Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

četvrtak, 27.10.2011.

AJ PROČITAJ BOLJE SITNA SLOVA!

„There are trumendous economic benefits for people who work here. 20 billion dollars in the hands of a thousand people is really 21st century phenomenon. This never happened 50 years ago. I honestly believe we do something to make the world a better place.“ (Ken Griffin, osnivač i izvršni direktor Citadel Investment fonda)

Tekst koji je pred vama jednim je dijelom plod planiranja u ovoj seriji tekstova u kojima se Gero i analitički tim „Splićanistike“ razračunavaju s paradoksima postojećeg ekonomskog sustava. Time se izravno nadovezuje na prethodna dva. Međutim, on je u jednakoj mjeri i plod jedne kućne rasprave u kojoj su se prepucavala četiri (agronom i bankar vs. programer i zubar), ili bolje reći dva sugovornika (agronom vs. programer), a rasprava se vrtila oko toga koliko je postojeće stanje (ili bolje: postojeći Sustav) održiv i što bi se moglo napraviti po pitanju teške ekonomske, financijske i moralne krize koja nepristojnim globalnim zalogajem guta ovu plavu kuglu. Ovo zadnje, moramo priznati, je prilično teško i krupno pitanje za četiri mozga koje je loše vrime toga petka spriječilo u izlasku vanka, ali, kao što će reći svaki liječnik, put do izlječenja bolesti počinje postavljanjem točne dijagnoze, tako da je, s malim vremenskim odmakom od one večeri, autoru ovog teksta nešto postalo kristalno jasno. Svi smo se zapravo slagali da ovakvo stanje nije održivo, jedino se nismo mogli složiti u čemu je zapravo problem – u konceptu postojećeg ekonomskog sustava kao takvog ili u prokletoj čovjekovoj prirodi. Ili što je išlo prije od to dvoje. A kad smo s polupune boce vina, na kojoj smo razjašnjavali distribuciju svjetskog bogatstva, skrenili na putanju prilika koje okružuju pojedinca kao i njegovih ljudskih prava, rasprava je otišla u trokurac. Jer prema skromnom mišljenju autora, prava su nešto što svima po rođenju „pripada“ samo dok veliku većinu jebu prilike u ostvarivanju istih. Ako vam prethodna rečenica i nije baš najjasnija, onda zamislite nekog američkog crnčića koji, kao i dijete lažnog branitelja, upis na fakultet, ili „pravo na obrazovanje“ ostvaruje jedino zahvaljujući mehanizmu pozitivne diskriminacije. Zamislite potom pedere koji paradiraju ulicama srednjedalmatinskog grada zahtijevajući priznanje „prava na različitost“ (što god to značilo), a s njima zamislite i one vlajčuge koji svoje „pravo na ne slaganje“ ostvaruju bovanom precizno upućenim u glavu ne-pedera Mislava Kukoča, zamislite potom i pandure koji „pravo na prijevremenu mirovinu“ zarađuju postavljajući se između onih koji imaju „pravo na različitost“ i onih koji ostvaruju „pravo na ne slaganje“, zamislite dalje Mislava Kukoča koji svoje „pravo na zdravstvenu zaštitu“ ostvaruje u jedinici hitne pomoći i kako, ostvarujući nadalje „pravo na javni nastup“, vrišti u kameru kako su taj dan u Splitu povrijeđena „temeljna ljudska prava“. Ako su crnčić, dijete lažnog branitelja, pederi, vlajčuge, Mislav Kukoč i panduri ljudi, to znači da imaju „pravo na obrazovanje“ mehanizmom pozitivne diskriminacije, da imaju „pravo na različitost“, da imaju „pravo na ne slaganje“, da imaju „pravo na zdravstvenu zaštitu“, da imaju „pravo na javni nastup“, da imaju totalno nedefinirana „temeljna ljudska prava“ i da bi apsolutno jebeno svi trebali imat „pravo na prijevremenu mirovinu“. Zamislite još za kraj „pravo glasa“ koje su ti isti dobili od 90te na ovamo u kombinaciji s ponudom na izborima... Dakle, u pozadini te nepregledne močvare o pravima, močvare u kojoj se najbolje snalaze oni ljigavi, salonski moralizatori, koji doduše imaju „pravo na vlastito mišljenje“, kriju se neopisiva proturječja. Dapače, i površnom analizom bi se vrlo jednostavno moglo ustanoviti da postojanje prava više razdvaja nego što ujedinjuje ljude. Kad krene galama o pravima, svako razumijevanje prestaje, svaka rasprava postaje besmislena. Iz tih se razloga nećemo navuć na tu jeftinu meku, nego ćemo reći koju riječ o jednoj temeljnoj ljudskoj potrebi, a to je stvaranje sigurnih prilika za normalan život, kao i kako je ta potreba prošla degeneričan put od privatnog osiguranja do ljudskog prava i natrag do dobrog, starog rizika...
Ima neke čudne ironije u tome što ova priča, baš ko i žučljiva rasprava jednog agronoma, bankara, programera i zubara s početka ovoga teksta, svoje postojanje duguje boci vina. I dok smo mi na polupunoj boci drašničkog mišanog diskutirali mogućnosti i nemogućnosti neke pravednije raspodjele zemaljskih dobara, Robert Wallace i Alexander Webster, dvojica svećenika protestantske škotske crkve, su odavno popili i zadnju litru „claret-a“, u ono vrijeme rose-a (a danas suvog crnog bordeaux-a) tako omiljenog u povlaštenim klasama ondašnjeg britanskog društva. Odmak od otprilike 250 godina potpuno zastire sav popratni dekor one sudbonosne večeri, ali pretpostavimo da je to bila još jedna kišna i prohladna noć kakve su uglavnom i bile u Edinburghu, baš kao što su i Wallace i Webster za takvih noći (ili u trenucima predaha od božje službe) bili uglavnom na istom mjestu – u krčmi. Ono po čemu se ta noć razlikovala od bezbrojnih drugih je to da su tad njih dvojica, okrijepljeni dobrom kapljicom i naoružani impresivnim poznavanjem aktuarske matematike, odlučili staviti neke stvari na papir. Naime, kalvinistička metla (koja se udomaćila i u Škotskoj) je u škovaceru predestinacije odavno pomela katoličku dogmu kako svi ljudi bez obzira koliko grešni bili, mogu ostvariti spasenje pokaju li se i nastave li s kreposnim životom. Toga u kalvinizmu nije bilo jer je Calvin u jednoj od svojih pet točaka jasno rekao da iskupljenje nije za svih – ljudi su po prirodi grešni, a svemogući Bog je u svojoj beskonačnoj mudrosti i nepopustljivosti ionako unaprijed osigurao mjesta u raju za odabrane. Iz ovoga je lako shvatiti zašto kalvinizam nije baš bio za svakoga kao što nije bio ni za prodaju oprosta, ali i da ispovijedati ovakvu vjeru može natjerati čovjeka da postavi pitanje: „Ako je već unaprijed određeno ko će s lijeve, a ko s desne Ocu, i ako na to ne mogu nikako utjecati, zašto onda ovo vrijeme na Zemlji koje imam ne bih proveo što udobnije?“ No, to su naravno puste špekulacije. Razlog zbog kojeg su se Wallace i Webster uhvatili složenih izračuna je bio nešto prizemniji - kao i svi protestantski svećenici i oni su imali svoju obitelj, žene i djecu. Plaća za božju službu je bila redovita i solidna, no za žene i djecu su problemi nastajali u slučaju smrti glave obitelji. Crkva je isplaćivala nekakvu naknadu do 6 mjeseci nakon smrti svećenika, a iza toga su udovica (koja je u pravilu bila bez prihoda) i potomci bili prepušteni sebi samima. S takvim stanjem stvari i mogućnostima Wallaceu i Websteru je bilo sasvim jasno da klasičnim oblikom štednje za crne dane neće napraviti ništa osobito. A onda im je, uz novu bocu vina, na pamet pala zamisao koja je obećavala sigurnost i dobru zaradu nešporkanu praštanjem tuđih grijeha – osnovat će fond za udovice svećenika škotske crkve. Kako su te briljantne pijanice to zamislile, pojasnit ćemo na slijedećem primjeru...
Ono što je za Wallaceov i Websterov plan bilo ključno je točno (ili bolje reći dovoljno sigurno) predviđanje broja udovica i siročadi u budućnosti, a taj izračun su njih dvojica napravili s nevjerojatnom preciznošću koristeći se aktuarskom matematikom. Aktuarska matematika je postala službena matematička disciplina još u kasnom 17. stoljeću. Kako je 17. stoljeće prštalo raznoraznim financijskim inovacijama, vrlo brzo se pojavila potreba za dugoročnim osiguranjem koje bi npr. pokrivalo troškove za pogreb, anuitete (godišnje rente) i uopće životno osiguranje. Da bi se to moglo napraviti, bilo je potrebno procijeniti buduće događaje poput stupnja mortaliteta ovisno o dobi čemu su služile tzv. životne tablice (koncept također razvijen aktuarskom matematikom) s pregledom očekivanog životnog vijeka. Isto tako, trebalo je razviti i postupke kojima bi se izračunavala vrijednost („sadašnja vrijednost“) sredstava koja bi se trebala akumulirati i kasnije ulagati u neke druge poslove, da bi se opet (na osnovu zarade od tih ulaganja) kupcu police mogla isplatiti određena suma u slučaju nekakve životne nevolje. Naglašavamo, ovo potonje ili „sadašnja vrijednost“ je bilo izrazito važno jer ni Wallace ni Webster nisu imali u planu otvaranje klasične štedionice u koju bi neki njihov kolega jednostavno uplaćivao sredstva, koja bi se jednostavno isplaćivala natrag njegovoj ženi i djeci uz mizernu kamatu. Zato su njih dvojica odlučili da će svi oni koji budu željeli sudjelovati u fondu morati plaćati premije. Problem je jedino bio kako odrediti veličinu tih premija, odnosno kako odrediti svotu novca koja će biti dovoljno mala da ne bude preveliko opterećenje na svećeničku plaću, a da istovremeno omogući dovoljan prihod sredstava u fond na osnovu kojih će se vršiti daljnja ulaganja u neke druge financijske poduhvate, da bi se opet (na osnovu zarade od tih ulaganja) nesretnim udovicama i njihovoj siročadi mogle isplaćivati pristojne mirovine. Pijana posla? Pa i ne baš ako ste bili temeljiti kod procjene mortaliteta životnim tablicama i ako znate kakva je „sadašnja vrijednost“. A definicija sadašnje vrijednosti glasi otprilike ovako: Sadašnja vrijednost ili diskontirana sadašnja vrijednost je vrijednost buduće uplate/isplate ili višekratnih budućih uplata/isplata diskontirana (snižena) na način da odrazi vrijednost novca ili nekih drugih čimbenika poput rizika ulaganja s obzirom na protok vremena. Još uvijek nije jasno? Zamislite recimo da neki dobrotvor ponudi stanovitom Željku K. 100 000 kuna i da mu kaže da ih može uzeti ili istog trenutka ili tek za godinu dana. Dodajmo još, primjera radi, da je stoposto sigurno da će kamatna stopa u narednih godinu dana biti stabilna i to na način da danas uloženih 80 000 kuna za godinu dana donese točno onih 100 000 kuna s početka. Dodajmo još, lokal-patriotizma radi, da je jedini uvjet koji taj neko postavlja takav da se te pare potroše isključivo na plaćanje Gradu spomeničke rente za hotel Marjan. Ako je već s kamatnom stopom i zaostalom spomeničkom rentom situacija takva, Željko bi stvarno bio lud da ne uzme tih 100 000 kuna odmah. Možemo to reći i na jedan malo sjebaniji način: ako se 100 000 kuna (plativo u roku od godinu dana) prodaje za 80 000 kuna, u tom je slučaju „sadašnja vrijednost“ tih 100 000 kuna za točno godinu dana unaprijed – 80 000 kuna. To je naravno tako zbog zarade od kamata na osnovu polaganja novca na bankovni račun ili neke druge sigurne investicije. Dakle, vlaški furbast Željko ima dvije opcije: potrošit novce odmah ili ih štediti. Naravno, financijska kompenzacija za štednju (a ne trošenje) je ta da će vrijednost novca narasti zbog kamate koju Željko prima (bankovni račun na koji je novac položen). Uopće, kako bi procijenili stvarnu vrijednost današnjeg novčanog iznosa nakon nekog vremenskog razdoblja, ekonomisti se jednostavno koriste izračunavanjem njegovog uvećanja prema postojećoj kamatnoj stopi. Većina proračuna u aktuarskoj matematici koristi, zapravo, bezrizične kamatne stope koje odgovaraju zajamčenoj minimalnoj stopi koju daju banke za npr. štedni račun. Međutim, ukoliko želite vidjeti promjene „sadašnje vrijednosti“ novca s obzirom na kupovnu moć, postupak je nešto drugačiji. Tada se za izračun koristi tzv. stvarna kamatna stopa, a ona odgovara razlici nominalne kamatne stope (kamatna stopa koja je bila na snazi prije prilagodbe kamatne stope zbog inflacije) i stope inflacije. Postupak procjene buduće vrijednosti se naziva kapitalizacijom (koliko će 100 000 kuna danas vrijediti za pet godina npr.). Obrnuti postupak, odnosno procjena sadašnje vrijednosti neke svote novca u budućnosti se naziva diskontiranje (koliko bi 100 000 kuna koje ću dobiti na lotu za pet godina vrijedilo danas). Iz ovoga proizlazi sljedeće – ako neko mora birati između 100 000 kuna danas ili tog istog iznosa u/nakon godinu dana, razumno bi bilo uzeti svih 100 000 danas. Ako će se taj novac dobiti tek za godinu dana uz pretpostavku da je kamatna stopa za štednju 5%, onda toj osobi treba dati (nakon godine dana) 105 000 kuna. Jebate...
Dakle, nakon ovog teoretiziranja i vrćenja u krug, rezimirajmo ukratko što su to Wallace i Webster zamislili i koji su sve uvjeti trebali biti zadovoljeni da njihov plan uspije. Za početak, morali su pridobiti dovoljno svećenika spremnih uplaćivati novce u fond, jer kao što su obojica vrlo brzo shvatili, osiguranje kao takvo može funkcionirati (i biti isplativo) prije svega zahvaljujući masovnosti. Velike brojke su im trebale iz tri razloga – prvi je taj da su proračuni vjerojatnosti nesretnog događaja na osnovu prije spomenutih životnih tablica (smrt svećenika npr.), odnosno mogućih isplata polica, puno precizniji kad se radi s velikim brojkama (što je ekvivalent ispitivanju javnog mnijenja ili epidemiološkim studijama – što je veći uzorak na kojemu se provode, rezultati će više odgovarati stvarnom stanju stvari); drugi razlog se logično izvodi iz prvog, a to je da se s povećanim brojem osiguranika smanjuje i rizik od propadanja fonda zbog eventualnih isplata polica (fond koji ima 100 osiguranika lakše može isplatiti 20 polica, za razliku od fonda koji ima samo 40 osiguranika), a treći razlog je taj da se s povećanim brojem osiguranika povećava i ukupan broj premija, sukladno tome raste akumulacija novca od premija, što znači da se taj novac u većem iznosu može ulagati u neke druge investicije. I jasno, same police se (u slučaju smrti svećenika) ne isplaćuju od premija, nego od zarade od ulaganja. E sad, da bi privukli što veći broj svećenika, trebali su im obećati da će na osnovu malih uplata (premija), dakle uplata koje same po sebi nisu ni izbliza bile dovoljne za neku ozbiljniju štednju, moći svojoj obitelji osigurati pristojnu naknadu od onog trenutka kad ih (njih svećenike naravno) Bog uzme k sebi. Za kraj, trebalo je još samo odrediti visinu premije, a ni tu Wallace i Webster nisu ništa prepuštali slučaju. Točno onako kako je opisano prije u tekstu, koristeći aktuarski koncept „sadašnje vrijednosti“ i čitav niz drugih podataka iz životnih tablica (životna dob, mjesto službovanja, broj članova obitelji itd.), Wallace i Webster su ničim drugim nego diskontiranjem vrijednosti novca (ponašali su se suprotno gramzivom Željku K iz prijašnjeg primjera, dakle nisu odmah uzeli 100 000 kuna nego 80 000 kuna koje su na osnovu ulaganja i kamate trebale narasti do 100 000 kuna za godinu dana – tih 20 000 kuna su bile zarada na osnovu koje su se isplaćivale police) zainteresiranima za pristup u „Fond za udovice škotskih svećenika“ ponudili tri različito visoke, ali vrlo povoljne premije ili, prevedeno na jezik domaćih mirovinskih potraživanja – tri stupa. S tako postavljenim pravilima igre, Wallace i Webster su, u gluho doba one sudbonosne noći, uputili jedan drugome značajan pogled pun prijateljskog priznanja, zatim se pomolili svom kalvinističkom bogu da blagoslovi njihov poduhvat, a i što više kolega svećenika, da ih očuva od svih predestiniranih zala... I što drugo – otvorili još jednu bocu claret-a...
Ali, kako nas majka priroda uči, sve ono što zvuči predobro da bi bilo istinito, mora imati kvaku ili dvije. Samo, prije nego točno objasnimo što to s „Fondom za udovice škotskih svećenika“ nije bilo u redu, čitatelje moramo upozoriti na dvije stvari. Prva je da ne očekujete nekakav spektakularni rasap kakav se npr. dogodio s „Kompanijom Mississippi“ John Law-a, iako niste daleko u svom razmišljanju kako ovo, jednako kao i „Kompanija Mississippi“, podsjeća na samo još jednu Ponzijevu šemu. Dapače, „Fond za udovice škotskih svećenika“ i dandanas uspješno posluje. S ogromnom tradicijom i pod nešto skraćenim imenom „Scottish widows“ zauzima respektabilno mjesto u osiguravateljskoj industriji i odavno je prestao osiguravati isključivo udovice škotskih svećenika. Druga stvar na koju moramo upozoriti je da iako smo, u ovih 250 godina koliko je prošlo od lude ideje Wallace-a i Webster-a, ponudu osiguranja proširili do nevjerojatnih ekstrema (od američkog potpuno privatiziranog zdravstvenog osiguranja, preko japanske socijalne supervelesile, od sekuritizacije kredita do osiguranja desnog palca i live sise), svo to marketinško šarenilo se dalje od osnovnog principa nije pomaklo ni milimetar. Što onda nije bilo u redu s „Fondom za udovice škotskih svećenika“?
Prije svega (i na bučno negodovanje socijalno osviještenih) nije postojala univerzalna pokrivenost. Naime, Fond je osiguravao samo obitelji svećenika škotske crkve i iako je (kako je s vremenom rastao) počeo privlačiti i ne-klerikalnu klijentelu, poanta svega je bila da su se osigurati mogli samo oni koji su imali stalne prihode, što je i inače slučaj s privatnim osiguranjem. Za sirotinju su i dalje bile ubožnice ili mrvice sa skuta nekog bogatog dobrotvora. Ali kad već pričamo o univerzalnoj pokrivenosti, bilo bi pošteno reći da ni svi škotski svećenici osigurani u Wallace-ovu i Webster-ovu fondu nisu ni izbliza bili pokriveni. Da se (ovo je čisto hipotetski) dogodilo da je neko vrijeme nakon uspostave Fonda epidemija kolere desetkovala isključivo svećeničku populaciju, Wallace i Webster jednostavno ne bi bili u stanju isplatiti police pustim udovicama i stvar bi neslavno propala. Priroda zna povremeno zalipit pravu socijalističku trisku privatnim osiguravateljima i zagovornicima takvog sustava, a najbolji primjer za to smo imali prije nekoliko godina na jugu SAD-a. Kad je uragan Katrina u zadnjem tjednu kolovoza 2005. prošao preko New Orleansa napravio je, zajedno s katastrofalnom poplavom koja se dogodila zbog probijanja zaštitnog nasipa na jezeru Pontchartrain, ogromnu materijalnu štetu i uzrokovao smrt više od 2000 ljudi. New Orleans se ni dan danas nije oporavio od posljedica, ali ne zato što ga je svake naredne godine pogađala jednako teška oluja. Razlog tome je što su osiguravatelji odbijali isplatiti osiguranje brojnim vlasnicima kuća uništenih olujom (zahtjeva je jednostavno bilo previše), tako da je sve skupa moralo završiti na sudu, koji je naredio isplaćivanje odštete za sva opravdana potraživanja, kojih je opet bilo toliko da su osiguravatelji zatražili malu intervenciju države, odnosno poreznih obveznika. Da ne ispadne sad kako je pravda imala zadnju, osiguravajuća društva su pozamašne dijelove obale Meksičkog zaljeva (uključujući naravno i neke kvartove New Orleansa) proglasili zonama u kojima je osiguranje nedostupno. A budući da ne možete osigurati kuću, od banke ne možete dobiti ni kredit za kuću tako da npr. u St Bernardu (predgrađu New Orleansa koje je najteže stradalo u poplavi) sada živi tek trećina populacije od one prije Katrine.
Da su Wallace i Webster živjeli krajem 19. stoljeća, možda bi njihov fond izgledao malo drugačije. Otprilike u to vrijeme u javnosti je počelo prevladavati mišljenje da i životni gubitnici imaju „pravo“ na bolje. Tad je posađeno sjeme potpuno novog pristupa osiguranju od rizika, sjeme iz kojeg je postupno izrasla socijalna država sa svojim vrhuncem u Japanu 70ih godina prošlog stoljeća. Japan je nakon drugog svjetskog rata naučio jednu važnu lekciju, a ta lekcija je bila da je svijet jednostavno preopasan da bi se privatni osiguravatelji mogli nositi s njim. I ne samo Japancima, nego praktički svima u tom poratnom razdoblju, nametao se jedan jedini odgovor – država mora nacionalizirati rizik! Samo štu su Japanci u tome otišli najdalje. Zamisao je bila da država pokriva troškove minimalnog životnog standarda siromasima, bolesnima, invalidnima, velikim obiteljima, da pokriva troškove rođenja, školovanja, zdravstvene zaštite, da daje novčane naknade nezaposlenima, da isplaćuje mirovine i za kraj još uvali dva-tri dukata vozaru za Had – doslovce osiguranje od kolijevke do groba. Na krilima takve državne skrbi, Japan je do kasnih 70ih godina prošlog stoljeća postigao apsolutnu sigurnost za sve svoje građane i bilježio takav gospodarski rast da su neki ekonomisti predviđali da će, ukoliko se trend nastavi, do početka 21. stoljeća BDP-om nadmašiti i SAD. Ali unatoč tome što je to sjajno funkcioniralo, bilo je samo pitanje vremena kad će balon početi dušiti. Iako monetaristička bagra tvrdi da je problem propasti socijalne države bio u tome što je u pojedincu gušila motivaciju i inicijativu bez kojih kapitalistička ekonomija jednostavno ne može funkcionirati, autor ovoga teksta se ne slaže s tim. Od mora protuargumenata ovoj tezi (a prvi od njih je upravo nevjerojatni ekonomski uspon Japana i to mirnodopskim putem) od kojih su neki izloženi u jednom vanserijskom preglednom članku o socijalnoj državi (za detalje pogledati: Estevez-Abe M, Iversen T, Soskice D: „Social Protection and the Formation of Skills: a Reinterpretation of the Welfare State“, 1999), pazarskom logikom ih se lako može nadodati barem još nekoliko, a nijedan nema veze s osobnom motivacijom pojedinca.
Ako socijalnu državu kao monopolističko osiguravajuće društvo uspoređujemo s Wallaceovim i Websterovim fondom te onim bezbrojnim privatnim osiguravateljima po New Orleansu, onda kao glavnu prednost moramo navesti čistu brojku osiguranika kojom daleko nadmašuju privatna osiguranja. Svi zaposleni u državi su dužni sudjelovati (čitaj: brojan i jak srednji sloj prije svega) i uplaćivati premije ili doprinose čime zauzvrat dobivaju jednu sveobuhvatnu policu osiguranja (zdravstveno, mirovinsko, stanogradnja, invalidsko osiguranje, naknada za nezaposlene, besplatno obrazovanje itd.) za sebe, kao i za one koji nisu u radnom odnosu zbog manjka posla, invalidnosti ili zato što su još djeca – ukratko jedni policu plaćaju pa je imaju, a drugi policu imaju jer je drugi plaćaju. Iz ovoga proizlaze dvije posljedice. Da su stanovnici New Orleansa osigurali kuće preko sveobuhvatnog državnog osiguranja, po logici stvari vjerojatno se ne bi trebali parničiti zbog isplate opravdanih zahtjeva za naknadu štete. Složit ćete se, to je pitanje čiste brojke sudionika u fondu. S druge strane, u socijalnoj državi se događalo ono što se u privatnim fondovima nikad ne bi – oni koji nisu uplaćivali premije (potrebiti) su imali police i prema tome „pravo potraživanja“ beneficija zajamčenih tim istim državnim osiguranjem. Dok je srednji sloj bio dovoljno jak (a srednji sloj je bio taj koji je izdvajao najviše sredstava za socijalnu državu) ti su se troškovi mogli pokriti. Međutim, kad smo već kod srednjeg sloja, prisjetimo se nakratko od kojih su to novaca Wallace i Webster isplaćivali naknade nesretnim udovicama i njihovoj djeci – to su bili novci zarađeni ulaganjem sredstava prikupljenih premijama u neke druge poslove (npr. u unosnu trgovinu dabrovim krznima iz Sjeverne Amerike). Ekvivalent ulaganja u trgovinu dabrovim krznima na primjeru socijalne države je bio ništa drugo nego ukupni gospodarski rast. Da se ulaganje u trgovinu dabrovim krznima pokazalo kao potpuni promašaj, nekoliko udovica bi za 6 mjeseci završilo na ulici bez prebijene pare, a kad u socijalnoj državi stane gospodarski rast (koji i teoretski ne može biti konstantan), onda jednostavno najebu svi – potraživanja su stalna i količinski takva da je država (ukoliko želi smanjiti unutarnji dug) prisiljena povlačiti se iz zdravstvenog osiguranja, školstva, ukidaju se naknade za nezaposlene, padaju mirovine, krešu se sredstva za druge socijalne programe. Ukoliko se država (zbog nemira, prosvjeda i najčešće političkih poena pozicije i opozicije) nastoji i dalje držati iste sveobuhvatne socijalne politike, onda morate imati na umu da je MxV = PxQ, gdje je M količina novca u opticaju, V brzina kojom novac cirkulira, P visina cijena, a Q nominalni BDP ili mjera gospodarskog rasta. Pa kad padne Q, onda pada i V, ali zato rastu M i P. Budući da se količina novca povećava, raste i inflacija, a onda dolazimo i do one „diskontirane sadašnje vrijednosti“ od puno prije u tekstu, koja je Wallaceu i Websteru trebala za određivanje visine premija i procjenu rizika daljnjih ulaganja, prisjetite se kako je diskontirana sadašnja vrijednost usko povezana sa stvarnom kamatnom stopom i inflacijom kao takvom i bit će vam jasno zašto u takvom raspletu država za istu razinu usluge mora izdvajati još više novca što neminovno vodi galopirajućoj inflaciji ili zaduživanju, ista je stvar. Ukoliko se pak država (zbog nemira, prosvjeda i najčešće političkih poena pozicije i opozicije) ipak odluči povući iz socijalne politike u korist privatnih osiguravajućih društava, opravdavajući to smanjenjem državne potrošnje i uvođenjem reda, onda znajte da vas (što se osiguranja i svega tiče) vraća na evolucijski nazadniji sistem, ali s istom razvojnom greškom, u kojemu imaš onoliko „prava“ koliko imaš para, u kojem su za kraj priče i vaše mirovine, akumulirane u nekom privatnom fondu, debelo, debelo ovisne o nečijem ulagačkom – riziku. U dionice ili derivate, sasvim je svejedno, kad ionako niko nema pojma što bi trebalo napraviti po pitanju onoga Q.

Zaista, što napraviti po pitanju onoga Q? Nekakvu modifikaciju možda koja bi osigurala normalizaciju Sustava? Ali opet, kakvu modifikaciju napraviti ako se npr. ukupna vrijednost financijskih derivata (a oni su ništa drugo nego osiguranje na osiguranje na osiguranje od osiguranja) procjenjuje na 600 trilijuna dolara što je otprilike 20 puta veće od ukupne svjetske ekonomije? Nakon 400 godina modifikacija kapitalizma, je li uopće ostalo još modifikacija? Osim toga, što je uopće taj Q? Kad malo dublje zaorete u ovakve teme, budite sigurni da vas očekuje najprirodnija istospolna zajednica logike i apsurda. I zato bi možda bilo najbolje da svi, zajedno sa američkim crnčićima, djecom lažnih branitelja, pederima, vlajčugama, pandurima i Mislavom Kukočem iskoristimo ono jedino temeljno ljudsko pravo koje imamo, a to je PRAVO DA POŠALJEMO SVE U TRI PIČKE MATERINE!

- 19:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.