Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

...što ne znači da se nismo dobro zabavili. Upravo suprotno. Jer smo žedni kulture. A to što nas se dojmilo u Noći muzeja želimo prenijeti čitateljima u formi redakcijskog priopćenja da potvrdimo (slično kao i prethodnim izdanjem Artsy „ST-ćanistike“) renome ovog bloga i po tko zna koji put demantiramo sve Gerine pokušaje prikazivanja nas iz redakcije kao hrpe nedokazane, nesofisticirane i svadljive stoke. Za slučaj da ste zaboravili, Gero je na odmoru od „ST-ćanistike“ i redakcije do idućeg Božićnog broja i sasvim slučajno smo ga u Noći muzeja sreli u Arheološkom muzeju kako tupo zuri u jedan sarkofag iz Salone. I ignorirali ga. Geru, naravno. Ne sarkofag. Jer sarkofag je bio bogato ukrašen frizom koji je prikazivao Mojsija kako vodi izraelce iz Egipta kroz Crveno more, a Ramzes ih sa svojom vojskom prati u stopu. Osim toga, dosta ljudi se okupilo baš na tom mjestu jer tu bio i kustos koji je tumačio što trebamo vidjeti za to što pred sobom gledamo kako bismo izašli bogatiji za neka saznanja o lokalnoj kulturnoj baštini. Prema riječima kustosa, gužva na frizu je tipična manifestacija straha od praznog prostora (tzv. horror vacui) zbog čega su svi umjetnički prikazi iz ranokršćanskog razdoblja bili nabijeni detaljima do pucanja, bilo ornamentima, likovima ili narativom koji uključuje jedno i drugo. Ljudi su shvaćali svijet kao mjesto potpuno ispunjeno božanskim smislom i svaka površina je morala biti potvrda toga. Zato i taj friz na sarkofagu s pretrpanom scenom, zato zidovi katakombi zgusnuti simbolima, zato prikazi koji govore stalno i u višeglasju jer praznina je opasna. Horror vacui kao izraz nepovjerenja u prazno. Da, da... U nestabilnim vremenima (a kasna antika s ranim kršćanstvom to svakako jest) svijet puca po šavovima pa barem nešto od starog svijeta mora biti zakrpano. I onda se taj isti impuls ponavlja kroz povijest u različitim oblicima. Srednjovjekovni rukopisi guše tekst ornamentima, u baroku nijednog mjesta da se oko odmori, viktorijanski interijeri u kojima je prostor zatrpan predmetima kao da će se kuća raspasti ako ostane previše zraka. I bez obzira je li izvor tog straha od praznine teološki, psihološki ili egzistencijalni, lijepo je kad se prepozna da je nešto od te ranokršćanske tradicije preživjelo i živi u suvremenom Splitu – kvartovi poput Visoke, Kile, Žnjana, Pazdigrada također se mogu shvatiti kao horror vacui. Doduše urbanistički i katastarski horror vacui, ali opet... Majstori su evoluirali u investitore, metafizika u kvadrate, estetika u beton, ideje u dijagnoze... Uglavnom, malo smo se makli iz dvora i otišli unutra razgledati stare spise među kojima je bilo i bogato opremljeno tiskano izdanje „Ljetopisa popa Dukljanina“ iz iljadu-šesto-i-neke, a onda nam je sve to nekako dopizdilo pa smo se zaputili do Galerije umjetnina. U biti, falilo nam je prostora...

Postoje slike koje prikazuju tragediju i postoje slike koje prikazuju ono što ide uz i dolazi iza tragedije, a nema nikakve veze s katarzom ili ičim uzvišenim. Što znači da ako vam je jasno da razlika između to dvoje nije formalna, nego egistencijalna, onda vas „Mrtvo dijete“, slika hrvatskog slikara Miljenka Stančića iz 1954. godine, mora ukopati na mjestu. I nebitne su vješto složene daščice Kažimira Hraste za potpalu gradela, karikature Slavana Vidovića (sina Emanuela Vidovića), sporedni su i Jordan i Gliha, ma sporedno je sve izloženo na tom katu i ispod njega. Skoro kao i mrtvo dijete u kolijevci. Ali lice roditelja koje je bez crta lica i gleda ravno pred sebe, lice živog djeteta također bez crta lica koje gleda prema roditelju ne zato što traži odgovor, nego zato što ni ne zna pitanje, prostorija oko njih koja je skoro pa bezlična uz malu refleksiju vanjskog prostora u ogledalu na stolu koji je, pogađate, također bezličan jer siluete krovova i sivo nebo mogu postojati bilo gdje – sve to legne svojom težinom i drži. Dakle, ništa na slici ne govori da život ide dalje u utješnom smislu, nego u krajnje ravnodušnom, da kosi jednako kao i smrt. Možda je Stančić to naslikao ili je možda tako slikao zato što je sjebano biti pubertetlija usred Drugog svjetskog rata. Pa kad rat i poraće doživiš u formativnim godinama kad bi se trebalo učiti kako je svijet “stabilan“ (a svijet to očito u tom razdoblju nije bio), onda valjda ostane neko generacijsko iskustvo da sve može biti ispražnjeno od smisla. Ali da se ne zaustavlja, da funkcionira nekako unatoč nemanju smisla...

S obzirom da je simetrija osvrta užasno važna, na ovom mjestu moramo integrirati horror vacui iz Arheološkog muzeja i ukopanost pred „Mrtvim djetetom“. Dakle, ako je ranokršćanski horror vacui bio reakcija na raspad starog poretka bez jasnih obrisa novog, i ako je praznina bila antiteza božanskom smislu koji je prožimao sve, onda ranokršćanski horror vacui nije bijeg od kaosa, nego od praznine smisla – površine su se morale puniti kako bi se održavala iluzija reda o svijetu koji je red izgubio. I zato iako se na prvu čini da „Mrtvo dijete“ stoji na suprotnom polu jer „Mrtvo dijete“ je prazan prostor koji se nema čime ispuniti, rupa koju se nema čime zakrpati, u „Mrtvom djetetu“ je u neku ruku oslikan sličan svijet u kojem su živjeli i rani kršćani – svijet bez stabilnih obilježja, svijet u kojem stari odgovori više nisu značili ništa, a novi još nisu postojali. S tom razlikom što se smisao nije mogao tražiti u Bogu jer Boga smo – ubili. Ono kako Curzio Malaparte opisuje ratnu Europu u „Kaputt-u“ kad piše o smrznutim konjima zarobljenima u finskim jezerima, s glavama iznad leda. Ili o djeci, koje ne prikazuje kao žrtve u patetičnom smislu, nego kao figure koje mirno prihvaćaju nenormalno i ne vrište, ne opiru se. Nije, dakle, u pitanju nasilje u eksploziji, nego nasilje u rutini sa švedskim stolom od pojedinačnih tragedija i bizarnih situacija koje se redaju jedna za drugom u svijetu koji je od smisla odustao. I kad nam je dopizdilo snatriti o egzistencijalnom angstu, prošetali smo do Fotokluba u kojem smo naletili na Geru kako bulji u nešto što je izgledalo kao fotografija Lučke kapetanije u magli. Osim Gere u Fotoklubu nije bilo nikoga pa nas je spopao gastralni horror vacui. I zato smo se povukli do najbližeg kafića ispuniti prazan prostor u želucu pivicom da zaključimo Noć muzeja...

Ako su informacije točne, „Mrtvo dijete“ je u vlasništvu Galerije umjetnina Split iako se većina djela Miljenka Stančića nalazi u Muzeju grada Varaždina. I ako je procjena ChatGPT-a točna, cijena bi se mogla kretati u rasponu od 15 do 40 iljada eura. Kako mislimo da nema razloga da ova slika ne ukrašava prostorije redakcije „ST-ćanistike“, otvaramo račun za donacije. Nadamo da će vjerno i drago čitateljstvo ovog bloga podržati našu žeđ za kulturom jer mi venemo za lijepim, ali smo lijeni da maknemo prstom. I zato, ne budite bešćutni, budite humani i donirajte za – mrtvo dijete!

...ali bi bilo lijepo od vas da ipak pročitate ovaj osvrt na predstavu kojega pišemo kao redakcijsko priopćenje. I kao dokaz da smo, na razini redakcije, daleko iznad Gerinih grezunština umotanih u celofan verbalnih bravura. U ocjeni „Crvene vode“, predstave koja je napravljena prema istoimenom Pavičićevom romanu, nastojali smo pisati odmjerenim stilom kazališne kritike kakva se inače može pročitati u najeminentnijim tiskovinama. Budući da je povijesni okvir važan za razumijevanje radnje „Crvene vode“, također smo se potrudili biti što informativniji za slučaj da ste ili potisnuli, ili prespavali, ili pukim tajmingom susreta roditelja jednostavno nesvjesni krvavo bolne i glupe tranzicije osamdesetih i devedesetih na ovim prostorima. Jer ako je ova predstava, baš zbog panoramskog pristupa adaptaciji predloška, išta uspjela tako vjerno dočarati je koliko je bolna i glupa (a ne krvava) bila tranzicija na ovim prostorima. Točno tako – bolno i glupo – smo se osjećali nakon otprilike dva sata davljenja u „Crvenoj vodi“ uz jedan kraći predah zbog pišanja u tranziciji između zapleta i songa u izvedbi Saše Antića. A sad, idemo psihoanalizirati pozadinu naših osjećaja...

Pravilo „prvih 100 dana“ veže se uz Franklina D. Roosevelta, koji je preuzeo dužnost predsjenikovanja SAD-om usred Velike depresije. Zemlja je bila paralizirana, banke su propadale, nezaposlenost rasla, a povjerenje u institucije potrošeno. Rooseveltova zakonodavna ofenziva, kad je u prva tri mjeseca svog mandata progurao čitav niz mjera koje će kasnije biti objedinjene pod nazivom „New Deal“, pretvorila se u političku konvenciju – novoj vlasti se daje 100 dana fore da pokaže namjeru i elementarnu sposobnost upravljanja krizom. I ta ideja prijelaznog razdoblja, tog hodanja po rubu između starog koje se rapada i novog koje još nema oblik, čudno je bliska onome o čemu piše Jurica Pavičić. Njegova „Crvena voda“ je kronika jedne tranzicije – ne samo političke i ekonomske, nego i moralne, obiteljske, mentalne. Kao i u Americi tridesetih, i ovdje se društvo raspada brže nego što se može popraviti, institucije kasne za stvarnošću, a ljudi se snalaze kako znaju, često preko tuđih leđa jer to isto spada u kategoriju „kako znaš“. Međutim, na ovim prostorima ta tranzicija nije imala svoj završni crescendo u ratu, nego je rat postao njezin središnji dio, dio u kojem je sklopljen drugačiji New Deal. Jer ako je izvorni New Deal bio pokušaj da se šok-terapijom spasi društvo od krize, u balkanskoj verziji kriza je iskorištena da se ratnom šok-terapijom društvo spasi od – vlasništva. U toj balkanskoj perverziji od tranzicije, koja za razliku od američke nije izdignula srednju klasu nego pse rata, nastala je trajna društvena praznina u koju su zalutali svi ostali, ti gubitnici tranzicije. Isti oni koji cijenu toga skupo plaćaju dandanas. Jer i upad na „Crvenu vodu“ se plaćao.

U suvremenoj teoriji dramaturgije postoje dva pravila slična pravilu „prvih 100 dana“ u politici. Prvo pravilo glasi ovako – ako u kazališnoj predstavi istovremeno glume Nives Ivanković i Arijana Čulina (pri čemu je nebitno koja je glavna glumica), primjenjuje se pravilo „prvih 100 sekundi“. 100 sekundi označava razumno dug period u kojem se sjedi mirno, cinizam je prigušen, ne traže se greške i dopušta se da Nives Ivanković i/ili Arijana Čulina uspostave ton, ritam i jezik svijeta kojega igraju. Ali ako je jedino što se uspostavi nakon tih prvih 100 sekundi ton, ritam i jezik Nives Ivanković i/ili Arijane Čuline, onda je razumno otići s predstave. Drugo pravilo u suvremenoj teoriji dramaturgije slično pravilu „prvih 100 dana“ u politici glasi ovako – ako se želi odgledati do kraja i preživjeti kazališnu predstavu u kojoj istovremeno glume Nives Ivanković i Arijana Čulina (pri čemu je nebitno koja je glavna glumica), a ta predstava se zove „Crvena voda“, primjenjuje se pravilo „prvih 100 minuta“. U tom slučaju, 100 minuta je razumno dug period u kojem je cinizam prigušen, ne traže se greške i dopušta se da Nives Ivanković i/ili Arijana Čulina nastave s tonom, ritmom i jezikom svijeta kojeg su već uspostavile, ali za kojega vas zaboli kurac jer je „prvih 100 sekundi“ ionako davno prošlo i već ste u mislima o „prvih 100 sekundi“ nakon predstave koje znače slobodu do sukljanja prvog od 100 duvana ispred teatra. Možete se mentalno postaviti kao kazališni redatelj koji konačno riskira prvih 100 godina splitskog HNK i zamisliti što bi bilo kad bi, usred one tranzicijske obiteljske svađe koja eskalira, Jakov dao neglumljenu, nefingiranu trisku Nives Ivanković i bi li to u prvih 100 desetinki nakon triske promijenilo ton, ritam i jezik svijeta kojeg je uspotavila Nives Ivanković dok je Arijana Čulina čučala iza scene. Možete otići još dalje s razradom ovih dramaturških pravila i zapitati se bi li Maduru bilo lakše da primjeni pravilo „prvih 100 godina“ za američki zatvor u kojeg su ga strpali niti 100 sati prije ovog prikazivanja „Crvene vode“ po kojem dopušta crnadiji iz Bloka C da odrede ton, ritam i svijet u koji će bježati dok se tušira. Dakle, mogućnosti su razne i ako ništa, „Crvena voda“ je dovoljno široka da budete slobodni otploviti bilo gdje. U svakom slučaju, mi smo uspješno primijenili pravilo „prvih 100 minuta“ što nam je dalo dovoljno snage da izdržimo zadnjih 20 minuta tranzicije od monologa-priznanja Arijane Čuline do onog songa Saše Antića kojeg smo spomenuli na početku. Ili je tranzicija bila obrnuta? Zaboravili smo.

Međutim, treba biti pošten i osvrnuti se na elemente predstave koji su nas dotakli. Prije svega scenografija koja je vrlo ekonomično i elegantno riješena s četiri različite scene na pokretnoj platformi koje su se rotirale prema potrebama radnje. Što nas je podsjetilo na Kolo sreće. Naime, pitali smo se hoćemo li imati sreće da se platforma zaustavi na segmentu u kojem slučajno nema ni Nives Ivanković ni Arijane Čuline. Također, vrlo upečatljivo je bilo obraćanje lika Silve Vele u zadnjih „100 sekundi predstave“ (ne računajući vrijeme za naklon glumaca i ovacije publike). To obraćanje nećemo parafrazirati. Ovdje samo iznosimo poantu, a to je da je svuda oko nas crvena voda koja će nas svih preplaviti ili tako nešto. I u tom trenutku smo ostali pogođeni apokaliptičnošću te poante, iako s malo daltonizma. Jer u stvarnosti, nakon „prvih 100 sati“ jače kiše u Splitu, iz svake špine curi smeđa voda. Koja nas preplavljuje i potvrđuje onu tranzicijsku mutnoću što se vuče još od devedesetih. I koju uredno plaćamo. Pa zato, na kraju ovog osvrta, mišljenje o predstavi (što ćemo potvrditi rezolucijom na idućem sastanku redakcije „ST-ćanistike“ bez Gere) ipak mijenjamo za 180 stupnjeva. Zanemarite sve što je napisano u prethodnim odlomcima. Jer „Crvena voda“ je zapravo genijalno kazališno uprizorenje kojim je melodramatski prenesena bit tranzicije na Balkanu – kao čistog gubitka vremena.

I taaako, još jedna godina curi i nisam se stiga okrenit, a ono već je blagdansko doba. Ili doba kad me, kao i svake godine u ovo doba, pritisnu adventski rokovi za božićni broj jebeno najboljeg bloga u blogosferi – „ST-ćanistike“. I baš zbog pogleda unatrag na prebogatu literarnu ostavštinu „ST-ćanistike“, odlučio sam se za još jedan pogled, ali pogled prema korijenima i misiji ovog bloga. Za one koje algoritam slučajno naplavi na ove stranice, s desne strane u gornjem info-boxu nalazi se jedan glupasti tekst naslovljen „Zašto mi se gricka karota?“. A na kraju tog glupastog teksta stoji jedna rečenica za koju mi je trebalo skoro 18 godina (ili čitava punoljetnost u autorskim godinama) da je shvatim iako ne znam zašto sam je tada napisao tako kako sam je napisao. Ta rečenica se zatvara „problematikom tipla na udici“ kao središnjom okosnicom „ST-ćanistike“. Kako 18 godina plus znači manje neuralne plastičnosti, ali više karakterne rigidnosti, problematiku tipla na udici sada sagledavam rigidno – tipal kao ženski princip sužavanja rupe na strogo prihvatljive dimenzije, a udicu kao muški princip sa špicastim vrhom koji uvaljuje probadajuću bol na prvi zalogaj naizgled laganog obroka i vuče van zone komfora. Zbog potonjeg, ribe se jedino mogu osvećivati „pasivno-agresivno“ i to dračom u grlu, koja se ispere bevandom ili smrvi bilim kruvom. Preko bevande. Dakle, jedva vrijedno spomena. Ali da ne skrećem s teme, i tipal i udica predstavljaju dva principa istog elementa – kačenja. A tipal na udici je situacija u kojoj elementi kačenja završe u glupom i trajnom klinču. Otprilike onakvom u kakvom se već godinama nalazim s redakcijom „ST-ćanistike“ zbog čega, kad se spremam na posjetu, moram uključit obe hemisfere mozga – i intelektualnu i senzibilno-umjetničku jer nisam siguran kojom od te dvi hemisfere ću bolje otkačit onaj ludež koji je trajno nastanjen u redakciji...

U redakciji su me primili uljudno, što je bilo sumnjivo. Čak su me ponudili pivicom i grickalicama, što je bilo još sumnjivije. Ali dio njih mi se samo kurtoazno osmjehnuo bez daljnjeg obadavanja dok su stavljali božićne ukrase i klapali klamericama što je, na sreću, raspršilo svaku sumnju. Jer to je znak da pripremaju teren za još jednu dementnu raspravu do dugo u noć kakve sam dokumentirao u više brojeva „ST-ćanistike“. To su rasprave koje uvik završe tučom i podjelom u nove frakcije do idućeg broja. Ranije ove godine su išli na kolektivni izlet u Rim na poziv jedne udruge Hrvata u Rimu koja se zove „Hrvatsko-talijanski mozaik“, ali nisu smatrali da me o tome tada obavijestiti. Ne znam koju su priču prodali onima iz „Hrvatsko-talijanskog mozaika“, ali navodno su ostavili vrlo pozitivan dojam. Pa su mi rekli da im Rim uopće nije jasan. Pitao sam zašto, a oni su mi odgovorili da je to zato što nisu naletili na nijedan starorimski spomenik na kojem je natpis uklesan Times New Roman fontom u kurzivu. Ja sam im rekao da bi to možda moglo biti zato što je kurziv izmišljen tek u Veneciji kojih iljadu i kusur godina od raspada Carstva i to zato što štedi prostor pa je lakše tiskati džepna izdanja knjiga. S druge strane, klesat u kurzivu je zajebano pa ako i štedi prostor na kamenu, onda duplo tare karpalni tunel onoga ko kleše. Oni su mi rekli da ne serem i da se ne slažu s povijesnom činjenicom. Pitao sam kako to da se ne slažu s povijesnom činjenicom koja je povijesna činjenica baš zato što je dobro dokumentirana. Oni su mi rekli da na to imaju pravo i da su u Starom Rimu imali većinu u Senatu, ili apsolutnu vlast ko neki od rimskih careva, da bi naredili da se svi natpisi preklešu u kurzivu pa ko mu jebe mater. Jer da šta, većina starih Rimljana su bili seljaci koji su ili gutali nastavke za futur prvi, ili nisu znali kako se koristi ablativ. Osim toga, ovo je manje stvar ekonomičnosti, a više rebrendiranja – nešto slično ka toranj u Pisi koji je sam po sebi „I“ u kurzivu. Na moju primjedbu da bi možda i „ST-ćanistiku“ onda trebalo objavljivati u kurzivu ako nam je do brzog rebrendiranja, rekli su mi da ne žele raspravu spuštati na moju razinu i da je u redakciji odavno uvedena nulta tolerancija na Gerino pasivno-agresivno ponašanje. Tu sam tražio da mi pojasne dvi stvari. Prvo, zašto su odustali od netolerancije i uveli nultu toleranciju na moje pasivno-agresivno ponašanje. A drugo, da mi konkretno kažu šta je to pasivno-agresivno ponašanje jer ja to ne razumim – ili si pasivan, ili agresivan, spajat to dvoje mi ne izgleda spojivo. Na ovom mjestu moram priznati da me ponekad iznenade koliko su dobro informirani o potpuno nebitnim stvarima. Ono prvo su mi objasnili vrlo tolerantnim tonom da smatraju da je netolerancija divljački konstrukt jer je po dometu opća, dok nulta tolerancija dolazi s matematički definiranim pragom. A što se tiče onog drugog, da je njima dobro poznato da je pojam pasivne agresije prvi koristio američki psihijatar Carl Menninger (ali ne MenninGERO) nakon Drugog svjetskog rata za vojnike koji se nisu otvoreno bunili, nego su neposluh iskazivali otezanjem u izvršenju naredbi, „nespretnošću“ ili tihom sabotažom, o čemu je pisao i James Heller u „Kvaki 22“. Na moje protupitanje da ako je to tako, doživljavaju li onda moj otpor njihovim suludim idejama ne kao ljudski čin, nego kao psihijatrijsku kategoriju, odbrusili su mi da ne padaju na te glupe moše di u biti igram na njihov ADHD iako je moj ADHD dobro dokumentiran. Tražio sam da mi pojasne odakle im to da imam ADHD. Pa su mi rekli da ako ADHD znači nemogućnost zadržavanja koncentracije na iole zahtjevnu i dugotrajnu aktivnost, odnosno hiperfokus na ono što je samo meni stimulativno, emocionalno nabijeno, nagrađujuće i kratkoročno dopaminsko, onda su tekstovi na „ST-ćanistici“ (i sadržajem i učestalošću objave) najbolja potvrda toga. Morao sam odgovoriti da ne bi bilo demokratski zabraniti mi da vodim unutarnji dijalog s više likova u glavi, i da za razliku od nacionalnih medija (od HRT-a preko N1 do debelog iz Bujice) koji npr. lavinom priloga i intervjua s analitičarima upozoravaju na ekstremizam, na ugroženost domoljublja i apokaliptičnim projekcijama najavljuju Thompsonove koncerte, „ST-ćanistika“ barem ne daje ruke dresuri, dilanju i rehabilitaciji ADHD-a na kolektivnoj razini. Pogledali su me snishodljivo i uz hermetični smješak rekli da ne moram kriviti sebe što box za komentare jedino pune autokomentari. I to nemušto napisani. Ali da je u redu ako mislim da nije do mene, nego do neurotransmitera. Nakon svake rasprave s njima moram u izolaciju uz gregorijanske korale...

Taman kad sam mislio još nešto reći da zaokružim njihovu besprijekornu logiku, jedan od onih koji su stavljali ukrase i klapali klamericama mi je gurnuo pod nos dopis njemačke desničarske glazbene kuće „ROCK Nazi GmbH“ za koju bi „Splićanistika“ trebala odradit faturetu. Naime, na otvaranju splitskog adventa, direktor „ROCK Nazi GmbH“ (koji je bio na siti brejku u ST-u) nas je čuo kako masakriramo „Rock galamu“ od Nene Belana i Đavola na pseudonjemačkom pa je naručio od nas kompletni prepjev „Kreativnog nereda“ Dina Dvornika na pravi njemački. Mi smo rekli da može jer smo bili pijani, a Švabo ka Švabo, je sve to shvatio ozbiljno i poslao službeni dopis s narudžbenicom. Navodno je slušajući refren u kojem ponavljamo „Emil und Ahni“ osjetio neodoljivu fuziju urbanog nerva i nacionalnog naboja i taj osjećaj, s osebujnim mediteranskim štihom koji resi „ST-ćanistiku“, poželio je prenijeti njemačkoj publici. I to osobito potomcima njemačkih podmorničara. Jer u našoj obradi „Rock galama“ je prepjevana kao „Rock Alarm“ nakon kojeg neminovno ide zaranjanje u kriglu. Međutim, o tom potom jer pred nama su blagdani i svečarska atmosfera. Osim toga, što zbog lokalnih aktualnosti, što zbog ADHD-a od kojeg stvarno patimo, hiperfokus skrećemo na nešto što nam je trenutno stimulativno, emocionalno nabijeno i kratkoročno diže dopamin – kako je najavljen novi Thompsonov koncert na Gripama u prvi misec, i kako su Božićni blagdani ipak vrijeme mira i dobrih vibri, želimo pokazati da je Thompson (čak i od svoje publike) u biti pogrešno shvaćen. Jer u podlozi njegova opusa od monumentalnih sudbina, štektanja zbrojevki, kamene težine i ratničkog tona, zapravo je potisnuta čežnja za stiskavcem na plesnom podiju, dvo-taktom Vespe, životnom lakoćom i dobrom spizom. I zato smo, kao dar svima koji se spremaju na koncert, pripremili prepjev „Gena kamenih“ u Italo disco (nije bez razloga u kurzivu) verziji. Pa kaže...

Loša bila četr'es' peta ------------------- Tuo sorriso – il coperto
Rasula nas preko svijeta --------------- Mio sguardo – t'ho offerto
A sad nova loza raste ------------------- Bocca ride Parmigiano
Vratile se kući laste ---------------------- Cuore chiama Gran' Padano
Plave krvi, bijelog lica ------------------- Mi avvolgi – Bolognese
Rađaju se nova dica --------------------- Con il sugo – forte prese
Na kamenu ka' na svili ------------------ Come crema di Cannoli
Di oduvik mi smo bili -------------------- Serviti gia – siamo soli
Gdje god da te život nosi -------------- Baccio corto – piů d’espresso
Uvik moraš znati ko si, heeej! -------- Tra e li… l’amor’ adesso, siii!

Geni, geni kameni ----------------------- Geni, geni - tuoi i miei
Vatra gori u meni ------------------------ Manca due - lui e lei
Geni, geni kameni ---------------------- Geni, geni - dove sei
Takvi smo mi rođeni -------------------- Cuore batti - io vorrei

Uzmi ili ostavi ---------------------------- Tutto qui – o scapperei

Ako bi „Martin u Zagreb – Martin iz Zagreba“ u srpskoj verziji bilo „BRE u Stobreč – BRE iz Stobreča“, onda je vrime za svima najdraži dio, a to je tradicionalno topla božićna čestitka „ST-ćanistike“ prezrenima i onima koji su zakinuti u razvoju na najmaštovitije načine. Dakle, svima koji pate od ADHD-a i izlječenje vide u pasivnoj agresiji na dugi rok, šačici koja zna da Kolmogorov-Smirnov nema veze s votkom nego s testiranjem normalnosti, još manjoj šačici koja misli da je prvi korak čovjeka na Mjesecu bio mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječuljka, Dijani Čuljak, ekipi u Ćacilendu koja sprema vatromet za ekipu oko Ćacilenda, izvoznicima koji su na udaru Trumpovih carina i uvoznicima koji su na udaru dogovora s Trumpom oko carina, Maduru i upravi Durexa, onoj ženskoj šta je umisto Dene jedanput vodila kviz u „Vrimena“ i završila s „Marko Livaja i laku noć!“, seljačinama iz Lazia, skretničarima iz Perkovića koji neće vidit Thompsona na Gripama, artritičnima, reumatičnima i kritičnima na JIL-u, Bahreincima, Nepalcima u domovini, ali bez remitende, debilima u likri koji nabijaju FTP, meni jer mislim da ludim i naravno, vama, dragi i cijenjeni čitatelji, GERO i cila ludež iz redakcije „ST-ćanistike“ žele sretan Božić i ako ništa, onda bar malo zdrave i dobro fokusirane agresije u 2026oj! Ta-ta-ra-ra-raaaaaaa...