplet boja… svaka nosi u sebi tajnu nastajanja… obilježja prelamanja misli u osjećanja… u odigranim scenama životne premijere sam bila djete veselja i sreće… uvrijeđeno djevojče… ukročena goropadnica… mlada žena s koprenom tuge u očima… i sretna mladenka na oltaru života…





Vraćam se u stvarnost… u tišinu tankoćutnog postojanja… u odaju prepunu znamenja prohujalog vremena… veliko kristalno ogledalo u okviru izrezbarenog crnog drveta… zrcalo pred kojim sam odrastala… promatram svoje i njegovo lice… smiješimo se… uspoređujem naš odraz sa slikama oslikanog medenog mjeseca… osmijeh je ostao isti… nešto zrelija, ali uvijek ista sreća se ogleda u našim očima… miris jasmina titra u sjećanju… Provansa… Grass… dolina cvijeća i parfema… plavetnilo neba i lavande…




Ljepota početka slivena u trajanje… sjedinjena zlaćanom zavojnicom prostornosti se omata oko svakog atoma tijela… i dokazuje neraskidivost nevidljive kolajne kojom se vezasmo u cjelinu… prohujala je srebrena godišnjica trenutku u kojem izgovorismo „da, želim“… prohujala je tridesetpetogodišnjica ljubavi… tri desetljeća vjerovanja, povjerenja, poštivanja, suglasja… sklad su ponekad narušavale disonance sudbine… nismo dozvolili da pređu u svakidašnju jadikovku nad nepravdom koja i nije bila nepravda… bila je tek oluja ruža u kojoj smo znali pronaći ravnotežu između spokoja i nemira… u nesavršenoj zbilji ostvariti savršenstvo sna… zajedno smo palili vatre na obroncima tugovanja, grijali promrzle duše, pronalazili mir u srcima i sretni uranjali u stihiju svakodnevice… opraštali smo, opraštamo još uvijek i sebi i drugima… ne dozvoljavamo gorčini sjećanja da zamuti bistru vodu izvorišta ljepote…





Postoji osjećaj koji premošćuje jaz izmedju srca i uma. Ljubav je uzvišena vladarica u našem biverzumu… ključarica riznice uspomena i osjećanja… Vestalka nad ognjištem… lađarica galije kojom uplovljavamo u uvalu sna i čuvarica hrama u kojem svetkujemo život…

Dijana Jelčić




Plima i oseka

morskamorska.blog.hr



Foto: Otočka

Danima su ON i Stari u pripremi izvuć kaić vani. Ostrugat i opiturat. Al oseka neda. Ne možeš se ovdje bahatit s prirodom. Ona uvjetuje. Određuje zakonitosti. I modalitete postupanja. Nešto moć ili nemoć napravit. Ako ideš svojeglavit udrit ćeš tom istom glavom o zid. Kad živiš u prirodi, sljubiš se s njom. Uskladiš vlastito disanje i treptanje očima s njenim titrajima. Postaješ ona ili te neusklađenost raščereči. Fizički i umno. Nema s majkom prirodom tjeranja mak na konac. Um caruje, al sila klade valja.

Ako je vjetrovito preko mjere, nema ić na more. Ako sunce ljeti žeže u zvizdan, nema se pržiti. Ako kiši danima, drž se kuće. Ako je mraz u najavi, pokrivaj citruse. Ili ćeš ostat bez njih. Nedavno smo se bahatili misleći kako neće debeli temperaturni minus iz prognostičke najave. Sad iščekujemo hoće li limun uzvratit ogorčenošću i uvenut. Ili će pamtit dane zajedništva i ljubavi. Pa se nastavit plodit.

Ovdje se ego brusi. Ili ćeš bit živ pokopan. Sunce, nebo, more, zemlja, zrak i voda su gospodari ove planete. I naši gospodari. Dobri gospodari. Samo smo mi loši podanici. Uspjeli smo u hipu zamutit biste vodi, istjerat miris poljskom cvijeću i izgradit čovjeka bez duše. Novčana moneta u agresivnom naletu novog gospodara svijeta i planeta.

Stojim na mulu. Gledam kaić koji čeka uljepšavanje. Oseka zaista velika. Al u meni nalet plime ljubavi. U kojem god smjeru da se okrenem.

U PROLAZU

shadowofsoul.blog.hr



slika: digital art

Kamen ne prima otisak neba
u svojim dubinama
i krije neka buđenja čudna
zarasla u šumovitim mislima
gdje se ne čuje ništa,
samo srne ponekad prođu,
ali ljudima nikad ne dođu.

Rijeka života polako protječe,
a između dvije obale
otvoren je prolaz
za nove svjetove
i moja kasna buđenja
u toplim lipanjskim jutrima.

Jedino što mi dotakne dušu,
to su odbijeni zvukovi tvog nemira
koji se skrivaju duboko
u tvojoj osjetljivoj duši
i ne daju nikome,
da nam naš tajni svijet sruši.

Ne želim gledati mrtva lica
na sprovodu taštine,
jer to su tek samo neke poluistine
koje se zateknu
u prolazu između
odbijenih rečenica.

napisano: 14.6.2015. u 13.50h iz 8. zbirke poezije "MOJ TAJNI SVIJET"


http://www.digitalne-knjige.com/varga8.php

https://blog.dnevnik.hr/zajednoprotivplagijata/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN brojevi su: 978-953-8054-81-5 Format: Exe (izvršna datoteka) ISBN 978-953-8054-82-2 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove pjesme u prozi ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Nema naslova

zinhof.blog.hr



CHRIS SPEDDING - The First 4... (1970/76)

Chris Spedding is an English musician, singer, guitarist, songwriter, multi-instrumentalist, composer, and record producer. In a career spanning more than 50 years, Spedding is best known for his studio session work. By the early 1970s, he had become one of the most sought-after session guitarists in England. Spedding has played on and produced many albums and singles. He has also been a member of eleven rock bands: the Battered Ornaments, Frank Ricotti Quartet, King Mob, Mike Batt and Friends, Necessaries, Nucleus, Ricky Norton, Sharks, Trigger, and The Wombles. AllMusic has described Spedding as "one of the UK's most versatile session guitarists, has had a long career on two continents that saw him tackle nearly every style of rock and roll, as well as sporadically attempting a solo career.

Chris Spedding's debut LP, Songs Without Words was released in 1970 on Odeon Records out of Japan. As the title suggests, Songs Without Words is an instrumental album. The album is an interesting avant garde jazz workout. Fans of the later Spedding material will find it very challenging but jazz aficionados will appreciate his skill and diverse musical prowess.

1 2

Backwood Progression is Chris Spedding's second album that was released in the UK on the Harvest label in 1970. With this album, Spedding falls a bit into the singer-songwriter genre with a fine collection of mostly folk rock songs. Although, he does amp it up and rock hard on songs like the great "She's My Friend". His trademark guitar shines as does some beautiful piano compliments. He delivers his deadpan vocal stylings with a bit more "singing" than you might find on his punkish albums of the late 70's. This somewhat rare gem is a fine addition to any rock collection and a prized piece to any Chris Spedding fan.

Chris Spedding released his third LP, The Only Lick I Know in 1972 on UK's Harvest Records. Another fine collection featuring the great "White Lady" and "Don't Leave Me". This somewhat rare album is essential for Chris Spedding fans and people who like excellent guitar rock will find it very enjoyable. You start to see traces of the stylings Chris Spedding would utilize on his late 70's albums.

3 4

Though this eponymous masterpiece was not Chris Spedding's first solo album, it was the first to impact on the record buying public at large. Spiralling out of his so-memorable hit "Motorbiking," it established the leather-clad, quiff-topped Spedding as the first guitar-hero pin-up of the punk era, a full year before even punk's progenitors had heard of the term. Certainly great swathes of what eventually emerged amid the British new wave was bodily borrowed from Spedding, both visually and, with a few fashionable refinements, visually. Chris Spedding sounds like its maker looked: tight, mean, and taking no trash from no-one. The future anthem "Guitar Jamboree" could easily have been replayed with switchblades, while his take on Chuck Berry's "School Days" has a lot more in mind than class work and gym. Electrifying, too, are "Jump in My Car" and "Bedsit Girl." Economically riff-driven guitar pop was nothing new, of course, but rarely had it been executed with such a glowering swagger. Short, sharp and never less than brittle, Chris Spedding has few of the frills that Spedding so adeptly draped over other people's records, few of the twists and turns that distinguished his work with Sharks or later, alone. But, if ever anyone figures out how to fit a CD player into a motorcycle helmet, this should be the first album anybody buys to play on it.
Download: https://pixeldrain.com/u/ghgtjpoE

https://ydray.com/get/l/ig16145795892237/Xwu8JWtHgAd

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum