1) Većinu njezinih aktivnih komponenata čine spojevi sumpora uhu tako ugodnih imena da ih je najlakše sažimat u hladnoratovske akronime tipa APSD-a, krcata je flavonoidima ko ladice općinskih sudova predmetima imovinskih sporova, super je za srce i krvožilni sustav uopće, jedna je od najstarijih ljekovito-začinskih biljaka (uz nas gotovo 5 iljada godina, hej!), ima kroma, mangana, molibdena i inih metala istočno od zemnoalkalijske grupe, u starom Egiptu u doba pomame za piramidama koristila se čak kao platežno sredstvo, a par kila su ostavili i uz mumificiranog Tutankamona da mu se nađe barem u prvih nekoliko gozbi zagrobnog života s Ozirisom, Izidom, Setom i Horusom, porijeklom je iz Afganistana, ali unatoč islamskom fundamentalizmu što već neko vrijeme resi joj prapostojbinu, nije zadrta po pitanju svinjetine, dapače, u kombinaciji s pancetom i suhim zrakom odgovorna je za onaj nenadjebivi vonj besanih noći po kupeima hrvatskih željeznica, je, je, je, je, od nje se rade i ćevapi s ajvarom, riječ je, naravno, o KAPULI olitiga crvenom luku. Okej, budući da je ovo još jedan od ko zna koliko povratničkih brojeva „Splićanistike“, bilo je isključivo pitanje redakcijskog protokola kakvim ćemo izborom počastiti naše vjerne čitatelje. Odlučili smo se za prehrambeni artikl godine i u širokoj, ali žestokoj konkurenciji industrijskih grickalica, prezli, više vrsta griza, sezonskog i tvrdog voća te Ledovih proizvoda, jednoglasno izabrali kapulu jer se konzumacijom kapule barem dva puta tjedno bitno smanjuje rizik od raka crijeva. Da, da. Tako kažu američki znanstvenici, a mi smo se u redakciji smjesta bacili na provjeru njihovih saznanja – svima sam naručija po velike ćevape s kapulom, sašili smo to uz pivicu i tihi jazz koji je svira na radiju, dobro rutali pa s oblacima nagrizajućeg bazda iz usta ostali još dugo u noć...
2) ...a da upotpunimo tu noć intenzivnih mirisa i dobre krvne slike, ekipa iz redakcije me izgurala van iz redakcije. Rekli su mi da odem do prve DVDerije. I da se ne vraćam bez Ramba 4. Dobro, kakvi ljudi, takav konsenzus, a u onako sito-pripitom stanju mi baš i nije bilo do toga da remetim krhki mir. Odveza sam se autom do Plutona na Visokoj, posudija traženi DVD i hitro.hr nazad u redakciju. Prvi put u životu su me tapšali po ramenu, da konačno pokazujem svoju ljudski stranu... Otiša sam u čajnu kuhinju popit malo vode. DVD je u međuvremenu bija uvaljen u player, ali su tukli pauzu na ono upozorenje o copyrightu i inim legalnim ogradama koje copyright povlači za sobom – naime, zasmeta im je jedan redak kod zakonskih napomena za prikazivanje DVD-a pa su se počeli svađat oko širine pojma javnog reproduciranja... To je stvarno hrpa stopostotnih idiota... Puka mi je film, uzea sam daljinski i pritisnija "PLAY". Uputili su mi pogled kakav, valjda, ima svaki otac kad mu sinčićeva aktivnost prelazi iz lagano dosadne u živcirajuću – rekli su da time samo odgađam raspravu za kasnije (u to sam siguran) i još me (u duhu tolerancije te noći, sic!) upozorili da možda uzimam i previše slobode. Počele su reklame, a onda sam isplanira izgubit se neopaženo na polovici filma...
3) Za „Balbou“ sam zna, ali i za ime „Rambo“ sam uvik mislija da je još jedna od Sly-evih skromnih umotvorina – dva-tri jednostavna sloga od kojih je obavezno jedan „bo“, a ide ili u sredinu ili na kraj, vrlo u duhu onih iskrivljenih usta... No, dok „Rocky Balboa“ stvarno spada pod Sly-evo intelektualno vlasništvo, kod „Ramba“ je malo reć da mi je prepredenost promašila cilj; ma uopće nisam ni zna da je Rambo snimljen po predlošku. Radi se o romanu „First blood“ Davida Morrella koji priča o sjebanom vijetnamskom veteranu (ah, suvišno li je reć sjeban uz „vijetnamski“ i „veteran“) i bivšoj Zelenoj beretki Johnu Jamesu Rambu, a završava tako (knjiga, ne film) što je Rambo osuđen na zatvor s teškim prisilnim radom – škrta svakodnevica i brutalna disciplina daju mu konačno osjećaj nutarnje stabilnosti (do kojega nikako doć u mirnodopskim uvjetima) jer ga skraćenim, mentalnim vonjem podsjećaju na nekadašnji vojnički život... Uglavnom, Morrella je za ime „Rambo“ inspirirala, ni manje ni više, jedna pensilvanijska sorta jabuka, tzv. „rambo-jabuke“ i to zbog, kako pisac „Prve krvi“ navodi, čiste snage koja izbija iz onoga „rambo“. Posli se Morrell izmotava da ga „Rambo“ u (američko-engleskom, op.a.) izgovoru neodoljivo podsjeća na (američko-engleski, op.a.) izgovor prezimena Arthura Rimbauda (ma, aj zamislite da umisto Ramba 4 gledate Rimbauda 4, još jedna op.a.) čije je najpoznatije djelo „Sezona u paklu“ ka vrlo prikladna metafora Rambovim razglednicama iz Vijetnama. „Rambo“ je, navodno, i japanska riječ za „nasilje“, ali činjenica stoji – za sve su krive pensilvanijske rambo-jabuke, koje odlikuje zelenkasto-žuta boja kore, koje zriju na lito i super su osušene ili za u pitu...
4) U svjetlu svega ovog ispisanog pod 3), a i sklonosti čerečenju tema koju njeguje ovaj blog, prosječan se konzument „Splićanistike“ ne može ne zapitati: „Pa dobro, jebote, komu je, uopće, palo napamet jabuke nazvat „rambo“?“ Ajmo to postavit ovako – ako ste mislili da serijal o Rambu počinje s „Rambom 1“ još tamo daleke 1982. s Brianom Dennehyjem u ulozi zlog šerifa, grdno ste se zajebali. Jer serijal ima svoj prequel samo se za njega moramo vratit par stoljeća unatrag, točnije, na događaje s polovice 1600-ih kad se, u švedskom kolonizatorskom valu, na obale Novog svijeta iskrcao stanoviti Peter Gunnarsson zvani Rambo. Iako je stigao kao obični radnik, Rambo je imao zavidnu sposobnost da se nađe na (za kolonijalni puk) vrlo važnim događajima s pogrešne strane u pravo vrijeme i to ne u ulozi pukog promatrača. Tu moram upozoriti da ovo ipak nije priča o neprilagođenom, mučaljivom samotnjaku što ljude dijeli na one koje treba ili ne treba onesposobiti nasiljem, jer ovaj se Rambo zaputio u Novu Švedsku stoposto uvjeren u svoj švedsko-američki san, odlučan proživjeti ga mirno i što duže (to mu je i uspilo, umra je u 85. godini). E da, bilo je to zbrkano razdoblje sramežljivog isprobavanja dobrih, starih, evropskih feudalnih navika na nepoznatom tlu – osim s Indijancima, kolonijalci, ili „Novi val“ kako su ih domorodci od milja nazivali (Hrvati su imali nešto pičkastiju verziju toga 80-ih), su se za životni prostor u tim neistraženim prostranstvima klali i međusobno. Nažalost po švedsku maticu, Nova Švedska baš i nije trajala nešto dugo - prvo su Nizozemci glavni švedski kolonijalni projekt Fort Christinu vidjeli kao prijetnju interesima Nove Nizozemske, pa su je odlučili opsjesti i zauzeti. Ali nije prošlo dugo dok Englezi nisu Fort Christinu, tad u nizozemskim rukama, shvatili kao opasnost za interese Nove Engleske pa su napravili isto što i Nizozemci Švedima pred desetljeće ipo. Je li Novi Amsterdam bio prije ili nakon toga uopće nije važno jer takvih je prevrata s konačnim engleskim ishodom u to doba bilo kol'ko oš. No, što se događalo s našim Rambom za to vrijeme? Od običnog se radnika po dolasku u Ameriku prekvalificirao u farmera-kooperanta koji je za Švedsku kompaniju uzgajao duvan, oženio se i nastavio svoj životni slalom – kad su Švedi Nizozemcima predavali ključeve Fort Christine, Rambo je ceremoniju gledao u svojstvu zamjenika švedskog guvernera. Kad su potonje izbacivali Englezi, Rambo je tome svjedočio kao jedan od članova guvernerskog vijeća. No, na šarm osobe koju treba ama baš svaka vlast nisu ostali imuni ni Englezi; Rambo je zadržao svoje mjesto u vijeću, ali ovaj put kao „justice of peace“, teško prevodljivu titulu koja bi se najbolje mogla opisati ko nekakav hibrid suca i pandura, odnosno glavne osobe zadužene za javni red i mir. „Justice of peace“ je ostao do kraja života i vjerojatno je u ugodnom zaleđu dobre sinekure dao maha svome talentu za botaniku – uzgojio je rambo-jabuke, dakle, jedan vrlo miroljubiv đir, koliko i može biti uzgajanje osnovne sirovine za štrudel...
5) Kad bogatiji za ovu triviju gledaš „Ramba 4“, onda to postaje i više od običnog akcijskog filma. Daleko od toga da sad idem nešto pribotunavat filmu kao takvom jer zanatski je odrađen besprijekorno, borbe i puškaranja su izmontažirani do savršenstva, nasilje izgleda masu stvarno, nije se štedilo ni na barutu, ni na onom crvenom sirupu, ni na tajlandskim statistima, eto, film traje 91 minutu, mi smo ga u redakciji gledali 130 minuta zato što je zadnji obračun ekipa iz redakcije premotavala deset puta plus im se užasno svidilo šta ostane od zlih burmanskih vojnika kad ih spraši metak iz onog ogromnog snajpera, e, i onaj zapovjednik je baš pravi negativac jer i izgleda ko pokvarenjak, a reski govor kojim izdaje naredbe nije titlovan (ko da je potrebno, sic!), pa kad još Rambo kaže preslatkoj Julie Benz: „Fuck the world!“ i ostane s pogledom koji zrači nefokusiranošću, gorčinom, nepranjem, tupilom i totalnom neprilagođenošću... Ma, imuni na to obične su pizde! Ali nešto drugo sam tija reć, apropos štorije o Rambu uzgajivaču jabuka, a to mi je taj neki osjećaj kako je Amerika zemlja u kojoj se u konačnici, na kraju te nekakve civilizacijske proizvodne trake, sve protisne kroz multipraktik Paramountove produkcije i Univerzalovih studija – nekad je dovoljan predložak, nekad životna priča, nekad predložak po životnoj priči, nekad rat, nekad je dovoljno bit crnac, a nekad je potrebno uzgojit novu sortu jabuka, nazvat je po sebi i pričekat nekoga kome će to zazvučat dovoljno moćno... Peter Gunnarsson Rambo je sa stanovišta povijesti obična ništica. Pa ko je uopće i čua za njega? Ajde, možda ima domet u lokalni folklor i to je to. I zato me baš zanima šta bi s takve vremenske distance Peter (miran, obiteljski čovik) reka kad bi mu neko u ruke gurnija plakat „Ramba 4“ na kojem je mrka Stalloneova faca i debelim krvavo-crvenim slovima piše „RAMBO“ uz informaciju da je Rambo jedan od najpoznatijih akcijskih junaka. Da kad djeluje onda je to razaranje za razonodu. Da nema ko ga ne zna. Na planetarnom nivou. Šta bi reka kad bi sazna da u engleskom čak postoji i izraz „going Rambo“, a označava izazivanje štete te nepotrebno agresivnu radnju ili pristup? Možda bi Peter samo zinija u čudu. Možda bi mu bilo drago. Možda bi dao da mu se na nadgrobnu ploču ukleše: „RAMBO - TWO THUMBS UP!“ A možda bi ko novopečeni Amerikanac tražija da mu isplate određenu sumu za prava korištenja originalnog imena – jer (to sam zaboravija spomenit) nadimak Rambo je ionako sam sebi prišija, i to po brdu koje dominira nad rodnim selom mu u blizini Geteborga, a tek kasnije je izbacija ono „Gunnarsson“ i ostavija „Rambo“ ko prezime. Jebiga, nećemo nikad znat... I zato moram citirat onoga ludog Jeremya Clarksona iz „Top gear-a“ koji je reka: „Jedini američki doprinos zapadnoj civilizaciji je dopunska strelica na semaforu za desne skretače.“ Koliko istine u tome... A „Rambo 5“ je već u pred-produkciji, plus se dopunska strelica upalila i za šesticu...
6) Kako je pauza „Splićanistike“ bila duga (skoro šest miseci), dobili smo gomilu pisama, u početku su bila ona tipično ulizivačka da je „Splićanistika“ prva liga, da me razumiju, da je pauza potrebna za raspršit kreativni zamor jer ka' visok nivo nije lako održavat, da je „Splićanistika“ jedan od rijetkih blogova koji može nasmijat čovika, bilo je čak i nekoliko ponuda za seks (sa i bez priložene slike), onda jedno vrime nismo dobivali ništa da bismo u zadnjih dvajest dana od onih istih ljudi koji su nam slali pisma potpore, primali pisma prijetećeg sadržaja zbog neizlaska novog broja – tu se posebno istaka neki Slovki, pičku agresivnih fanova, čak nam se javija i Ferdo (je, baš onaj Ferdo kojeg sam prošle godine čerečija po komentarima do „Operacije 'Ferdo-drop'“, op.a.) da nam kaže kako je prošla taman godina dana otkako se povuka u neku pripizdinu u Gorskom kotaru - danju polugol i šutljiv cipa u šumi neoznačene bukve, a noću, uz titravu pomoć petrolejke, duboko dišući pritom i u lotosovom položaju pred zaslonom laptopa, pažljivo iščitava stare brojeve „Splićanistike“ s komentarima uporno pokušavajući naviknuti se na „složeni“ izraz i locirati iz kojih točno redaka vreba ta ironija i sarkazam koji su forte bloga. Čak nam je na primjeru jednoga posta (kojeg je isprintanog priložija pismu) pokaza koliko ozbiljno radi – zelenom bojicom je podcrta ironične, crvenom sarkastične, a plavom cinične opaske uz dodatak da misli kako je konačno spreman za povratak u civilizaciju. Ma, baš nam je došlo milo od tog ganutljivog puknuća, ali Ferdo ne brini, već smo ti poslali ispravak u istim bojicama i bogami, vatat ćeš se za glavu! Ajde, jako nam se sviđa izbor bojica – plava stvarno odgovara hladnoj distanciranosti ciničnoga... No, kako bilo da bilo, ispostavlja se da na ovom svijetu postoje samo dvije osobe koje svojim šarmom i toplinom mogu otvoriti i skrenuti ćudljive tokove inspiracije u pravom smjeru, pa već po drugi put čine da povratnički broj „Splićanistike“ izađe puno prije zadanog roka – radi se, naravno, o Butchu Vrankovichu (Ameru hrvatsko-kaubojskih korijena iz Austina u Texasu) i Ivani Zekić (i dalje apotekarki, ali ne više u egzilu u Kravarskom jer se odavno vratila u rodni ST). Kako žene imaju prednost, osvrnimo se tren na ono što nam je Zekićka napisala. Uglavnom, kad smo pročitali, odmah smo pomislili: „Jebemu, to je trebalo bit naše!“ Radi se, naime, o tome da se naša čitateljica jednog vrućeg, ljetnog jutra spustila do Ovčica na dva-tri buća u more uz tiskanu tračeristiku s kojom bi na miru mogla maksimalno rastezat razdoblja između bućeva. Čak je i uvatila štaciju ispod jednog od ona tri škrta tamarisa. Sve je bazdilo na ugodno, dokono prijepodne, kadli... Tad su plažu preplavili mongoloidi, oni što boluju od Downovog sindroma, i to svih uzrasta, valjda su ih doveli iz nekog centra ili tako nešto. Da ih je bilo svugdi oko nje, na plaži, u moru, di god pogledaš kromosom viška... A onda je odnegdi zatreštalo: „HAJDE DA LUDUJEMO OVE...“ pa su ovi na plaži počeli plesat, oni u moru su plutali veselije, ali stvar je u tome da je ironija samog prizora dotučena toliko pozitivnim vibrama da... Kako smo se smijali! To je pismo! Zahvaljujemo na istančanom nervu i idemo dalje! Butch nam je, međutim, u stilu vježbe za prošlo vrijeme (dugo smo se mislili jel nam on to piše zato što oće ili je u pitanju domaći rad), pisao o svojim dojmovima s ovoljetnog obilaska dalmatinske obale i otoka, a naravno, kraj svog boravka u Dalmaciji rezervirao je za Split. Osim što je u Splitu vidio sve što se ne smije zaobić (znači vrtija se po Peristilu), rekao nam je da je malo razočaran što nikako nije uspio naći redakciju „Splićanistike“. Da je čak zaustavljao i slučajne prolaznike, al mu niko nije zna reć di smo. Ah, ti Ameri, u svoj toj simpatičnoj ljubopitljivosti znaju ispast i pomalo juncima... U svakom slučaju, dragi Butch, bolje da redakciju nisi naša jer nisam siguran do koje bi te mjere ispizdile one beštije iz nje. Ali da ne ispadne sad kako te ostavljamo praznih ruku, udovoljit ćemo tvojoj pinku čudnoj zamolbi i stavit ćemo pjesmu jednog hrvatskog pjesnika po našem izboru koju ćeš odrecitirati i analizirati na tečaju hrvatskog jezika u Hrvatskoj bratskoj zajednici grada Austina. Dakle, išli smo na sigurno pa ti stiže od Dobriše Cesarića (inače majstora slobodnog deseterca sa snažnim ekološkim akcentom) „Voćka poslije kisele kiše“:
Gle malu voćku poslije kisele kiše;
Izbužanog je lišća, jedva se njiše.
A zbog gustog oblaka metana,
Upitna je raskoš njenih grana.
Al nek' kiša započne da lije,
I eto nama čarolije!
Kao kontrast sivilu nebesa,
Stoji malo drvo puno kesa.
7) Prošlo je skoro misec dana otkad nam se Antić vratija iz Krapinskih toplica. Zadnji dani u toplicama bili su za njega posebno zahtjevni jer je uz standardni rehabilitacijski dril odrađiva i maraton vica oca mu Bakija. Ali sad je lipo doma, u Solinu, jutrima od ponediljka do petka ima fizikalne u ST-toplicama, a popodne navrati neko od nas (kako ko je slobodan) do njega u Solin da mu barem malo ćakulicom skrati vrime. Tako smo bili do njega prije par dana, točnije za Dan nezavisnosti (jel se to tako sad zove?); Boki i Mijo su se odmarali od sastavljanja ormarića za televiziju, a isprid kuće smo bili ja, Kuzma, Bocika i Baki. Kuzma nam je pokaziva nikotinski flaster na desnoj miški (ka presta je s pušenjem), a onda je izvuka kutiju herbalnih pušilica i pripalija jednu – to izgleda ko duvan, dimi ko duvan, ali bazdi ko najgori smrad, stvarno štipa za nos. Da su to neke trave koje te smradom odbijaju i od pomisli na cigaretu – Kuzma se totalno navuka na njih... I tako smo stali isprid kuće, Kuzma sa svojom herbalnom pušilicom, ja u rukama nisam ima ništa, Antić je gleda u prazno za herbalnom pušilicom (reka mi je: „Mmmm, koji lipi vonj...“), a Baki je priča o svojim iskustvima glede zabrane pušenja u nizozemskim javnim prostorima. Priča Baki, pa priča, mi smo stajali oko njega i slušali ga, a onda se u jednom momentu okrenija prema Antiću, stavija mu ruku na rame i umiljato reka: „E, moj Antiću, sivi tiću...“ ....... „Ma, reci nešto! Kakit ću!“ I zavarija!
8) Bilo je to prije nekoliko miseci kad sam od nadahnuća bija toliko daleko da sam mislija da je „Splićanistici“ definitivno odzvonilo. Baš mi je došlo da režem repove pa sam svratija do redakcije obavijestit ona divna bića da im svima dajem otkaz, jer ako je i bilo dugo vremena upitno kakav je njihov doprinos „Splićanistici“, sad je konačno neupitno da tog doprinosa nema. U očima sam im vidija da bi me najradije premlatili, al su zauzdali svoje kvarne karaktere i rekli mi da smatraju kako osnove za otkaz nema pa prema tome otkaz ne prihvaćaju, nego da umisto toga otvorim neku novu rubriku kad mi se bude pisalo. I šta se takvim ljudima više može reć? Ništa, baš ništa. Al ajde, u ovoj svečanoj prigodi još jednog povratničkog broja koja zaudara na pomirenje i suživot, otvaram novu rubriku u „Splićanistici“, a ona se zove „Ne preporučujemo“ koju pišem u prvom licu množine. Čast da bude prvi u „Ne preporučujemo“ pripada meksičkom književniku i jednom od ozbiljnih kandidata za Nobelovu nagradu, Carlosu Fuentesu - na tapetu je njegova zbirka pripovjedaka „Aura i druge pripovijesti“ iz ciklusa „Zlo vremena“, a izdana u sklopu biblioteke „Velimir Visković bira za vas“. Iako nas u sižeu na korici Velimir Visković uvjerava da ove pripovijesti vezuju zajedničke teme poput reinkarnacije i inicijacije u misterij osobnosti i vremena upakirane u inventivnu narativnu tehniku, dojma smo da Visković ipak priča pizdarije. Ono što je zajedničko tim trima pripovjetkama je to da su u svoj svojoj mikroskopiji oniričnoga, zapravo, literarne inačice table Praxitena u ustima – „Aura“ zahvaljujući tome što otkriva koliko iritantan u pripovijedanju može biti futur prvi; „Rođendan“ zahvaljujući poplavi Fuentesovih poza u obliku najpretencioznijeg litanja opisa ikad; i „Daleka obitelj“ zahvaljujući činjenici da je najduža. Ovo je, zaista, knjiga, za koju je, ako je odlučite iščitat od korice do korice, potrebna tvrda stolica, označivač stranica i nezaposlenost. Mi, ubuduće, nećemo davat Velimiru Viskoviću da bira za nas...
|
